Člankom 34. ZAKONA O VJEŽBENICIMA U PRAVOSUDNIM TIJELIMA I PRAVOSUDNOM ISPITU propisuje se kako će Ministar nadležan za poslove pravosuđa u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu navedenoga Zakona donijeti provedbene pravilnike.
Zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2009., a navedeni rokovi su odavno prekoračeni. Što je to zakonodavac naredio resornom tijelu uprave, a što je to resorna uprava propustila uraditi te koje su posljedice svega toga izgleda da bi mogli gledati u trakavici koja nam slijedi.
Naime, navedeni Zakon uvodi rigidne izmjene u načinu polaganja pravosudnih ispita (ovdje ne bih ulazio u način stjecanja uvjeta za polaganje pravosudnog ispita jer to predstavlja samostalno pitanje, po meni, s jednako širokim implikacijama).
Stavivši člankom 33. stavkom 3. citiranog Zakona, datum 1. rujna 2009. kao „milestone“ uvođenja novog sustava od kojeg se pravosudni ispiti polažu prema odredbama citiranog Zakona, bez obzira po kojem su zakonu kandidati stekli uvjete za polaganje pravosudnog ispita, zakonodavac se poigrava s osnovnim nomotehničkim pravilima, pri tome ozbiljno izazivajući sam Ustav.
Ono što je svakako sporno, jest postojanje skupina kandidata kojima su na ovaj način povrijeđena prava. Uzmimo za primjer revnog pravnika u Ministarstvu pravosuđa koji se prije tri godine zaposlio na poslovima koji obuhvaćaju izradu nacrta pravilnika (možda čak i Zakona) koji trebaju provedbeno urediti provođenje pravosudnih ispita. Navedeni gospodin, nazovimo ga Gustav (bez loših misli, samo da ga lakše vizualiziramo), u međuvremenu je položio državni stručni ispit te je u lipnju 2008. godine započeo s volontiranjem na Općinskim sudovima. Nakon godinu dana i uredno ispunjenih volonterskih obveza, negdje u srpnju 2009. godine g. Gustav po Zakonu o pripravnicima u pravosudnim organima i pravosudnom ispitu (»Narodne novine«, br. 54/74., 29/78. i 13/90.) stekao je uvjete za polaganje pravosudnog ispita. On prijavljuje pravosudni ispit te krivo pomišlja kako ima pravo na polaganje skraćenog ispita (oslobođen je ustavnog, radnog i upravnog prava, što je i razumljivo s obzirom na njegovo znanje verificirano prije spomenutim stručnim ispitom i oživotvoreno u sjajnim uradcima poput ovoga o kojemu upravo pišem) i polaganje po utvrđenim, znanim pravilima. Sasvim je razumljivo da su prema „starom“ Zakonu uvjeti za pisani dio liberalniji, a da samom kandidatu konvenira i način ocjenjivanja usmenog dijela ispita. No, unatoč vlastitom interesu i ponekim temeljnim vrednotama Ustava, koje kao interpretativne odredbe govore o jednakosti, ravnopravnosti i sličnomu g. Gustav drži da je istoj skupini ljudi, koja ispunjava iste uvjete potrebno nametnuti različite obveze te se iznenada pasionirano zalaže za navedeni Zakon, a usput radi i na provedbenim pravilnicima.
No tomu nije kraj, on navedenoj skupini, kojoj i sam pripada, nameće dodatnu neizvjesnost. Ako se te skupine usude polagati na jesenskim rokovima, one ne znaju kako će to polagati niti što spada u dio propisane literature. U to ime, evo im i jedno novo poglavlje, pravo Europske unije (zar ne bi trebali govoriti o zajednicama?). I eto, kad je prema sebi tako strog, možemo li mi zamjeriti g. Gustavu - flagelantu, pa čak i da je sve to suspektno naspram Ustavu, nomotehnički neprecizno (nema prijelaznih razdoblja, nije ovo pravo Europske unije, kolege kandidati).
Usput pretpostavljam kako će se odredbe o teorijskoj nastavi za koju po mojim saznanjima još uvijek nema materijalnih uvjeta (a.a.c., dobro da ima drugih uvjeta), određenoj člankom 17. navedenoga Zakona, suspendirati pravilnikom, jer što je Ustav naspram zakona i što je zakon naspram pravilnika.
Izbjegnimo komplikacije, odgodimo primjenu, provedbeno regulirajmo, utvrdimo pravila, provjerimo dobre običaje, ne igrajmo se s ljudima, ne igrajmo se s ispitivačima, ne podcjenjujmo struku, priznajmo da je procjena g. Sučevića o potrebnoj odgodi Zakona bila ispravna!