Adri72

Poštovani, nadam se da sam na pravom forumu za postaviti ovo pitanje. Imam baku o kojoj brinem i koja je smještena u dom za starije. Prije 10 godina kad je baka predala molbu za dom, ja sam kod javnog bilježnika potpisala o ovjerila izjavu da se obvezujem plaćati dom jer njezina mirovina za to nije dovoljna. Bez tog papira ne bi bilo niti moguće predati molbu. Kad je baka prije 4 godine smještena u dom, potpisala sam s njima ugovor i od tada sve uredno i na vrijeme plaćam. Nakon dvije godine su mi samo telefonom rekli da zbog bakine pojačane njege i posebne prehrane treba povećati iznos, i od tada plaćam taj novi iznos, nije bilo nikakvog aneksa ugovora (nisam se to niti sjetila pitati). Sada su me zvali i kažu da je potrebno napraviti solemnizaciju ugovora kod javnog bilježnika, jer bi se na taj način omogućilo provođenje ovrhe u slučaju neplaćanja. Kažu da po sadašnjem ugovoru to nije moguće, a oni žele sebe zaštititi, te da to traže od svih korisnika, onih koji su u domu već 15 godina i onih koji su 6 mjeseci, te da je cijena tog postupka nekih 700 kn. Mene zanima ovo: Jesam li i po kojem zakonu to dužna napraviti s obzirom da sve redovito plaćam i ne kršim postojeći ugovor? Meni je logično da trošak tog postupka snosi onaj tko traži reugovaranje (ili da se troškovi barem podijele), a ne sam korisnik. Ima li pravo dom to uopće tražiti, pogotovo od onih koji nikad ne kasne s plaćanjem? Hvala na odgovorima.

Najprije da odgovorim Gringu: Da, isto bih pitanje postavila i u obrnutoj situaciji. Napisala sam da nisam ni na čijoj strani (roditeljskoj). Zato što sam žensko ne znači da ću diskriminirati očeve. Moja (pogrešna) pretpostavka je bila da dječak oduvijek živi u Zagrebu, a tek je kasnije naveo da je odrastao u Mostaru, što znači da je po razvodu roditelja sa svojih 7 godina došao živjeti s majkom u Zg, što mu je sigurno bila ogromna promjena na koju nije bio spreman. Djetetu su potrebna oba roditelja, a u situaciji kad ih dijeli velika udaljenost, on mora sam odvagnuti što je za njega bolje i čega će se lakše odreći. Sigurno svaka opcija ima i prednosti i mana, najvažnije je u svemu gledati interes djeteta. S4Le, dobio si savjet koji si tražio, ja ti samo želim da budeš sretan s kojim god roditeljem živio. Nadam se da ćeš uspjeti u onom što želiš.

Po godinama bih ti mogla biti majka. Ne mogu se staviti u tvoju situaciju, ali vjerujem da ti je teško. U godinama koje imaš možda i ne možeš sagledati situaciju sa svih strana. Mogu zamisliti da ti je bilo lijepo provesti dio ljetnih praznika s tatom, s obzirom da kažeš da je nezaposlen, mogao je puno vremena provoditi s tobom (ne znam koliko su ti česti susreti s ocem inače, imajući na umu udaljenost). Razmisli o tome kako bi bilo kad bi s njim doista i živio, bi li se on bio u stanju brinuti za sve tvoje potrebe - jer život se ne svodi samo na uživanje tijekom ljetnih praznika nažalost. Bi li doista mogao živjeti bez majke - sjeti se pokoje situacije kad si ju trebao, što bi da je nije bilo? Nisam ni na čijoj strani, u svemu tome treba gledati samo ono što bi bilo najbolje za tebe. Jesi li ti uopće ocu rekao da želiš živjeti s njim? Razgovaraj s majkom o tome što te smeta, reci joj da ti je potreban veći mir, suoči s time i njene roditelje. Reci im da se za dobrobit svih prestanu svađati i počnu razgovarati normalno. Reci da neke svoje probleme rješavaju mimo tebe bez deranja i da ti omoguće normalno odrastanje.

