Strawinsky

Niste odgovorili G-manu na pitanje o tome je li dvorište nečim posebno zaštićeno od pogleda u smislu vaše privatnosti. Bez toga vam ne može dati točan odgovor. 
Inače, kako ja gledam na stvari, ako neprestano snima 10 godina u svakoj prigodi, dok vi to smatrate nametljivim, napornim, provokativnim, agresivnim aktom, neželjenim kontaktom, onda bi se možda (?) radilo o kaznenom djelu nametljivog ponašanja. Stavljanje snimka s komentarima bi eventualno (opet zavisi od konteksta, namjere takvog objavljivanja) moglo biti kazneno djelo sramoćenja. Više od toga će vam reći G-man.

O čemu je ovdje riječ? O video ili o audio snimanju? Ako se radi o video snimanju, ono je dopušteno na javnom mjestu odnosno na svakom mjestu koje nije posebno zaštićeno u smislu ostvarivanja privatnosti. Ako se radi o video snimanju na javnom mjestu nije potrebno niti upoznatost osobe koje se snima, niti njezino dopuštenje za snimanje. Ispunjavanje tih uvjeta se tražilo u nekadašnjoj verziji Kaznenog zakona. Da nije tako, majka zajedničkog djeteta nikada ne bi bila osuđena za nasilje u obitelji jer je određena djelatnica u CZSS, ne znajući za neoborivi dokaz u obliku video snimka na javnom mjestu, u zatraženom izvješću lažno prikazivala situaciju ne bi li sud oslobodio njezinu štićenicu.

Što se tiče možebitnih provokacija, na sudu je da razmotri okolnosti i procjeni što se odigralo, kako i zašto pa da shodno tomu donosi svoje konačne odluke. Jednako tako kao što odlučuje o vjerodostojnosti svjedoka u postupku. U tom smislu smatram da više snimaka iz raznih situacija ne mogu biti na odmet, dapače, mogu dati bolju, cjelovitiju sliku odnosa među strankama.

Još jedna od gluposti i kompliciranja u ovoj državi.
Zašto ne uvedu praksu da u sudskim presudama o alimentaciji lijepo napišu
da se do djetetove 18 te godine plaća majci a kada napuni 18 na djetetov račun.
I mir.
A ne ova zavrzlama i trošak te trošenje resursa suda i CZSS na gluposti.

Samo da se javim i zahvalim na savjetima i podršci. Točno je. Nisu pustili u zastaru. Predmet je nakon četiri mučne godine pravomoćno riješen u moju (a time i djetetovu) korist. Pravda je, barem što se tiče ovog predmeta, zadovoljena.

Ovo je bio moj iskustveni komentar, vjerojatno možete sami pokrenuti postupak, ali stručno-pravno bi se trebalo ipak obratiti nekom odvjetniku koji se bavi takvim ovrhama, obiteljskom problematikom. Ne bilo kojem odvjetniku. Dosta njih je inertno i nisu bog zna kako potkovani u onome što rade. Meni nepojmljivo, ali praksa nažalost pokazuje da je tako, da vole iskoristiti neukost klijenta i da se ne možete osloniti ni na koga 100%. Stoga, dobro birajte i učite usput i sami o materiji kako biste znali procijeniti tko je tko i što je što.
 
Inače, zaboravio sam, ne možete podignuti dva puta prijavu za isti događaj. U svakom slučaju, računajte na sporost sustava zbog čega ne treba gubiti vrijeme razmišljajući biste li ili ne biste...lako kasnije odustanete ako se stvari u međuvremenu poprave...

Mami34, niste Vi psihički zlostavljani "već 3 godine" nego, kako se čini, već cijeli život. I to od strane roditelja. Naime, imate roditelje koji su Vas zapravo - ma koliko se možda brinuli za Vaše osnovne potrebe - već od malena psihički zlostavljali ponavljajući i sugerirajući Vam da zbog nečega ili zbog više stavki tobože "ne valjate". To je besramna laž usmjerena na to da Vas se sustavno stavlja pod pritisak, da se i Vas osobno uvjeri u "istinitost" takvih tvrdnji i na taj način drži u šaci. Kontrola i moć nad žrtvom, u ovom slučaju kontrola i moć roditelja nad vlastitim djetetom. Tko zna? Možda čak i neka vrsta posredne osvete zbog vlastitih frustracija i mogućih neuspjeha?

