pahuljicazg

visina dječjeg doplatka se određuje prema prihodima po pojedinom članu kućanstva, tako da se zbroje ukupni prihodi članova kućanstva (osoba koje zajedno žive; alimentacija se u te prihode ne ubraja) i podjele s brojem ukućana. predpostavljam da ne živite s bivšim suprugom, pa Vam njegova potvrda da je radno nesposoban ne znači ništa, jer nije član Vašeg kućanstva.

odlazak u zatvor ne abolira od plaćanja iznosa alimentacije + zakonske zatezne kamate. gospodin nema opcije biranja hoće li u zatvor ili neće (kao što se npr. novčana kazna u prometu može zamijeniti određenim brojem dana u zatvoru). prema onom što ste napisali (nadam se da sam dobro shvatila) u zatvor će na 10 mjeseci, a ako ne plati u određenom roku na 2 godine. a nakon odsluženja kazne, čeka ga - plaćanje duga.

možda ovdje možete pronaći pomoć,ili bar koristan link. http://www.pravapacijenata.hr/

malena ispravka: CZSS provodi postupak posredovanja. nekoć, kada se prvo išlo na CZSS pa potom na sud, taj se postupak nazivao mirenjem i ponekad se dešavalo da se djelatnici CZSS-a doista angažiraju pri pokušajima spašavanja braka. danas toga više nema: CZSS napravi psihološku obradu bračnih drugova i djece, ponekad provjeri stambene uvjete kod onog roditelja kod kojeg bi djeca trebala nastaviti živjeti, izradi mišljenje i dostavi ga sudu. cijeli se postupak može značajno ubrzati ukoliko se radi o sporazumnom razvodu, tj. ako su se bračni drugovi dogovorili oko toga s kojim će od njih djeca nastaviti živjeti, koliko će se često onaj drugi roditelj s njima susretati, te koliku će alimentaciju plaćati.

vrijeđam Vas? čime? time što sam napisala da je pitanje oko odbojke izmišljeni problem? odgovorno tvrdim da jest, jer da ste si dali truda, izguglali bi da u splitu postoji muški odbojkaški klub. dakle, dijete je zainteresirano za odbojku, otac je okarakteriziran kao kvalitetan roditelj (u prijevodu, znači da mu je stalo do djetetovih hobija), klub postoji. gdje je problem? govor mržnje? je, mrzim Vas jako, pogotovo na ovu južinu, maglu i kišurinu. a i utorak je. stoga me tužite moderatorima, svima, na ovom, a i na svim ostalim podforumima. ali, budimo ipak na trenutak ozbiljni: čini mi se da insinuirate da su sud te dva(2) CZSS-a, inače poznata po svojoj neobjektivnosti i pristranosti u korist majki izmislili da je dijete izjavilo da želi živjeti kod oca. pa ću Vas pitati: 1. zašto bi sud i CZSS takvo što učinili i što bi imali od toga? 2. ako je dijete takvo što izjavilo, kome takva sudska odluka čini nepravdu? Vama? Zašto? 3., a što slijedi iz drugoga, čija Vam je dobrobit (a i interesi) na duši, Vaši ili djetetovi? 4. nevezano uz ostalo: dakle, kad se razvrgne brak, (po mogućnosti sklopljen kod matičara), jedan i jedini za cijeli život, slijedi doživotni celibat i, po potrebi, samobičevanje subotom predvečer? pa, je li to baš zdrav okoliš za psihofizički razvoj djeteta?

kao višegodišnja forumašica potpuno sam svjesna vrijednosti upisa i upita iznesenih ovdje za neke možebitne buduće tražitelje pomoći. ali, bit ću za legalis neuobičajeno bezobrazna (spremna sam prihvatiti posljedice u potpunosti ), pa ću reći da to vrijedi za one koji doista trebaju pravnu (pa, za početak, daju dovoljno informacija kako bi se mogao steći uvid u slučaj, obzirom da nam kasni ovogodišnje sljedovanje kristalnih kugli), a ne neku drugu vrstu pomoći. uzevši u obzir i strogo kršćansko shvaćanje braka, i dalje mi nije jasan utjecaj drugoga očeva braka na fizički napredak djeteta (hoće li možda prestati rasti, stopala mu neće rasti dovoljno velikom brzinom, ili?) grbavljenje oko toga što znači PM nije vrijedno komentiranja, kao ni, u nedostatku pravih argumenata, izmišljanje problema oko toga ima li u splitu odbojkaškog kluba ili ne. LP (long play)

draga gospođo, Vaše je pravo ne obazirati se na upise forumaša čija mišljenja, upiti i savjeti Vam ne idu "niz dlaku", ali ne bi li onda bilo bolje da se za savjet izabranoj osobi obratite na PM, kako biste se poštedjeli daljnjega čitanja Vašem oku nemilih i nepoćudnih sadržaja

newbie:Otac je sklopio drugi brak: činjenica može asocirati da živi stabilnim i urednim životom, da ima pomoć, iako ne može biti presudno obzirom da se dijete povjerava roditelju ne i njegovom bračnom/izvanbračnom partneru koji danas to jest a za godinu dana ne mora više biti, stoga je više ukrasni element bitno izmjenjenih okolnosti, a ključna osoba roditelj. Sokol99: Ok, nadam se da je i to sud smatrao ukrasnim elementom. Iako je taj ukrasni element i razlog razvoda braka. Zar to nije malo zabrinjavajuće za psihofizički razvoj djeteta? Da li se to može imati težinu u žalbi? oprostite, možete li malo pojasniti, što je zabrinjavajuće za razvoj djeteta, posebice njegov fizički razvoj, u činjenici da je otac sklopio novi brak? Vaše mišljenje da je "ukrasni element" imao prste u raspadu Vašeg braka (nu, otvorimo karte, ne igrajmo se svojih najboljih zabrinutih prijatelja) nema nikakve težine ni u brakorazvodnom postupku, a kamoli u postupku kojim se mijenja odluka o povjeravanju djeteta na zajednički život i skrb. zašto se želite žaliti? što Vam točno smeta u odluci da dijete ode živjeti kod oca?

