OrsatDBK

Kad je presudom Visokog upravnog suda, broj: Usoz-125/2012-6 od 30. svibnja 2014.g. (N.N., br.: 74/14.) ukinuta kao nesuglasna sa zakonom Odluka o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku (Sl. glasnik Grada Dubrovnika, br.: 12/09) brojni građani Dubrovnika, a i brojni drugi korisnici parkirališta, koji su dotad sa gradskom komunalnom tvrtkom Sanitat Dubrovnik vodili sporove zbog naplate tzv. dnevnih parkirališnih karata po naprijed navedenoj nezakonitoj odluci Grada Dubrovnika o naplati parkiranja, pomislili su da je u njihovoj borbi sa tvrtkom Sanitat zbog naplate tzv. dnevnih parkirališnih karata po toj ukinutoj Odluci time sve riješeno i da će od 18. lipnja 2014.g., kao dana objave i stupanja na pravnu snagu navedene odluke Visokog upravnog suda, svi sudovi u sporovima koji su još u tijeku suditi u njihovu korist, a što je bilo očekivanje koje je bilo posve utemeljeno kako u odredbama Ustava, Ustavnog zakona o Ustavnom sudu i Zakona o upravnim sporovima, a tako i u pravnoj i životnoj logici. Međutim, dogodilo se nešto posve drugo. Tvrtka Sanitat je od sveučilišnog nastavnika doc.dr.sc. Frane Staničića s Katedre za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu naručila i ishodila pravno mišljenje o tome da naprijed navedena presuda Visokog upravnog suda prema njegovom mišljenju nema pravne učinke na sudske sporove u vezi primjene te odluke koji su u tijeku i da u tim sporovima i nakon ukidanja Odluke o naplati parkiranja sudovi trebaju primjenjivati odredbe te odluke na sve pravne odnose između tvrtke Sanitat i korisnika parkirališta nastale po toj odluci od dana njenog stupanja na snagu 24. prosinca 2009.g. do dana ukidanja 18. lipnja 2014.g.. Navedeno se pravno mišljenje doc.dr.sc. Frane Staničića, sada pokazalo kao ustavno i zakonski neutemeljeno, te protivno dotadašnjoj sudskoj praksi Ustavnog suda, ali za davanje takvog očito neutemeljenog pravnog mišljenja i za njegove dosadašnje brojne štetne posljedice vjerojatno nitko neće odgovarati. Takvo pravno mišljenje i tumačenje, koje je tvrtka Sanitat pribavila i na njega se pozivala od doc. dr.sc. Frane Staničića potom je početkom 2015.g. prihvaćeno kao pravilno na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Dubrovniku i sukladno tome Općinski sud u Dubrovniku i Županijski sud u Dubrovniku su od ožujka 2015.g. u svim sporovima zbog naplate tzv. dnevnih parkirališnih karata po tužbama Sanitata počeli suditi u korist tvrtke Sanitat. Potom je na sastanku predsjednika Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (16. i 17. rujna 2015.) o svom zauzetom pravnom shvaćanju "o pravnim posljedicama presude Visokog upravnog suda RH kojom je ukinuta Odluka o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku na ugovore o korištenju parkirališta" Županijski sud u Dubrovniku kroz pripremljeni pisani referat upoznao sve predsjednike građanskih odjela županijskih sudova u RH, ali po tom pitanju nije donesen zajednički zaključak jer su se po istom pitanju nakon tog sastanka pravna shvaćanja županijskih sudova razišla. Tako su Županijski sud u Dubrovniku i dio drugih županijskih sudova nakon tog sastanka iz rujna 2015. nastavili suditi u korist organizatora parkiranja, a dio županijskih sudova u korist korisnika parkirališta. Posve suprotno pravno shvaćanje o navedenoj temi od onog koje su zastupali doc.dr.sc. Frane Staničić, Županijski sud u Dubrovniku i dio drugih županijskih sudova, imali su Trgovački sud u Splitu - Stalna služba u Dubrovniku, dio drugih županijskih sudova izvan Dubrovnika, te Ministarstvo pravosuđa RH (odgovor Ministarstva pravosuđa RH od 14. travnja 2016.g. o primjeni instituta "ekscepcije ilegalnosti" u odnosu na opće akte). U međuvremenu je zakonitost naplate tzv. dnevnih parkirališnih karata