Jump to content

Matrix

Moderator
 Vidi profil  Vidi korisnikove aktivnosti

  • Broj objava

    13150

  • registrirao se

  • Osvojio dana

    186

 Content Type 

Članci koje je Matrix objavio

  1. Matrix
    Pomoćnik u posjedovanju nije dužan na temelju odredaba čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima platiti vlasniku stvari naknadu za koristi koje je imao dok je upotrebljavao stvari.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 1085/2011-2 od 6.3.2012.
    ******************
    Suvlasnika stvari (kuće) koji u njenom posjedovanju razmjerno svom idealnom dijelu nije ni isključen ni ograničen izvršavanjem posjeda od strane drugog suvlasnika, ne pripada pravo od tog suvlasnika, kao poštenog posjednika koji posjed ne izvršava na cijeloj stvari već na njenom jednom dijelu, zahtijevati naknadu za korištenje te stvari.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 3167/2011-2 od 2.11.2012.
    ***********
    Zahtijeva li vlasnik da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu ti troškovi ne budu naknađeni.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/2009-2 od 25.5.2011.
    ********************
    Zakupnik poslovnog prostora nema pravo na naknadu troškova izvršenih ulaganja kad ona nisu bila nužna niti korisna za vlasnika.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 323/2008-2 od 11.6.2008.
    ********************
    Dospijeće tražbine naknade troškova koji pripadaju poštenom ili nepoštenom posjedniku nastupa danom predaje stvari, od kada počinje teći zastarni rok od tri godine za potraživanje posjednika za naknadu troškova vlasnika stvari.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 137/2010-2 od 23.2.2011
    ***************
    Pošteni posjednik ima pravo tražiti od vlasnika naknadu za nužne i korisne troškove samo onda ako dokaže da je te troškove doista imao.
    Sažetak:
    Na temelju takvog utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi utvrđuju da je tuženik-protutužitelj bio pošteni posjednik u trenutku stupanja u posjed predmetnog stana te da, u smislu odredbe članka 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06. i 141/06. – dalje: ZVDSP), ima pravo držati stvar dok mu ne budu nadoknađeni nužni i korisni troškovi, pa zaključuju da tužitelj nije dokazao nužne i korisne troškove na predmetnom objektu, odnosno nije dokazao je li imao i u kojem iznosu navedene troškove iznad iznosa od 5.960,00 kn, koje je tužitelj-protutuženik priznao.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/09-2, od 25. svibnja 2011.
    *****************
    Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-1158/2010 nižestupanjski sudovi smatraju da tuženica kao pošteni posjednik nije dužna isplatiti tužiteljici naknadu za korištenje stana i da je tuženici pripadalo pravo zadržati stan u posjedu dok joj ne budu naknađeni nužni i korisni troškovi koje je imala (čl. 164. st. 1. i 2. ZV).
    Međutim, u postupku pred nižestupanjskim sudovima  je utvrđeno da je  tužiteljica kao vlasnica stana 1. rujna 1998. podnijela protiv tuženice tužbu za iseljenje i u prethodnom predmetu  taj postupak pravomoćno okončan prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. U smislu te zakonske odredbe posjednik se može smatrati poštenim najkasnije dok mu nije uručena vlasnička tužba, a ako je pošteni posjednik tužen vlasničkom tužbom, smatra se nepoštenim posjednikom od trenutka dostave tužbe pod pretpostavkom da je parnica uredno nastavljena i da ju je vlasnik zaista i dobio. Prema odredbi čl. 165. st. 4. ZV nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode. Imajući na umu navedeno, pogrešno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova da bi tuženica bila pošteni posjednik stana nakon dostave tužbe od 1. rujna 1998., pa se ukazuje pogrešnim primjena odredaba čl. 164. ZV u konkretnom slučaju. 
    **********************
    Kada tuženik posjeduje nekretninu ili neku drugu stvar tužitelja ili posjeduje njegov suvlasnički dio, plaćanje vrijednosti 
    postignute koristi prema čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05 i 41/08) moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. Kada je 
    moguće vraćanje tj. kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed tada se naknada koristi prosuđuje prema odredbi čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim 
    pravima (NN. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09) ali samo u slučaju kada tužitelj uz platež koristi tužbenim zahtjevom traži i predaju nekretnine ili stvari u posjed. 
    Zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 04. rujna 2013.
    **************
    U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7.ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove. 
    (Rev-x 294/14-2 od 15.travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.)
    ******************
  2. Matrix
    Odricanje od nasljedstva nije zapreka za prihvaćanje imovine koju nasljedniku koji se odrekao nasljedstva ustupi jedan od sunasljednika.
    VSRH Rev 25/1994
    *****************
    Osim toga, potpuno je pogrešna žalbena tvrdnja žalitelja da je u nasljednički dio Č.J. „trebalo“ uračunati darove koje je taj nasljednik primio od ostavitelja, jer se uračunavanje darova u nasljedni dio zakonskog nasljednika vrši samo na zahtjev njegovih sunasljednika, a takav zahtjev, prema sadržaju spisa, tijekom prvostupanjskog postupka nije postavljen, pa prvostupanjski sud nije niti bio ovlašten nasljedniku Č. J. uračunavati darove u njegov nasljedni dio. Niti u ranijem tijeku postupka, a niti nakon podnošenja navedenog podneska, žalitelji nisu postavili jasan i određen zahtjev za uračunavanje darova nasljedniku Č.J. u nasljedni dio, niti je o takvom zahtjevu žalitelja u prvostupanjskom postupku uopće raspravljano, slijedom čega iz sadržaja spisa nedvojbeno proizlazi da zahtjev za uračunavanje darova kojeg su u smislu odredbe čl. 63 ZN ovlašteni postaviti samo sunasljednici, u konkretnom slučaju žaliteljica Č.E. kao stvarni nasljednik, tijekom prvostupanjskog postupka nije postavljen, što potvrđuje i činjenica da su žalitelji rješenjem prvostupanjskog suda od 03. prosinca 2004. upućeni na pokretanje parnice protiv nasljednika Č.J. radi utvrđenja da čkbr. __ ulazi u ostavinsku imovinu ostavitelja, koja nekretnina je predmet darovnog ugovora između ostavitelja i nasljednika Č.J., koju parnicu, međutim, žalitelji nisu pokrenuli.”
    ŽS Vž Gž 313/2007-2
    *******************
    Nasljednici koji su se odrekli nasljedstva nemaju pravo zahtijevati da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračunaju darovi.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 313/07-2 od 10.V.2007.
    *******************
    Nasljednik se ne može odreći nasljedstva samo u odnosu na određeni dio ostavinske imovine, iz razloga što se odricanje od nasljedstva može odnositi jedino na cjelokupnu ostavinsku imovinu.
    Županijski sud u Varaždinu, Gžx. 11/09-2 od 14.IV.2009.
    ***********
    Vjerovnik je ovlašten tražiti da sud proglasi bez učinka prema njemu nasljedničku izjavu dužnika, ukoliko se dužnik nasljedničkom izjavom prihvatio nasljedstva i svoj dio ustupio nasljednici, budući se isto smatra besplatnim pravnim poslom.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 761/09-2 od 03.VIII.2009.
    ***********