...ili bi czss mogao odrediti osobu koja ce majci pomagat u kucanstvu i odgoju djece ako se utvrdi da je ipak za dobrobit djece to da zive s majkom... ovakva mjera ne postoji, niti je vjerojatno da bi država snosila troškove kućne pomoćnice i odgajateljice. mislili ste vjerojatno na mjeru nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi, gdje je pomoć u odgoju isključivo savjetodavna, a temeljem onoga što osoba koja vrši nadzor uoči (i zapiše u izvještajima koje je dužna podnositi CZSS-u u određenim vremenskim razmacima) može se tražiti izmjena odluke o povjeravanju djece na zajednički život i brigu.

jeste li sigurni da je to baš tako? naime, "Sudovi obično izriču uvjetnu osudu zbog neplaćanja alimentacije, kao mjeru upozorenja, pogotovo ako okrivljenik do sada nije bio osuđivan. Uz uvjetnu osudu, kao dodatni uvjet okrivljeniku se nalaže da ubuduće redovito ispunjava obvezu uzdržavanja i nadoknadi dug. U suprotnom, uvjetna osuda se opoziva i izvršava kazna zatvora" (Vjesnik on-line, 20.05.2010., izjava glasnogovornika Općinskoga kaznenoga suda D. Kevrića)

oprostite tihi, ali čije Vi to potrebe zadovoljavate? majčine? svoje? jer dječje sigurno ne. s kojim ste se ciljem javili ovdje? da Vas žalimo? da saznate da niste jedini otac koji to prolazi? to ste, vjerujem, znali i prije. očevi koji se ovdje javljaju uglavnom traže savjet kako se i dalje boriti za svoju djecu, a Vi? želite li da Vam netko ovdje napiše da ste u pravu, da je u redu odreći se svoje djece? teško da će se itko od forumaša suglasiti s Vama. niti jedan dobronamjerni savjet niste prihvatili. razumijem da Vam je teško, ali tako bih Vam rado umjesto podrške dala par pedagoških preko riti

bit će lazare da ipak netko drugi nije dobro shvatio newbinu poruku, a ne vepoka. pa, da citiramo: "Pardonček, ali djeca bi trebala biti na redu prije auta i sl. stvari koje nisu najneophodnije, punoljetna ili maloljetna, ako ih je roditelj dužan uzdržavati..." nadam se da će me newbie osobno ispraviti ako griješim, ali niti drugi dio njezina posta ne abolira oca od zakonskih obveza, niti vepoki savjetuje da digne ruke od svojih potraživanja i sama se nastavi brinuti za ono što joj je otac DUŽAN osigurati. "Savim je druga stvar što se nema (trenutno) od kojeg prihoda prisilno naplatiti prije iznosa kredita za auto, što ne znači da u dogledno vrijeme neće biti prilike (ili sada/kasnije ovrhom nad imovinom)". a što se bartlebyja tiče, okrenimo stvari malo drugačije: što rade roditelji kad su u braku, a jedan ostane bez posla? natjeraju djecu da rade umjesto njih, ili ipak malo smanje svoje potrebe, odreknu se automobila jer ne mogu plaćati rate kredita i sl., a sve kako bi dijete, bez obzira na uzrast, što manje na svojoj koži osjetilo posljedice? procjene tko koga i koliko voli i treba, tko koga i da li huška i na što su sve ljudi spremni (na što to zapravo? tražiti ono što im po zakonu pripada? ma fuj, fuj, kako li ih samo nije sram ) na pravnom je forumu mudrije zadržati za sebe.

ne brkati pojmove "skrb" i "skrbništvo" : na papiru jesu slični, ali u stvarnome se životu značajno razlikuju. bivšu suprugu nitko neće pitati želi li ili ne želi skrbništvo nad djetetom, niti se ona može izjasniti da ga ne želi: može samo predložiti da se dijete dodjeli Vama na zajednički život i brigu, a skrbništvo će i dalje biti zajedničko, dakle obveze i prava ćete i nadalje imati jednake, bez obzira što će dijete najvjerojatnije živjeti s Vama. i još nešto: dijete se u postupku razvoda ne "dobiva" poput gripe, niti će poput predmeta "pripasti" onom roditelju kod kojeg će nastaviti živjeti.

jesam li ih doista psihički zlostavljao i ima li ona temeljna za podizanje takve optužnice jer pored tog tužiti će me i za podjelu bračne stečevine. jeste (djecu). i Vi i ona. pošteno bi bilo da oboje zaradite kaznenu prijavu. neka Vas tuži za podjelu bračne stečevine, pa onda na sudu može objasniti iz kojeg razloga misli da joj iz bračne stečevine pripadaju samo prava (cijeli stan), a ne i obveze (plaćanje polovice kredita).

