Pozdrav
Također se nalazim u brakorazvodnoj pranici koja do sada traje ok 7 mjeseci i nije niti blizu karaja. Iz svega do sada pročitanog, ali i iz onoga što se i meni moglo (na sreću do sada nije) dogoditi vidim da mi očevi nemamo gotovo nikakva prava. Po Obiteljskom zakonu imamo, ali to je samo slovo na papiru. Naime u mome slučaju ja nisam dopustio majci da odvede djecu smatrajući da ja imam jednaka prava kao i ona i da djeca trebaju živjeti tamo gdje je za njim bolji interes. U tome trenutku njenog odlaska nisam niti shavaćao značenje ostanka djece samnom. Samo da spomenem ja sam zaposlen, ali imam rješeno čuvanje djece dok me nema, tako da ni pod koju cijenu se nisam htio odreći svoje djece koju obožavam. Da je supruga kojim slučajem odvela djecu moje šanse za dobivanje djece na odgoj bile bi minimalne manje od 1%. Prema jednom istraživanju u RH samo 5 % očeva dobije djecu na čuvanje i odgoj (jer skrbništvo ostaje za oba roditelja), a u tom postotku su i majke koje napuste djecu i nežele ih, koje su u zatvoru, narkomanke, alkoholičarke i jedan mali dio se odnosi na očeve koje uspiju sudskim putem dobiti djecu. Iako u Obiteljskom zakonu nigdje ne piše tko je bolji roditelj za dijete što je i normalno, praksa CZSS je takva da po istom istraživanju u 90 % slučajeva djecu ostavaljaju roditelju s kojim se nalaze u trenutku razvoda. Da je majka u mom slučaju odvela djecu ne bih imao nikakve šanse. Sada sam u fazi gdje je određena privremena mjera u kojoj je ocjenjeno da je u interesu djece da budu s ocem. Znam da zvuči nevjerovatno i da se mogu za sada smatrati sretnikom. Moram iskreno priznati da su u Centru stvarno situaciju ocjenili objektivno ne gledajući spol roditelja. naime majka djece je otišla zbog izvanbračne veze, ali to iskreno njih ne zanima, već samo interes djeteta. Sutkinja u parnici je također bila vrlo objektivna i uzela je u obzir puno toga što nisam očekivao čitajući komentare drugih na sličnim forumima. Glavne činjenice koje su bile ključne su njen dobrovoljni odlazak, nezaposlenost supruge i nerješeno stambeno pitanje (iako stan kod njene majke ima 85m2).
Da je bilo obrnuto, znam da ne bih imao nikakva prava i supruga bi mogla da radi kako hoće i nitko ne bi reagirao. Zašto? Očevi nemaju gotovo nikakva prava ukoiko djeca odu s majkom, a s njom nije moguće ništa dogovoriti. I to je žalosno. Ja se već 7 mjeseci sam skrbim i brinem o dvije male curice od 6 i 3 godine, koje majka posjećuje jednom tjedno po sat vremena, jer ne želi više, a preko suda traži da se dodijele njoj. A jedini argument na koji se poziva je to što je majka. Treba reći da i mi očevi volimo jako svoju djecu i mislim da trebamo imati jednaka prava.
Želim da svi očevi koji su takvi bore se do kraja svim mogućim sredstvima, ja se u ovom trenutku mogu smatrati jednim od rijetkih sretnika (za sada, a nadam se i konačno), ali želim da se taj postotak poveća.
Žalosno je što neke majke koriste svoju djecu za takve prljave igre i što u svemu tome djeca najviše pate.
