Razgovarao sam s advokatom kojeg bih angažirao, ali on mi je, začudo, rekao kako sumnja da tužba za smetanje posjeda može mnogo koristiti. Suprotna strana, po njemu, ima mnogo načina da se izvlači i oteže (jer se ne radi o zauzimanju zemlje, nego o povremenom prolaženju, pri čemu su razvaljeni lokoti na lancima kojima sam još ranije prepriječio put na ulasku i izlasku s mojeg terena; put je, inače, bio probijen ad hoc, nije javni i nema nikakve služnosti). On tvrdi da je daleko djelotvornija samopomoć - fizički prepriječiti put (npr. iskrcavanjem par kamiona kamenja i sl.). Ja bih ipak poduzeo i pravnu akciju, u najmanju ruku iz simboličkih razloga, da drugi znaju da to neću pasivno trpjeti. Teren je inače na praktički nenaseljenom mjestu pa se ne može stalno nadzirati.
Pitam se, ako je tkogod od znalaca voljan sugerirati, da li da poslušam sugestiju advokata, da li da mu ipak naložim da idemo u tužbu, ili da tražim nekog odlučnijeg advokata? (Već mi je ovaj preporučen kao pošten - jer radi se o otoku gdje su mnogi ljudi međusobno u osobnim, rođačkim ili interesnim vezama, uključujući advokate.)
Advokat je inače s mojom punomoći od policije zatražio zapisnik (jer je policija dvaput izlazila na teren na poziv moje prijateljice, i zatekla ondje čovjeka s bagerom koji nije mogao ući drukčije nego našim putem), ali je dobio samo jednu bilješku, a detalje policija drži za sebe. Nije mu dala ni da kopira njihov zapisnik nego je samo mogao zapisati ime tog bagerista kojeg su zatekli.
Po svemu ovome ispada da važeći sistem ni ne nudi efektivnu zaštitu, s čime se je ipak teško pomiriti.
Hvala na komentarima!