01wish

Slažem se s Burn ! ... I htjela bih dodati da su djeca o kojima govorimo - maloljetna (ili se još školuju) i da kao takva nisu u mogućnosti osigurati sebi hranu, odjeću etc.....nego su zato odgovorni roditelji. Stoga je neprimjereno okriviti Zakon ( i pisce zakona, kakvo god da im je porijeklo), jer Zakon je tu da svakom djetetu da što mu je minimalno potrebno. Treba li u Zakon upisati da nezaposleni roditelj ne treba davati alimentaciju (kako bi isti zakon valjda bio socijalno osjetljiv)? Zakon jest socijano osjetljiv u djelu gdje daje minimalne iznose (štiteći donekle djecu). Šteta što se ti minimalni iznosi često nagašavaju kao realne potrebe te se na istima inzistira za svako dijete. Dajte umirovljeniku 1000 kn mjesečno (a on se ne školuje i ne preraste odjeću i obuću svakih par mjeseci) pa recite da bi umirovljenici plesali od sreće. Jedva preživljavaju sa 2000 kn, a dijete bi trebalo vajda preživjeti od zraka dok mu nezaposleni roditelj traži socijalnu pravdu. Imam ja empatije prema nezaposlenima, ali tu problematiku treba adresirati negdje drugdje, a ne na račun nje smanjiti i ovako mizerne zakonom dodijeljene minimalne iznose za djecu - pod izlikom "socijalne osjetljivosti". Pa nije alimentacija porez ni naknada, to je nešto od čega dijete živi.

Zašto otac traži skrbništvo? Čime opravdava nedolaske? Što znači potpuno skrbništvo? (Želi li vama oduzeti skrništvo?) Vi zapravo imate pravo na zahtjev za oduzimanje skrbništva (njemu) s argumentom višegodišnje njegove neizainteresiranosti. Ipak, mislim da bi za sve bilo bolje da: - izbjegnete međusobna prepucavanja oko skrbništva - vidite postoji li zainteresiranost oca za dijete - nastojite ostvariti njihova redovita viđanja pozz...

Ako stavimo dijete na prvo mjesto (kako bi i trebalo uvijek), mene zanima koja korist od prijave da se otac ne pridržava sudske odluke i koja korist da se nekoga natjera da viđa vlastito dijete? Ima li dijete od takvih susreta korist ili su ti susreti tek "odrađeni" (kako se ne bi kršila presuda)? Mišljenja sam da dijete treba oba roditelja, da se roditelju s kojim dijete ne živi treba dati daleko više prostora i vremena za sudjelovanje u životu djeteta nego što je praksa ALI sam isto tako mišljenja da se nikoga ne treba i ne smije tjerati na viđanja. Da danas saznam da je netko tjerao bilo kojeg od mojih roditelja da se druže sa mnom, neću opisivati kako bih se osjećala. Pa tako ne mislim da djetetu treba stvarati lažne slike o dušebrižnom roditelju (a zapravo onom kojeg su skoro pa priveli da bude pored djeteta). Bolje da dijete shvati, polako s vremenom, da eto i takvi ljudi postoje i da izvor ljubavi, razumijevanja i podrške nađe na nekom drugom mjestu. Ukratko, prijave i tjeranja da netko dolazi vlastitom djetetu su besmislene, štetne i sulude.

Ako ste s bivšom u dobrim odnosima, a za dobrobit djeteta, dogovorite se sa bivšom u budućim uplatama, bez tužbe. Vjerojatno jest da nećete morati plaćati alimentaciju ukoliko se dijete više ne školuje, ali se sa bivšom možete dogovoriti ukoliko ste voljni, pa uplaćivati djetetu nekakav neobavezan iznos dok se dijete ne zaposli. Ipak je to vaše dijete i nije sve u tužbama. Bilo bi lijepo da ste zatražili svjedodžbe, ne zbog dokazivanja i tužbi, nego zato da vidite kako to izgleda kod vašeg djeteta, koje predmete uči, što mu ide bolje.... ali sama činjenica da niste izbjegavali obveze i da ste sa bivšom suprugom ostvarili dobre odnose je za svaku pohvalu. Zato, kao što napisah, u tom duhu pokušajte i dalje pa dogovorite sa suprugom što vam je moguće i kako biste željeli. Riječi - ovrha, kaznene prijave, tužbe - pokušala bih izbjeći, AKO je moguće. To je moj savjet. pozz

