anaid

Nije mi sasvim jasan savjet, možete malo pojasniti? Samo da napomenem, ja ga ne mogu darovati, nema tog termina u vezi grobova, budući da to nije pravo vlasništvo, već samo "pravo korištenja", ja to pravo mogu samo PRENIJETI. A za prenošenje upravo i vrijedi ta odluka da ne mogu, OSIM ako imam još jedan. I druga je stvar, niti kupiti pravo ne može netko tko već ima jedan. Dakle, da i mogu ovog "prodati", ne bi ga mogla nekom tko već ima jedan. Samo mi u svemu tome nije nešto jasno: Oglasnik je pun oglasa o "trajnom ustupanju prava na grob...". Je li moguće da svi ti oglašivači imaju po još jedan grob? Ili igraju na kartu da kupci ne znaju za pravilo, pa uzmu lovu, naprave ugovor kod bilježnika ne znajući za ovu odredbu, pa kad novi vlasnik dođe u pravnu službu groblja, onda mu kažu da ga ne mogu upisati jer bivši vlasnik nije ni smio prodavati. I onda ljudi popuše. Bit će da ima i toga.

Hvala na odgovoru. Ovo s promjenom prebivališta, hm, da, to je opcija. Vjerojatno to ljudi tako i rješavaju. Samo, meni je to odbojno i ne sviđa mi se na taj način - kad to čovjek radi, mijenja prebivalište na dva tjedna, to je onda očigledno da nešto mulja i manipulira - a to jednostavno nisam ja. No, ovo prvo - nije poanta da li moja obitelj ima grob ili ne, nego JA osobno trebam biti KORISNICA prava na grob, tj. praktički vlasnica još jednog groba. U tome i je taj apsurd. Nije poanta da se grad "brine" da ja neću imati gdje biti pokopana, već grad traži da ja budem baš vlasnica još jednog groba kako bi ovog naslijeđenog mogla prodati. Suludo, ali je tako.

Evo, pogledala sam sama. Naime, u Zakonu o grobljima toga nema, ALI, u Odluci o grobljima: Na temelju članka 18. Zakona o grobljima (Narodne novine 19/98) i članka 21. podstavka 2. Privremenog statuta Grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba 9/93), Gradska skupština Grada Zagreba, na 16. sjednici, 15. listopada 1998., donijela je ODLUKU o grobljima Stvarno stoji ovako: Članak 11. Korisnik groba može ustupiti korištenje grobnog mjesta ako na jednom od groblja iz članka 2. ove odluke ima na korištenju drugo grobno mjesto ili ako korištenje grobnog mjesta koje se ustupa ima više osoba ili ako nema prijavljeno prebivalište na području Grada Zagreba. Meni je to van pameti! Ima li netko iskustva postoji li tu neka mogućnost, nešto, bilo što...?!

E, da, zaboravih nešto; taj zakon je navodno na snazi od 98. ili tak neš. No, onda mi nije jasno, ako je tako, kako je onda moguće da su ljudi masovno prodavali grobove, pisalo se po novinama o ljudima koji su se obogatili na preprodaji grobova, kao da je to jako unosno, itd., itd. Kako je to onda moguće, kad postoji takvo zakonsko ograničenje?! Da bude jasno, nije mi želja obogatiti se, ali kad sam već nešto naslijedila, a što mi zapravo ne treba, željela bih od toga ipak imati neke koristi.

Po Ugovoru o doživotnom, nakon smrti primateljice uzdržavanja naslijedila sam grob, platila porez i došla u upravu na Mirogoj da tamo izvršim prebacivanje prava korištenja na sebe. Sve je prošlo u redu. Budući da moja obitelj grob ima, ovaj nasljeđeni me zapravo ne zanima, te sam ga mislila prodati, tj. oglasiti ustupanje prava korištenja nekom drugom. Onda sam saznala nešto što me šokiralo; da praktički s tim grobom ne mogu ništa, tj. da po Zakonu o grobljima pravo može ustupiti samo onaj koji ima pravo korištenja još jednog groba na području Zagreba. Dakle, ne mogu prodati ovaj, jer nemam još jedan Sad molim savjet; postoji li bilo koji način da nešto učinim, ponavljam, ne zanima me taj grob (a novac mi treba), te ispada da sam nasijedila zapravo samo novčanu obavezu. Nije puno, 120 kuna godišnje, no sve to skupa nema mi smisla. Zašto ja ne bi to nasljeđeno pravo mogla prodati?! E, da, još nešto: razmišljala sam da kupim neki jeftiniji grob, pa onda ovaj, ajde, prodam - ipak ću biti na nekom financ. dobitku. No, ne mogu, jer ne može kupiti pravo korištenja onaj koji već ima jedno pravo korištenja. Što da radim, pliz!?!?!

