U trenutku razvoda braka dijete, koje je tada imalo godinu dana, dodijeleno je meni na čuvanje i odgajanje. Otac uredno plaća alimentaciju. Sud je odlučio vrijeme za druženje oca i djeteta. Druženja su bila (i jesu još uvijek) podređena radnom vremenu oca, tj. neredovito i ne prema sudskoj odluci. Nekada tri puta tjedno, pa deset dana ništa, pa dva dana uzastopce, itd. U CZSS je bilo rečeno da će dijete moći provoditi vikende kod oca kada zna izraziti svoje želje i potrebe, znači sa dvije i pol do tri godine. Dijete je s oko dvije godine počelo odbijati druženja s ocem. Kada bi otac dolazio u vrtić po dijete, morao bi ga zbog silnog plaća vraćati odmah doma. Oko tog problema bilo je nekoliko razgovora između nas roditelja i vrtičke psihologinje. Tada je pala jedna za mene vrlo važna rečenica, izrečena od psihologinje, a koja mi u teškim trenucima u (blago rečeno) prepucavanjima s djetetovim ocem daje snagu: PRAVO DJETETA JE IZNAD SVAKOG DRUGOG PRAVA! Inače po pitanju druženja velikih pomaka nije bilo – ako bi došlo do druženja onda samo kada bi otac dolazio po dijete u vrtić, vrlo rijetko kada bi dolazio po dijete doma. Otac se zatim pismenim putem (bez mog znanja) žalio na mene u CZSS, da djetetu ne prenosim u dovoljnoj mjeri značaj oca (dijete tada ima tri godine). Uslijedio je poziv u CZSS za razgovor kod obiteljskog psihologa. Obavljena su dva razgovora, opet bez velikog napretka. No, jedna za mene važna izjava psihologa u CZSS je bila, da otac mora javiti kada dijete vodi u Zagreb (ja i dijete živimo u manjem gradu blizu Zagreba). Situacija je kulminirala nekoliko tjedana nakon razgovora u CZSS. Otac je popodne došao po dijete doma, no dijete je od silnog plaća da ne želi s ocem povratilo sve od ručka nadalje. Mišljenje oca na taj događaj je bilo, da nas dijete «mota samo oko malog prsta, da to nije ništa». Ja sam tada kontaktirala Ured pravobranitelja za djecu. Iz ureda su naložili nadležnom CZSS poduzimanje daljnjih koraka. Pošto nije bilo reakcije iz CZSS obratila sam se ponovno Uredu pravobranitelja, u kojem su mi rekli da će CZSS provoditi obiteljski nadzor. To do dana današnjeg nije izvršeno. CZSS ne želim kontaktirati (ako baš ne moram – vrlo sam bila nezadovoljna njihovim radom, postupanjem, mirenjem, razgovorom s psihologom, ma jednostavno su grozni) E, sada moj problem: u međuvremenu je otac dijete nekoliko puta vodio u Zagreb bez da mi je to javio. Nije da sam protiv toga – samo želim znati kada dijete ide u Zagreb. Očev komentar na moj prigovor zbog nenajavljivanja odlaska u Zagreb i da ću o tome obavijestiti CZSS je bio:»Ma nećeš valjda!» i «Daj, ne pretjeruj!». Da li bi trebala nadležni CZSS obavijestiti o tome da otac dijete odvodi nenajavljeno u Zagreb? Dijete nema želju za druženja s ocem, čak već ujutro kada najavim prije odlaska u vrtić da tata dolazi u vrtić dijete se počne žaliti «da ga boli trbuh, da ne želi u vrtić». Otac je u međuvremenu izjavio da mu je žao što je «dozvolio» da dijete živi kod mene. Više puta je već prijetio da će me «prijaviti sudu», te da će «sudskim putem zatražiti druženja s djetetom!» Tu sada nastaje moja velika dilema, zapravo strah. Da li je pravo oca na viđanje djeteta iznad prava djeteta koje ta druženja ne želi? Može mi otac sudskih putem oduzeti pravo na čuvanje i odgajanje djeteta? Dijetetove izjave (dijete sada već ima skoro četiri godine) su sve češće: ne želim tatu, ne volim tatu, neći se s tatom družiti, mama reci tati da ne dolazi po mene-ja to ne želim...