Stoga nije slučajno što ste za partnera pronašli nekoga tko je prema svojem unutrašnjem ustrojstvu i po načelima djelovanja nakon početne idile pokazao sličan Vašim roditeljima. Radi se o podsvjesnom i na propast osuđenom pokušaju raščišćavanja starih dugogodišnjih trauma s novom osobom. Smatram da bi Vaš budući cilj, nezavisno od trenutačne nezavidne situacije, trebao biti financijsko, prostorno, emocionalno i mentalno odvajanje od sva tri zlostavljača. Nemojte se zavaravati da će se trojac promijeniti. Okrenite se dugoročno sebi i svojem budućem životu. Pronađite svjesno ljude koji su drugačiji. Pomirite se s činjenicom da nećete razriješiti povijesne probleme jer nemate razumne sugovornike.

Felixx se usmjerio na Vašeg oca kao fizičkog napadača, no dugogodišnje psihičko nasilje (npr. sugeriranje Vaše majke Vašem bivšem mužu da Vas pretuče!!!)  je puno teži teret od povremeno zadobivenog šamara, naguravanja i sl.  Govorim temeljem stručne literature i temeljem raznih tuđih i, naravno, vlastitih iskustava.
Nažalost, ljudi na ulici i na institucijama su veliki "stručnjaci" kada vide modricu, ali kada treba raskrinkati glumce i glumice (npr. "dobre majke") koji lažu, iskrivljavaju, vade stvari iz konteksta, posljedicu prikazuju kao uzrok svojeg negativnog ponašanja prema drugome itd. i koji savršeno znaju kako se prezentirati u društvu ne bi li ostavili ciljani dojam, dok se u četiri zida pretvaraju u monstrume-zlostavljače, onda su svi ti "stručnjaci" odjednom - "nemoćni". Šire ruke i kažu: "Mi tu ništa ne možemo." Onda su čak skloni sve sudionike proglasiti "jednakima", "Vi se oboje svađate.", "Vi niste razriješili partnerske odnose", "Dogovorite se." i sl. Tu mislim prije svega na djelatnice ZCSS-a diljem RH. Čast i hvala iznimkama!

Epilepsija. Ne vidim nikakav veliki problem u tome. Ne radi se o bolesti koja bi bila smetnja svakodnevnici već samo u pojedinim i povremenim situacijama. U svojem životu sam znao kontaktirati s ponekim epileptičarom, radilo se uglavnom o senzibilnim i u nekim životnim područjima iznadprosječno nadarenim i sposobnim ljudima. Na ovim stranicama je prije koju godinu pisao jedan predani otac koji je zbog šikaniranja njega kao oca-muškarca u CZSS napisao da je tijekom dugogodišnje borbe za skrbništvo (u svrhu zaštite djeteta) povremeno dobivao napadaje epilepsije, ali da je sada, nakon što je ipak dobio skrbništvo, boljeg zdravstvenog stanja. I ja sam na udaru bolesti zbog doslovno svakodnevnog psihičkim nasiljem generiranog stresa. Ne dam se. Idem dalje. Zbog djeteta.

Felixx Vam savjetuje da spašavate sebe. Ja Vam savjetujem da spašavate svojom nazočnošću dijete, a da istovremeno pokušate raditi na sebi, na svojem zdravlju, na tome da se jednog dana oslobodite jarma. Vidim da ste već nešto i poduzeli, otišli psihijatru, no smatram da je najvažnije otkloniti uzrok tegoba. U ovom slučaju Vam ne preostaje ništa drugo nego uzmak. Skupa s djetetom. Cijena bi mogla biti u svakom pogledu visoka. Drugoga nema. Grozno mi je čuti da Vam vlastiti otac ne želi pomoći financijski nego Vas tretira kao neku treću osobu. Povežite se s dobrim ljudima. Centru za socijalnu skrb se obraćajte pismeno. Pojasnite pismeno načine na koje Vas se sve psihički zlostavlja. Izrečena riječ nažalost malo vrijedi. Postoji i prekršajni Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, proučite ga, pogotovo čl. 4 koji govori o raznim oblicima nasilja. Možda jednog dana, ako trojac ponovno prijeđe granicu, može poslužiti kao obrambeni mehanizam...