Hej Floki, hvala ti na dobroj volji da mi pomogneš. Ne svađam se s tobom, no u jednoj stvari mislim da nemaš pravo. Naime, previđaš tu činjenicu NASLJEDSTVA. Sasvim sam sigurna da će suprotna strana poredočiti dokaz o nasljedstvu i tvrditi da je ona uložila te novce u kuću, i na osnovu toga tražiti i veći dio kuće. Dakle, neće se složiti s fifti-fifti podjelom. A na to ima pravo, po zakonu, to znam, jer, nasljedstvo ne spada u bračnu stečevinu. To je nesporno. No, pitanje moje je bilo samo kako će sud utvrditi koliko je od tog nasljedstva zaista uloženo. Sori, ali jesi li ti pravnik ili odgovaraš po osobnom mišljenju? Jer, vidim da uporno zaobilaziš tu činjenicu da kuća nije stečena jednostavno radom u braku. Da je, ne bi ni postavljala pitanje. Ovo o dražbi... to mi je sasvim poznato i o tome se ovdje uopće ne radi. Dakle, po treći put: Budući da su supružnici ulagali u kuću od svojih nasljedstva, i to nejednako, kako se može utvrditi koliko je tko uložio,i kako će se odrediti koji dio kuće je bračna stečevina, a koji je od tog nasljedstva? Može li se molim uključiti netko tko zaista poznaje zakon i praksu?

Hm, ne bi rekla da je to baš tako jednostavno. Čula sam, a i često se na ovom forumu o tome piše, kad bračni drugovi steknu nasljedstvo za vrijem braka, to ne ulazi u bračnu stečevinu. U to sam sigurna. Ono što mene zanima je slijedeće: kako dokazati koji dio tog nasljedstva je uložen u zajedničku imovinu, a koji dio je,npr. potrošen za neke osobne potrebe bračnih drugova. Konkretnije u ovom slučaju je situacija ovakva: žena je naslijedila 100.000 eura, muž oko 60.000. Sagradili su kuću koja sad vrijedi oko 180.000 eura. No, niti žena niti muž nisu svo svoje naslijedstvo uložili samo u kuću, već su trošili i za druge stvari. Sad kad se sprema parnica, moje je pitanje kako će se tretirati ta kuća, kad je nemoguće dokazati koliko je tko od nasljedstva uložio, a koji je dio izgrađen radom, a koji nasljedstvima. Molim pomoć tko zna!

Molim, kako se u parničnom postupku može dokazati koliko je novaca u bračnu stečevinu uloženo od novca stečenog radom, a koliko od, npr. nasljedstva i sl. Naime, slučaj je takav da su muž i žena u braku kupili zemlju i sagradili kuću u što su ulagali od zarade, tj. plaće, no također su svaki uložili i ponešto svog nasljeđenog novca. Kako će se sada, jer se ide prema parnici, dokazati točno koji dio te novonastale kuće je bračna stečevina, a koji nije. Naime, činjenica je da su od tih nasljeđenih sredstva i jedan i drugi trošili i za kuću, ali i za druge stvari (školovanje u inozemstvu, pomaganje bratu, putovanja...), tako da se iznosi naslijeđenog ne mogu baš uzimati u potpunosti u tom izračunu. Kako tome pristupiti?

Treba dokazati da je ta kuća bračna stečevina? Što nije dovoljan dokaz to što je kupljena tijekom braka? A kako se uopće može dokazati da je to bračna stečevina? Ponavljam činjenicu koju ovdje smatram najbitnijom: to što je žena za vrijeme braka naslijedila određen novac i to što je u tom braku kupljena kuća, ne znači automatski (i valjda ne bi ni na sudu trebalo značiti) da je sve što je u tom braku kupljeno kupljeno baš tim novcem od nasljedstva, pa da nije bračna stečevina! To bi značilo da ako čim netko u nekom braku nešto naslijedi, da onaj drugi bračni drug nije ništa ulagao? Newby, shvaćaš li što pitam? Zašto muž mora dokazivati da je ulagao u zajedničke nekretnine samo zato što je žena tijekom tog braka stekla nasljedstvo?

