Da meni je jasno da sam "obilježen" odnosno da sam deklariran kao nasilnik,Samo dali je zakon isti za sve,odnosno ja sam kažnjen za taj dio,te odslužio svoju kaznu.Ne nasilje je jako teško dokazat,no i to se može u daljnjim postupcima zar ne.
Na sve moje pokušaje da stupim u kontakt s djecom centri za socijalni rad u B I H,te centar za socijalnu skrb u RH tražite samo pokretanje nekakvih postupaka no što se gubi pokretanjem postupaka? Što se dobiva?
-Gube djeca za koju očito nikome nije stalo osim roditelja ma koko to grubo zvučilo,jer sa svakim postupkom počinje povlačenje po institucijama,sudovima…
Centri za socijalni rad I skrb imaju pravo I dužnost da po zakonu o obitelji omoguče roditelju da se viđa s djecom ,osim ukoliko roditelju nisu ukinjena roditeljska prava.
-Borimo se za ravnopravnost spolova u okviru porodice, a zna se odavno da je kod nas majka neprikosnovena vladarica doma i nakon razvoda socijalni radnici i sudci ih nagrađuju kompletnom zajedničkom imovinom iz braka (djeca, alimentacija, dostojanstvo i podrška. Očevi su kažnjeni jer su im oduzeti djeca, plaće, dom, dostojanstvo. Proglašeni su krivima do kraja života i bez prava da ikada dokažu svoju nevinost. Međutim, najteže je što su u ovoj cijeloj priči djeca potpuno zaboravljena, oni su nevidljive žrtve razvoda. Gube očeve
Žene koje doživljavaju nasilje rijetko žele otvoreno razgovarati o tome. Boje se nasilnika, stide se, tihe su…Ali, žene koje lažno prijavljuju nasilje ponašaju se suprotno. One glasno viču kako su žrtve, pričaju svakome o tome i to im je stalna tema. Očito im je cilj uništavanje kredibiliteta bivšega partnera,
Molbe, apele, želje, nedoumice i razmišljanja djece ne čuje niko, pa čak ni roditelj koji misli da će zabranom kontakta djeteta sa drugim roditeljem zabraniti i da dijete razmišlja o njemu, da ga želi, voli, traži i u šutnji pati za njim. U našoj sredini se dijete nakon razvoda u 99 posto slučajeva dodjeljuje majki. Samo u slučajevima kada je majka registrovani ovisnik ili počinilac kaznenog djela otac se imenuje skrbnikom
Ni povlačenje po sudovima, Centrima za socijalni rad i slično nije dobro za djete, ali ni odrastanje bez oca ne vodi ničemu dobrom. Moja djeca imaju oca koji ih jako voli, koji bi dao sve da može ostvariti bilo kakav kontakt s njima. Tako je od njihovoga rođenja. Sve sam svoje obaveze uvijek na vrijeme izvršavao. Nisam jedino ja kriv za sve što nam se dešavalo u proteklo vrijeme, a ispaštam. Siguran sam da ni djeci nije lako, No Kod nas svi procesi traju jako dugo, a to sve doprinosi gubljenju bliskosti između djece i očeva. Onda se dešava da djeca u kasnijoj dobi odbijaju susrete s očevima, jer žive u ubjeđenju kako ih očeve ne vole, ne žele, kako ih smatraju teretom i slično.
1.Da li moram doživotno bit kažnjen,il sam po zakonu i dalje ravnopravan roditelj?
2.Da li drugi roditelj koi brani viđanje,i bilo kakav kontakt s djecom ima ikakvu odgovornost?
3 Nisu li time direkno ukinjena prava djeteta na oba roditelja.?
4.Nisu li mi povređena prava da budem roditelj?
5 Dali žena koja je zlostavljana javno objavljuje da je zlostavljana il se povlaći u sebe ,te se boi za ponovno nasilništvo?
6.Nema ju li djeca pravo na oba roditelja?