    Revidenti nalaze da je pogrešno stajalište sudova da bi se nasljednička izjava mogla dati pred sudskim vježbenikom (sudački pripravnik). Takve radnje može obavljati samo sudac i tu je zakon jasan. Tehničke poslove bi mogle obavljati i druge osobe, namještenici suda, ali ne i sudački vježbenik, koji nije ni jedno ni drugo. Prema podacima iz ostavinskog predmeta pod oznakom broj O 188/88 (zapisnik od 17. siječnja 1984.g.) proizlazi da je nasljedničke izjave o prihvatu i djelomičnom ustupanju naslijeđenih dijelova u korist drugog sunasljednika od tužitelja uzeo sudački pripavnik A.B. Prema odredbi čl. 179. st. 1. Zakona o nasljeđivanju izjave o odricanju od nasljedstva može uzeti samo sudac sa zapisničarom, a odredba st. 2. čl. 179. ZN daje mogućnost da ostale izjave i prijedloge stranaka mogu na zapisnik uzimati i sudski referenti. Kad su tužitelji prihvatili nasljedstvo po osnovi oporuke pok. M.R. i dio nasljedstva ustupili drugom sunasljedniku, onda to nije odricanje nasljedstva, već izjave o ustupanju svog nasljednog dijela i takove izjave bi mogao u skladu s odredbom čl. 179. st. 2. ZN uzeti na zapisnik i sudski referent. Dakle, zakon ne predviđa i mogućnost da nasljedničke izjave uzima i sudački pripravnik, pa kad u konkretnoj parnici nije sporno da je nasljedničke izjave od tužitelja uzeo sudački pripravnik, onda tako uzete izjave ne mogu ni proizvoditi valjano pravne učinke, zbog čega je zahtjev tužitelja za poništenje danih nasljedničkih izjava osnovan.”
    VSRH Rev 1279/1993
    *******************
    Okolnost što je nasljednik, koji je u času davanja nasljedničke izjave znao za postojanje oporuke, pronašao zagubljenu oporuku nije razlog za poništenje već dane nasljedničke izjave o prihvaćanju nasljedstva temeljem zakona.
    VSRH Rev 2688/1991
    *****************
    Kad nasljednik kojem je ustupljen nasljedni dio umre: a) prije izvršenog ustupanja nitko u njegovo ime (ni punomoćnik) ne može više primiti ustupljeni dio; b) nakon izvršenog ustupanja prihvat je moguć preko punomoćnika, pod uvjetom da je potpis izdavatelja punomoći ovjeren.
    VSRH Gzz 31/1992
    ****************
    Ukoliko je nasljednik imao pogrešnu predodžbu o pravnoj valjanosti oporuke, a nasljedničkom izjavom se prihvatio nasljedstva temeljem oporuke uz traženje nužnog dijela, radi se o zabludi o pravu (error juris) koja nije ispričiva zabluda.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 776/03-2 od 09.06.2003.
    *****************
    Nasljednička izjava se ne može opozvati ni davanjem nove izjave  u formi javno ovjerovljene isprave. 
    Županijski sud u Zagrebu Gž 8157/2009-2 od 8.12.2009.
    ***************
    Predmet spora jest zahtjev za poništenje nasljedničke izjave koju je tužiteljica kao nasljednik dala u ostavinskom postupku. Sporno je pitanje da li je tužiteljica svoju izjavu o prihvatu nasljedstva iza smrti svog oca i ustupu svog nasljednog dijela u korist majke tužene u ovoj parnici dala u zabludi. Tužiteljica tvrdi da je smatrala da njena izjava o ustupu znači ustup prava doživotnog plodouživanja u korist njene majke. U smislu odredbe iz članka 141. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, broj 52/71 i 47/78), izjava o odricanju od nasljedstva ili o primanju nasljedstva ne može se opozvati. Međutim, prema stavku 2. ove iste zakonske odredbe, nasljednik koji je dao ovakvu izjavu može tražiti poništenje izjave ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom, ili je dana uslijed prevare ili u zabludi. Pitanje zablude, na koju se poziva tužiteljica, kao razlog poništenja svoje nasljedne izjave suglasno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi valjalo je raspraviti u smislu odredbe iz članka 61. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91). U smislu odredbe iz članka 61. stavka 1. ZOO bitna zabluda postoji ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na osobu s kojom se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na tu osobu, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takva sadržaja. Prema ovoj zakonskoj odredbi i to prema stavku 2. ove zakonske odredbe, strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupila s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Primjenjujući analogno ove odredbe Zakona o obveznim odnosima na konkretan slučaj, tj. na spornu nasljedničku izjavu, valjalo je zaključiti da i u slučaju da je tužiteljica bila u zabludi u pogledu svoje izjave, ta zabluda nije ispričiva. Naime, pojam zablude znači neispravnu ili krivu predodžbu o nekoj okolnosti. U konkretnom slučaju ova kriva predodžba se odnosi na pravo tj. na značenje pravnog pojma ustupa. Dakle, radi se o zabludi o pravu (error juris) koja se ne uvažava, nije ispričiva i nitko se na nju ne može pozvati uspjehom da bi u konkretnom slučaju izjava tužiteljice o prihvatu i ustupu ostavine bila bez efekta.
    VSRH Rev 345/1991
    ***************
    Kada je nasljednik dao izjavu da priznaje oporuku pravovaljanom te da je suglasan da se nasljedstvo podijeli po oporuci, a ujedno se prihvatio nasljedstva koje mu pripada na temelju zakona, ne može s uspjehom prigovoriti u žalbi da je ostaviteljeva oporuka ništava.
    Kratki tekst odluke:
    “Iz spisa proizlazi da je M. M. putem svog punomoćnika u skladu s čl. 219. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN) prije donošenja pobijanog rješenja dala izjavu 
    da priznaje oporuku pravovaljanom te da je suglasna da se nasljedstvo podijeli po oporuci, a ujedno se prihvatila nasljedstva koje joj pripada na temelju zakona.
    Prema čl. 141. ZN izjava o odricanju od nasljedstva ili o primanju nasljedstva ne može se opozvati (sada čl. 135. st. 1. Zakona o nasljeđivanju - “Narodne novine”, br. 48/03 i 163/03).Iz navedenog proizlazi da ovaj Sud ne može uvažiti navode žalbe da je ostaviteljeva oporuka ništava.Ako je nasljednica nasljedničku izjavu eventualno dala u zabludi, ili iz nekog drugog razloga navedenog 
    u čl. 141. st. 2. ZN, može tražiti poništenje izjave, ali ne u ostavinskom, nego u parničnom postupku.”
    Županijski sud u Dubrovniku, Gž-576/02, od 27. I. 2005.
    *************
    Osobe koje su umrle prije svršetka ostavinske rasprave ne mogu se proglasiti nasljednicima. Iza umrle osobe koja se nije odrekla nasljedstva, nije dala izjavu o primanju nasljedstva, a niti je raspolagala imovinom ostavitelja nastupa takozvana nasljedna transmisija i pravo odricanja prelazi na njene nasljednike. Iza umrle osobe koja je raspolagala imovinom koju je naslijedila iza ostavitelja ne nastupa nasljedna transmisija i njeni nasljednici ne mogu se odreći nasljedstva iza ostavitelja već eventualnog nasljedstva iza smrti te osobe.
    Kratki tekst odluke:
    “Ostavitelj je umro 5. listopada 1956. u Sjedinjenim Američkim Državama. Ostavitelj je oporučno raspolagao svojom imovinom koja se nalazi u SAD-u dok je u pregledu imovine navedene u izreci 
    pobijanog rješenja nasljeđivanje zakonsko.
    Prema stanju spisa proglašene nasljednice M. B. M. i M. M. pok.T. umrle su prije svršetka ostavinske rasprave. Prema stajalištu ovog Suda umrlu osobu se ne može proglasiti nasljednikom. Dakle, M. B. M. i M. M. pok. T. nisu mogle biti proglašene nasljednicama ostavitelja, pa je pobijano rješenje zbog tog razloga valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
    Nasljednica M. M. umrla je prije svršetka ostavinske rasprave, nije se odrekla nasljedstva, nije dala izjavu o primanju nasljedstva, a niti je raspolagala imovinom ostavitelja. U tom slučaju nastupa tzv. nasljedna transmisija, po kojoj ako je nasljednik umro prije svršetka ostavinske rasprave a nije se odrekao nasljedstva, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike, a ako se takav nasljednik ne odrekne nasljedstva, njega se proglašava nasljednikom (čl. 137. Zakona o nasljeđivanju). On ne nasljeđuje ostavitelja po svom vlastitom pravu (iure proprio), nego na temelju prava svog pretka.Ako je točna žaliteljeva tvrdnja da je nasljednica M. B. M. raspolagala imovinom koju je naslijedila iza 
    ostavitelja, onda se u tom slučaju njeni nasljednici više ne mogu odreći nasljedstva iza ostavitelja, dakle ne nastupa nasljedna transmisija, već se mogu odreći (ili prihvatiti) nasljedstva iza M. B. M.”
    NAPOMENA: Sada vidjeti čl. 131. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine, br. 48/03, 163/03 i 35/05).
    Županijski sud u Dubrovniku, Gž. 956/03, od 26. I. 2006.
    *************
     