Ovo me podsjeća na izjave raznih institucionalnih (i privatnih) sugovornica koje me tješiteljskim tonom uvjeravaju: "Ma, daaajteee, neeee biii majka nikada naštetila svome djetetuuuu...." 
Djetetov otac u ovom slučaju već šteti svome djetetu na sljedeći način:
1. Djetetovo nazočenje nasilju je psihičko nasilje nad djetetom. Traumatizira ga. Pogotovo ako se vrši nad bliskim osobama kao što su članovi obitelji. Konzultirajte u vezi toga stručnu literaturu.
2. Dijete negativnim primjerom "uči" kako se treba i može obračunavati s članovima obitelji i općenito - sa životnim problemima. Obrazac negativnog odgoja koji potencijalno sina može pretvoriti jednog dana u nasilnika.
3. Nanošenje fizičke, psihičke, emocionalne, materijalne, ekonomske i ine štete (drugom) djetetovom roditelju je ujedno nanošenje štete djetetu. Ako se razaraju roditeljevi potencijali koji bi trebali biti upotrijebljeni u korist djeteta, onda je dijete na šteti. Ako Vi, nakon što ste pretučeni, izmoreni, psihički i fizički izranjavani ne možete pružati djetetu ono što biste u pozitivnim okolnostima mogli, onda je djetetu uskraćeno nešto dobro. Logično, zar ne?

Miljacka, smatram da ćete za svoju i djetetovu dobrobit trebati poraditi na sebi, na svojem samopouzdanju, na problemima iz Vaše prošlosti, na redefiniranju pojma ljubavi. Otac zajedničkog djeteta se ne ponaša u skladu s načelima ljubavi. On se ponaša - neprijateljski. Želi Vas vjerojatno slomiti, pokoriti, umoriti, vjerojatno želi dominirati zbog potrebe za moći i kontrolom, a onda da još nakon svega stvorite ovisnost o njemu i na udarce uzvraćate s: "Volim te.". Neodrživo. Imajte to na umu. Ponajprije zbog budućnosti Vašeg djeteta.

Ovo me podsjeća na izjave raznih institucionalnih (i privatnih) sugovornica koje me tješiteljskim tonom uvjeravaju: "Ma, daaajteee, neeee biii majka nikada naštetila svome djetetuuuu...." 
Djetetov otac u ovom slučaju već šteti svome djetetu na sljedeći način:
1. Djetetovo nazočenje nasilju je psihičko nasilje nad djetetom. Traumatizira ga. Pogotovo ako se vrši nad bliskim osobama kao što su članovi obitelji. Konzultirajte u vezi toga stručnu literaturu.
2. Dijete negativnim primjerom "uči" kako se treba i može obračunavati s članovima obitelji i općenito - sa životnim problemima. Obrazac negativnog odgoja koji potencijalno sina može pretvoriti jednog dana u nasilnika.
3. Nanošenje fizičke, psihičke, emocionalne, materijalne, ekonomske i ine štete (drugom) djetetovom roditelju je ujedno nanošenje štete djetetu. Ako se razaraju roditeljevi potencijali koji bi trebali biti upotrijebljeni u korist djeteta, onda je dijete na šteti. Ako Vi, nakon što ste pretučeni, izmoreni, psihički i fizički izranjavani ne možete pružati djetetu ono što biste u pozitivnim okolnostima mogli, onda je djetetu uskraćeno nešto dobro. Logično, zar ne?

Miljacka, smatram da ćete za svoju i djetetovu dobrobit trebati poraditi na sebi, na svojem samopouzdanju, na problemima iz Vaše prošlosti, na redefiniranju pojma ljubavi. Otac zajedničkog djeteta se ne ponaša u skladu s načelima ljubavi. On se ponaša - neprijateljski. Želi Vas vjerojatno slomiti, pokoriti, umoriti, vjerojatno želi dominirati zbog potrebe za moći i kontrolom, a onda da još nakon svega stvorite ovisnost o njemu i na udarce uzvraćate s: "Volim te.". Neodrživo. Imajte to na umu. Ponajprije zbog budućnosti Vašeg djeteta.