Hvala. No, ovo zadnje ne pomaže, jer je kuća u Zg kupljena za sličan iznos za koji je prodana ona na moru. No, žena nije baš sav novac dobiven od nasljedstva uložila u tu novu kupnju, dala je veći dio, a ostatak je sama trošila i za svoje potrebe i za djecu... No, glavno pitanje koje me zanima je: ne podrazumijeva li se da je tijekom 15 godina braka taj čovijek ulagao u kuću u kojoj je živio, bez da to dokazuje računima ili izračunima? Što se ne podrazumijeva da je tu osim novaca utrošen i neki rad, vrijeme u održavanje, popravke, uređenje vrta, maljanje... Mislim, radi se o 15 godina! To što je žena dobila nasljedstvo, ne znači automatski da je svo uložila samo u kuću. Zar će se na parnici, ako do nje dođe, a izgledno je da hoće, tražiti samo računi? Zar nije točno da, npr. u slučaju da jedan bračni drug ne radi, te je evidentno da je onaj drugi privređivao za kupnju stana, taj stan ipak dijeli u slučaju rastave jer se podrazumijeva da je i onaj drugi sudjelovao u stvaranju vrijednosti? U ovom slučaju je jedan bračni drug naslijedio novac, no zar to znači da onaj drugi mora DOKAZIVATI da je i on pridonio stavaranju bračne stečevine?

Situacija je ovakva: Žena je za vrijeme braka naslijedilia kuću na moru, te istu prodala. Novac je spremila na račun. Godinu dana nakon toga žena i muž kupuju rohbau kuću u gradu, ona daje veći dio novca (od prodaje onog svog nasljedstva) ali i on sudjeluje novcem i u kupnji, u opremanju kuće, kupnji pokretnina, radom.... No kuća glasi na nju. Sad nakon 15 godina braka rastat će se. Ona kaže da ne da ni kune jer je kuću kupila novcem od svog nasljedstva, no to je samo djelomično točno, jer je ulagao i on. Traba li on dokazivati da je i on sudjelovao u dovršetku i održavanju kuće i kako? Ili to što je kuća kupljena u braku odmah ulazi u bračnu stečevinu? Ponavljam, on ne osporava da je ona dala većinu novaca, i ne traži podjelu pola-pola, ali traži neki manji dio koji je zaista uložio. Kako se na sudu tretiraju takvi slučajevi? Računa od nekih radova on nema. Što da radi?

... zvala sam banku ovršenika (bivšeg muža) i pitala kada će biti novac po rješenju o ovrsi doznačen na moj račun, a meni pravnica banke kaže na telefon da: "Ne može izvršiti prebacivanje novaca dok ne prođe rok žalbe". Ja je upozorim da u rješenju piše kako žalba ne odgađa ovrhu, no ona kaže da svejedno ne može odmah izvršiti ovrhu, tj. prebacivanje sredstava na moj račun dok ne dođe rješenje s pečatom pravomoćnosti! Pa jel to točno!?!?! AKo nije, što da joj kažem? Teško se s njom pravdam kad je ona pravnica, a ja nisam. HELP!!!!! Toliko sam dugo čekala taj novac, pa zar sad opet ništa

Pa ne piše u rješenju u brakorazvodu da treba potvrditi dolazak, no ukoliko to nije tako redovito i pravilno da je postalo rutina, pa valjda se podrazumijeva da se dvoje odraslih ljudi trebaju na neki način dogovoriti oko stvari koje se tiću svih zajedno. Ili ne? Ili se jedna strana treba bespogovorno držati svojih obaveza (majka i čekanje), čak i ako otac svoje pravo i obavezu aljkavo, neodgovorno ili neučestalo izvršava? Neosporno je da dosljednost i pouzdanost jesu ključni. No Korra je ovdje postavila pitanje o situaciji u kojoj su dosljednost i pouzdanost s očeve strane izostale! Ako se otac ne pojavljuje na viđenjima kako je dogovoreno, onda je i on nedostupan, zar ne? Zašto bi u tom slučaju druga strana morala u isto vrijeme biti apsolutno dostupna?

