01wish

Slažem se s Burn ! ... I htjela bih dodati da su djeca o kojima govorimo - maloljetna (ili se još školuju) i da kao takva nisu u mogućnosti osigurati sebi hranu, odjeću etc.....nego su zato odgovorni roditelji. Stoga je neprimjereno okriviti Zakon ( i pisce zakona, kakvo god da im je porijeklo), jer Zakon je tu da svakom djetetu da što mu je minimalno potrebno. Treba li u Zakon upisati da nezaposleni roditelj ne treba davati alimentaciju (kako bi isti zakon valjda bio socijalno osjetljiv)? Zakon jest socijano osjetljiv u djelu gdje daje minimalne iznose (štiteći donekle djecu). Šteta što se ti minimalni iznosi često nagašavaju kao realne potrebe te se na istima inzistira za svako dijete. Dajte umirovljeniku 1000 kn mjesečno (a on se ne školuje i ne preraste odjeću i obuću svakih par mjeseci) pa recite da bi umirovljenici plesali od sreće. Jedva preživljavaju sa 2000 kn, a dijete bi trebalo vajda preživjeti od zraka dok mu nezaposleni roditelj traži socijalnu pravdu. Imam ja empatije prema nezaposlenima, ali tu problematiku treba adresirati negdje drugdje, a ne na račun nje smanjiti i ovako mizerne zakonom dodijeljene minimalne iznose za djecu - pod izlikom "socijalne osjetljivosti". Pa nije alimentacija porez ni naknada, to je nešto od čega dijete živi.

Zašto otac traži skrbništvo? Čime opravdava nedolaske? Što znači potpuno skrbništvo? (Želi li vama oduzeti skrništvo?) Vi zapravo imate pravo na zahtjev za oduzimanje skrbništva (njemu) s argumentom višegodišnje njegove neizainteresiranosti. Ipak, mislim da bi za sve bilo bolje da: - izbjegnete međusobna prepucavanja oko skrbništva - vidite postoji li zainteresiranost oca za dijete - nastojite ostvariti njihova redovita viđanja pozz...

Ako stavimo dijete na prvo mjesto (kako bi i trebalo uvijek), mene zanima koja korist od prijave da se otac ne pridržava sudske odluke i koja korist da se nekoga natjera da viđa vlastito dijete? Ima li dijete od takvih susreta korist ili su ti susreti tek "odrađeni" (kako se ne bi kršila presuda)? Mišljenja sam da dijete treba oba roditelja, da se roditelju s kojim dijete ne živi treba dati daleko više prostora i vremena za sudjelovanje u životu djeteta nego što je praksa ALI sam isto tako mišljenja da se nikoga ne treba i ne smije tjerati na viđanja. Da danas saznam da je netko tjerao bilo kojeg od mojih roditelja da se druže sa mnom, neću opisivati kako bih se osjećala. Pa tako ne mislim da djetetu treba stvarati lažne slike o dušebrižnom roditelju (a zapravo onom kojeg su skoro pa priveli da bude pored djeteta). Bolje da dijete shvati, polako s vremenom, da eto i takvi ljudi postoje i da izvor ljubavi, razumijevanja i podrške nađe na nekom drugom mjestu. Ukratko, prijave i tjeranja da netko dolazi vlastitom djetetu su besmislene, štetne i sulude.

Ako ste s bivšom u dobrim odnosima, a za dobrobit djeteta, dogovorite se sa bivšom u budućim uplatama, bez tužbe. Vjerojatno jest da nećete morati plaćati alimentaciju ukoliko se dijete više ne školuje, ali se sa bivšom možete dogovoriti ukoliko ste voljni, pa uplaćivati djetetu nekakav neobavezan iznos dok se dijete ne zaposli. Ipak je to vaše dijete i nije sve u tužbama. Bilo bi lijepo da ste zatražili svjedodžbe, ne zbog dokazivanja i tužbi, nego zato da vidite kako to izgleda kod vašeg djeteta, koje predmete uči, što mu ide bolje.... ali sama činjenica da niste izbjegavali obveze i da ste sa bivšom suprugom ostvarili dobre odnose je za svaku pohvalu. Zato, kao što napisah, u tom duhu pokušajte i dalje pa dogovorite sa suprugom što vam je moguće i kako biste željeli. Riječi - ovrha, kaznene prijave, tužbe - pokušala bih izbjeći, AKO je moguće. To je moj savjet. pozz