Ovo je klasičan primjer dugoročnog zlostavljanja na dnevnoj bazi koje i osobno doživljavam prije svega ja, a onda i (posredno) zajedničko predškolsko dijete koje svemu (ne može se izbjeći) svjedoči. Sve traje od djetetovog rođenja do danas i ne vidim kako bi moglo uopće prestati. Nikada ništa nije dobro i svaki dan postoje (imaginarni i marginalni) "razlozi" zbog kojih je "opravdano" obrušavati se na drugoga.
 
Koliko sam upućen od strane psihijatara, psihologa, putem razgovora sa žrtvama i čitanjem stručne lterature, najčešće se radi o nekom od poremećaja osobnosti u kojem dotična osoba ima česte ispade bijesa i izokreće stvari naopačke ("zamjena teza") kako joj u tom trenutku odgovara i na taj način tu osobu doslovno nikada ne možete zadovoljiti (tzv. "no-win" situacije odnosno "bezizlazne" situacije) jer se često puta radi o apsurdima na koje ni nema odgovora. Optužbe se iznose samo zato da bi se mogao vršiti pritisak, a ne zato što to dotičoj osobi toliko "smeta". Nije bitno što činite. Sigurno je jedno. To će biti - "pogrešno".
 
Žrtve (poput vas) pokušavaju udovoljiti nerazumnim (apsurdnim) zahtjevima i optužbama zbog "mira u kući", međutim, što god više udovoljavate i popuštate, to će zlostavljač na to gledati kao na zeleno svjetlo za daljnje i još jače akcije. Podizat će ljestvicu nasilja i (nemogućih) zahtjeva.
 
Također je znakovito da s takvom osobom ne možete povesti neki razumni i konstruktivni razgovor u smislu otklanjanja problema. Zašto? Jer takvoj osobi jednostavno nije do mira, nije do otklanjanja problema, dogovora, kompromisa, konsenzusa nego joj upravo suprotno, u cilju napraviti što veći nemir, kaos, potčiniti drugoga i na taj način hraniti svoj (slabašni) ego, svoju bolesnu požudu za moći i kontrolom.
 
Ono što se obično događa je to da se nasilnički obrazac ponašanja prenosi s generacije na generaciju ("transgeneracijski transfer") što znači da nekadašnja žrtva nasilja u odrasloj dobi postaje i sam zlostavljač. S obzirom na uviđate situaciju i s obzirom na to da želite pomoći majci i sebi, lijepo je što se usprkos svemu zadržali zdrav razum.
 
Zdrav razum nalaže da se trebate maknuti od izvora zlostavljanja. Smatram da je 20 ili više godina sasvim dovoljno vremena za donošenje takve odluke. Dakle, razgovarajte s majkom (i) o tome. Možda bi bilo bolje prije prijavljivanja napusti stan ili predati zahtjev za rastavom braka? Ako to majka učini, dotični će ju (ako je suditi po uzorku) preklinjati da to ne učini (ovakvom tipu zlostavljača je najgora stvar na svijetu da ih netko napusti, zapravo su neka vrsta ovisnika, koga će zlostavljati ako nema žrtve?), da ostane, tvrdit će da će se "popraviti", ispričavat će se (lažno, privremeno) i plakat će ne bi li se sve vratilo na staro stanje.
 
Tada žrtva obično popušta misleći "aha, sada će valjda biti bolje". I hop - upada (ponovno) u klopku. Ako pak žrtva odbije "pomirbu", na scenu obično nastupa pojačano nasilje jer zlostavljačev ego ne dopušta gubitak moći i kontrole.
 
Prijavljivanje. Teško mogu zamisliti članove obitelji u situaciji u kojoj bi netko nekoga (opravdano, a kamo li lažno!) prijavio, eventualno bio osuđen, a da nakon toga žive mirno i skladno, kao da se nije nikada ništa dogodilo.
 