kad su u pitanju rješenja o ovrsi javnih bilježnika iz Hrvatske koja se odnose na osobe koje nemaju prebivalište u Hrvatskoj osporena od strane Suda Europske unije (presuda od 09.03.2017. u predmetu C-551/15 Pula Parking d../Sven Klaus Tederahn) http://curia.europa.eu/juris/documents.jsf?num=C-551/15 . Uočivši različitost u sudskoj praksi vezanoj uz odluke županijskih sudova u sporovima koji se odnose na "naplatu dnevnih parkirališnih karata" Vrhovni sud je na nedavnom sastanku s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 5. lipnja ove godine ponovno raspravio navedeno pitanje i pokušao usuglasiti zajednički zaključak o tome, ali izgleda da se opet nisu mogli usuglasiti oko jedinstvenog zaključka, pošto nisu objavili zaključke sa sastanka Građanskog odjela, nego samo zaključke sa sastanka Kaznenog odjela. Spor o zakonitosti, odnosno nezakonitosti naplate tzv. dnevnih parkirališnih karata po ukinutoj odluci o naplati parkiranja konačno je ovih dana svojom odlukom br.: U-III-1673/2015 od 25.05.2017.g. presjekao Ustavni sud RH. U navedenoj odluci Ustavni je sud presudio u korist našeg sugrađanina M.M. kojega je tužio Sanitat zbog neplaćanja tzv. dnevnih parkirališnih karata po ukinutoj Odluci o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku. U navedenoj odluci Ustavnog suda, koja obvezuje sve sudove u RH, uključujući tu i Vrhovni sud, izneseno je pravno shvaćanje da se odredbe ukinute Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku u postupcima koji su u tijeku ne mogu više primjenjivati od strane sudova ni na pravne odnose nastale u razdoblju u kojem je bila na snazi ta ukinuta odluka. Laički rečeno svi oni čiji sporovi sa Sanitatom po ukinutoj Odluci o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku još nisu pravomoćno okončani sada u tim sporovima mogu očekivati odluke sudova u svoju korist. Najbolja je stvar to što od Ustavnog suda zauzeto pravno shvaćanje "da se opći akt jedinice lokalne samouprave (u konkretnom slučaju Odluka o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku) ne može više primjenjivati od strane sudova nakon njegovog ukidanja od strane Visokog upravnog suda, nije samo stav vijeća Ustavnog suda koje je donijelo tu odluku, već je takvo načelno pravno stajalište zauzeto na Stručnom sastanku Ustavnog suda održanom dana 9. svibnja 2017.. Dakle, iza tog pravnog shvaćanja sada stoje svi suci Ustavnog suda. Ustavni sud se pritom pozvao na pravno shvaćanje zauzeto u predmetu Europskog suda za ljudska prava "Broniowski protiv Poljske" (presuda, Veliko vijeće, 22. lipnja 2004., zahtjev br. 31443/96): "... imperativ održavanja legitimnog povjerenja građana u državu i pravo koje ona stvara, inherentan vladavini prava, zahtijeva od vlasti da eliminiraju disfunkcionalne odredbe iz pravnog sustava i isprave izvanpravnu praksu". Sada ovakvo pravno shvaćanje obvezuje sve sudove, pa i Vrhovni sud, u RH, i moglo bi ga promijeniti samo pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava, ali i taj je sud već zauzeo pravno shvaćanje u svojoj presudi od 13.12.2011. u predmetu br.: 47974/06 "Barać i drugi protiv Crne Gore" http://sudovi.me/podaci/vrhs/dokumenta/662.pdf "da se ukinuta neustavna odredba, odnosno akt, ne može više primjenjivati na odnose koji su nastali, a nisu pravomoćno riješeni, prije dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda o njenom ukidanju". Nažalost, odluka Ustavnog suda br.: U-III-1673/2015 od 25.05.2017.g. će biti samo od utjecaja na sudske sporove koji su još u tijeku, tj. u kojima još nije donesena pravomoćna odluka, a što se tiče pravomoćno okončanih sporova, ta će odluka biti od koristi samo onima koji su protiv takvih pravomoćnih presuda podnijeli ustavne tužbe u predmetima gdje Ustavni sud ocijeni da su one dopuštene.