  3. Matrix
    U praksu se događa da u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju nije identificirana jedna od nekretnina koja predstavlja ostavinsku imovinu, već je navedena samo opisno, bez oznake katastarskog broja i općine, slijedom čega na temelju takvih podataka u zemljišnoj knjizi nije moguće provesti upis prava vlasništva na nasljednike, pa se postavlja pitanje;
    - na koji način ispraviti podatke o nekretnini koje su navedene opisno i ishoditi upis?
    U jednom takvom slučaju  na konkretnu pravnu situaciju izjasnio se Županijski sud u Varaždinu, u predmetu Gž-702/06-2, od 10. VIII. 2006

    Naime, u tom predmetu jedan od nasljednika podnio je sudu prijedlog radi ispravka pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iz 1987., a u smislu da se nekretnina koja je u tom rješenju navedena opisno - samo nazivom nekretnine, sada točno označava brojem katastarske općine i čestice. Županijski sud pri tome skreće pozornost sudu prvog stupnja da se odluke u ostavinskom postupku donose u obliku rješenja, i to rješenja o nasljeđivanju, rješenja o naknadno pronađenoj ostavinskoj imovini, rješenja o obustavi postupka zbog nepostojanja ostavinske imovine ili pak rješenja o upućivanju nasljednika na parnicu radi spora iz ostavinske imovine. Isto tako može se donijeti i dopunsko rješenje, odnosno može se ispraviti rješenje u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Identifikacija nekretnine nije sastavni 
    dio sudske odluke u ostavinskom postupku, to nije dio o čemu bi se trebalo odlučivati u izreci rješenja, već je identifikacija nekretnine procesna radnja koja prethodi donošenju jednog od gore navedenih rješenja.Osim toga, radnja identifikacije ostavinske imovine je radnja koju provodi ostavinski sud, a ne stranka u postupku, pri čemu iz samog predmeta nije uopće vidljivo na temelju čega je to nasljednik K. I. proveo tu navodnu identifikaciju nekretnine koja bi bila predmet nasljeđivanja.O ispravljanju presude i rješenja u smislu odredbe radi se o u slučaju kada u smislu čl. 342. st. 1. ZPP-a dođe do pogreške u imenima i brojevima, te druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatka u obliku i nesuglasnost prijepisa presude ili rješenja s izvornikom, a o čemu se u konkretnom slučaju očito nije radilo, iako je podnositelj prijedloga predložio upravo ispravak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. U nastavku postupka sud prvog stupnja otklonit će počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pozvati sve nasljednike i raspraviti zahtjev za dopunu pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju točnim oznakama nekretnine, a ne za ispravak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Posebno kod toga sud prvoga stupnja vodit će računa da je identifikacija ostavinske imovine radnja koju provodi upravo ostavinski sud, te će u tu svrhu po potrebi angažirati i odgovarajućeg vještaka ili pak zatražiti izjašnjenje nadležnog katastarskog ureda, te pribaviti i zemljišnoknjižne podatke za predmetne nekretnine, a kako bi se u eventualnoj dopuni rješenja ujedno mogla i naložiti provedba istog u zemljišnoj knjizi.
     
    Dakle, prema ovoj odluci, sud prvog stupnja dužan je na zahtjev nasljednika provesti identifikaciju te nekretnine, te po potrebi angažirati vještaka ili zatražiti izjašnjenje nadležnog katastarskog ureda i pribaviti zemljišnoknjižne podatke za tu nekretninu, te za tu nekretninu donijeti dopunsko rješenje u kojem će točno odrediti broj čestice i katastarske općine u kojoj se nalazi nekretnina te će ujedno naložiti provedbu istog u zemljišne knjige. 
    Pravni izvor članka:
    - Zakon o nasljeđivanju
    - Zakon o parničnom postupku
    -  Odluka Županijskog suda u Varaždinu,       Gž-702/06-2, od 10. VIII. 2006
     
  4. Matrix

    Posljedice ukidanja zakona

    objavio Matrix,

    Zakoni se primjenjuju od dana njihovog stupanja na snagu, a u pravilu djeluju samo za ubuduće, ovo iz razloga što je Ustavom RH zabranjeno povratno (retroaktivno) djelovanje zakona , a samo iznimno, iz posebno opravdanih razloga moguće je retroaktivno djelovanje pojedinih odredaba zakona.
    Ono što je bitno istaknuti jest to da Ustavni sud u postupku ocjene suglasnosti zakona sa Ustavom ukida, a ne poništava taj zakon.
    Naime, za razliku od poništavanja koje djeluje unatrag (dakle poništava i sve proizvedene učinke, tzv.ex tunc učinak) pravni učinak ukidanja djeluje samo za ubuduće  (tzv.ex nunc učinak).
    Ukidanje zakona djeluje samo za ubuduće, a ukinuti zakon odnosno određene ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u "Narodnim novinama", ako Ustavni sud ne odredi drugi rok.
    Zakon se ukida zato jer je protivan Ustavu,što će reći da je on je bio protuustavan i prije ukidanja,glede čega Ustav RH određuje i uvjete pravne zaštite za osobe čija su prava povrijeđena pravomoćnim pojedinačnim aktom koji je donesen temeljem zakona ukinutog odlukom Ustavnog suda, odnosno se radi o zaštiti od učinaka pojedinačnog akta koji je donesen prije ukidanja zakona, dakle po propisima tada još važećeg zakona, a zaštita se pruža zato što je kasnije ukinut zakon na kojem se temelji pojedinačni akt, slijedom čega u tom slučaju pojedinačni akt nije nepostojeći, odnosno ništav akt, nego je pobojan, pa osoba čija su prava povrijeđena može u zakonom određenim uvjetima od nadležnog tijela tražiti izmjenu akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka.
    Pravni izvor članka:
    Iz odluka Ustavnog suda RH, U-I-206/1992, U-III-379/1993, U-III-731/1994 i U-I-52/1995, U -III/81/2001 od 7. 11. 2002.
     