Ako 30% brakova završi razvodom, a 5% je nenormalnih recimo......to još uvijek ništa ne govori o ostatku populacije - onih preostalih 70% (koji se nisu razveli, koji su se kulturno razveli, koji niti nisu u braku....). Pa matematika ne može riješiti nepoznanicu kakvih je preostalih 70%. Niti može na osnovu ponašanja 30% ljudi koji se razvode, implicirati, nagađati i predviđati kakvih je ostalih 70%. To nije matematika, nego nagađanje. To sam htjela reći. I nagađanje ne služi ničemu. Koliko god da nas ovdje ima, nas "zrelih", "odgovornih" , "razumnih"..... izmjene nam neće pomoći da druga strana postane zrela, odgovorna, razumna... Jer druga strana o nama misli da je upravo obrnuto. Pa nam istinu neće prikazati Zakon, nego eventualno medijacija. Taj dio najavljenih izmjena mi je odličan. Samo da postane učinkovit i brz, jer slovo na papiru ne znači ništa.

Mi ovdje i razmjenjujemo iskustva glede problematičnih priča, pa to naravno, ne znači da je svijet oko nas problematičan. U pravu ste, oni koji problem ove prirode nemaju, vjerojatno ovdje neće niti doći. Ali mi stalno o kruškama, pa o jabukama.... Ja sam samo izbacila misao da Izmjene Zakona neće puno pomoći......i da nisu nikakav čarobni štapić. Onaj tko se sapostojećim Zakonom nije slagao i ništa dogovorio, taj se neće ni zbog Izmjena promijeniti. Pa nemam što drugo o tom stavu ni dodati.

Kao što i napisah ranije: - odgovornost za zdravo i sretno djetinjstvo svakog djeteta je prvenstveno na njegovim roditeljima Nigdje nisam napisala da se za nasilje u obitelji treba ravnopravo podijeliti odgovornost među roditeljima. To bi bilo suludo. Ono što jesam napisala, pa ću pojasniti: - oba roditelja snose podjednako odgovornost da djetetu osiguraju sve što mu pripada - oba roditelja imaju odgovornost da porade na komunikaciji za dobrobit djeteta Nijedan zakon im neće pomoći ukoliko se oboje ne potrude da se pobrinu oko potreba svog djeteta i ne dogovore se o istom. Samo ne treba misliti da postoji čarobna osoba u Centru, čarobna rečenica u Zakonu, čaroban Plan roditeljstva, čarobna izmjena....jer toga nema. Konfliktni razvodi prije svega trebaju medijaciju za roditelje u vidu stručne psihoterapije i radionica kako da se nauče jedan s drugim dogovarati. A za sve ostale slučajeve koje vi spominjete i odgovornosti za nasilja, krivična djela, psihičke poremećaje i zlostavljanja zbog istog - one spadaju pod Krivični zakon. Super definirani Plan roditeljstva u izmjenama i podjednako vremena djetetu s oba roditelja (s čim se apsolutno slažem), neće riješiti problematiku unutar koje se roditelji vrijeđaju, omalovažavaju, nazivaju pogrdnim imenima, prišivaju si razne dijagnoze.... Kada bi postajao forum na kojem su se okupili svi vaši/naši bivši/bivše...sigurna sam da bi izgledao isto kao ovaj. Samo bi uloge bile zamijenjene. Gdje je čarobni štapić koji će pronaći istinu? Tko kaže i da sam ja u pravu u vezi mog bivšeg? Možda ja samo tako mislim. Stoga je bez veze zavaravati se da će Izmjene Zakona otkriti istinu unutar jedne svađe roditelja. Otkrit će ju medijacija, psihoterapija i svijest oba roditelja da su DUŽNI osigurati tu kulturnu komunikaciju zbog djeteta. Pa neka te medijacije traju sve dok se isto ne postigne. Ili dok se zlostavljača i manipulatora ne otkrije i stavi gdje mu je mjesto. U tome je poanta, ne u Izmjenama. Kao da se ja borim protiv istih....pa baš i ne. Samo govorim da je pravi put za dobrobit sve djece puno opširniji od tek puke promjene neke rečenice.