Zaključujem. Teška situacija i za mamu i za Vas. Njega nećete spriječiti apelima i zdravo razumskim razgovorima. Neće vas slušati. On nažalost poznaje samo jedan jezik. Silu. Npr. silu u obliku pravne moći koju biste eventualno stekli nekom presudom. Ostaje vam bijeg (rastava, preseljenje) ili borba koja će vas koštati živaca, vremena, novaca, patnje, strpljenja (sporost institucija, sudskih postupaka), rizika i tko zna čega još.
 
Put do slobode i mira, barem djelomičnog, može biti težak, ali se više isplati boriti se, pretrpjeti ranjavanje i razaranje, nego robovati još koje desetljeće.
 
P.S. Postavlja se pitanje zašto Vaša mama to sve trpi 20 godina. Je li to dobro za nju? Je li to dobro za Vas (njezino dijete)? Želi li živjeti sretnije? Postavite joj takva pitanja. Stariji ljudi nisu baš voljni prijavljivati, kao što reče G-man, ona je ključ svega. Ona mora postati svjesna situacije i (negativne) perspektive. Ne odustajte olako.

Je li se još netko sjeća one sintagme prilikom sklapanja braka: "Dok nas smrt ne rastavi!"? 
Već sam čin sklapanja ("trgovačkog") predbračnog ugovora je u biti izraz obostranog nepovjerenja i ukazuje na to da postoje dobre šanse da dođe do rastave. Tamo gdje nema obostranog povjerenja, tamo nema ni ljubavi. Ali, koliko sam primijetio, ljubav je danas tek sekundarna, usputna stavka u brakovima današnjeg doba, dok je nekakav (bilo kakav drugi) interes primaran. Pa tko voli, nek izvoli.

Ovo je strašan mobbing nad očevima i djecom! Interesi djeteta ne vrijede baš ništa, dok se zastupaju interesi majke, bez obzira kakva ona bila.

Potpetice, jeste li ikada iskusili psihičko nasilje na vlastitoj koži?
 
Ne znači ako gospođu netko nije fizički prisilio da ju se ne prisiljava implicitno, emocionalno ili psihički. Nasilje je već upravljanje djetetovim odgojem od strane njegove majke iz pozicije moći. Nasilje je redovita prisila da gospođa nešto čini što joj je neugodno i ponižavajuće.
 
A što je sredstvo prisile? Sredstvo je sama situacija. Sredstvo je mala zaostala otočka sredina, zemljopisna i duhovna izolacija u kojoj se gospođa osjeća usamljeno, bez podrške i razumijevanja, bez saveznika, sredina u koju se očito ne uklapa, sredstvo je možda i novac koji suprug zarađuje, a o kojem (djelimično) ovisi ona i dijete.
 
Ono što gospođi najviše veže ruke je činjenica da vrlo vjerojatno želi biti i dalje sa svojim djetetom. Suprostavi li se odlučnim NE (Ne znam samo kako očekujete od nekoga tko je depresivan, a depresivan je upravo zbog 10 godina dominacije i suptilnog maltretiranja, da ima snage suprostaviti se dvijema osobama s odlučnim NE?!), može doći do vrlo neželjenih situacija u kojima bi suprug i njegova majka mogli vršiti još više pritisaka.
 
Dakle, gospođi je potrebna pomoć policije i sudstva, po mojem mišljenju, ovo je čisto nasilje, a što bi rekao gospodin Gringo, (pogotovo psihičko) nasilje nije jednokratni događaj već dugoročni proces koji razara.
 
Gospođo, probajte skupiti ili od sada skupljati što više različitih dokaza o svemu što se događa i što vas tišti, mogli bi Vam zatrebati kad se jednom budete poželjeli obratiti Državnom odvjetništvu. Kod policije bih bio oprezniji jer iz vlastitog isustva znam kako su me protupravno otpilili jer im se ne da raditi, pisati i stvari uzimaju "narodski", olako i odmahuju rukom tamo gdje im je dužnost reagirati.
 
Možda ćete još neko vrijeme trpjeti, ali ja bih se na Vašem mjestu polako pripremao za "iskakanje padobranom". Kad dođe pravi trenutak.