lidbuc

Molim Vas za savjet. Već dulje vrijeme imamo problema u braku. U većini slučajeva krivac je suprugova majka koja nam se miješa u život i ja to više ne mogu trpjet. Ona se "bavi" raznoraznim, da ih tako nazovem "vragolijama" što jako utječe na mene ali i naš život uopće. Tražim pomoć od svugdje, od svećenika, crkve pa eto i ovdije. Nakon posljednje svađe, suprug je predložio da će mi potpisati što god treba da se odrekne djeteta. Da li je to pravno moguće? Problem nastaje u tome što ja ne želim da dijete ima ikakve veze sa suprugovom majkom (i dijete i ja je se bojimo, samo je maleni premal da bi se očitovao). Iskreno, ja ne želim da se on odrekne djeteta (i sumnjam da to može) baš zbog toga što znam kako je odrastati bez oca, ali ne ostavlja mi drugu opciju. Ne želim da viđa tu osobu nikako a pogotovo da ga suprug vodi u njeno vještičje gnijezdo koje ona naziva domom. Nisam zločesta i želim svima sve najbolje, želim samo da se normalno ponaša i da nas ne upliće u te svoje čarolije, da ne gata nad nama i ne kroji nam život. Da je normalna, ne bi bilo problema, ipak joj je moje dijete unuk, ovako, moram napravit sve živo kako bi zaštitila svoje dijete.

Ovo sam napisala iz meni dobro poznatog razloga i iz iskustva. Prijateljica je imala muža, samo oni su bili u obrnutoj situaciji- dakle, ona ima osnovnu školu i znam kako im je bilo u postupku razvoda. Danas im mala ima 11 godina a ona se još uvijek nateže sa njim, brani viđanja, stvara frku oko alimentacije i tome slično. Po tko zna koliko puta smo svi razgovarali sa njom ali jednostavno ne ide- manjak obrazovanja i shvaćanja. Dalje- moja mama ima svekrvu- također neobrazovanu pa vidim koliko je njoj teško u komunikaciji. Eto, čisto sam to spomenula da stvorim sliku o tome da ja neću stvarati nikakvih problema svom mužu i da sam svjesna da imam dijete sa tim čovjekom i da dijete nije biralo roditelje, dakle, ima pravo na jednog i drugog roditelja. A to što nama ne ide također dijete nije krivo. Ja sam samo postavila pitanje tu na ovom forumu iz razloga što nemam trenutno vremena odlazit okolo i raspitivat se o svemu tome a prvenstveno su me zanimale stvari što se tiče zaštite našeg djeteta- dakle, što se tiče te njegove vožnje

Zahvaljujem se na odgovoru i napominjem kako je razlog moje nezaposlenosti taj što sam u trenutku vraćanja sa porodiljnog dobila otkaz- što nije ništa neobično u današnje vrijeme. Što se alimentacije tiče, ja sam ipak fakultetski obrazovana osoba i ne bi se spustila tako nisko da se prepucavam oko toga. Nije da nekoga podcjenjujem, ali moj, sada već bivši partner ima završenu osnovnu školu a zna se da je sa takvim osobama najteže što se komunikacije tiče. Njegova je dužnost da daje za dijete koliko mu sud odredi a njegova dobra volja hoće li dati veći iznos od toga ili ne i hoće li uopće išta dati, ja nisam tu da sudim i da se još oko toga natežem sa njim. Ja sam trenutno u poziciji da nemam prihoda ali na sreću imam roditelje koji mi pomažu. Neupitno je to da mi je dijete na prvom mjestu i da mislim samo na njegovo dobro. A za njegovo dobro je to da ima pravo na oba roditelja. Niti ću mu ja braniti viđanja, niti to mogu a niti ću se, opet ponavljam natezati oko alimentacije. Brinula me, još uvijek me brine ta njegova vožnja, ali sada ste me umirili malo i znam što mi je činiti.

