Nedavno sam naišao na ove stranice i ovaj forum. Odlučio sam se javit sa svojim problemom i dvojbama. Nešto slićno proživljavam kao i dotićni Veki s ovog foruma. Nadam se da sam na dobrim stranicama, jer ne znam kome drugom da se obratim. Vidio sam da se mnogi odmah žele prepucavati, svađati, osuđivati ali njih me nije strah, pa da krenem.
Naime, u braku sam četiri godine i imam dijete od isto toliko.
Oženio sam se nakon svega par mjeseci veze kad je sadašnja supruga ostala u drugom stanju, misleći kako je volim i kako je to jedino rješenje.
Prije nje imao sam dugu vezu od sedam godina, ali ta je prekinuta selidbom bivše djevojke.
Nakon nekog vremena braka shvatio sam da nisam istinski zavolio svoju suprugu. Mislim da se i ona toga bojala, jer me je znala viđati u društvu dok sam još bio sa bivšom djevojkom i uvijek bi mi govorila da nju nikad ne grlim i ne ljubim kao što sam to radio bivšoj. Uvijek je bila ljubomorna, te je često od početka braka imala i ljubomorne ispade iako je nikada (do prije nekoliko mjeseci) nisam prevario i mislim da joj nisam davao povoda za te njene scene. Uglavnom, nisam smio niti pogledat drugu ženu, morao sam pazit kako razgovaram sa ženama kad je ona pored mene jer bi ona znala svaku moju gestu ili rečenicu izvrnut tako kao da se ja nekome nabacujem. Mislim da je ona ubila i svaku želju u meni za njom. Govorio sam s njom mnogo puta o tome i čak je priznavala da plane i da se ne može kontrolirati, ali da si ne može pomoći.
Prije par mjeseci upoznao sam djevojku, sasvim slućajno preko poznanika na jednom ajmo reći poslovnom druženju. Nisam mogao skinut pogleda s nje, osjećao sam se kao pubertetlija i nisam mogao spavati noćima. Tražio sam je da se vidimo, što je odbijala znajući da sam u braku, ali bio sam uporan kao bik i sad smo u "vezi".
Ja sam muškarac od 30 godina, zaljubljen kao nikad i siguran u to kao nikad. Kao da me ošinula munja, udario grom. Mislim da se to događa jednom u životu i da se meni upravo desilo. Vjerujem joj kad mi kaže da osjeća isto, mislim da se takva ljubav ne može glumit.
Malo sam sve odužio ali samo s namjerom da me ljudi shvate kad postavim pitanje ili pitanja...
Ne znam što da radim. Znam da sam ušao u brak svjesno, svojom odlukom. Nitko me nije prisiljavao. Vjerujem da smo oboje morali malo razmislit, ali valjda zbog djeteta nismo stigli.
Siguran sam da suprugu ne volim i da je ustvari nikad i nisam volio. Ružno zvući ali je tako i kome da sad lažem, zašto?
Ostati u braku zbog djeteta?
Kako se razvesti s tako ljubomornom osobom, a da je što manje povrijedim?
Kako da joj objasnim sve što mi je na srcu i u glavi?
Dali da pustim da sama shvati? Ili ?
Bojim se kako će sve prihvatiti najviše zbog djeteta? Obožavam svoje dijete i želio bih ga uvijek pored sebe, maksimalno koliko je moguće.
Znam da će joj biti bolno i strašno i znam da će raditi probleme, znam da moram skupiti sve živce na hrpu prije nego krenem u bilo što.. znam da u obrnutoj situaciji nebi niti ja reagirao drugaćije nego što će vjerujem ona, ali bojim se te njene ljubomore. Kada smo prije par godina pričali o toj njenoj ljubomori i pokušavali to nekako riješiti, rekla mi je nakon cijelog tog razgovora da zna da pretjeruje ali da ako me uhvati s drugom da će je ubit! Jesu to možda pretjerivanja, ali čovjek nikad ne zna.
Molim nekoga tko je prošao nešto slićno da me savjetuje kako postupiti i što učiniti u vezi CZSR-om da bi, ako će supruga raditi probleme koje oćekujem, što više dobio sa djetetom. Dali imam šanse dobiti dijete i kako? Ali bez nekih psihijatara i slićnih stvari. Ako g.Veki ovo proćita te ako je napravio prvi korak sa svojom suprugom u smislu razvoda molio bih ga da mi se javi sa svojim iskustvom.
Hvala svima, čak i onima koji će me osuditi.