Najbolja je stvar to što zauzeto pravno shvaćanje "dase opći akt jedinice lokalne samouprave, u konkretnom slučaju Odluka oorganizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku, ne moževiše primjenjivati od strane sudova nakon njegovog ukidanja od strane Visokogupravnog suda, nije samo stav vijeća Ustavnog suda koje je donijelo tu odluku,već je takvo načelno pravno stajalište zauzeto na Stručnom sastanku Ustavnogsuda održanom dana 9. svibnja 2017.. Dakle, iza tog pravnog shvaćanja sadastoje svi suci Ustavnog suda. Ustavni sud se pritom pozvao na pravno shvaćanjezauzeto u predmetu Europskog suda za ljudska prava "Broniowski protivPoljske" (presuda, Veliko vijeće, 22. lipnja 2004., zahtjev br. 31443/96): "184. ... imperativ održavanja legitimnog povjerenjagrađana u državu i pravo koje ona stvara, inherentan vladavini prava, zahtijevaod vlasti da eliminiraju disfunkcionalne odredbe iz pravnog sustava i ispraveizvanpravnu praksu (to rectify the extra-legal practices).".

https://www.dulist.hr/pobjeda-za-duznike-ivica-ban-ustavni-sud-je-presudio-protiv-sanitata/414851/http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=53773

Iz recentne prvostupanjske sudske odluke Općinskog suda u Dubrovniku u predmetu poslovni broj: Povrv-517/12, koju u nastavku objavljujem u skraćenom obliku, je razvidno da je prema pravnom shvaćanju Općinskog suda u Dubrovniku izraženom u toj presudi naplata tzv. dnevnih parkirališnih karata Sanitata d.. Dubrovnik suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, te s prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Osobno naplatu tzv. dnevnih parkirališnih karata smatram bezobraznom pljačkom građana i grubim izigravanjem Ustava i zakona, te odluka Ustavnog suda, te stoga posve podržavam i dijelim pravna shvaćanja iznesena u navedenoj sudskoj odluci o očiglednoj nezakonitosti i nepoštenosti odredbi o tzv. dnevnoj parkirališnoj karti i nadam se i vjerujem da će takva shvaćanja potvrditi i žalbeni i revizijski sud, te Ustavni sud u Republici Hrvatskoj. ************************************************** Poslovni broj: 11 Povrv-517/12 PRESUDA Općinski sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji M. B., u pravnoj stvari tužitelja Sanitat Dubrovnik d.. Dubrovnik, Lazaret bb, OIB: 99080716453, kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika M. M., iz Mokošice, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Dubrovniku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. travnja 2014. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 23. travnja 2014. presudio je I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je 4. lipnja 2012. pod poslovnim brojem Ovrv-341/12 donijela L. B., javna bilježnica u Dubrovniku. II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.625,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 4. lipnja 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 4.245,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 1.232,50 kuna od 4. lipnja 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. IV. Nalaže se tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 4.218,75 kuna. [...] Obrazloženje Tužitelj u prijedlogu za ovrhu navodi da mu tuženik na ime pruženih usluga, po osnovi naloga i opomena za plaćanje dnevnih parkirnih karata duguje iznos od 5.625,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. lipnja 2012. do isplate, te predlaže da se tuženiku naloži da mu isplati navedeno potraživanje i naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.232,50 kuna. [...] Tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, i kasnije tijekom postupka navodi da nema dugova prema tužitelju jer nije s istim u nikakvim pravnim odnosima. U odnosu na navode tužitelja da se potraživanje odnosi na dnevne parkirališne karte ističe da ista predstavlja samo novi naziv za ugovornu kaznu, iako je u suštini ugovorna kazna koja je nezakonita, te da predstavlja nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 96. Zakona o potrošačima. Pojašnjava da u situaciji kada korisnik parkinga parkira svoje vozilo na označenom javnom parkiralištu sklapa sa tužiteljem adhezioni ugovor o korištenju parkirnog mjesta, no iz samog ugovora nije jasno u kojem vremenskom