  5. Matrix

    Stjecanje bez osnova

    objavio Matrix,

    Pod stjecanjem bez osnove podrazumijeva se izvanugovorni obveznopravni odnos na osnovi kojega je stjecatelj obvezan na povrat ili naknadu vrijednosti onoga dijela imovine ili imovinske koristi koji je stekao bez pravom priznate osnove ili po osnovi koja se ili nije ostvarila ili je poslije otpala.
    U starom Zakonu o obveznim odnosima stjecanje bez osnove bilo je uređeno u čl. 210. do 219., dok je u novom Zakonu o obveznim odnosima ono uređeno u čl. 1111. do 1120.
    Pretpostavke potrebne za nastanak obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove su sljedeće:
    1) povećanje imovine na jednoj strani, a koje se može sastojati u povećanju imovine, smanjenju gubitaka, uštedi troškova i slično
    2) smanjenje imovine na drugoj strani
    3) postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine (kauzalni neksus)
    4) nepostojanje pravne osnove, bilo da ona uopće ne postoji, bilo da se nije ostvarila ili je poslije otpala
    5) činidba ne smije biti štetna radnja jer bi u tom slučaju bila riječ o odgovornosti 
    za štetu.
    Slučajevi stjecanja bez osnove :
    1) plaćanje neduga (condictio indebiti)
    2) stjecanje s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila (condictio causa dana causa non secuta)
    3) stjecanje po osnovi koja je poslije otpala (condictio ob causam secutam)
    4) uporaba stvari na tuđu korist
    5) uporaba tuđe stvari u svoju korist
    6) izdatak za drugoga.

    Tužba kojom se može tražiti povrat stečene koristi naziva se kondikcija i ona je jedino pravno sredstvo koje ovlaštena osoba ima na raspolaganju i kojim je u mogućnosti i prisilno ostvariti svoje pravo na povrat.
    Kao rok zastare za kondikcijski zahtjev uzima se opći zastarni rok od pet godina jer posebni zastarni rok nije predviđen ni odredbama staroga, a ni odredbama novog Zakona o obveznim odnosima. 
     
  6. Matrix

    Imovina u širem smislu

    objavio Matrix,

    "Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet"
    Načelo prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego ga sam ima, odnosno pravo vlasništva na nekog drugog može prenijeti samo vlasnik, zbog čega je prema zakonima ugrađeno načelo zaštite poštenog stjecatelja – točnije, ne može se vlasništvo steći od nevlasnika.
    Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 14.06.2011.godine broj       U-III –103 / 2008 zauzeo je sljedeće stajalište:
    „Nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.“

    Ustavni sud u navedenoj odluci „podsjeća da se vlasništvo u smislu članka 48.stavka 1. Ustava “mora vrlo široko tumačiti”, jer obuhvaća “načelno sva imovinska prava”
    (v., primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.; U-III 72/1995 od 11. travnja 2000.; U-III 551/1999 od 25. svibnja 2000.; U-III 476/2000 od 14. lipnja 2000., U-IIIB 1373/2009 od 7. srpnja 2009., itd.), što uključuje i gospodarske interese koji su po naravi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno.”

    Ustavni sud podsjeća i na ustaljeno pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) o sadržaju pojma vlasništva, izraženo, između ostalog, i u odluci o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Gavella protiv Hrvatske od 11. srpnja 2006. (zahtjev broj 33244/02):

    “Vlasništvo može biti ‘postojeće vlasništvo’ ili ‘imovina‘, uključujući potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem ‘legitimno očekivanje’ (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvarena, to jest da će dobiti djelotvorno uživanje prava vlasništva (…) Potraživanje se može smatrati ‘imovinom’ samo kad je dovoljno utvrđeno da se može ovršiti (suffisamment établie
    pour etre exigible) … Ni o kakvom ‘legitimnom očekivanju’ ne može biti riječi kad ne postoji potraživanje za koje je dostatno utvrđeno da je ‘imovina’. Uvjetno
    potraživanje, pak, ne može se smatrati ‘imovinom’ (…) Prema mišljenju Suda potraživanje je uvjetno kad ovisi o budućem nesigurnom događaju.”
    “Polazeći od navedenog Europski sud priznaje da se i legitimna očekivanja stranaka pod određenim pretpostavkama moraju smatrati “imovinom” pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine – Međunarodni ugovori”, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. –ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), koji uređuje zaštitu vlasništva.”
    Pravni izvor članka:
    - iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III –
    103 / 2008  od 14.06.2011. godine
  7. Matrix
    U slučaju nasljeđivanja, da bi se upis naslijeđene nekretnine proveo u zemljišnu knjigu, nužno je priložiti pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, pri čemu se zemljišno-knjižni sud ograničava  na ispitivanje je li upis odredilo za to nadležno tijelo te je li upis provediv, obzirom na stanje zemljišne knjige, a glede ostalih pretpostavki odlučuje onaj sud ili drugo tijelo koje upis dopušta.
    Postoji mogućnost da rješenjem o nasljeđivanju nekretnina koja se nasljeđuje bude utvrđena izvanknjižnim vlasništvom, a to znači da ostavitelj nije
    bio prije smrti upisan kao vlasnik u zemljišne knjige, slijedom čega se postavlja  pitanje:

    kako će nasljednik uknjižiti pravo vlasništva u zemljišnu knjigu, obzirom da je upisi u zemljišnu knjigu dopušten samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u zemljišnoj knjiz i upisana kao vlasnik , glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik).
    Odgovor na  takvo pitanje između ostalog daje i Županijski sud u Varaždinu, u predmetu broj Gž-511/09-2 od 29.4.2009.godine, iz koje izdvajam:

    „No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao
    izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja, da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika. 
    To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.“
    Pravni izvor članka:
    - Zakon o zemljišnim knjigama
    - Zakon o vlasništvu i dr. stvarnim pravima
    - Odluka ŽS u Varaždinu
  8. Matrix
    Pravo na zaštitu posjeda je specifično subjektivno pravo posjednika za koje postoje dva pravna puta za ostvarivanje tog prava:
    - putem dopuštene samopomoći,i
    - putem suda.
    Dopuštena samopomoć je pravo posjednika da svoj posjed zaštiti silom odonog tko mu ga oduzima ili ga uznemirava. Riječ je o spontanoj, ljudima urođenoj i prirodnoj obrambenoj reakciji, no to nije poželjan način rješavanja spora iz razloga što dopuštena samopomoć može biti na ivici kaznenog djela samovlasti.To pravo vezano je uz sljedeće uvjete koji trebaju biti kumulativno ispunjeni (članak 27. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima):
    - smetanje posjeda mora biti samovlasno,
    - dopuštena samopomoć mora biti poduzeta za vrijeme trajanja subjektivnog
    (30 dana) i objektivnog roka (1 jedna godina),
    - ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno,
    - opasnost od smetanja posjeda je neposredna,
    - samo ako se ne primjeni sila veće jakosti nego je primjerena okolnostima. 
    Bitno istaknuti da ako se posjednik poslužio pravom na samopomoć, on više nema pravo i na sudsku zaštitu, iz razloga što je bit posjedovne zaštite u uspostavi prijašnjeg posjedovnog stanja, pa u situaciji kad je sam tužitelj uspostavio prijašnje posjedovno stanje i zadržao faktičnu vlast nad stvarima ili pravom, konzumirano je pravo na zaštitu posjeda. Vezano uz rok za ostvarenje prava na sudsku zaštitu, zakonom je propisan rok za podnošenje tužbe (članak 21. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), čije odredbe propisuju da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kad je posjednik saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja, pa ukoliko se tužba podnese nakon proteka navedenih rokova bit će rješenjem odbačena  kao nedopuštena. 
  9. Matrix