Dakle, što se tiče psihičkog i fizičkog zlostavljanja znam da sam pogriješila kao i mnoge žene što griješe i ostaju u takvoj zajednici. Prije svega sam krivila sebe zbog toga jer sam mu nekada prigovorila a nisam šutila (suvišan je svaki komentar na ovo) a povrh svega, zaista sam htjela da taj brak uspije iz razloga što smo imali i jedan i drugi teško djetinstvo (moj otac je umro kada sam bila beba, njegov je alkoholičar i maltretirao je njega i njegovu majku). Mogu reći da sam vjerovala da on neće biti takav- kao njegov otac, jedino što ne pije, a pitanje je kada će i to početi. On je takva osoba da mu se ništa ne smije reći a kamoli prigovoriti. Još dok sam bila trudna nije me shvaćao što se vožnje tiče (ograničenje je 60 a on se vozi 100, skoro svakodnevno po nekoliko puta prolazi kroz žuto, skoro crveno svjetlo na semaforu i to sve u prisutnosti djeteta). Ja sam znala lijepo reći- molim te dijete je tu daj se lijepo vozi, on odmah diže ton i svađao bi se. Što se tiče prometnih prekršaja, imao ih je ali ima veze svugdje i sve sredi. Mogu eventualno otići na Kenedijev (jednom sam išla s njim kad je dobio da plati kaznu, tj.zvali su ga za nekakav prekršaj zbog brze vožnje) i zamoliti ih, ako se to uopće može, da mi izlistaju sve njegove prekršaje. Ponavljam, on se ne boji policije niti kazni jer se uvijek izvuče.

Hvala Vam puno na odgovoru. Znači ne moramo sami definirati vrijeme viđanja? On radi od pola 9 do 12,30 i od 16,30 do 19 što znači da bi ga mogao viđati samo u vrijeme kada je u vrtiću (između 13 i 16h) što se meni ne sviđa da ga tako odvodi iz vrtića. Tako bi bilo da je npr. u školi do 17 sati on bi došao po njega u 13. Čitala sam negdje da se dijete ne ostavlja kod oca na spavanju do njegove treće godine, da li je to istina i kako to ide sa vikendima, od petka do nedjelje- što je u našem slučaju nemoguće pošto on radi svaku subotu- ili od subote npr. od 14 do nedjelje do 14? On je izrazito živčana i agresivna osoba i strah me da će me opet napast ako recimo ne vrati dijete na vrijeme a ja pozovem centar ili policiju. Dali će mi sud uvažiti ako ga prijavim (što mogu i rekli su mi na policiji da to učinim- pošto me verbalno maltretirao i mene i moju mamu u mojoj kući) i ako napomenem njegovu vožnju i da time šteti svome djetetu, dakle, takvom divljom vožnjom stavlja djetetov život na kocku a ne da mu se objasniti ni dokazat da to čini. Ja sam svjesna da on ima pravo njega vodit kuda hoće i to mu nitko ne može zabranit, ali jednostavno strahujem za djetetov život kada je sa njim sam. Što da učinim kako bi bila mirnija što se toga tiče, da li postoje nekakve sankcije i po tom pitanju?

Obraćam Vam se po drugi put. Prvi put je bila svađa i psihičko ali i fizičko zlostavljanje no prešli smo preko toga, dok sam ovaj put zaista odlučila napraviti rez. Rastajemo se. Zanima me nekoliko sitnica pošto imamo maloljetno dijete (15 mjeseci). Naime, ja sam trenutno kod roditelja sa djetetom, on je u podstanarskom stanu. Trenutno živimo u prizemlju skupa sa roditeljima (znači iselila sam se iz suprugovog stana- tog podstanarskog) dok ne uredimo gornji kat. Znači dijete bi imalo svoju sobu gore na katu. Muž je zaposlen i radi svaki dan dvokratno. Ja sam trenutno nezaposlena ali aktivno tražim posao. Zanima me, kome će sud dodijeliti dijete na skrb pošto sam ja u takvoj situaciji i dali je moguće da dijete pripadne njemu pošto je on u radnom odnosu a ja nisam? Napomenut ću da se nikada nije brinuo za dijete niti ga je želio, dogodilo se i stupili smo u brak zbog toga. A zašto mene brine da bi ga uzeo k sebi kad mu nije stalo do djeteta? Upravo ta činjenica da meni naudi. U subotu mi je došao u kuću i derao se na mene i moju mamu, ja sam pozvala policiju u strahu da nam neće fizički naudit ali nisam ga prijavila. Interesira me još jedna sitnica. On ima roditelje u drugom gradu, znači odvodio bi dijete tamo. Kao vozač je nesiguran i ugrožava živote ne samo sebi i djetetu nego i drugima jer se vozi neprimjerenom brzinom. Mene je strah dijete pustiti samog sa njim u auto. Da li je moguće to naglasiti na sudu i na neki način mu zabraniti da ga odvodi i ugrožava mu život. Također me zanima što se viđanja tiče kako to ide, jednom tjedno- dva puta tjedno i po koliko sati? Sutra se idemo sporazumno razvesti.