trajanju se ugovor sklapa. Naime, smatra da nije dopušteno pretpostaviti da ugovaratelj na početku pristaje nečinjenjem na najskuplju opciju, to jest da odmah po parkiranju izražava namjeru da sklopi ugovor na cijeli dan, a ne sat, dok djelatnici tužitelja ne mogu unaprijed znati da li korisnik parkinga želi ostati na parkirnom mjestu cijeli dan ili 1 do 2 sata, uz napomenu da pristanak šutnjom u Republici Hrvatskoj može biti dopušten samo zakonom, a ne odlukom tijela lokalne vlasti. Smatra logičnim da bi korisnik parkinga kupio cjelodnevnu kartu parkinga da to želi, no ističe da njemu nije niti ponuđena kupnja. Ističe da u stvarnosti nije moguće kupiti dnevnu parkirališnu kartu za razliku od satne parkirališne karte, što opet upućuje na činjenicu da ista u biti predstavlja ugovornu kaznu. Dalje, osporava da je parkirao svoje vozilo na parkirališnom mjestu kojim tužitelj ima ovlast upravljati, te koje bi predstavljale legalna javna parkirališna mjesta. Ističe da tužitelj često naplaćuje naknade za parkiranje na površinama na kojima nema pravo naplaćivati parkiranje jer nema koncesiju za naplaćivanje parkiranja ili pak naplaćuje parkiranje na površinama u privatnom vlasništvu ili površinama na kojima je zakonom zabranjeno parkiranje. U odnosu na Odluku o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku ističe da je ista nezakonita jer je donesena od strane Gradskog vijeća Grada Dubrovnika bez prethodne suglasnosti Ministarstva unutarnjih poslova iako je navedena suglasnost sukladno tada važećem Zakonu o sigurnosti prometa na cestama neophodna. Smatra da je moguće da je vozilo tuženika u nekoj prigodi primijećeno na nekom od prostora na kojima tužitelj nije ovlašten naplaćivati parkiranje, no tužitelj nema pravo zahtijevati naknadu za navedeno, uz napomenu da tužitelj nije dokazao niti činjenicu da je upravo tuženik bio vozač predmetnog vozila što upućuje na zaključak da nije niti dokazan identitet osobe koja je dala izjavu potrebnu za sklapanje tzv. ugovora o pristupu. Osporava i potraživanje tužitelja po osnovi opomena jer nikada nije zaprimio niti jednu opomenu na koju se tužitelj poziva. [...] Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08 i 57/11; dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. [...] Odredbom čl. 7. Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku koju je donio Grad Dubrovnik kao tijelo lokalne vlasti (Službeni glasnik Grada Dubrovnika br. 12/09, dalje u tekstu: Odluka) je propisano da zaustavljanjem ili parkiranjem na javnom parkiralištu s naplatom vozač ili vlasnik vozila sklapa s organizatorom parkiranja ugovor o korištenju javnim parkiralištem s naplatom na temelju dnevne parkirališne karte prihvaćajući opće uvjete ugovora o korištenju javnim parkiralištem s naplatom propisane Odlukom, dok je odredbom čl. 9. st. 2. Odluke propisano da dnevna parkirališna karta vrijedi za parkirališnu zonu i za vrijeme za koje je izdana. Nadalje, odredbom čl. 18. st. 2. Odluke je propisano da se za korištenje javnim parkiralištima s naplatom po povoljnijim uvjetima izdaje jednosatna ili višesatna parkirališna karta, dok je odredbom čl. 20. st. 1. Odluke propisano da je korisnik javnog parkirališta s naplatom dužan istaknuti valjanu satnu kartu s unutarnje strane vjetrobranskog stakla vozila ili zaprimiti SMS potvrdu za plaćeno parkiranje u vremenskom periodu od pet minuta od svog dolaska na javno parkirališno mjesto s naplatom, dok je stavkom 3. istog članka određeno da ukoliko korisnik parkiranja ne postupi sukladno odredbi stavka 1. istog članka ili čija satna karta nije valjana, korištenje javnim parkiralištem s naplatom ugovara s organizatorom parkiranja sukladno čl. 7. Odluke. Iz navedenih odredbi proizlazi da korisnik parkirališnog mjesta u trenutku parkiranja vozila, dakle konkludentnim činom, pristupa ugovoru o korištenju parkirališnog mjesta, dok cijena i trajanje korištenja navedene usluge ovise o tome da li je korisnik usluge u trenutku parkiranja istaknuo valjanu kartu ili pak primio SMS potvrdu za plaćeno parkiranje, iz čega dalje proizlazi da neplaćanjem jednosatne ili višesatne karte, odnosno izričitim neizjašnjavanjem - šutnjom o trajanju korištenja usluge iskazuje namjeru da koristi uslugu u dnevnom trajanju i da plati cijenu usluge u navedenom trajanju. Dakle, korisnik usluge parkiranja plaća unaprijed cijenu dnevnog parkiranja vozila neovisno o vremenskom razdoblju u kojem koristi uslugu, pa time cijena pružene usluge zapravo ovisi o načinu plaćanja usluge, a ne o korištenju same usluge. Iz navedenog jasno proizlazi da obveza plaćanja dnevne parkirne karte proizlazi iz same činjenice da korisnik nije platio satnu kartu pružene usluge, a ne iz činjenice da je iskazao namjeru i da koristi uslugu u dnevnom trajanju. Člankom 265. