Poštovana,
podsjetili ste me na vlastitu priču. Mojoj je kćeri sada 20 godina. Jednako kao i Vas partner me ostavio dva mjeseca prije poroda. Jednako kao i Vi otkrila sam njegovu negativnu stranu, valjda na najgori mogući način. Razumijem Vaša razmišljanja jer sam i sama jednako razmišljala. Danas, nakon dvadeset godina znam da sam pogriješila. Zato jer sam naučila da je bitno djetetovo pravo na oca. Nebrojene su situacije u kojima joj je otac bio itekako potreban. I nije se lako nositi s time da ne sudjeluje u djetetovom životu. Napominjem, moja je odluka bila da ga isključim. Prije nego što donesete konačnu odluku, iskreno Vam savjetujem da dobro razmislite o djetetu, o onome što će ono proživljavati bude li raslo uskraćeno za jednog roditelja. Ne zaboravite, u našem društvu većina djece ima oba roditelja. Iako je moje dijete imalo sve što joj je bilo potrebno, pa čak i više od toga, iako je imalo svu moju ljubav, unatoč svom mom trudu da ne osjeti da nema oca, unatoč svim s ljubavlju učinjenim naporima da je zaštitim, uvjerim da sam joj dovoljna... unatoč svemu ona je ipak podosta patila. I danas, sa 20 godina na spomen oca u očima joj se vidi nekakva sjeta. Danas sam mišljenja da joj nisam imala pravo uskratiti drugog roditelja, a na žalost više ne postoji mogućnost da popravim odluku koju sam donijela u stanju povrijeđenosti i razočaranosti.
Stoga Vas eto molim, razmislite dobro. Neka Vam nit vodilja bude dobrobit djeteta. Ne dopustite da Vam dijete pati zbog (možda) Vaše trenutne razočaranosti osobom koja je njegov otac. Kakav god bio, dijete na na njega ima pravo.
Želim Vam puno sreće.