Ja vjerujem da bi, svakako. Ali, dozvoljeno je otvoriti novu parnicu za novi iznos alimentacije tek kada istekne 365 dana od pravomoćnosti prethodne presude. To je i dobro i loše.

@coruptionbuster, ovo je jako opširan post u kojeg je uloženo puno truda. Ne sumnjam da će nekome biti o koristi. Ne znam koliko bi ti bilo zgodno staviti ga u neki drugi topic, jer sumnjam da će BPD ući u neki zasebni članak novog Obiteljskog zakona. Smatram korisnim da se tijekom medijacija sa roditeljima koji ne surađuju, evaluira i tema eventualnog BPD...slažem se da je često skriven i nosi puno štete u nastojanjima da se djetetu osigura kvalitetna okolina, te usporava proces postizanja suradnje roditelja. Ali, poremećaji osoba koje u razvodu sudjeluju jesu od utecaja ali ne ulaze u svojim detaljima i simptomima u Zakon.

Tako je Strawinsky! Da je bilo suradnje, ne bi niti bilo problema. Izmjena Obiteljskog zakona nije magični štapić koji će riješiti prolematiku (ne)suradnje. I slažem se da treba definirati kvalifikacije, osobna i profesionalna iskustva svih onih koji sa djecom i roditeljima rade u ovoj problematici.

Umorna sam od toga da mi stalno spuštate kako svoje stavove temeljim isključivo na svom iskustvu i kako su kao takvi potpuno bezvrijedni. 1. Ovaj forum, kao i slični, služe razmjeni iskustava kako bi jedni drugima pomogli, zar ne? 2. Ja nisam Pale sam na svijetu, društveno sam biće i komuniciram sa ljudima. Prema tome, dostupna su mi i druga iskustva, ne nužno od vlastitih prijateljica. One su štoviše i srećom izvan ovakve tematike jer još uvijek žive u normalnim brakovima. 3. Osim navedenog, obrazovana sam osoba koja posjeduje internet, zna čitati knjige, posjeduje 20tak knjiga iz dječje psihologije i ostalih knjiga u zavidnom broju, osoba koja čita zakone etc etc. To hoćete li vi za ovo navedeno dati pljesak me baš briga. Ali mi ne možete pisati iznova i iznova da imam informacije o svom slučaju koje sad drugima guram kao jedino i ultimativno pravilo. Kao da živim u nekoj zabiti sama sa sobom i nikad ništa nisam vidjela ni čula. 4. Zakon služi generalizaciji, zar ne? 5. Naravno da pokušavam podijeliti odgovornost. Jer roditelji ne žive na pustom otoku, nego u državi, a ta država ima određenu odgovornost prema svojoj dječici. Država da Zakon - generalizacije radi 6. A htjeli vi to ili ne, odgovornost za zdravo i sretno djetinjstvo svakog djeteta je PRVENSTVENO na njegovim roditeljima. (Osim ako su oboje nikakvi pa im dijete uzme država u neku od institucija). 7. Ja vidite baš vjerujem da moje iskustvo ima veze sa stvarnim situacijama jer nije nastalo na planetu Marsu nego u ovoj državi. Mnoge smo stvari prevazišli uspješno za dobrobit našeg djeteta, pa zaista ne vidim niti jedan jedini razlog da ga ne podijelim sa drugima kojima također želim samo dobro. 8. I na kraju...ja kad pišem i najobičniji stav o xy situaciji, recimo o tome da nije potrebna extra rečenica u zakonu nego razgovor roditelja , vi meni spuštate da prestanem sa svojim isustvima. Ovo nije jedini post. Što hoćete od mene? Da prestanem pisati uopće? Pa čak i da je riječ isključivo o mom iskustvu (što je netočno) mislite li da moje iskustvo nikome nije važno?