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 i 41/08, dalje u tekstu: ZOO) je određeno da nema učinak odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenika ili neko drugo njegovo propuštanje (na primjer ako ne odbije ponudu u određenom roku ili ako poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku i sl.) smatrati prihvatom. Odredbom čl. 296. st. 1. ZOO-a je propisano da su ništetne odredba općih uvjeta koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja., prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Naime, ocjena je ovog suda da korisnik usluge konkludentom radnjom i to parkiranjem vozila na parkirnom mjestu nesporno iskazuje volju da koristi usluge parkiranja, no navedenom radnjom ne iskazuje izričitu namjeru u pogledu trajanja korištenja usluge, niti pristanak na ponudu tužitelja da koristi uslugu u dnevnom trajanju, pa sud zaključuje da navedena odredba općih uvjeta u spornoj Odluci nema učinak. Nadalje, životno je i općepoznato da se usluga parkiranja vozila na javnoj površini po svojoj prirodi i svrsi u pravilu ne koristi u dužem trajanju od nekoliko sati, te da je parkiranje na javnoj površini u trajanju cijelog dana iznimno, dok je predmetnom Odlukom uređeno upravo suprotno, te je parkiranje u trajanju cijelog dana uređeno kao pravilo, a satno parkiranje kao iznimka. Uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da je uređenje korištenja usluge parkiranja prije donošenja sporne Odluke bilo uređeno na način da je bilo predviđeno samo satno parkiranje, te da se u slučaju duljeg parkiranja uz neplaćanje parkirne karte plaćala ugovorna kazna u unaprijed utvrđenom iznosu i to na isti način na koji se sada naplaćuje dnevna karta, sud zaključuje da je prava volja pri donošenju općih uvjeta koji su sastavni dio predmetne Odluke bila upravo da se sankcionira činjenica da je korisnik usluge propustio platiti cijenu usluge, a ne da se uvede redovno korištenje javnih parkirališta u trajanju cijelog dana. Na ovaj zaključak dodatno ukazuje i općepoznata činjenica da su javna parkirališta malobrojna u odnosu na brojnost motornih vozila u prometu, da se u pravilu nalaze na mjestima gdje je povećan protok motornih vozila i potreba za kraćim zadržavanjem, iz kojih razloga su na nekim od javnih parkirališta od strane gradova i općina uvedena i vremenska ograničenja u trajanju od nekoliko sati nakon kojih nije moguće ponovno u istom danu koristi uslugu parkiranja vozila. Osim navedenog, svakako je za istaknuti da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, tvrditi da činjenica neplaćanja sata korištenja usluge parkiranja predstavlja pristanak da se plati cijena parkiranja u trajanju od 24 sata. Naime, ocjena je ovog suda da je korisnik usluge parkiranja samim činom parkiranja iskazao volju da koristi navedenu uslugu, dok okolnost da nije platio minimalni iznos korištenja usluge daje pravo davatelju usluge da potražuje isplatu cijene usluge za vrijeme koje je usluga korištena, pa i zatezne kamate koje bi korisnik zbog kašnjenja bio u obvezi platiti, no nikako ne daje pravo davatelju usluge da zbog neplaćanja cijene usluge potražuje unaprijed određeni iznos neovisno o pruženoj usluzi. Slijedom navedenog, a kako su odredbe predmetne odluke temeljem koje tužitelj naplaćuje potraživanje koje je predmet postupka po ocjeni ovog suda u suprotnosti s prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima u smislu čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" 99/99, 29/02 i 49/02), sud je utvrdio da tužitelj nema pravo potraživati isplatu cijene dnevne parkirne karte, te je odlučio kao u točkama I. i II. izreke presude. [...] U Dubrovniku, 23. travnja 2014. Sutkinja: M. B.