Ako 30% brakova završi razvodom, a 5% je nenormalnih recimo......to još uvijek ništa ne govori o ostatku populacije - onih preostalih 70% (koji se nisu razveli, koji su se kulturno razveli, koji niti nisu u braku....). Pa matematika ne može riješiti nepoznanicu kakvih je preostalih 70%. Niti može na osnovu ponašanja 30% ljudi koji se razvode, implicirati, nagađati i predviđati kakvih je ostalih 70%. To nije matematika, nego nagađanje. To sam htjela reći. I nagađanje ne služi ničemu. Koliko god da nas ovdje ima, nas "zrelih", "odgovornih" , "razumnih"..... izmjene nam neće pomoći da druga strana postane zrela, odgovorna, razumna... Jer druga strana o nama misli da je upravo obrnuto. Pa nam istinu neće prikazati Zakon, nego eventualno medijacija. Taj dio najavljenih izmjena mi je odličan. Samo da postane učinkovit i brz, jer slovo na papiru ne znači ništa.

Mi ovdje i razmjenjujemo iskustva glede problematičnih priča, pa to naravno, ne znači da je svijet oko nas problematičan. U pravu ste, oni koji problem ove prirode nemaju, vjerojatno ovdje neće niti doći. Ali mi stalno o kruškama, pa o jabukama.... Ja sam samo izbacila misao da Izmjene Zakona neće puno pomoći......i da nisu nikakav čarobni štapić. Onaj tko se sapostojećim Zakonom nije slagao i ništa dogovorio, taj se neće ni zbog Izmjena promijeniti. Pa nemam što drugo o tom stavu ni dodati.

Kao što i napisah ranije: - odgovornost za zdravo i sretno djetinjstvo svakog djeteta je prvenstveno na njegovim roditeljima Nigdje nisam napisala da se za nasilje u obitelji treba ravnopravo podijeliti odgovornost među roditeljima. To bi bilo suludo. Ono što jesam napisala, pa ću pojasniti: - oba roditelja snose podjednako odgovornost da djetetu osiguraju sve što mu pripada - oba roditelja imaju odgovornost da porade na komunikaciji za dobrobit djeteta Nijedan zakon im neće pomoći ukoliko se oboje ne potrude da se pobrinu oko potreba svog djeteta i ne dogovore se o istom. Samo ne treba misliti da postoji čarobna osoba u Centru, čarobna rečenica u Zakonu, čaroban Plan roditeljstva, čarobna izmjena....jer toga nema. Konfliktni razvodi prije svega trebaju medijaciju za roditelje u vidu stručne psihoterapije i radionica kako da se nauče jedan s drugim dogovarati. A za sve ostale slučajeve koje vi spominjete i odgovornosti za nasilja, krivična djela, psihičke poremećaje i zlostavljanja zbog istog - one spadaju pod Krivični zakon. Super definirani Plan roditeljstva u izmjenama i podjednako vremena djetetu s oba roditelja (s čim se apsolutno slažem), neće riješiti problematiku unutar koje se roditelji vrijeđaju, omalovažavaju, nazivaju pogrdnim imenima, prišivaju si razne dijagnoze.... Kada bi postajao forum na kojem su se okupili svi vaši/naši bivši/bivše...sigurna sam da bi izgledao isto kao ovaj. Samo bi uloge bile zamijenjene. Gdje je čarobni štapić koji će pronaći istinu? Tko kaže i da sam ja u pravu u vezi mog bivšeg? Možda ja samo tako mislim. Stoga je bez veze zavaravati se da će Izmjene Zakona otkriti istinu unutar jedne svađe roditelja. Otkrit će ju medijacija, psihoterapija i svijest oba roditelja da su DUŽNI osigurati tu kulturnu komunikaciju zbog djeteta. Pa neka te medijacije traju sve dok se isto ne postigne. Ili dok se zlostavljača i manipulatora ne otkrije i stavi gdje mu je mjesto. U tome je poanta, ne u Izmjenama. Kao da se ja borim protiv istih....pa baš i ne. Samo govorim da je pravi put za dobrobit sve djece puno opširniji od tek puke promjene neke rečenice.