ok. teško Vam je, pa ste se raspisali. ali, što Vas zapravo zanima? za početak, želite li ostati u tom braku ili ne? jer, od forumaškoga sažaljenja i suosjećanja ili izjava da Vam je žena nezrela balavica, a Vi naivac koji je nerazmišljajući o posljedicama pristao na koješta, za Vas nikakve ni pravne ni ikakve druge koristi.

ponajprije isključite capslock, jer velika slova u internetskoj komunikaciji znače vikanje. prema Obiteljskom zakonu RH niste niti samohrana majka, niti djetetov staratelj (oboje ste djetetovi skrbnici, osim ako ocu posebnim sudskim postupkom, koji nema veze s razvodom, nije to pravo oduzeto). unatoč navedenom, obzirom da je dijete odlukom suda Vama povjereno na zajednički život i brigu, otac, ukoliko zemlja u koju odlazite ne zahtjeva njegov pristanak za odlazak maloljetnoga djeteta, nema nikakve zakonske mogućnosti spriječiti vaš odlazak. bilo bi svakako dobro kad biste se Vi i otac djeteta mogli dogovoriti da ga dijete viđa što je češće moguće, te komunicira s njime i na druge načine, telefonom, mailom i sl., ovisno o djetetovoj dobi.

pokušajte ovdje http://www.zenska-mreza.hr/clanice_mreze/

Kazneni zakon Zastara pokretanja kaznenog postupka Članak 19. (1) Kazneni postupak radi primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske, osim u slučajevima kad se radi o kaznenim djelima navedenim u članku 18. stavka 2. ovoga Zakona, ne može se pokrenuti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela, i to: - dvadeset i pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora, - petnaest godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od deset godina zatvora, - deset godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od pet godina zatvora, - pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od tri godine zatvora, - tri godine za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od jedne godine zatvora, - dvije godine za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora do jedne godine ili samo s novčanom kaznom. (2) Ako je za kazneno djelo propisano više kazni, zastara se određuje prema najtežoj od propisanih kazni za to djelo. Lažno prijavljivanje kaznenog djela Članak 302. (1) Tko prijavi neku osobu da je počinila kazneno djelo iako zna da to nije istina, a radi se o kaznenom djelu za koje pokretanje kaznenog postupka nije prepušteno privatnoj tužbi ili povodom prijedloga, ili tko za takvo djelo podmetanjem tragova ili na drugi način izazove pokretanje kaznenog postupka protiv osobe za koju zna da nije počinitelj kaznenog djela, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Tko prijavi da je počinjeno kazneno djelo iako zna da to nije istina, a radi se o kaznenom djelu za koje pokretanje kaznenog postupka nije prepušteno privatnoj tužbi ili povodom prijedloga ili tko sebe prijavi da je počinio takvo djelo iako to nije istina, kaznit će se novčanom kaznom do sto dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do tri mjeseca. Davanje lažnog iskaza Članak 303. (1) Svjedok, vještak, prevoditelj ili tumač koji u postupku pred sudom, upravnom postupku, postupku pred javnim bilježnikom ili stegovnom postupku dade lažni iskaz, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se stranka u postupku koja dade lažni iskaz ako se na tom iskazu temelji konačna odluka u tom postupku. (3) Ako su kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročene teške posljedice za okrivljenika u kaznenom postupku, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina. (4) Ako počinitelj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka dragovoljno opozove svoj iskaz prije donošenja konačne odluke, može se osloboditi kazne.

napišite mi

prestati govoriti, početi pisati; prema iskustvima, ono što je na CZSS-u izgovoreno, obično se tretira kao da nije ni bilo. prizivanje supruge pameti zaboravite, osim ako ne želite u što kraćem roku izgubiti što više živaca. to je uzaludan posao. dakle, sve što se desilo, počevši od utvrđivanja stambenih uvjeta u stanu u kojem djeca ne žive, pa do izjave da dijete ne mora igrati nogomet, već da igra tenis (mogli ste odmah tražiti da Vam takvo što daju crno na bijelo, s potpisom) pretočiti u dopis; navedite samo činjenice, bez emocija, argumentirano. koncentrirajte se isključivo na interese djece: posebno se osvrnite na nezadovoljstvo djeteta prebacivanjem u drugu školu te prestankom treniranja. tražite njihovu intervenciju, kako bi zaštitili djetetove interese. dopis pošaljite poštom, preporučeno i s povratnicom, ili, možda još bolje, odnesite osobno na Centar, urudžbirajte i tražite urudžbeni broj na svojoj kopiji. pomirite se s time da ćete ovaj postupak morati ponavljati nekoliko puta (a vrijeme, dragocjeno Vašoj djeci, pritom odlazi u nepovrat, ali drugog zakonskog puta nema) prije nego što reagiraju. ne uslijedi li odgovarajuća reakcija (a to je jedino zaštita interesa djece), možete pisati pritužbu ravnatelju CZSS-a, potom ministarstvu, možete tražiti izuzeće djelatnika CZSS-a zbog pristranosti, obavjestiti ured dječje pravobraniteljice... o događanjima svakako podneskom obavijestite i sud (savjetujte se svakako s Vašim odvjetnikom). pripremite se da će biti dugo, teško i mukotrpno, upitnoga učinka. ali ako ste sigurni da je to za dobrobit Vaše djece, nemojte odustati.