    Izvanparnični postupak

    objavio Matrix,

    Izvanparnični postupak je posebna grana građanskog sudskog postupka koji se po svom predmetu i svojim načelima razlikuje od ostale dvije grane parničnog i ovršnog postupka.
    Definira se negativno kao onaj postupak koji nije parnični, budući da u izvanparničnim stvarima spor ne postoji, što će reći da je ovaj postupak preventivan i vodi se u cilju da do spora ne dođe.
    Nadalje se može reći da izvanparnični postupak služi uglavnom uređivanju odnosa a ne odlučivanju koje bi za cilj imalo rješavanje situacija u kojima je zbog povrede prava došlo do sukoba interesa. Postupovna načela se u ovom postupku razlikuju od načela parničnog postupka:
    -veća elastičnost procesnih instituta, 
    -smanjena strogost u formalnom smislu,
    -otvorena mogućnost pokretanja postupka po službenoj dužnosti od strane suda,
    - otvorena mogućnost postupanje samo s jednom strankom,
    - orijentiranost na pomoć i dr.
    Izvanparnični postupak je zajednički naziv za postupanje suda u nizu pravnih stvari koje se međusobno znatno razlikuju, u oblasti koja je vrlo opsežna. Tako bi ih mogli razvrstati u izvanparnične postupke u kojima se rješava o statusnim stvarima kao npr.
    - postupak za lišenje i vraćanje poslovne sposobnosti,
    -postupak radi oduzimanja roditeljske skrbi, 
    -postupak za davanje dopuštenja za sklapanje braka, 
    -postupci za upis u sudski registar statusnih promjena (sukladno Obiteljskom zakonu, Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i dr.), i izvanparnične postupke u kojima se rješava u odnosima suvlasništva i susjedskim odnosima kao npr. 
    -postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice, 
    -postupak uređenje međa, 
    -uređenje odnosa između vlasnika posebnih dijelova nekretnina, 
    -zemljišnoknjižni postupak i dr. (prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), te postupci u nasljednim stvarima kao npr.
    -ostavinski postupak, 
    -sastavljanje, čuvanje i opoziv sudske oporuke, 
    -naknadno pronađena imovina, (prema Zakonu o nasljeđivanju), i isto tako izvanparnični postupci kod vrijednosnih papira kao npr. 
    -protesti, 
    -amortizacija isprava,
    - kod nekih pitanja u svezi izvlaštenja (prema Zakonu o izvlaštenju). 
    Kad pravila izvanparničnog procesnog prava ne reguliraju neko pitanje na poseban način, u svim izvanparničnim postupcima supsidijarno se primjenjuju odredbe parničnog procesnog prava. 
    Republika Hrvatske nema Zakon o izvanparničnom postupku, dakle nema opći pravila koja bi vrijedila za sve osebne izvanparnične postupke, već su u primjeni pravna pravila o vanparničnom postupku iz 1934. godine koja se primjenjuju u ograničenom opsegu,a što se osobito odnosi na opća pravila zakona koja bi morala biti temelj i okvir svih posebnih izvanparničnih ostupaka, ali i niz zakona primarno materijalnopravnog karaktera koji sadržavaju i postupovne odredbe: 
    - Obiteljski zakon, 
    - Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, 
    - Zakon o nasljeđivanju, 
    - Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlima i dokazivanju smrti, 
    - Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 
    - Zakon o zemljišnim knjigama, 
    - Ovršni zakon, 
    - Zakonu o izvlaštenju, 
    - Stečajni zakon, 
    - Zakon o mjenici.
  10. Matrix
    U članku se dotićemo pitanja,
    da li sudionik ostavinskog postupka nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju može kroz parnicu isticati daljnje nasljedno-pravne zahtjeve;
    - odgovor je negativan, 
    ovo iz razloga što pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.
    Naime, ukoliko nasljednik sudionik ostavinskog postupka nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pokrene parnicu sa određenim nasljedno-pravnim zahtjevom za imovinu identičnoj imovini koja je bila predmet ostavinskog postupka, a u kojem između stranaka nije bilo spora o veličini ostavine, niti je stranka isticala određeni zahtjev, tada tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu ili presudom odbiti tužbeni zahtjev kao neutemeljen, budući da je takav zahtjev mogao istaknuti već u ostavinskom postupku, pa kako to nije učinio tad, takav zahtjev ne može s uspjehom isticati niti u parnici, jer pravomoćna odluka ostavinskog suda u odnosu na konkretnu parnicu, ima pravne učinke presuđene stvari, no treba istaknuti da sudionici ostavinskog postupka mogu i poslije pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju tužbom tražiti stvar koja se vodila kao stvar ostavine ako se tužbeni zahtjev zasniva na pravu vlasništva ili na nekoj drugoj pravnoj osnovi nezavisnoj od nasljedstva, jer pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku samo glede isticanja daljnih zahtjeva nasljedno-pravnog karaktera i legata. 
  11. Matrix

    Raskid fiksnog ugovora

    objavio Matrix,

    Kada pravni prosao, odnosno ugovor u kojem je ispunjenje u određenom roku njegov bitan sastojak zato što je to izričito ugovoreno ili zato što je ispunjenje ugovora bitan sastojak po prirodi posla, možemo reći da se radi o fiksnom ugovoru, no u praksi se postavlja pitanje:
    dali je potrebno izričito ugovoriti da je rok izvršenja ugovora bitan sastojak ugovora da bi se radilo o fiksnom ugovornom poslu;
    - odgovor je negativan
    Naime, o fiksnom ugovoru (odnosno pravnom poslu) radit će se u slučaju kad je ispunjenje u određenom roku njegov bitan sastojak, pa tako odredbe ZOO određuju da se ugovor raskida po samom zakonu kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, a bitni sastojci ugovora odnosno pravnog posla jesu oni koji su nužni za određen tip pravnog posla odnosno ugovora, pa kad su oni određeni strogim propisima,možemo reći da se radi o objektivno bitnim sastojcima; a kad su to ugovorne strane ugovorile da se određeni ugovorni uglavak ima smatrati bitnim, radit će se o subjektivno bitnim sastojcima.
    Odredbama Zakona o obveznim odnosima određeno je da će se ugovor raskinuti po samom zakonu kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku tako i u slučaju kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla,što će reći da će se ugovor po samom zakonu raskinuti u dva slučaja: 
    - ako su ugovorne strane izričito ugovorile da je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora i da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku,
    - u slučaju ako takve klauzule nema ali je ispunjenje ugovora u određenom roku po prirodi posla bitan sastojak ugovora, glede čega u tim slučajevima nije potrebna izjava vjerovnika o raskidu ugovora jer se ugovor raskida ex lege.
  12. Matrix

