Prije no sto sam postavio ono prvo pitanje dobro sam progooglao.
Pravno gledano, majke su bar u 90 % slučajeva "u pravu". Pa čak i kad nisu u pravu.
No, ako sud takve stvari "ne zanimaju", što ih onda zanima? Što uopće znači "stisnuti zube i biti muško"? Da li to znači pustiti da žena (ne samo moja, nego općenito) koja na to nema nikakvih moralnih prava kroji sudbinu ostalima?
Vjerojatno je tako, ali teško mi je povjerovati da je sudu to samo "jedan spis kojeg treba riješiti" i da to po svojoj špranci "pola godišnjeg, dva vikenda mjesečno i dva dana u tjednu ocu" rješava bez obzira na stvarno činjenično stanje. I na kraju, jedino oko čega se možemo natezati je imovina. Pitanje djece, koje bi trebalo biti glavno pitanje, je unaprijed riješeno. Bar tako ispada.
Ponavljam pitanje, sada nešto konkretnije ... da li postoji ikakav pravni lijek koji bi sud natjerao da promotri cijelu pozadinu, a da se ne radi o nasilju ili alkoholizmu (unaprijed: ne toga nikada nije bilo).