pa i nije baš tako. roditelji koji se mogu dogovarati, uvijek mogu dogovoriti znatno više od onoga što preporuči CZSS i odredi sud, ali ni tada to nije "kakogod i kadgod", tj. kad mu puhne u glavu, nego onda kada svima odgovara, ponajprije djeci, dakle, kad svi usklade svoje obveze i planove. ako dogovor nije moguć, treba se držati sudske odluke, inače će se svima život pretvoriti u pakao.

to što ima papir, ne znači da je gazda, na papiru joj samo piše da su joj djeca privremeno povjerena na zajednički život i brigu, a ne da im je postala doživotni i jedini vlasnik. još nešto, vrlo važno, a što očevi koji su uglavnom ti koji izgube pravnu "bitku" ne znaju ili smetnu s uma: majka nije dobila skrbništvo, skrbništvo je u hrvatskom pravnom sustavu zajedničko, a izgubiti se može samo u posebnom postupku (dakle, nikako tijekom brakorazvoda),u slučajevima teške povrede djetetovih prava. to znači da i Vi imate jednako pravo sudjelovati u donošenju odluka koje su važne za djecu kao i majka. prema onome što piše na stranicama MUP-a (izmjena boravišta ili prebivališta djeteta, izrada putovnice), kao i prema iskustvima korisnika ovog foruma (javila se jedna korisnica kojoj je bivši suprug uspio spriječiti odlazak u inozemstvo s maloljetnim djetetom), onaj roditelj kojem su djeca povjerena na zajednički život i brigu počinje se tretirati kao jedini zakonski zastupnik (mada su po zakonu oba roditelja zakonski zastupnici) tek kad ima papir s pravomoćnom presudom. stoga bi svakako trebali reagirati, tim više što je i dijete izrazito nezadovoljno razvojem situacije (ma koliko naše institiucije ponekad zapošljavale ljude upitnih kompetencija i čudnovatih stavova, ne vjerujem da je itko od "ljudi" majci savjetovao totalno uništenje djetetova života, a kamoli da bi joj napismeno dao takav savjet ).

ja ne bih ulazila u procjenu kvalitete napisanoga, jer ne znam dovoljno niti o psihologiji, niti o psihijatriji. ali mišljenja sam da može pomoći onima koji se nađu u ulozi krivo optuženoga, a ne zanima ih ili nemaju vremena, energije, živaca, čega god, da bi se bavili time što je uzrok čudnoga ponašanja njihovih bivših partnera (ova mi je situacija poznata iz prve ruke). također, posao Poliklinike i nije utvrđivati psihičko stanje roditelja, nego utvrđivanje da li dijete jest ili nije bilo zlostavljano, te mu pružiti pomoć ukoliko se zlostavljanje potvrdi (i ovo mi je, nažalost, poznato iz vlastita iskustva). odnedavno su roditelje koji su lažno optužili drugoga roditelja počeli kazneno prijavljivati po službenoj dužnosti, a što će se s dotičnima potom dogoditi, nije više briga Poliklinike.