Ne razumijem ovu vašu matematiku sa postotcima (iako mi je matematika dio struke). Ne mislim da je 29% populacije nenormalno, nezrelo i sve drugo što ste napisali. Očito jest da se za Izmjene Obiteljskog zakona zalažu svi oni koji su se našli u visoko konfliktnom razvodu i koji svoje bivše karakteriziraju nizom loših osobina. Ja nisam vidjela ovdje postove kako je razvod divno iskustvo, kako bivša/bivši prekrasno surađuju, niti sam srela ljude koji se svim silama trude da se izmjene zakona hitno donesu a sami su prošli divno iskustvo razvoda sa divnim, zrelim partnerom punim volje i želje za suradnjom. Da skratim.... ne treba mi statistika o psihičkim poremećajima opće populacije. Ovdje pišu i za izmjene se zalažu ljudi koji misle (subjektivno ili objektivno) da s druge strane imaju nezrelu osobu sa ovim ili onim poremećajam. Što ste htjeli reći? Da izmjene trebaju jer su svi zreli, normalni, super surađuju....?? Pa takvima i postojeći zakon valja, takvi uvijek sebe stave ispred djece, pa im rečenica više ili manje ni ne treba. I na kraju, ponavljam ono što sam već pisala x puta - niti jedna izmjena Zakona neće pomoći ukoliko se roditelji adekvatnom (nazovimo to) medijacijom ne dovedu u stanje zrele osobe. Pa je primarni cilj: 1. Kako "pomiriti" partnere da surađuju (onima koji surađuju izmjene neće ni trebati) 2. Kako primjereno dozvati pameti partnera koji nikako ne želi surađivati 3. Kako ubrzati procedure u Centrima A ako ćete mi sad pisati o nepravdi sustava prema ovoj ili onoj grupi, onda je to off topic. Nema veze sa izmjenama Zakona i toj temi treba druga adresa.

Eto, @sssunceee to lijepo napisa, nema se što dodati. Za dobrobit vaše djece, gđo @Driana, vi i vaš suprug bi se oboje trebali malo kontrolirati. Pa se (eventualno) potucite negdje drugdje, bez djece na rukama i oko vas. Uh...

ajd malo pojasni.... kako "rastava mi je gotova, presuda gotova" -i kakvih onda 6 mjeseci treba čekati za tužbu za alimentaciju? U presudi piše iznos dodijeljene alimentacije (nema presude bez iznosa za alimentaciju za mld dijete). Ako se sa iznosom ne slažeš (pa si to mislila gornjim postom) , pišeš za taj dio ŽALBU odmah. Ako je rok za žalbu prošao tada možeš Zahtjev za povećanje alimentacije poslati tek nakon 1 godinu od pravomoćnosti presude, pozivajući se na promijenjene okolnosti (ukoliko je do istih došlo). Ako promijenjenih okolnosti nema, onda će se Zahtjev odbaciti.

Kad smo već na temi - Novi Obiteljski zakon, htjedoh dodati: Sve te lijepe teze koje se misle diskutirati i potom kao izmjena staviti u Novi Obiteljski, zaboravljaju činjenicu da se iznimno rijetko u razvodu radi o dvoje normalnih, razumnih, zrelih, emotivno stabilnih ljudi. Da su se mogli dogovoriti i dogovarati tada im višegodišnje dopisivanje preko Centara i policije ne bi ni trebalo, a već postojeći Zakon bi im bio dovoljan. No najčešće se radi o dvoje (makar privremeno) uzrujanih, napetih, nerazumnih ljudi koji bi se kao trebali dogovoriti na medijaciji. I kao što @coruptionbuster napisa: "na žalost, sve i da se složi dobar zakon, to ne bi bilo dovoljno za dobru praksu"....ja se s tim debelo slažem. Ne samo praksa i institucije, već i činjenica da neodgovorne roditelje niti jedan Zakon i nikakve izmjene neće učiniti odgovornim roditeljima.... Njima treba dugogodišnja prisilna psihoterapija, a pitaneje je ima li to smisla. Onaj tko se ne želi mijenjati ( i svi drugi su mu krivi), imao poremećaj bilo kojeg naziva ili tek bio (bila) nezainteresiran, nezreo, lijen, bahat etc etc.... e pa tog neće ni prisina psihoterapija promijeniti. A još manje medijacija, što god im to bilo.