Iz recentne prvostupanjske sudske odluke Općinskog suda u Dubrovniku u predmetu poslovni broj: Povrv-517/12, koju u nastavku objavljujem u skraćenom obliku, je razvidno da je prema pravnom shvaćanju Općinskog suda u Dubrovniku izraženom u toj presudi naplata tzv. dnevnih parkirališnih karata Sanitata d.. Dubrovnik suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, te s prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Osobno naplatu tzv. dnevnih parkirališnih karata smatram bezobraznom pljačkom građana i grubim izigravanjem Ustava i zakona, te odluka Ustavnog suda, te stoga posve podržavam i dijelim pravna shvaćanja iznesena u navedenoj sudskoj odluci o očiglednoj nezakonitosti i nepoštenosti odredbi o tzv. dnevnoj parkirališnoj karti i nadam se i vjerujem da će takva shvaćanja potvrditi i žalbeni i revizijski sud, te Ustavni sud u Republici Hrvatskoj. ************************************************** Poslovni broj: 11 Povrv-517/12 PRESUDA Općinski sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji M. B., u pravnoj stvari tužitelja Sanitat Dubrovnik d.. Dubrovnik, Lazaret bb, OIB: 99080716453, kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika M. M., iz Mokošice, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Dubrovniku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. travnja 2014. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 23. travnja 2014. presudio je I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je 4. lipnja 2012. pod poslovnim brojem Ovrv-341/12 donijela L. B., javna bilježnica u Dubrovniku. II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.625,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 4. lipnja 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 4.245,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 1.232,50 kuna od 4. lipnja 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. IV. Nalaže se tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 4.218,75 kuna. [...] Obrazloženje Tužitelj u prijedlogu za ovrhu navodi da mu tuženik na ime pruženih usluga, po osnovi naloga i opomena za plaćanje dnevnih parkirnih karata duguje iznos od 5.625,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. lipnja 2012. do isplate, te predlaže da se tuženiku naloži da mu isplati navedeno potraživanje i naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.232,50 kuna. [...] Tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, i kasnije tijekom postupka navodi da nema dugova prema tužitelju jer nije s istim u nikakvim pravnim odnosima. U odnosu na navode tužitelja da se potraživanje odnosi na dnevne parkirališne karte ističe da ista predstavlja samo novi naziv za ugovornu kaznu, iako je u suštini ugovorna kazna koja je nezakonita, te da predstavlja nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 96. Zakona o potrošačima. Pojašnjava da u situaciji kada korisnik parkinga parkira svoje vozilo na označenom javnom parkiralištu sklapa sa tužiteljem adhezioni ugovor o korištenju parkirnog mjesta, no iz samog ugovora nije jasno u kojem vremenskom trajanju se ugovor sklapa. Naime, smatra da nije dopušteno pretpostaviti da ugovaratelj na početku pristaje nečinjenjem na najskuplju opciju, to jest da odmah po parkiranju izražava namjeru da sklopi ugovor na cijeli dan, a ne sat, dok djelatnici tužitelja ne mogu unaprijed znati da li korisnik parkinga želi ostati na parkirnom mjestu cijeli dan ili 1 do 2 sata, uz napomenu da pristanak šutnjom u Republici Hrvatskoj može biti dopušten samo zakonom, a ne odlukom tijela lokalne vlasti. Smatra logičnim da bi korisnik parkinga kupio cjelodnevnu kartu parkinga da to želi, no ističe da njemu nije niti ponuđena kupnja. Ističe da u stvarnosti nije