c/p Očev blog LAŽNE OPTUŽBE ZA ZLOSTAVLJANJE DJECE: STRUČNI POGLEDI I ISKUSTVA IZ PRAKSE Doc. dr. sc. Gordana Buljan Flander Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba LAŽNE OPTUŽBE ZA ZLOSTAVLJANJE DJECE TIJEKOM RAZVODA RODITELJA Prema podacima iz literature (Benedek i Scetky, 1984.; Besharov, 1986.; Coleman, 1985.; Gardner, 1985.; Green, 1986., Wakefi eld i Underwager, 1988.) u posljednja se dva desetljeća bilježi povećan interes za optužbe koje se odnose na zlostavljanje djece u postupku i nakon razvoda braka roditelja. Većina stručnjaka vjeruje da se najviše lažnih optužbi za zlostavljanje djece nalazi u sporovima oko razvoda i toga s kojim će roditeljem dijete živjeti te mnogi stručnjaci procjenjuju da se velik postotak sveukupnih optužbi za zlostavljanje djece odnosi upravo na sporove vezane uz razvod ili donošenje odluke s kojim će roditeljem dijete živjeti. Analizirajući slučajeve na kliničkom uzorku djece čiji su roditelji u postupku razvoda ili dodjele skrbi, a upućeni su u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba zbog sumnje na spolno zlostavljanje, također je uočen trend da su optužbe za spolno zlostavljanje u tim slučajevima u većoj mjeri bile neutemeljene nego u slučajevima kada razvod nije bio u tijeku. Razvoj te pojave veže se uz neke društvene promjene koje su se dogodile tijekom osamdesetih godina, a dovele su do podizanja svijesti i savjesti društva u vezi sa zlostavljanjem djece. Istodobno, mijenja se i stav prema razvodu braka koji od društveno neprihvatljiva postupka postaje sve češća, a time i sve manje društveno osuđujuća pojava. Međutim, sama činjenica da je razvod manje stigmatiziran nije umanjila neriješene sukobe i frustracije među bivšim partnerima. Posljedice razvoda kao što su osjećaji ljutnje, povrijeđenosti, želje da se bude u pravu ili želja za osvetom u osnovi su neutemeljenih i lažnih optužbi za zlostavljanje djece tijekom razvoda i u sporovima oko toga s kim će dijete živjeti. Optužba za zlostavljanje djeteta jedna je od najmoćnijih optužbi koju roditelj može iznijeti u postupku razvoda. Osjetno je moćnija od tipičnih optužbi za partnerova ponašanja u prošlosti, poput optužbi za bračnu nevjeru, zloporabu alkohola ili droge, nedostatak ekonomske odgovornosti, mentalnu bolest partnera i slično jer prisiljava institucije sustava da, u svrhu zaštite dobrobiti djeteta, reagiraju i odgovore izravno i brzo. Nažalost, oni koji lažno optuže bivšeg partnera za zlostavljanje djece vrlo se rijetko suoče s negativnim posljedicama takvog svojeg ponašanja, dok je velika vjerojatnost da će optuženi “zlostavljač” snositi posljedice takvih optužbi. Ako se te optužbe jave u tijeku procesa donošenja odluke s kim će dijete živjeti, vjerojatno je da će stručnjaci zbog opreza preporučiti da djeca budu kod roditelja koji je optužio drugog roditelja za zlostavljanje. Takva odluka vodi i ograničenim kontaktima djeteta s optuženim roditeljem te ostavlja mogućnost da roditelj koji optužuje djetetu govori informacije protiv optuženog roditelja i time razvija i potiče njegov negativan stav prema tom roditelju. Iako se većina stručnjaka slaže da postoji veći broj lažnih i neutemeljenih optužbi u postupcima razvoda i određivanja s kim će dijete živjeti, kod različitih istraživača nalaze se neslaganja s obzirom na učestalost i prirodu takvih tvrdnji. Procjene lažnih optužbi unutar slučajeva vezanih uz postupak razvoda ili određivanje s kojim će roditeljem dijete živjeti različite su i kreću se od oko 20% do 80% (Morphonios, 2008.). Govoreći o lažnim optužbama važno je razlikovati nedokazane optužbe od namjerno proizvedenih. Nedokazane optužbe za zlostavljanje djece mogu biti rezultat dobre namjere roditelja, pri čemu zbog sumnjive ozljede djeteta, njegova čudnog ponašanja ili pogrešno protumačene djetetove izjave roditelj podiže optužbu protiv drugog roditelja. Nadalje, ponekad razlozi za optuživanje drugog roditelja za zlostavljanje proizlaze iz nedovoljnog poznavanja djetetovih reakcija na razvod i pogrešnog tumačenja dječjih reakcija na razvod, pa reakcije na razvod roditelj pogrešno tumači reakcijama na zlostavljanje. Također je na mnoge roditelje utjecao i publicitet o spolnom zlostavljanju, često objavljivanje ponašajnih pokazatelja zlostavljanja i razvoj mnogih preventivnih programa, što je rezultiralo time da su roditelji postali preosjetljivi na mogućnost i simptome potencijalnog zlostavljanja te su na temelju pogrešnih opažanja i pretpostavki nesvjesno sudjelovali u nastajanju lažnih optužbi. Thoennes i Pearson (1989.) izvještavaju da je u 15% slučajeva “lažnih optužbi” koje su proučavali riječ o “dobronamjernoj” sumnji. S druge strane, u nekim slučajevima roditelji mogu namjerno pokrenuti lažne optužbe. Tada za cilj obično imaju manipulaciju pravnog, zdravstvenog i socijalnog sustava, čime namjeravaju dobiti skrb ili se zbog nezavršenih partnerskih odnosa na taj način žele osvetiti bivšem partneru. Blush i Ross (1987.) ustanovili su tipični obrazac koji se javlja kod lažnih optužbi za spolno zlostavljanje djece i nazvali ga sindrom SAID (Sexual Allegations in Divorce – optužbe za spolno zlostavljanje u razvodu), a uključuje sljedeće karakteristike: 1. Optužbe nastaju nakon rastave braka, kada počne pravna bitka za skrb nad djetetom. 