Ja vjerujem da bi, svakako. Ali, dozvoljeno je otvoriti novu parnicu za novi iznos alimentacije tek kada istekne 365 dana od pravomoćnosti prethodne presude. To je i dobro i loše.

@coruptionbuster, ovo je jako opširan post u kojeg je uloženo puno truda. Ne sumnjam da će nekome biti o koristi. Ne znam koliko bi ti bilo zgodno staviti ga u neki drugi topic, jer sumnjam da će BPD ući u neki zasebni članak novog Obiteljskog zakona. Smatram korisnim da se tijekom medijacija sa roditeljima koji ne surađuju, evaluira i tema eventualnog BPD...slažem se da je često skriven i nosi puno štete u nastojanjima da se djetetu osigura kvalitetna okolina, te usporava proces postizanja suradnje roditelja. Ali, poremećaji osoba koje u razvodu sudjeluju jesu od utecaja ali ne ulaze u svojim detaljima i simptomima u Zakon.

Tako je Strawinsky! Da je bilo suradnje, ne bi niti bilo problema. Izmjena Obiteljskog zakona nije magični štapić koji će riješiti prolematiku (ne)suradnje. I slažem se da treba definirati kvalifikacije, osobna i profesionalna iskustva svih onih koji sa djecom i roditeljima rade u ovoj problematici.

Umorna sam od toga da mi stalno spuštate kako svoje stavove temeljim isključivo na svom iskustvu i kako su kao takvi potpuno bezvrijedni. 1. Ovaj forum, kao i slični, služe razmjeni iskustava kako bi jedni drugima pomogli, zar ne? 2. Ja nisam Pale sam na svijetu, društveno sam biće i komuniciram sa ljudima. Prema tome, dostupna su mi i druga iskustva, ne nužno od vlastitih prijateljica. One su štoviše i srećom izvan ovakve tematike jer još uvijek žive u normalnim brakovima. 3. Osim navedenog, obrazovana sam osoba koja posjeduje internet, zna čitati knjige, posjeduje 20tak knjiga iz dječje psihologije i ostalih knjiga u zavidnom broju, osoba koja čita zakone etc etc. To hoćete li vi za ovo navedeno dati pljesak me baš briga. Ali mi ne možete pisati iznova i iznova da imam informacije o svom slučaju koje sad drugima guram kao jedino i ultimativno pravilo. Kao da živim u nekoj zabiti sama sa sobom i nikad ništa nisam vidjela ni čula. 4. Zakon služi generalizaciji, zar ne? 5. Naravno da pokušavam podijeliti odgovornost. Jer roditelji ne žive na pustom otoku, nego u državi, a ta država ima određenu odgovornost prema svojoj dječici. Država da Zakon - generalizacije radi 6. A htjeli vi to ili ne, odgovornost za zdravo i sretno djetinjstvo svakog djeteta je PRVENSTVENO na njegovim roditeljima. (Osim ako su oboje nikakvi pa im dijete uzme država u neku od institucija). 7. Ja vidite baš vjerujem da moje iskustvo ima veze sa stvarnim situacijama jer nije nastalo na planetu Marsu nego u ovoj državi. Mnoge smo stvari prevazišli uspješno za dobrobit našeg djeteta, pa zaista ne vidim niti jedan jedini razlog da ga ne podijelim sa drugima kojima također želim samo dobro. 8. I na kraju...ja kad pišem i najobičniji stav o xy situaciji, recimo o tome da nije potrebna extra rečenica u zakonu nego razgovor roditelja , vi meni spuštate da prestanem sa svojim isustvima. Ovo nije jedini post. Što hoćete od mene? Da prestanem pisati uopće? Pa čak i da je riječ isključivo o mom iskustvu (što je netočno) mislite li da moje iskustvo nikome nije važno?

