zg2000

brunowien --> Dajte, molim vas, stavite koju tocku i zarez u vase postove. Ovo sto pisete je potpuno nerazumljivo i krcato tipfelerima. Drugih radi, procitajte prvo sto ste napisali, pa onda posaljite.

Ne vjerujem da se itko može odreći svog vlastitog djeteta ukoliko mu je stalo do njega. To što s njegovom majkom (vašom bivšom suprugom) nemate više ništa je jedna stvar, a ovo potpuno druga. Borite se za svoje dijete ukoliko vam je stalo.

Imam prave razloge. Sve moguće scenarije sam prošao, i mislim da je ipak tako za njih bolje. Zaista sam razmišljao i o jednom i o drugom rješenju. Ali, ne bih o detaljima putem foruma.

Iako mi je poznato kako velikom vecinom majke dobijaju skrb o djeci, zanima me sto je potrebno da skrb dobije otac. Da li bi bilo dobro angazirati odvjetnika koji ce sve razloge "za" znati uobličiti u nešto konkretno i samorazumljivo? Tj, da li Centri za socijalnu skrb uopće to uzimaju u obzir ili rade iskljucivo po svom nahodjenju. Znam da se odvjetnici ovdje ne mogu reklamirati, ali ne pitam "koji" odvjetnik, nego "kakav" odvjetnik moze biti od najbolje koristi u ovom slucaju. Specijaliziran za obiteljsko pravo? Zapravo, ima li netko uopce kakva iskustva i saznanja o dodjeli skrbi ocu ukoliko majka na to ne pristane dobrovoljno? Da li je to borba s vjetrenjacama?

Upravo to. Najviše gube djeca ako se ide u seciranje, a najmanje gubi majka - ona zapravo dobija sve što je htjela. Djecu nisam pitao. Mislite da ona ne bi kao odgovor izabrala "oboje, zajedno". Osim toga, što bih tim pitanjem dobio, osim usadio djeci dodatne traume. A mama, je (ipak) uvijek mama. Nemam namjeru odvajati majku od djece jer djeca trebaju oba roditelja i mi smo tu radi njih, a ne ona radi nas. Ali, kad netko stavi sebe na prvo mjesto, logika i razum se povlace. Znaci, jedino mi preostaje "izboriti" sto bolje uvjete. I to tako da budem tih, krotak i pokoran. :jesamglup:

Prije no sto sam postavio ono prvo pitanje dobro sam progooglao. Pravno gledano, majke su bar u 90 % slučajeva "u pravu". Pa čak i kad nisu u pravu. No, ako sud takve stvari "ne zanimaju", što ih onda zanima? Što uopće znači "stisnuti zube i biti muško"? Da li to znači pustiti da žena (ne samo moja, nego općenito) koja na to nema nikakvih moralnih prava kroji sudbinu ostalima? Vjerojatno je tako, ali teško mi je povjerovati da je sudu to samo "jedan spis kojeg treba riješiti" i da to po svojoj špranci "pola godišnjeg, dva vikenda mjesečno i dva dana u tjednu ocu" rješava bez obzira na stvarno činjenično stanje. I na kraju, jedino oko čega se možemo natezati je imovina. Pitanje djece, koje bi trebalo biti glavno pitanje, je unaprijed riješeno. Bar tako ispada. Ponavljam pitanje, sada nešto konkretnije ... da li postoji ikakav pravni lijek koji bi sud natjerao da promotri cijelu pozadinu, a da se ne radi o nasilju ili alkoholizmu (unaprijed: ne toga nikada nije bilo).