Nije majka bolesno ovisna o sinu već je ona puno toga radila iz čiste zlobe i samo da napakosti svom mužu, tj. da bude protiv onoga što on predlaže. I ona je svojedobno imala napade trošenja i smatrala je da je njen muž dužan sve to podmiriti i omogućiti joj luksuzan život. On joj je omogućio pristojan život, samo što ona to nikad nije znala cijeniti. Cijelo vrijeme mu je predbacivala da je nesposoban jer ne zarađuje više, i ne samo to. Okrivljavala ga je za sve - kad je sin dobio lošu ocjenu u školu, uvijek je on bio kriv, a nikad sin. Možda nije ni čudo što je iz svega toga proizašlo, ali mislim da to ovisi i o osobi. Stariji sin je sušta suprotnost bratu, a odrastao je u istoj situaciji.

Poštovani, radi se o obitelji u čije sam odnose dobro upućena. Roditelji u mirovini, dva sina - jedan 30, drugi 25. Stariji radi, završio fakultet, u višegodišnjoj vezi s curom s kojom planira budućnost i osamostaljenje. Mlađi je problematičan i ne znam do čega bi to sve moglo dovesti. Završio je srednju, počeo raditi. Druži se s nekom ekipom iz visokog društva koja ima novaca. Predstavlja se kao osoba koja živi na visokoj nozi, kad izlazi, troši nemilice i to lovu koju nema. Plaća mu je između 3 i 4 tis. kuna, a banka mu stalno povećava dozvoljeni minus koji je i 5 puta veći od njegove plaće. Kupuje skupe stvari koje si ne može priuštiti, roditeljima ne daje ništa, bahat je i bezobrazan prema njima. Znao im je i krasti novce iz novčanika. Jednom je ocu rekao da je dužan nekim sumnjivim tipovima, i otac je, da spriječi moguću tragediju, svojom ušteđevinom platio njegove dugove i zaprijetio mu da je to prvi i zadnji put. Nakon toga se malo primirio i opet počeo po starom. Problem je i što roditelji nisu jedinstveni po tom pitanju - dok je otac kad je sve počelo bio sklon drastičnim mjerama i zaprijetio mu čak izbacivanjem iz kuće, majka je u dosta slučajeva stala na stranu sina i čak ohrabrivala njegovu "snalažljivost", osim, naravno kad je njoj ukrao novce. Uzeli su mu i karticu tekućeg računa, ali je on otišao u banku, rekao da ju je izgubio i dobio novu. Činjenica je da je on punoljetan i da zapravo može raditi što hoće. Ne može ga se proglasiti neuračunjivim, ne može se zatražti od banke da mu ukine dozvoljeni minus (banci to, naravno, pogoduje). On ne razmišlja o ničem osim o trošenju bez kontrole i lagodnom životu. Što učiniti prije nego svojim postupcima uništi obitelj i sebe? Postoji li institucija kojoj se roditelji ili barem otac i brat, mogu obratiti?

Ulazi imaju identične stanove, pa iz vašeg odgovora zaključujem da moj ulaz čini upravo 50% suvlašništva, ali ne i više od toga. Jel to znači da bi za razdvajanje trebalo skupiti potpise mog ulaza i barem jednog stanara susjednog ulaza? Je li to dovoljno priložiti zahtjevu za odvajanje računa - ima li nedgje špranca tog zahtjeva ili MU? Mi bismo mogli zadržati postojećeg upravitelja, ali da imamo odvojene račune. Znate li odgovore i na druga moja pitanja?