Ne razumijem ovu vašu matematiku sa postotcima (iako mi je matematika dio struke). Ne mislim da je 29% populacije nenormalno, nezrelo i sve drugo što ste napisali. Očito jest da se za Izmjene Obiteljskog zakona zalažu svi oni koji su se našli u visoko konfliktnom razvodu i koji svoje bivše karakteriziraju nizom loših osobina. Ja nisam vidjela ovdje postove kako je razvod divno iskustvo, kako bivša/bivši prekrasno surađuju, niti sam srela ljude koji se svim silama trude da se izmjene zakona hitno donesu a sami su prošli divno iskustvo razvoda sa divnim, zrelim partnerom punim volje i želje za suradnjom. Da skratim.... ne treba mi statistika o psihičkim poremećajima opće populacije. Ovdje pišu i za izmjene se zalažu ljudi koji misle (subjektivno ili objektivno) da s druge strane imaju nezrelu osobu sa ovim ili onim poremećajam. Što ste htjeli reći? Da izmjene trebaju jer su svi zreli, normalni, super surađuju....?? Pa takvima i postojeći zakon valja, takvi uvijek sebe stave ispred djece, pa im rečenica više ili manje ni ne treba. I na kraju, ponavljam ono što sam već pisala x puta - niti jedna izmjena Zakona neće pomoći ukoliko se roditelji adekvatnom (nazovimo to) medijacijom ne dovedu u stanje zrele osobe. Pa je primarni cilj: 1. Kako "pomiriti" partnere da surađuju (onima koji surađuju izmjene neće ni trebati) 2. Kako primjereno dozvati pameti partnera koji nikako ne želi surađivati 3. Kako ubrzati procedure u Centrima A ako ćete mi sad pisati o nepravdi sustava prema ovoj ili onoj grupi, onda je to off topic. Nema veze sa izmjenama Zakona i toj temi treba druga adresa.

Eto, @sssunceee to lijepo napisa, nema se što dodati. Za dobrobit vaše djece, gđo @Driana, vi i vaš suprug bi se oboje trebali malo kontrolirati. Pa se (eventualno) potucite negdje drugdje, bez djece na rukama i oko vas. Uh...

ajd malo pojasni.... kako "rastava mi je gotova, presuda gotova" -i kakvih onda 6 mjeseci treba čekati za tužbu za alimentaciju? U presudi piše iznos dodijeljene alimentacije (nema presude bez iznosa za alimentaciju za mld dijete). Ako se sa iznosom ne slažeš (pa si to mislila gornjim postom) , pišeš za taj dio ŽALBU odmah. Ako je rok za žalbu prošao tada možeš Zahtjev za povećanje alimentacije poslati tek nakon 1 godinu od pravomoćnosti presude, pozivajući se na promijenjene okolnosti (ukoliko je do istih došlo). Ako promijenjenih okolnosti nema, onda će se Zahtjev odbaciti.

Kad smo već na temi - Novi Obiteljski zakon, htjedoh dodati: Sve te lijepe teze koje se misle diskutirati i potom kao izmjena staviti u Novi Obiteljski, zaboravljaju činjenicu da se iznimno rijetko u razvodu radi o dvoje normalnih, razumnih, zrelih, emotivno stabilnih ljudi. Da su se mogli dogovoriti i dogovarati tada im višegodišnje dopisivanje preko Centara i policije ne bi ni trebalo, a već postojeći Zakon bi im bio dovoljan. No najčešće se radi o dvoje (makar privremeno) uzrujanih, napetih, nerazumnih ljudi koji bi se kao trebali dogovoriti na medijaciji. I kao što @coruptionbuster napisa: "na žalost, sve i da se složi dobar zakon, to ne bi bilo dovoljno za dobru praksu"....ja se s tim debelo slažem. Ne samo praksa i institucije, već i činjenica da neodgovorne roditelje niti jedan Zakon i nikakve izmjene neće učiniti odgovornim roditeljima.... Njima treba dugogodišnja prisilna psihoterapija, a pitaneje je ima li to smisla. Onaj tko se ne želi mijenjati ( i svi drugi su mu krivi), imao poremećaj bilo kojeg naziva ili tek bio (bila) nezainteresiran, nezreo, lijen, bahat etc etc.... e pa tog neće ni prisina psihoterapija promijeniti. A još manje medijacija, što god im to bilo.