Prije svega, hvala puno na odgovoru, bio mi je od velike pomoći što se tiče točke br.1 Što se tiče psihoterapeuta, ne znam da li se to što plaća a vjerojatno da, tako da ne vjerujem da ćemo ići k njemu pošto smo u financijskoj krizi. Ali ako će nam zaista to pomoći, spremna sam i posuditi novac samo da sredimo situaciju. No ja ostajem pri svom mišljenju da si možemo pomoći samo mi sami ako to uistinu želimo i naravno trebali bi pokušat najviše radi našeg djeteta. Ali ništa ne mora ići na silu pa tako ni brak. Hvala na komplimentu ali ne studiram medicinu nego ekonomiju, zapravo imam jedan ispit do kraja i koje ironije, baš iz prava

Je, sve je stvar dogovora. I mi smo se dogovorili da će on meni pomagati čistiti barem wc.. i čistio je prvi mjesec dok sam rodila, no kako je meni bilo bolje (carski je bio pa je oporavak nešto duži) čišćenje se smanjivalo. Danas više nema ničega. Ma nije meni problem ništa, sposobna sam i mogu sve, samo da je on ok prema meni, samo da me malo poštuje ja bi ga držala kao kap vode na dlanu a baš sam si

Hvala puno na odgovoru. Znači teoretski postoji mogućnost da dijete ostane kod njega iako on radi svaki dan dvokratno i unatoč tome što nema pojma o brizi za dijete počevši od kuhanja pa sve do igranja. Tlaka mu je svaki put kada ga mora pričuvat kada se ja recimo moram otuširat. "Psihički nestabilna osoba, manijak, ludu mamu." Ove kvalifikacije temeljim na njegovom ponašanju prije i poslije braka. Prije braka mi je obećavao kule i gradove i da neće biti kao njegov otac i zaista je bio dobar prema meni. Njegovi roditelji su se rastali radi nasilja (otac je i alkoholičar), uz to napominjem kako se njegova mama 15 puta vraćala njegovom ocu i svaki put kada bi pobjegla od njega otišla bi sa šljivama ispod očiju Još k tome ona se bavi, kako ona kaže, alternativnom medicinom (reiki, gatanje...) i dolaze joj nekakve babe gatare i iscjelitelji. Ne želim da mi dijete odlazi tamo i to gleda. Ona se ponovo udala također za alkoholičara no ovaj je navodno miran. Moj muž ne pije niti je digao ruku na mene, ali da mi psuje i da me psihički maltretira me dovodi do zaključka da bi mogao i ovo drugo, a ne isključujem ni činjenicu da bi mogao početi piti. Sam mi je priznao da ima psihičkih problema i da mora potražiti stručnu pomoć ali ne želi jer smatra kako mu nitko ne može pomoći. Ja sam mu voljna pomoći zbog teškog djetinstva i što je nekada bio dobar no bojim se da nema spasa. Kako da si pomognem i ne reagiram na njegovu nervozu? Misim, znam da je glupo pitanje ali što god ja kažem ne valja i više ne znam kako da se ponašam. Napominjem kako bi voljela spasiti naš brak, imali smo oboje teško djetinstvo i odrastali bez oca (samo što ja moj otac umro kad sam bila beba)i želimo da nam dijete odrasta uz oba roditelja. Znam da ćemo se oboje brinuti o njemu ali drugačije je kad živiš sa roditeljima a drugačije kad ne.

Molim vas za pomoć. Naime, udana sam za psihički nestabilnu osobu, u obitelji su mu svi malo "čudni". Imamo dijete od godinu dana. Karakterno smo totalno različiti. Ja sam više miran povučeni tip i prešutit ću ako me nešto muči, dok je on totalna suprotnost, živčan, agresivan i dere se, no najgore od toga je to što to čini pred djetetom. Ne vodi brigu o djetetu u smislu da ga nijednom nije presvuko, nahranio niti se dizao ponoći. No ni to nije toliki problem jer normalno je da majka to sve radi. U zadnje vrijeme su počele velike svađe i planiramo se sporazumno razvesti. On je zaposlen kod nekog privatnika, na minimalcu je ali ima dosta veza pa si može sredit da mu plaća bude veća (tako on kaže) u slučaju da mi bude htio uzeti dijete. Ja sam nezaposlena, još k tome i studentica. Zanima me to da li on može meni uzeti dijete u smislu da on dobije skrbništvo pošto sam ja u takvom stanju? Također me zanima kako ja mogu njemu zabranit da odvede dijete van Zagreba? To pitam zbog toga što se vozi ko manijak da je i mene strah s njim biti u autu, isto tako ima ludu mamu koja živi u drugom gradu pa ne bi htjela da ga vozi k njoj. I još me zanima što se viđanja tiče, da li će on imati pravo na vikende- znači od petka do nedjelje ili kako to već ide?