    Ovrha dužnikova nasljednika

    objavio Matrix,

    Sukladno Ovršnom zakonu, ovrha se može odrediti na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla, a što se na odgovarajući način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik, glede čega se postavlja pitanje :
    može li sud osnovom pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju odrediti ovrhu protiv nasljednika ostavitelja
    Naime, sudska praksa je zauzela stav da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju predstavlja ispravu na temelju koje će ovršni sud odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave, a nasljednik kao ovršenik može se protiviti navedenoj ovrsi izjavljivanjem žalbe te isticanjem tvrdnje u njoj da ne odgovara za dugove dužnika(ostavitelja),što čini žalbeni razlog povodom kojeg će ovršni sud ovršenika uputiti na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. 
    Što se sve smatra ovršnom ispravom i podobnosti takve isprave za ovrhu propisano je Ovršnim zakonom, temeljem čega pravomoćno rješenje o nasljeđivanju predstavlja ispravu osnovom koje će ovršni sud odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave, s tim da kao što je već rečeno da se nasljednik kao ovršenik može protiviti navedenoj ovrsi, među ostalim, i pozivom na odredbu iz članka 139. Zakona o nasljeđivanju, prema kojoj nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja i to do visine vrijednosti naslijeđene imovine, uz napomenu da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika, a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove (svi za jednog,jedan za sve), i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva, a među nasljednicima dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom ostavitelj nije drugačije odredio.
    Bit iznesenog u smislu naslova ovog članka, da je nužno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju a koje je akcesorno ovršnoj ispravi (pravomoćno ovršno rješenje) u kojoj je ostavitelj naveden kao dužnik/ovršenik, budući da se ovim ispravama dokazuje neprekinuti niz nasljeđivanja , odnosno činjenica da su nasljednici potomci ostavitelja koji je iza sebe zaista i ostavio određene dugove zbog kojih je pokrenut ovršni postupak, glede čega te isprave ne mogu egzistirati jedna bez druge ako se dugovanje želi namiriti od ostaviteljevih nasljednika.
  13. Matrix
    U članku se dotićemo pitanja, da li je moguć prenos prava vlasništva na nekretnini opterećenoj hipotekom.
    Upis promjene vlasnika u zemljišnoj knjizi na nekretnini pod hipotekom je moguć, za što je najbolji primjer stambenog kredita, budući da u tim situacijama banka sklapa ugovor o kreditu sa kupcem, pri čemu se povrat kredita osigurava upisom hipoteke na nekretnini, no banka doznačuje sredstva iz kredita tek onda kad se na nekretnini koja je predmet kupoprodaje upiše hipoteka u korist banke kao osiguranje povrata kredita, što će reći da je tada kao vlasnik nekretnine još uvijek upisan prodavatelj,a dok se upis prava vlasništva na kupca obavlja nakon što je hipoteka upisana, no između ostalog treba istaknuti da upis promjene vlasnika nekretnine uopće nemože naštetiti hipotekarnom vjerovniku, budući da upisana hipoteka ima učinak i nakon promjene vlasnika, odnosno je hipotekarni vjerovnik ovlašten izvršiti naplatu osiguranog potraživanja iz vrijednosti založene nekretnine neovisno o tome tko je trenutni vlasnik nekretnine.
  14. Matrix
    U praksi se događa da nakon smrti knjižnog vlasnika nekretnine, a prije okončanja ostavinskog postupka dođe do nevaljalog upisa od strane treće osobe, slijedom čega se postavlja pitanje:
    dali je nasljednik ostavitelja čije je knjižno pravo povrijeđeno nevaljalim upisom ovlašten na podnošenje brisovne tužbe:
    - odgovor je pozitivan
    Naime, smrću ostavitelja njegov nasljednik prima cjelokupni pravni položaj (sveopće pravno sljedništvo), pa tako stječe pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari bez potrebe predaje, odnosno uzimanja u posjed ili upisa prava vlasništva u zemljišne knjige, kao i druga prava ostavitelja, budući da hrvatsko nasljedno pravo ne poznaje institut ležeće ostavine (hereditas iacens), slijedom čega je nasljednik i prije nego ishodi upis svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi ovlašten brisovnom tužbom zahtijevati brisanje nevaljane odnosno neistinite uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja. 
  15. Matrix
    U praksi je nemali broj primjera sklapanja ugovora o darovanju nekretnina, a da pri tome predmetna nekretnina nije predana u posjed obdareniku, glede čega se postavlja pitanje :
    ""je li valjan ugovor o darovanju koji je sklopljen u pisanom obliku i proveden u zemljišnim knjigama, ali nije izvršena i prava predaja u posjed darovane nekretnine""
    -odgovor je negativan
    Naime, već je u mnogobrojnim odlukama Vrhovnog suda RH donesenim u primjeni pravnog pravila iz paragrafa 943. bivšeg OGZ-a zauzeto pravno shvaćanje da ugovor o darovanju treba biti sačinjen u formi sudskog zapisnika, odnosno javnobilježničkog akta sukladno odredbi čl. 53. st. 1. toč. 3. Zakona o javnom bilježništvu, a kad ugovor o darovanju nije sačinjen u propisanoj formi, tada taj nedostatak može nadomjestiti samo prava predaja stvari, a ne i uknjižba u zemljišne knjige.Dakle, činjenica što bi ugovor bio proveden u zemljišnim knjigama ne može nadomjestiti predaju stvari u neposredan posjed, glede čega je takav darovni ugovor protivan zakonu, pa je zaključeni pravni posao ništav temeljem odredbi čl.322. Zakona o obveznim odnosima.
    Pravni izvori:
    VS RH Rev-542/03
    VS RH Rev-995/04
    VS RH Rev 955/09
  16. Matrix
    Kao što naslov i govori,u članku se dotičemo pitanja zastare zahtjeva radi naknade štete koja je prouzročena neizvršenjem pravomoćne odluke suda od strane osobe koja je obvezana na određenu činidbu.
    Naime, ako dužnik u roku koji mu je ostavljen odlukom suda(paricioni rok)neispuni svoju obvezu, vjerovnik je ovlašten zatražiti pomoć od države, odnosno pokrenuti postupak za prinudno izvršenje obveze(ovrha), no neovisno od istog postupka vjerovnik je ovlašten zahtijevati i naknadu štete koju trpi zbog ponašanja dužnika suprotno obvezi utvrđenoj odlukom suda, ali se postavlja pitanje ""kad zastarijeva takav zahtijev""
    Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo da zahtijeva ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
    U tom smislu, zastarjelost potraživanja naknade štete koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja dužnika u ispunjenju obveze počinje teći od momenta kada dužnik padne u zakašnjenje, jer od tog trenutka, u smislu odredbe člana 183. st. 1. ZOO, za vjerovnika nastaje pravo da zahtijeva i ovu naknadu.
    Imajući u vidu da potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom dospijevaju protekom paricionog roka koji je presudom određen, to protekom ovog roka počinje teći rok zastarijelosti naknade štete zbog zakašnjenja u ispunjenju obveze utvrđene tom presudom.
    Prema odredbi člana 223. ZOO kada zastari glavno potraživanje zastarijela su i sporedna te u tom smislu i pravo na naknadu štete, kao jedno od sporednih potraživanja koja nastaju usljed činjenice da je dužnik zakasnio sa ispunjenjem glavne obveze zastarijeva kada zastari i ta obveza.
    Obzirom da prema odredbi člana 233. stav 1. ZOO, sva potraživanja utvrđena, između ostalog pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarijelosti, to i potraživanje naknade štete zbog zakašnjenja u izmirenju obveze utvrđene tom odlukom, u smislu odredbe člana 223. ZOO, zastarijeva za vrijeme od 10 godina
  17. Matrix
    U članku je objašnjen pravni učinak i posljedice smrti davatelja uzdržavanja na ugovor o doživotnom uzdržavanju.
    Naime, ako je zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju, a u slučaju da davatelj uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja, njegova prava i obveze iz ugovora prelaze na njegova bračnog druga i njegove potomke (nasljednike prvoga nasljednog reda) koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu, a ako ne pristanu na produljenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dato uzdržavanje. Drugačije je kada bračni drug i potomci nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze, u kojem slučaju oni imaju pravo zahtijevati od primatelja uzdržavanja naknadu za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od pokojnog davatelja uzdržavanja. Naknadu određuje sud po slobodnoj ocjeni,a posebno će uzeti u obzir imovinske prilike primatelja uzdržavanja i osoba koje su nasljednici pokojnog davatelja uzdržavanja. 
  18. Matrix