Poštovani, Ako ovdje ima znalaca ili predstavnika stanara koji se stvarno brinu o zgradi u kojoj žive, molila bih odgovore. Živim u zgradi s dva ulaza i imamo zajednički račun pričuve kod privatnog poduzeća za upravljenje zgradama. Zajednički račun je dogovoren prije dosta godina zbog kredita koji je uzet za sanaciju krova. Kredit je otplaćen i sad bi htjeli odvojiti račune. Što je potrebno napraviti za to i kako se dijeli novac sa računa - pola-pola ili drugačije? Sadašnji predstavnik stanara je osoba iz drugog ulaza. Kad se odvoje računi, može li i treba onda i moj ulaz birati svog predstavnika? Ne želimo da to bude ovaj isti. Osim toga, ulaz i stubište je potrebno urediti. Ono što ja vidim da bi trebalo napraviti je: 1. zamijeniti ulazna vrata 2. sve stare prozore zamijeniti PVC prozorima 3. staviti nove poštanske sandučiče 4. staviti novi rukohvat 5. kompletno urediti zidove Nadam se da je redoslijed radova smislen. U mom ulazu uglavnom žive starije osobe i nema nikoga tko bi se prihvatio organizacije toga, pa izgleda da ću ja kao žensko morati ako želim da se nekon skoro 30 godina uredi stubište. Ono što me tu muči je na koji način nalazim potencijalne izvođače radova - tražim firme i prikupljam ponude, pa zajednički izaberemo najpovoljniju? Osobno ne bih da mi firma za upravljanje ponudi ili nametne neke svoje jer pretpostavljam da tu može biti toga da svatko na naš račun traži svoj dio kolača. Pretpostavljam da mi kao stanari možemo sami upravljati sredstvima iz pričuve. Svaki savjet ili uputa su dobrodošli.

Najbolje je ako se otac i majka djeteta mogu dogovoriti bez tužbe i ako će se uredno pridržavati dogovorenog - onda nema troškova suda. Problem može nastati ako jedna strana prestane poštovati dogovor. Vaš suprug i majka njegova djeteta neka se obrate Centru za socijalnu skrb i pokušaju dogovoriti oko uzdržavanja djeteta bez suda.

Sud određuje alimentaciju prema dobi djeteta i prema prihodima oca. U ovom slučaju sud uzima u obzir i to što vaš suprug uzdržava još dvoje djece koje ima s vama. Pravo vanbračnog djeteta je izjednačeno s pravima vaše zajedničke djece. Što se tiče viđanja djeteta, neka vaš suprug postupi onako kako misli da je ispravno i onako kako mu nalaže savjest, radi se o njegovom djetetu. Iz vaših napisanih riječi ne mogu se oteti dojmu da vi niste baš oduševljeni time da on viđa svoje dijete. To dijete vama nije prijetnja i ono nije ništa krivo niti je tražilo da se rodi. Podržite supruga u tome da viđa svoje dijete. I ono treba oca isto kao i vaša djeca.

Tu piše samo da je iznos neoporeziv, ali se ne kaže ništa o doprinosima. Npr. država kad isplaćuje rodiljsku naknadu ne plaća porez, ali plaća doprinose. Ne znam vrijedi li isto i u slučaju ove otpremnine.

Poštovani, suprug je dobio otkaz kao tehnnološki višak i isplaćena mu je otpremnina u iznosu od 1/3 bruto plaće za svaku godinu staža. U listi koju je dobio piše da je to neoporezivi iznos. Našla sam objašnjenje (c/p) da to može biti neoporezivo: Otpremnina se može neoporezivo isplatiti, sukladno čl. 13. st. 2. t. 21. Pravilnika o porezu na dohodak, kod osobno i poslovno uvjetovanih otkaza, do visine 6.400,00 kuna za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca (koji otkazuje ugovor o radu). Moje pitanje je je li poslodavac trebao na to platiti doprinose za I. i II. stup (doprinosi provjereno nisu plaćeni), tj. nisu li se od izračunatog bruto iznosa otpremnine trebali platiti doprinosi i nakon toga ostaje (naravno manji) neto za isplatu.