Zašto se uvijek, ali uvijek kad se povede rasprava o zabrani pušenja javi netko tko kaže da ima prioritetnijih problema za rješavanje?! Pa tko kaže da nema!? Naravno da od svakog problema ima neki veći. No, to ne bi trebao biti alibi za nerješavanje ili nepoduzimanje ničega. Jer, ako problem pušačkog trovanja djece ne bi trebalo rješavati zato što postoje Čučeki, onda po istom principu ne bi trebalo rješavati Čučeke jer postoje ubojice, a ubojice ne bi trebalo sankcionirati jer postoje i masovni ubojice....

Puno hvala!

Hvala na odgovoru, no evo da objasnim čega se bojim. Bivši muž mi je prije nekih pet godina uplatio na moj račun veći iznos novaca. Mojom nemarnošću, nismo napravili nikakav pismeni trag u kojem bi se spomenulo koja je bila svrha te uplate, a bila je vraćanje jednog duga kojeg je imao prema meni osobno. No, sad kad sam pokrenula ovrhu zbog alimentacije koju NIJE plaćao, sad on kaže da će sudu pokazati tu uplatnicu, i reći da je to on meni platio alimentaciju odjednom. Što će, pretpostavljam, stopirati ovrhu i preći će se na parnicu. U toj parnici, ja ću sigurno dokazati da ta uplata nije bila alimentacija, već nešto drugo, no to će sigurno dugo trajati (kao i sve parnice) i zato me zanima smijem li dirati novac koji će vjerojatno sjesti u skorije vrijeme na moj račun. S ovim podacima, možete li me savjetovati?

Dobila sam rješenje o ovrsi bankovnog računa bivšeg muža koji nije godinama plaćao alimentaciju. U rješenju piše da žalba ovršenika ne odgađa ovhu. Što to znači? Da li će banka odmah s njegovog računa prebaciti sredstva na moj? Ako da, što u slijedećem slučaju: Banka prebaci meni novac na raču, on se žali, krene parnica... traje koliko kod nas parnice već traju. Što u međuvremenu s tim novcem, smijem li ga dirati? Pitam zato, jer on je prije par godina dao neka sredstva za koja on sad govori da je bila alimentacija, a nije, to je zapravo bio povrat jednog duga meni. Što ja mogu dokazati, to nije sporno, no pitanje je što u međuvremenu s novcem ako ga banka po rješenju prebaci meni.

Postavila sam ovo isto pitanje na -stvarnom pravu-, no čini mi se da više spada ovdje. Dakle: Da li postoji neki rok nakon kojeg više ne mogu pokrenuti zahtjev (tužbu ili što već) za podjelu bračne stečevine? Rastavljena sam naime od 2000. godine, ali iz kojekakvih razloga (preopširno da bi sad obrazlagala) nisam to pokretala, jer sam se nadala dogovornom rješenju. Sad kad definitivno vidim da sam izigrana, pokrenula bih to, no prije nego se obratim odvjetnicima, samo pitanje mogu li to uopće više, ili se nakon 7 godina to više ne može.

Da li postoji neki rok nakon kojeg više ne mogu pokrenuti zahtjev (tužbu ili što već) za podjelu bračne stečevine? Rastavljena sam naime od 2000. godine, ali iz kojekakvih razloga (preopširno da bi sad obrazlagala) nisam to pokretala, jer sam se nadala dogovornom rješenju. Sad kad definitivno vidim da sam izigrana, pokrenula bih to, no prije nego se obratim odvjetnicima, samo pitanje mogu li to uopće više, ili se nakon 7 godina to ne može.