    Nasljedna transmisija

    objavio Matrix,

    Članak objašnjava situaciju kada jedan od nasljednika umre prije svršetka ostavinske rasprave, a nije se odrekao nasljedstva ni dao izjavu o primanju nasljedstva, odnosno nije dao nasljedničku izjavu,niti je raspolagao imovinom ostavitelja.
    U tom slučaju nastupa tzv. nasljedna transmisija, po kojoj ako je nasljednik umro prije svršetka ostavinske rasprave a nije dao nasljedničku izjavu, to pravo prihvata/odricanja prelazi na njegove nasljednike, a ako se takav nasljednik-ci ne odrekne nasljedstva, njega se proglašava nasljednikom, budući da on nasljeđuje ostavitelja na temelju prava svog pretka(umrlog nasljednika),a ne po svom vlastitom pravu.
  19. Matrix

    Isključenje nužnog nasljednika

    objavio Matrix,

    Zakon o nasljeđivanju točno nabraja i utvrđuje kad i u kojim slučajevima oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednike koji imaju pravo na nužni dio, pa između ostalog kaže da su to situacije kad se nasljednik povrijedom neke zakonske ili moralne obveze teže ogriješio prema ostavitelju ili ako je nasljednik s umišljajem učinio neko teže krivično djelo prema ostavitelju ili njegovu bračnom drugu, njegovu djetetu ili roditelju, ili ako se odao neradu i nepoštenu životu.
    U tim slučajevima isključenje iz nasljedstva može biti potpuno ili djelomično.
    Kad oporučitelj želi isključiti nekog od nasljednika, mora to na jasan i nesumnjiv način izraziti u oporuci, a preporuča se da navede i temelj za isključenje, no kod toga je bitno da taj temelj za isključenje mora postojati u vrijeme sastavljanja oporuke.
    U slučaju spora oko toga je li isključenje opravdano ili nije, teret odnosno dužnost dokazivanja isključenja leži na onomu tko se na konkretno isključenje poziva, a to su u pravilu oni koji nisu isključeni iz nasljedstva.
    Iako je Zakon o nasljeđivanju jasno nabrojio osnove isključenja, u praktičnoj primjeni sporno može biti »utvrđivanje povreda moralne obveze prema ostavitelju« budući je moralnu obvezu a posebice povredu moralne obveze teško točno utvrditi, jer moralna pravila i običaji nisu propisani zakonima, glede čega u tim slučajevima sud ima slobodu utvrđivanja povrijeda moralne obveze zavisno od okolnosti svakoga konkretnog slučaja, a pri čemu može uzimati prevladavajuća i opća moralna načela i općenito ponašanje nužnog nasljednika prema ostavitelju, pa se kod toga procjenjuje npr. je li nasljednik pomagao ili posjećivao ostavitelja u slučajevima njegovih bolesti ili nemoći, je li uopće postojala volja za međusobnim posjećivanjem i društvenim kontaktima, a naročito ako je ostavitelj pokazivao namjeru za takvim kontaktima.
    Od tih slučajeva isključenja od prava na nužni dio, treba razlikovati slučajeve lišenja nužnog dijela u korist potomaka nužnog nasljednika, jer u tim slučajevima »lišenja nužnog dijela u korist potomaka«« oporučitelj može lišiti nužnog nasljednika u cjelini ili djelomično njegova prava na nužni dio, ali to pravo prenosi na njegove potomke, pa su to slučajevi kada je nužni nasljednik prezadužen, ili je rasipnik, kartaš, alkoholičar i sl. 
    Dakle u tim slučajevima lišenja prava na nužni dio u korist potomaka nužnog nasljednika uskraćuje se pravo na nužni dio nužnom nasljedniku u korist njegovih potomaka, čime se zapravo posredno štite interesi samoga nužnog nasljednika, odnosno njegove obitelji, a zbog njegova lošeg načina života i rasipništva
  20. Matrix

    Pobijanje nasljedničke izjave

    objavio Matrix,

    Sukladno odredbama članka 135. Zakona o nasljeđivanju , izjava o odricanju ili o prihvatu nasljedstva ne može se opozvati, no nasljednik ipak može izjavu, bilo o odricanju ili o prihvatu nasljedstva, pobijati na temelju općih pravila o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje, odnosno po odredbama Zakona o obveznim odnosima,budući da je nasljedno pravo imovinsko pravo tj. dispozitivno pravo glede čega izjave nasljednika valja tretirati i na temelju općih normi imovinskog prava, među koje ulaze i odredbe o prihvaćanju ponude (čl. 39. i dr. ZOO-a), a također i odredbe o manama volje i svijesti iz članka 60. ZOO. 
  21. Matrix