2. Češće se javlja u obiteljima koje su i prije bile disfunkcionalne te u obiteljima u kojima bivši supružnici nisu razriješili sukobe oko razvoda, kao niti partnerske procese. 3. Ako je onaj koji optužuje ženskog spola, često su to histerične i granične strukture ličnosti ili je prisutna intenzivna ljutnja na bivšeg partnera, defenzivan stav i opravdavanje. 4. Ako je optuženi roditelj muškog spola, u pravilu je pasivan i brižan. 5. Dijete je obično ženskog spola te mlađe od osam godina. 6. Optužbe češće potječu od strane roditelja s kojim dijete živi. 7. Optužujući roditelj samoinicijativno vodi dijete većem broju “stručnjaka” u namjeri da netko potvrdi njegove optužbe, inzistira da se istraga nastavi, ne obazirući se na posljedice za dijete. 8. Sud na navode stručnjaka reagira prekidom ili ograničavanjem susreta. Autori koji su proučavali ovu problematiku uočili su i neke tipične karakteristike ličnosti vezane uz osobe koje lažno optužuju, djecu uključenu u takve optužbe, kao i žrtve lažnih optužbi. Karakteristike ličnosti roditelja koji lažno optužuju Wakefi eld i Underwager (1990.) svojim su istraživanjima došli do nalaza da je kod lažnih optužbi za zlostavljanje djece u postupcima razvoda ili tijekom procesa odlučivanja s kojim će roditeljem dijete živjeti najčešće riječ o jednoj od četiriju vrsta tipologija roditelja koji podižu ili podržavaju lažne optužbe za spolno zlostavljanje: 1. Osobe sa psihičkim oboljenjima čije je funkcioniranje, prosudbe, a ponekad i sposobnost razlikovanja činjenica i mašte pod utjecajem tih poremećaja. Kod takvih osoba često se nailazi na povijest psihijatrijskog liječenja i nestabilnih veza. Karakteriziraju ih nestabilnost i impulzivnost. Pod stresom razvoda skloni su pretjerano reagirati i pogrešno tumačiti događaje iz realiteta te brzopleto zaključivati o zlostavljanju. 2. Osobe koje prema bivšem partneru osjećaju snažnu mržnju, ljutnju ili neprijateljstvo. Ponajprije žele povrijediti bivšega partnera i osvetiti mu se te pritom kao sredstvo i oružje koriste dijete. Vlastita potreba za osvetom u drugi plan stavlja potrebe i dobrobit djeteta. 3. Osobe koje su previše oprezne i opterećene mogućnošću da je dijete bilo ili može biti spolno zlostavljano. Možda su i same bile spolno zlostavljane ili silovane ili je riječ o pretjeranoj reakciji na medijsku usredotočenost na zlostavljanje. U takvim se slučajevima često nailazi na opetovano ispitivanje djeteta, pregledavanje njegova spolovila nakon susreta s drugim roditeljem, kao i često posjećivanje liječnika. 4. Osobe koje reagiraju prilično primjereno na nejasnu situaciju tražeći profesionalno savjetovanje od stručnjaka. Dijete može izvijestiti da se kupalo s ocem i da je dodirnulo njegovo spolovilo ili nešto slično što zvuči sumnjivo. Ne želeći to rješavati sami, obraćaju se stručnjaku. Blush i Ross (1987.) opisuju karakteristike ličnosti majki i očeva koji lažno optužuju drugog roditelja za spolno zlostavljanje djece te navode i tipične karakteristike ličnosti lažno optuženih očeva, obrasce ponašanja djece u slučajevima takvih lažnih optužbi te stručnjaka kao potencijalne žrtve manipulacije lažnim optuživanjem. Karakteristike ličnosti majki koje lažno optužuju 1. Histrionska ličnost • ostavlja dojam anksiozne, zabrinute i nervozne osobe • smatra se žrtvom partnera od kojeg se rastaje ili se rastala • verbalizira strah od nastavka viktimizacije i to ne samo za sebe, već i za dijete • opisuje situacije kada je bila manipulirana od bivšeg partnera • optužuje partnera za psihičko i fi zičko zlostavljanje • smatra da je sada njezino dijete u opasnosti da bude žrtva zlostavljanja od bivšeg partnera • daje neodređene, cirkularne i nespecifi čne odgovore te su to češće opisi njezinih osjećaja nego detalja i činjenica koje su se dogodile • djetetove osjećaje opisuje kao produžetak vlastitih osjećaja te izražava neuobičajenu i neprimjerenu zabrinutost za svoje dijete • redovito pregledava djetetovo spolovilo, vodi dijete na ponovljene zdravstvene preglede ili ispituje dijete o mogućem spolnom ponašanju s ocem. 2. Pravedna osvetnica (varijacija histrionske ličnosti) • u početku iznosi razrađene, organizirane te činjenicama i brojevima potkrijepljene optužbe i dokaze • mnoge od tih “činjenica” dobivene su u kontaktima s drugim osobama, uključujući i mnogobrojne stručnjake kojima se obraćala za pomoć • sebe predstavlja kao opravdano uvrijeđenu i zabrinutu zbog ponašanja bivšeg supruga • kad se zatraže detaljna obrazloženja optužbi, komunikacijski stil se mijenja te od spontanog i suradljivog ponašanja postaje hostilna, odbijajuća i pasivno-agresivna • na postavljena pitanja i konfrontacije ispitivača odgovara napadom i svađom, suprotstavlja se, protivi te ponekad čak i prekida kontakt • čak i na najpažljivije oblikovano i sofi sticirano propitivanje mijenja i raspoloženja i stil komunikacije • često raspravlja i na postavljena pitanja odgovara postavljanjem vlastitih pitanja • prijeti tužbom, žali se na neprofesionalnost ili na neetičnost ispitivača. 