I u vezi toga pitanje - kako bi se nazvao roditelj koji nakon razvoda živi s djecom? U Njemačkoj se koristi izraz Alleinstehend - što bi značilo otprilike samostojeći roditelj, dakle, ne govori se o tome tko i kako hrani djecu, već "stoji" sam s djecom. No, i to nije baš precizno, ne? Ali sam sigurna da se koristi baš za osobe koje same ŽIVE s djecom, bez obzira kakav je status/odnos/obaveze onog drugog roditelja

Ne znam kako i da li se zakon bavi terminom samohranosti, no sigurna sam da se u javnom govoru (i to na HTV-u, u izvješćima ministarstava, nastupima pravobraniteljice....) uvriježilo da se pod SAMOHRANI roditelj smatra onaj koji živi sam s djecom, bilo nakon rastave, bilo nakon smrti bračnog druga ili ako nije niti bio u braku. A ne samo za one koji i faktički samostalno skrbe o djeci. Čak se u zadnje vrijeme koristi izraz "samohrana obitelj", što je doduše leksički vrlo nespretno. A koji bi bio pravno korektan naziv za obitelji u kojima djeca žive s jednim roditeljem, ali i onaj drugi skrbi o djeci?

Udajom bivše žene niste prestali biti otac svom djetetu/djeci, stoga obaveza apsolutno ostaje.

A što se tiće vašeg problema da biste htjeli skrbiti o djetetu, a žena ne dozvoljava... to mi je zaista žao i jednostavno ne mogu razumijeti žene koje se tako ponašaju. Moj je bivši izuzetno problematična osoba (pa bih imala zaista opravdanih razloga i osnove da mu to priječim) pa bih ipak jako rado da barem malo pokazuje želje i volje da sudjeluje u životu naše djece. Međutim, NULA, ništa, nema ga na vidiku, ni pažnjom, ni ljubavlju, ni osmijehom, ni podrškom... A bogme ni novčanikom.

Mislim da ste meni postavili pitanje: "Zašto osuđujete čovijeka o kojem ne znate ništa". Pa evo da se osvrnem. Kao prvo, ne osuđujem ja nikoga, samo komentiram situaciju. Drugo, nije točno da ne znam ništa, svi koju su pročitali njegov post znaju ono što je sam rekao o sebi, a to je da ima dijete ili djecu i nekretninu, te da sam prosuđuje da ne može plaćati alimentaciju. No, očigledno ima i kompjuter, čim se javlja na ovaj forum, ima bogme i telefonsku liniju koju s nečim plaća, ima i ponešto vremena čim stigne pisati, a ima vjerojatno i dvij zdrave ruke kojima piše. No ima i sklonost da izbjegne svoju obavezu pod izlikom nemoći. Dakle, znamo dosta o njemu. Ne kažem da mu možda nije teško, da je u problemima, moguće je i da mu je život jako kompliciran, no sve to ovdje nije rasprava. Rasprava je o tome treba li on odmah biti oslobođen obveze uzdržavanja samo zato što mu trenutačno ne cvjetaju ruže. Kad sam ja ostala u babuli i našla se bez sredstava da prehranim dvoje djece, radila sam istovremeno tri posla. Prodala i kompjuter i auto da ih prehranim. A da sam i imala komp, ne bi imala vremena sjesti za njega, jer sam jedva stigla jesti i spavati. Da li mi je koji puta došlo da viknem: "Ne mogu više! O, da!!!! Ali sam se iščupala, dapače, eto, maloprije uplatila zimovanje za sebe i djecu. A što se tice ovih tu sentimentalnih parola o tome kako nikakav novac ne može zamijeniti pažnju... pa dajte molim vas, ovdje smo svi ozbiljni ljudi, kome je to uopće potrebno spominjati?!

Dakle, ok, ženski rod. 1. Nisi ni pitala gospodina koji je postao zašto ne može prodati nekretninu, tj. da li zaista ne može ili "ne može", odmah si mu savjetovala - traži smanjenje alimentacije. Ja mislim da onda, po stilu, uz to stvarno paše i savjet - smanjenje dječjeg želuca. 2. "Ne može se brinuti ni za sebe, a kamoli za djecu! " Pa lijep redoslijed prioriteta, svaka čast! U mom svijetu je obrnut, ali dobro... 3. Nemam, jadan ništa.... osim nekretnine... Hvala Bogu, pa su čak i naši zakonodavci konačno malo humaniji po tom pitanju pa će se tako od 1. siječnja primjenijvati zakon po kojem će suci automatski ići u ovrhu, bez obzira imaju li se zaposlenje stalno, povremeno ili honorarno. I na sve nekretnine. Pa da vidiš onda koliko će se takvih "nemoćnika" lijepo natjerati da plate.