    Utvrđenje izvanbračne zajednice

    objavio Matrix,

    Dokazivanje izvanbračne zajednice je obično prethodno pitanje koje se javlja u određenom postupku, glede čega se može reći da u stvarnosti postoje različiti oblici neformalnog zajedničkog života muškarca i žene s većim ili manjim obilježjima bračne zajednice. Za razliku od braka koji se sklapa i prestaje na način propisan zakonom, izvanbračna zajednica zasniva se i raskida neformalno, slijedom čega regulacija njezinih pravnih učinaka u propisima nije ujednačena, a na sudovima je da u svakom pojedinom slučaju utvrde postojanje odnosno nepostojanje izvanbračne zajednice i to uglavnom vezano kao što je rečeno na početku uz postupak u kojem se to utvrđenje traži (npr. ostavinski, kazneni, imovinski, naknada štete)
  22. Matrix
    Karakteristično za posjed je da se uprkos zaštiti koju mu pruža pravni poredak ne pretvara u pravo. Upravo zbog toga što posjed nije pravo u posjedovnoj parnici se ne raspravlja o pravu na posjed već samo o činjenici posljednjeg mirnog posjeda i činu smetanja. Posjedovnom tužbom može se postići najviše to da se uspostavi ono posjedovno stanje koje je postojalo prije smetanja, a obzirom da posjed nije pravo posjedovnom parnicom se spor ne rješava apsolutno i definitivno, što znači da se pitanje prava može nakon parnice smetanja posjeda konačno riješiti u redovnoj vlasničkoj parnici gdje se ispituje koja je od spornih stranaka ovlaštena da drži stvar u posjedu tj. tko ima pravo na posjed.
    Posjedovna zaštita ima za cilj zaštitu posjednika, obzirom da je oslobođen dokazivanja prava na posjed, a osoba koja je izvršila smetanje bit će obvezana na uspostavljanje prijašnjeg posjedovnog stanja čak i ako ona sama ima pravo na posjed. Međutim, s druge strane zaštita pružena u ovom postupku je provizorna i privremena i posjednik će biti zaštićen samo dok se u redovnom petitornom postupku ne rasprave pitanje prava na posjed, njegove zakonitosti i sl. kada će sud donijeti konačnu odluku da li posjedniku pripada i pravo na posjed ili ne.(rei vindicatio, actio publiciana, actio negatoria), odnosno dali je posjed utemeljen ovlaštenjem na posjed stvari koje proizlazi iz prava vlasništva ili nekog drugog prava.
  23. Matrix
    U životu se susrećemo sa situacijom da bi vlastitu nekretninu prodali, darovali, odnosno sklopili pravni posao usmjeren na prenos prava vlasništva na nekretninama, no na istoj nekretnini postoji ovlaštenik prava služnosti doživotnog plodouživanja ili druge osobne služnosti, glede čega nas takva pravna situacija stavlja u dilemu po pitanju dopuštenosti upisa prava vlasništva na novog stjecatelja nekretnine.
    Naime, činjenica da bi na nekoj nekretnini bilo upisano pravo osobne služnosti plodouživanja nije zapreka vlasniku nekretnine da istom slobodno raspolaže u pravnom prometu, ali bitno je za naglasiti da u slučaju sklapanja pravnog posla kojim se prenosi pravo vlasništva nekretnine prodavatelj na stjecatelja prenosi samo onaj opseg prava na nekretnini kojim je i sam raspolagao, pa prijenos prava vlasništva ne znači prestanak prava osobne služnosti koja će i dalje teretiti nekretninu bez obzira na promjenu vlasnika, budući da nije moguće promjenom vlasnika mjenjati opseg prava koja na predmetnoj nekretnini ima ovlaštenik prava služnosti bez njegovog dopuštenja.
  24. Matrix

    Obilježja fiktivnih ugovora

    objavio Matrix,

    Često puta se susrećemo sa pravnim terminom fiktivan, prividan ili simulirani pravni posao, a da nam pri tome nije jasno koja su to obilježja fiktivnog pravnog posla, odnosno ugovora. Prividan, simulirani ili fiktivan je onaj ugovor kod kojega postoji prividna (neistinita) glavna namjera, cilj ili osnova, obzirom na opstojnost svjesnog sporazumnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takvoga ugovora, jer takav ugovor nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora, glede čega isti ugovor nema učinka među ugovornim stranama, jer glede istoga nije postignuta nikakva suglasnost volja ugovornih strana.
    Razlikujemo apsolutno prividne ugovore, temeljem kojih ugovorne strane sklapaju isti u cilju da kod trećih osoba stvore dojam da je između njih sklopljen takav ugovor, iako su one suglasne da ne žele sklopiti nikakav ugovor te relativno prividne ugovore, osnovom kojih ugovorne strane sklapaju jedan ugovor praveći se da ga žele i kao takvog ga prezentiraju prema drugima,sve u namjer da prikriju neki drugi ugovor koji stvarno žele.
    Prema odredbi iz čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok je odredbom st. 2. istoga propisano da u slučaju ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, time što se prema odredbi st. 3. toga članka prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.
     Apsolutna simulacija sastoji se u sklapanju prividnog pravnog posla poradi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili u kakvu drugu svrhu, primjerice: kada ovršenik prividno prodaje stvari bliskim srodnicima ili prijateljima poradi prikrate ovrhovoditelja; u slučaju prividnog otuđenja nekretnine bliskim srodnicima poradi stjecanja prava na dječji doplatak; u slučaju sklapanja kupoprodajnog ugovora samo iz razloga da bi jedna od ugovornih strana stekla dokaz vlasništva nekretnine poradi dobivanja ulazne vize u određenoj zemlji. Prividnost kao mana volje i to kao oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja, jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, ima za posljedicu ništetnost takvog pravnog posla pa se stoga sa istim postupa kao da nije ni sklopljen, kao da pravno (ni) ne postoji. Dakle, stranke sklapaju prividan ugovor bez namjere (volje) da raspolažu svojim pravima i obvezama onako kako je to navedeno u sadržaju prividnog ugovora, jer ni kod jedne ugovorne strane ne postoji želja da se bilo što(u odnosu na prava i obveze stranaka prema sadržaju fiktivnog ugovora...) stvarno promjeni tj. realizira.
    Relativna simulacija predstavlja sklapanje prividnog ugovora da bi se istim prikrio neki drugi ugovor, što će reći da za razliku od apsolutne simulacije kod koje stranke sklapaju određeni ugovor iako (zapravo) ne žele sklopiti nikakav ugovor, kod relativne simulacije nema suglasja stranačke volje „samo“za sklapanje prividnog (simuliranog) ugovora, ali postoji stranačka volja za sklapanje drugog, prikrivenog (disimuliranog) ugovora koji prikriva prividan (simulirani) ugovor, primjerice, u slučaju kada stranke prividno sklope ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju samo iz razloga da određenog nasljednika-e liše prava na nužni dio, a u biti se radi o darovanju, glede čega je u takvomu slučaju simulirani ugovor ništetan (jer ne odražava stvarnu ugovornu volju stranaka...), dok je disimulirani ugovor (obzirom da ga stranke uistinu žele sklopiti...) valjan, ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost,no ako prividan (simulirani) ugovor prikriva drugi (disimulirani) ugovor koji je ništetan, onda u takvomu slučaju oba ugovora nemaju pravnog učinka.
     
  25. Matrix
    U praksi je čest slučaj da se ostavinska rasprava neće provoditi iz razloga nepostojanja imovine, sukladno odredbama čl.215.Zakona o nasljeđivanju, glede čega se stvara dilema da li zakonski nasljednik u tom slučaju može biti pasivno legitimiran u parnici radi namirenja dugova ostavitelja.
    Naime, nasljednikova procesna pozicija stupanja na mjesto ostavitelja/dužnika uvjetovana je time što je on njegov nasljednik, uprkos činjenici što on slijedom te svoje pozicije nije naslijedio imovinu, budući da je njegova procesna pozicija odvojena od materijalnopravne pozicije, koja se odnosi na mogućnosti naplate vjerovnika, tj.odredbe čl. 139.st. 3. Zakona o nasljeđivanju, po kojoj nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine naslijeđene imovine, pri čemu nasljednik ostavitelja koji nije ostavio imovinu ne bi odgovarao za njegove dugove, no kao što je već rečeno, takva činjenica ga ne oslobađa njegove zakonske obveze da kao nasljednik stupi u postupak na pasivnoj strani,odnosno da bude tuženik u parnici radi namirenja dugova ostavitelja, u kojoj se sa uspjehom može pozvati na odredbe čl.139.st.3.Zakona o nasljeđivanju.
     
×
×
  • Napravi novi...

Važna informacija

  I accept
Please Prijavi se or Registriraj se