Činjenica jest da je Centar u svim brakorazvodnim parnicama, ona stranka u postupku, koja zastupa prava djeteta, (odnosno trebali bi, ne kažem da to čine uvijek). Pravni zastupnici djeteta su i roditelji, svaki sa svojim argumentima. Nisam napisala gornji post da proturiječim, nego zato što mi nije jasna uloga još jednog pravnog zastupnika - od kud bi se taj izvukao? Sud bi trebao poznavati zakone, konvencije, prava djeteta. Isto tako i Centar i roditelji. Zato ne razumijem što bi još jedan tumačitelj stanja mogao doprinijeti. Jer, nije poanta u zakonima, konvencijama i ustavima koje ste mi rangirali... Poanta je u sporosti provođenja istih. Pa isto tako ne vidim što bi još jedan tumačitelj istih (novi pravni zastupnik) mogao promijenit, ubrzati i sl. A da me krivo ne shvatite...nije da mu se ja protivim. Ja samo mislim da je to skretanje sa puta i usporavanje onoga što vjerujem, svi želimo - da se prava djece učinkovitije provedu u praksi. Problematika ne leži u nepoznavanju prava djece (sud ih pozna) nego u dugotrajnosti postupaka, gdje je dijete predugo izloženo neprihvatljivim okolnostima dok se iste pravnim jezikom ne sroče u formalni spis. Jasno mi je da se u dijelu postupaka krše prava djeteta, i jasno da je potrebno svakog tko krši prava djeteta, primjereno kazniti. Ali, opet napominjem, lako se pozvati na već ispisano (dopunjeno, ispravljeno, poboljšano...kakvo god želite postići), ali je teško osigurati da se isto provede u razumnom roku. Jasan mi je vaš dio o rangiranju ustava, zakona i konvencija - o tome nisam ni pisala, niti je sporno gdje što stoji. Sporno je povezivanje i ubrzavanje procedura koje se na isto naslanjaju.

Nije li i dosad dijete imalo pravnog zastupnika (formalno je to bio Centar za socijalnu skrb)? Samo pitam....ja sam to tako shvatila. Pravni zastupnik ne bi trebao braniti djetetova prava pred Centrom, nego bi Centar (to mu je funkcija) trebao zastupati prava djeteta od prvog dana i pratiti poštuju li se ta prava u parnici. Iz toga razloga, Centar se poziva na sva ročišta kako bi zastupao prava djeteta u parnici. Iz tog razloga, Centar se javi kada npr. roditelji žele dignuti dječju štednju (makar su sami bili uplatitelji), kako bi Centar provjerio kud ide djetetov novac....etc etc Hoću reći....smjernice, deklaracije i prava su oduvijek štitila dijete, te nadopunjavanje istog neće dovesti do dramatičnog preokreta. Pitanje je kako se sve to ispisano prati na lokalnoj razini. Zato mislim da su potrebne izmjene procedura koje prate zakon - da je to brži i svrsishodniji put.

IZVOR: http://www.iusinfo.hr/dailycontent/Topical.aspx?id=13046 Postoje Obiteljskim zakonom točno propisani razlozi kada bračni drug može ostvariti pravo na uzdržavanje. Naime, to će pravo imati bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti. Dakle, treba se raditi o osobi bez primanja, osobi bez dostatnih primanja, osobi kojoj je utvrđena nesposobnost za rad i koja se ne može zaposliti (iako se ovdje postavlja pitanje na koji će se način utvrditi da se osoba ne može zaposliti, odnosno koliko vremena treba osoba bezuspješno tražiti posao da bi se moglo utvrditi da posao ne može naći). Navedeno pravo na uzdržavanje, bitno je napomenuti, ostvaruje se podnošenjem zahtjeva do zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod ili poništaj braka, na što je sud dužan upozoriti bračnog druga. Ako taj zahtjev nije postavljen u parnici za razvod ili poništaj braka, pravo na uzdržavanje (sada) bivši bračni drug može zatražiti putem tužbe, i to u roku šest mjeseci od prestanka braka, no samo ako su pretpostavke za uzdržavanje (nedostatak sredstava za život, nemogućnost ostvarenja sredstava za život iz vlastite imovine, nesposobnost za rad i nemogućnost zaposlenja) postojale u trenutku zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod ili poništaj braka i trajale bez prestanka do zaključenja glavne rasprave u parnici za uzdržavanje.