3. Granična ličnost • u situaciji razvoda funkcionira na visoko disfunkcionalan način • gubi dodir s realitetom • daje osebujne i bizarne opise događaja iz njezine prošlosti, koji su nemogući i nemaju veze s realnošću. Karakteristike ličnosti očeva koji lažno optužuju • imaju visoko izraženu potrebu da uvijek budu ‘’u pravu’’ • pretjerano su kritični prema bivšoj partnerici • smatraju kako je bivša supruga neobazriva i nepodobna majka • češće iznose optužbe koje se odnose na nove emocionalne veze bivše supruge nego na nju kao počinitelja spolnog zlostavljanja • tipično izjavljuju da bivša supruga često ostavlja djecu bez nadzora, na brizi nekompetentnim, neprimjerenim i nepouzdanim osobama ili da ih općenito izlaže opasnostima kod kuće. Karakteristike ličnosti lažno optuženog roditelja muškog spola • nedostatak asertivnosti, tj. zauzimanja za sebe u socijalnim situacijama • nedostatak ambicioznosti i kompetitivnosti • naglašene pasivne i ovisničke crte ličnosti te nedostatak primjerenog osjećaja straha, zabrinutosti ili ljutnje s obzirom na ozbiljnost lažnih optužbi • naivna percepcija da će drugi razumjeti i vidjeti stvarnu situaciju • s obzirom na njegove reakcije, razmišljanja i osjećaje ostavlja dojam dobrodušne osobe • u braku je udovoljavao zahtjevima i željama supruge. Premda je mali broj slučajeva u kojima je žena optuženi počinitelj spolnog zlostavljanja djece, i u nastajanju tog tipa optužbi se primjećuje porast. Optužbe protiv majki uglavnom se odnose na općenite karakteristike nje kao osobe, poput toga da nije podobna majka, prije nego da je uključena u neku vrstu spolnog zlostavljanja djece. Obrasci ponašanja djece u slučajevima lažnog optuživanja roditelja U tijeku postupka razvoda te pravnog spora o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti djeca obično pokazuju ambivalenciju prema situaciji u kojoj se nalaze, u konfl iktu su lojalnosti jer nisu u mogućnosti zadovoljiti niti jednog niti drugog roditelja u potpunosti, teško im je prikloniti se jednom od roditelja jer vole oba. Priklanjanje ili iznošenje negativnih informacija o drugom roditelju znači izdaju, zbunjeni su, pokazuju nelagodu i tjeskobu, a najveća im je želja da se roditelji ne svađaju. U slučajevima u kojima se pokazalo da su optužbe za zlostavljanje bile lažne, pokazalo se da djeca, zbog utjecaja odraslih, obično pokazuju neke od sljedećih obrazaca ponašanja ili više njih: • daju odgovore koji se čine dobro uvježbanima ili ‘’istreniranima’’ • tijekom intervjua spontano, a da ih se ne pita ili potiče na odgovore, iznose fraze praćene istim afektom kao u roditelja koji iznosi optužbe • pokazuju neutemeljen i pretjeran protest protiv roditelja koji je lažno optužen • u cijelosti se odriču roditelja koji je optužen, uz pretjeranu mržnju i izraženu želju da ga nikad više ne vidi ili s njim razgovara • neprimjerena zabrinutost vezana uz pitanja alimentacije, raspodjele imovine i drugih aktivnosti oko razvoda koje nisu dio djetetova svijeta • na potpitanja o detaljima i primjerima zlostavljanja opetovano iznose jedne te iste izolirane događaje • koriste dobi neprimjerene verbalne opise, a da ne razumiju to što govore • njihove izjave o takvim događajima su nekonzistentne u raznim aspektima, kao što su specifi čni detalji (tko, što, gdje, kada) i čestina, a emocionalna pratnja nije sukladna iznesenim sadržajima • nema karakteristika traumatizacije niti na emocionalnom niti na ponašajnom planu. U adolescenciji kod takve se djece uočavaju sljedeća ponašanja: • razvoj osvetničkih ciljeva prema optuživanom roditelju • ekstremnost emocionalnih stanja poput snažnih osjećaja mržnje i odbacivanja optuživanog roditelja • isključive izjave da ‘’nikad, baš nikad’’ ne žele vidjeti drugog roditelja zbog toga što im je učinio. U usporedbi s tim, kod adolescenata koji su uistinu bili spolno zlostavljani nalazi se znatno veća emocionalna suzdržanost, anksioznost, osjećaj srama, nelagode kad ih se pita o tome, osjećaj tuge i krivnje, česte provale plača, psihotraumatizacije, a ne osvetoljubivosti ili sklonosti otvorenom i javnom kritiziranju roditelja navodnog zlostavljača, kao što je to čest slučaj u lažnim optužbama. Stručnjak kao potencijalna žrtva manipulacije lažnim optuživanjem Čest je slučaj da roditelj, nakon što je iznio optužbe o spolnom zlostavljanju, vodi dijete stručnjaku u namjeri da i službeno dobije potvrdu da je riječ o zlostavljanju. U tom slučaju roditelj koji iznosi optužbe na pitanja stručnjaka često odgovara općenito i kako ne zna što se točno dogodilo, no ipak nudi informacije na koje stručnjak, prema profesionalnoj dužnosti, mora reagirati i mjerodavnim institucijama prijaviti sumnju na zlostavljanje. Na taj način promišljeno manipulira sustavom. Ako u tome uspije, situacija se još više komplicira, a vjerojatnost i težina štete za dijete se povećava. Stoga je iznimno važno rano prepoznati i razotkriti lažne optužbe, što je vrlo složen, težak i odgovoran zadatak stručnjaka. Kako prepoznati lažne optužbe? Nekoliko je razloga koji kompliciraju procjenu lažnih optužbi: - složena obiteljska dinamika koja utječe na lažne optužbe - poteškoće u donošenju procjene jesu li simptomi koji se kod djeteta javljaju posljedi ca spolnog zlostavljanja ili visokokonfl iktnog razvoda - količina znanja koje procjenjivač mora imati o dječjoj forenzici, procesima i procedurama u postupku razvoda, procjeni spolnog zlostavljanja djece, kao i procjeni optuženih, i onih koji optužuju za spolno zlostavljanje. Nekoliko je mjesta na koja valja usmjeriti pozornost i koja mogu pomoći u tijeku procjene vjerodostojnosti, tj. istinitosti optužbi za spolno zlostavljanje za trajanja postupka razvoda: • Izvor originalnog