"ne imati ništa" s vlastitim djetetom je kažnjivo i smatra se grubim zanemarivanjem djeteta dakle, može se očekivati i tužba za zanemarivanje djeteta koja može nositi za sobom i zahtjev za odšetetu... razmislite da se tako kažnjava dijete i uskraćuje mu se prisutnost oba roditelja u odrastanju

Odličan post Newbie! Mene osobno naljuti kada se (ponekad) djeca u razvodu gledaju kao skupina kojoj treba dati čim manje (egzistencijalni minimum), dok se za sve drugo jako borimo da se poveća u državi (minimalne plaće, mirovine, soc.naknade itd). Stoga jest dobro napisati da dijete ima potrebe i za sport, kulturu i drugo, pa zaista nema razloga da mu roditelji, ako su u mogućnosti, i to ne priušte pod redovitu potrebu. Svi koji dobiju minimum (onaj iz Oz) nažalost su socijalno ugrožena djeca (ili im roditelji ne rade, ili im roditelji lažu da ne rade i nemaju ništa).

Ako otac sada plaća 25%plaće, to bi znači bilo, po ovome što ste naveli 1625 kn. Uzmimo sljedeće činjenice: - zakonski minimum za školsko dijete iznosi oko 1100kn - prosječne potrebe (pretpostavljam školskog) djeteta su po preporukama, oko 1700kn - iznos može biti veći ako dijete ima posebne potrebe (ima li?) Otac djeteta plaća svotu koja je u gornjim granicama, pa nema nekog posebnog razloga da mu iznos povećavaju. Tužbu možete podići jedino ako je došlo do bitnih izmjena okolnosti u odnosu na prošlu presudu: - nove posebne potrebe djeteta - dijete krenulo u školu i sl. U protivnom će Vam Zahtje odbaciti kao neosnovan (jer nema novih okolnosti). Pročitajte u Zakonu što se smatra novim okolnostima. Otac može smatrati djetetove potrebe neosnovanim (isto ih tako može smatrati i Sud) ukoliko u tužbi navedete "okvirne troškove i potrebe djeteta" (citiram vas), a pritom uz Vaše navode ne predate dokaze. Jer eto, netko može navesti da dijete ide na 7 jezika, 4 sporta, plaća školu xyz kuna.... i sve to može biti istina. Ali bez uplatnica, računa, potvrda i sl. Vaši navodi nemaju neku težinu na sudu. Preporuke liječnika/ učiteljica i slično, također nisu na odmet. Zahtjev vam se može odobriti ali morate detaljno i dokazima obrazložiti koje su potrebe djeteta i jesu li nužne (prehrana jest, ali 3 strana jezika npr nisu). Iznos se može smanjiti ukoliko otac zatraži dokaze o troškovima i osporava ih, a vi ih ne možete dokazati. Iznos se može smanjiti ukoliko otac prikaže svoje nove povećane rashode (možda je dobio još jedno dijete o kojem skrbi, možda ima velike druge osobne troškove, možda mu treba za liječenje i slično). Ali se n ebi trebao smanjiti ispod zakonskog minimuma, odnosno cca 1100kn. To što otac ne viđa dijete je drugi par rukava. Nema veze sa vašim Zahtjevom o povećanju alimentacije. Ne znam što možete očekivati da Vam kaže (otac, sud, svejedno). Svatko može reći što želi. Na Vama je da svoje zahtjeve razmotrite, obrazložite i dokažete. pozz