otkrivanja. Manje je vjerojatno da su optužbe istinite ako otkrivanje potiče roditelj, a ne dijete. Mala djeca gotovo nikada ne iznose lažne optužbe bez utjecaja odrasle osobe. • Vrijeme iznošenja optužbi. Premda lažne optužbe za spolno zlostavljanje mogu nastati bilo kada tijekom razvoda braka, one su osobito česte nakon završetka razvoda kada se povede pitanje skrbništva i posjećivanja drugog roditelja. • Dob djeteta. Optužbe koje se kasnije pokažu lažnima češće uključuju mlađu djecu, obično mlađu od 8 godina. • Ponašanje optužujućeg roditelja. Kada su optužbe istinite, optužujući roditelj je uznemiren, teško mu je o tome govoriti, osjeća sram i/ili krivnju, dok je kod lažnih optužbi vjerojatnije da roditelj ima potrebu svima pričati o tome što se navodno dogodilo te ne pokazuje takve emocije. • Priroda iznesenih optužbi. Lažne optužbe su često nejasne te tako uobličene da ih nije jednostavno niti potvrditi, niti odbaciti. Često nema konkretnih navoda, već su to obično općenite optužbe kako se nešto loše događa. • Karakteristike dječje izjave. Kad je riječ o lažnim optužbama, dijete najvjerojatnije neće imati razrađenu priču, detalji mogu biti nerealistični, a priča nekonzistentna kroz ponavljanja i bez adekvatnih pratećih afekata. • Značajke ličnosti uključenih strana. Osobe koje iznose lažne optužbe često imaju poremećaj ličnosti. • Ponašanje uključenih profesionalaca. Lažne optužbe često su povezane s preranim utvrđivanjem krivnje od strane profesionalaca. U tijeku postupka razvoda pogrešni zaključci, pogrešne preporuke stručnjaka i aktivnosti koje se na temelju tih zaključaka preporučuju mogu biti vrlo štetni ne samo za optuženog roditelja nego i za dijete. Iako sve dosad navedeno stručnjaku može pomoći u odgovorima na pitanje o tome je li se zlostavljanje uistinu dogodilo, tj. je li riječ o stvarnim ili lažnim optužbama te da nadalje procijeni i preporuči primjerene postupke koji će ići isključivo u korist dobrobiti djeteta, to nikako nije u potpunosti dovoljno. Jedini način da stekne sve potrebne vještine i znanja je edukacija. Kroz primjerenu edukaciju stručnjaci trebaju dobiti specifi čna znanja i vještine o tome kako na kvalitetan način detaljno proučiti i uzeti u obzir sve relevantne činjenice te na koji način provesti sve relevantne postupke. Relevantne vještine i postupci uključuju forenzički intervju i stručnu obradu svih članova obitelji, opažanje dinamike odnosa djeteta sa svakim roditeljem zasebno i skupa, specifi čno znanje dječjih i roditeljskih reakcija i posljedica razvoda, znanja o znakovima i posljedicama zlostavljanja, kao i o karakteristikama stvarnih počinitelja, razlikovanje kliničke i forenzične uloge, praćenje relevantne literature, pažljivo proučavanje i dobar uvid u dosadašnje sudske postupke i podatke, kao i razvoj cijelog slučaja, uključivanje drugih stručnjaka ako je potrebno. Jedino na taj način stručnjak će smanjiti vjerojatnost donošenja pogrešnih i pristranih zaključaka te djelovati odgovorno, profesionalno i moralno. Literatura • Benedek, E. L., & Schetky, D. H. (1984., October): Allegations of sexual abuse in child custody cases. Paper presented at the Annual Meeting of the American Academy of Psychiatry and the Law, Nassau, Bahamas. • Besharov, D. (Spring, 1986.): Unfounded allegations — a new child abuse problem. The Public Interest, 83, 18-33. • Blush, G. L., & Ross, K. L. (1987.): Sexual allegations in divorce: The SAID Syndrome. Conciliation Courts Review, 25(1), 1-11. • Blush, G. L., & Ross, K. L. (1990.): Sexual abuse validity discriminators in the divorced or divorcing family. Journal of International Political Theory, vol. 2. • Buljan Flander, G. i Kocijan Hercigonja, D. (2003.): Zlostavljanje i zanemarivanje djece. Zagreb: Marko M. • Coleman, L. (1986., January-February): False allegations of child sexual abuse: Have the experts been caught with their pants down? Forum, pp. 12-21. • Gardner, R. A. (1985.): Recent trends in divorce and custody litigation. Academy Forum, 29(2), 3-7. • Gardner, R. A. (1987.): The Parental Alienation Syndrome and the Differentiation Between Fabricated and Genuine Child Sex Abuse. Cresskill, NJ: Creative Therapeutics. • Green, A. H. (1986.): True and false allegations of sexual abuse in child custody disputes. Journal of the American Academy of Child Psychiatry, 25, 449-456. • Kaplan, S. L., & Kaplan, S. J. (1981.): The child’s accusation of sexual abuse in child custody disputes. Journal of the American Academy of Child Psychiatry, 3(1), 81-95. • Martin, P. A. (1976.): A Marital Therapy Manual. New York: Brunner/Mazel. • Soloff, P. H. (1985.): Personality disorders. In M. Hersen & S. M. Turner (Ur.), Diagnostic Interviewing (pp. 131-159). New York: Plenum Press. • Wakefi eld, H., & Underwager, R. (1988.): Accusations of Child Sexual Abuse. Springfi eld, IL: Charles C. Thomas. • Wakefi eld, H., & Underwager, R. (1990.): Personality Characteristics of Parents Making False Accusations of Sexual abuse in Custody Disputes. Journal of International Political Theory, vol.2. 104 STRUČNI POGLEDI I

pardon, bubnula sam nešto i ostala živa : ne nadzor nad izvršenjem roditeljskog prava, nego nad izvršavanjem roditeljske skrbi. ispričavam se još jednom. ovo bi Vas možda moglo zanimati: http://www.monitor.hr/clanci/2-500-djece-manipulirano-u-razvodu/39808/