Iznos od 1600kn za dvoje djece iz prethodnog braka je mali s obzirom da je zakonski minimum za jedno dijete školske dobi oko 1200kn. Moje osobno mišljenje je da ćete teško dobiti smanjenje, a da ćete se uvući u postupak (parnicu) koja traje mjesecima (nerijetko i god-dvije -tri). U tom postupku bi mooožda (ali samo možda) dobili smanjenje od recimo...200kn...isplati li se to? Žao mi je što vam je situacija takva kako ste opisali jer i ovo malo dijete od 1,5 god zaslužuje da ima dovoljno za svoje potrebe. Zato obratite pozrnost na to da bi vas Centar i sud mogli pitati na koji način o tom djetetu skrbite i možete li uopće skrbiti o njemu... To nije baš zgodna situacija... I djeca iz prethodnog braka s tim nemaju nikakve veze niti mogu poslužiti kao nekakvo objašnjenje. Vama je jedini izlaz (po mom skromnom mišljenju, a da se ne uvrijedite) da vaš suprug dodatno zaradi za svu djecu a da ISTOVREMENO vi pokušate naći nekakav posao i da možete omogućiti toj djeci koliko toliko kvalitetan život. Smanjenje alimentacije djeci iz prethodnog braka neće vas spasiti niti puno pomoći vašem zajedničkom djetetu.

Sud određuje iznos prvenstveno na osnovu potreba djeteta. Potom se gledaju i materijalne mogućnosti roditelja. Zakonski minimum je dosta manji od ovog što ste naveli i iznosi oko 1200kn za školsko dijete i nešto ispod 1000kn za dijete predškolske dobi. Najčešće se koristi kao smjernica za one roditelje koji su nezaposleni i bez primanja - jer nije dijete za to krivo, ono mora ipak od nečega živjeti pa se smatra da je roditelj dužan kako god, osigurati djetetu egzistencijalni minimum. Iznosi koje spominjete su preporuke Ministarstva soc skrbi i mislim da je navedene iznose donijela još ministrica Lovrin prije nekoliko godina. Odnosi se na prosječne potrebe djeteta određene dobi. Ne odnosi se na djecu sa posebnim potrebama. Zakon se promijenio 2008. Do tada se iznos potreba dijelio između oba roditelja na način da je od ukupnog iznosa koji je djetetu dodijeljen - roditelj s kojim dijete ne živi plaćao oko 3/4 (otprilike i najčešće tako), a roditelj s kojim dijete živi je plaćao 1/4. Nakon 2008 Zakon kaže da ukupan iznos djetetovih potreba snosi roditelj s kojim dijete ne živi. Ne gleda se tekuća godina za iznos "postotka nedospjele alimentacije" (ne znam ni što bi to bilo)....i nerazumljiv mi je taj odlomak o tomešto navodiš da se gleda....(??). Jedino što se zaista gleda i isplaćuje je - alimentacija od dana podnošenja zahtjeva. To znači da ako parnica traje recimo 18 mjeseci tada se dosuđeni iznos pomnoži sa proteklih 18 mjeseci (plus zatezna kamata koja sada iznosi 14%). U nekim slučajevima sud za protekli period dodijeli manji iznos duga...

1. Što treba učiniti kad se osoba xy ne pojavljuje u terminima koji su joj napisani (po sudskoj presudi) za vrijeme sa djetetom? Usput....ja sam za kaznene prijave kada se iscrpe sve druge diplomatske, savjetodavne i slične varijante. Ići odmah na kaznenu prijavu nije konstruktivno i dugoročno ne doprinosi poboljšanju odnosa nužnih za dijete.

Mene je koštalo preko odvjetnika 1000kn (pisanje tužbe za razvod i slanje na sud), te 500kn svako ročište. Naplatio mi je čak i ročište koje se nije održalo jer je sutkinja bila bolesna i ročište na kojem se bivši nije pojavio. Dakle: 1000kn (pisanje tužbe) 500kn (prvo ročište) 500kn (sutkinja bolesna, drugo ročište se odgađa) 500kn (bivši ne dolazi, drugo ročište e ponovo odgađa) 500kn (drugo ročište konačno održano). Ukupno: 3000kn. Osim pisanja tužbe (za koju postoje šprance na portalu), na ostalim ročištima nije izgovorio ni jednu riječ. Pa od tada sve što mi treba na sudu, radim sama. Da me se krivo ne shvati, ja vjerujem da ima niz odličnih odvjetnika koji mogu pomoći savjetom, iskustvom...Moj baš nije bio takav:(.