moguće kupiti dnevnu parkirališnu kartu za razliku od satne parkirališne karte, što opet upućuje na činjenicu da ista u biti predstavlja ugovornu kaznu. Dalje, osporava da je parkirao svoje vozilo na parkirališnom mjestu kojim tužitelj ima ovlast upravljati, te koje bi predstavljale legalna javna parkirališna mjesta. Ističe da tužitelj često naplaćuje naknade za parkiranje na površinama na kojima nema pravo naplaćivati parkiranje jer nema koncesiju za naplaćivanje parkiranja ili pak naplaćuje parkiranje na površinama u privatnom vlasništvu ili površinama na kojima je zakonom zabranjeno parkiranje. U odnosu na Odluku o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku ističe da je ista nezakonita jer je donesena od strane Gradskog vijeća Grada Dubrovnika bez prethodne suglasnosti Ministarstva unutarnjih poslova iako je navedena suglasnost sukladno tada važećem Zakonu o sigurnosti prometa na cestama neophodna. Smatra da je moguće da je vozilo tuženika u nekoj prigodi primijećeno na nekom od prostora na kojima tužitelj nije ovlašten naplaćivati parkiranje, no tužitelj nema pravo zahtijevati naknadu za navedeno, uz napomenu da tužitelj nije dokazao niti činjenicu da je upravo tuženik bio vozač predmetnog vozila što upućuje na zaključak da nije niti dokazan identitet osobe koja je dala izjavu potrebnu za sklapanje tzv. ugovora o pristupu. Osporava i potraživanje tužitelja po osnovi opomena jer nikada nije zaprimio niti jednu opomenu na koju se tužitelj poziva. [...] Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08 i 57/11; dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. [...] Odredbom čl. 7. Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku koju je donio Grad Dubrovnik kao tijelo lokalne vlasti (Službeni glasnik Grada Dubrovnika br. 12/09, dalje u tekstu: Odluka) je propisano da zaustavljanjem ili parkiranjem na javnom parkiralištu s naplatom vozač ili vlasnik vozila sklapa s organizatorom parkiranja ugovor o korištenju javnim parkiralištem s naplatom na temelju dnevne parkirališne karte prihvaćajući opće uvjete ugovora o korištenju javnim parkiralištem s naplatom propisane Odlukom, dok je odredbom čl. 9. st. 2. Odluke propisano da dnevna parkirališna karta vrijedi za parkirališnu zonu i za vrijeme za koje je izdana. Nadalje, odredbom čl. 18. st. 2. Odluke je propisano da se za korištenje javnim parkiralištima s naplatom po povoljnijim uvjetima izdaje jednosatna ili višesatna parkirališna karta, dok je odredbom čl. 20. st. 1. Odluke propisano da je korisnik javnog parkirališta s naplatom dužan istaknuti valjanu satnu kartu s unutarnje strane vjetrobranskog stakla vozila ili zaprimiti SMS potvrdu za plaćeno parkiranje u vremenskom periodu od pet minuta od svog dolaska na javno parkirališno mjesto s naplatom, dok je stavkom 3. istog članka određeno da ukoliko korisnik parkiranja ne postupi sukladno odredbi stavka 1. istog članka ili čija satna karta nije valjana, korištenje javnim parkiralištem s naplatom ugovara s organizatorom parkiranja sukladno čl. 7. Odluke. Iz navedenih odredbi proizlazi da korisnik parkirališnog mjesta u trenutku parkiranja vozila, dakle konkludentnim činom, pristupa ugovoru o korištenju parkirališnog mjesta, dok cijena i trajanje korištenja navedene usluge ovise o tome da li je korisnik usluge u trenutku parkiranja istaknuo valjanu kartu ili pak primio SMS potvrdu za plaćeno parkiranje, iz čega dalje proizlazi da neplaćanjem jednosatne ili višesatne karte, odnosno izričitim neizjašnjavanjem - šutnjom o trajanju korištenja usluge iskazuje namjeru da koristi uslugu u dnevnom trajanju i da plati cijenu usluge u navedenom trajanju. Dakle, korisnik usluge parkiranja plaća unaprijed cijenu dnevnog parkiranja vozila neovisno o vremenskom razdoblju u kojem koristi uslugu, pa time cijena pružene usluge zapravo ovisi o načinu plaćanja usluge, a ne o korištenju same usluge. Iz navedenog jasno proizlazi da obveza plaćanja dnevne parkirne karte proizlazi iz same činjenice da korisnik nije platio satnu kartu pružene usluge, a ne iz činjenice da je iskazao namjeru i da koristi uslugu u dnevnom trajanju. Člankom 265. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 i 41/08, dalje u tekstu: ZOO) je određeno da nema učinak odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenika ili neko drugo njegovo propuštanje (na primjer ako ne odbije ponudu u određenom roku ili ako poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku i sl.) smatrati prihvatom. Odredbom čl. 296. st. 1. ZOO-a je propisano da su ništetne odredba općih uvjeta koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja., prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Naime, ocjena je ovog suda da korisnik usluge konkludentom radnjom i to parkiranjem vozila na parkirnom mjestu nesporno iskazuje volju da koristi usluge parkiranja, no navedenom radnjom ne iskazuje izričitu namjeru u pogledu trajanja korištenja usluge, niti pristanak na ponudu tužitelja da koristi uslugu u dnevnom trajanju, pa sud zaključuje da navedena odredba općih uvjeta u spornoj Odluci nema učinak. Nadalje, životno je i općepoznato da se usluga parkiranja vozila na javnoj površini po svojoj prirodi i svrsi u pravilu ne koristi u dužem trajanju od nekoliko sati, te da je parkiranje na javnoj površini u trajanju cijelog dana iznimno, dok je predmetnom Odlukom uređeno upravo suprotno, te je parkiranje u trajanju cijelog dana uređeno kao pravilo, a satno parkiranje kao iznimka. Uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da je uređenje korištenja usluge parkiranja prije donošenja sporne Odluke bilo uređeno na način da je bilo predviđeno samo satno parkiranje, te da se u slučaju duljeg parkiranja uz neplaćanje parkirne karte plaćala ugovorna kazna u unaprijed utvrđenom iznosu i to na isti način na koji se sada naplaćuje dnevna karta, sud zaključuje da je prava volja pri donošenju općih uvjeta koji su sastavni dio predmetne Odluke bila upravo da se sankcionira činjenica da je korisnik usluge propustio platiti cijenu usluge, a ne da se uvede redovno korištenje javnih parkirališta u trajanju cijelog dana. Na ovaj zaključak dodatno ukazuje i općepoznata činjenica da su javna parkirališta malobrojna u odnosu na brojnost motornih vozila u prometu, da se u pravilu nalaze na mjestima gdje je povećan protok motornih vozila i potreba za kraćim zadržavanjem, iz kojih razloga su na nekim od javnih parkirališta od strane gradova i općina uvedena i vremenska ograničenja u trajanju od nekoliko sati nakon kojih nije moguće ponovno u istom danu koristi uslugu parkiranja vozila. Osim navedenog, svakako je za istaknuti da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, tvrditi da činjenica neplaćanja sata korištenja usluge parkiranja predstavlja pristanak da se plati cijena parkiranja u trajanju od 24 sata. Naime, ocjena je ovog suda da je korisnik usluge parkiranja samim činom parkiranja iskazao volju da koristi navedenu uslugu, dok okolnost da nije platio minimalni iznos korištenja usluge daje pravo davatelju usluge da potražuje isplatu cijene usluge za vrijeme koje je usluga korištena, pa i zatezne kamate koje bi korisnik zbog kašnjenja bio u obvezi platiti, no nikako ne daje pravo davatelju usluge da zbog neplaćanja cijene usluge potražuje unaprijed određeni iznos neovisno o pruženoj usluzi. Slijedom navedenog, a kako su odredbe predmetne odluke temeljem koje tužitelj naplaćuje potraživanje koje je predmet postupka po ocjeni ovog suda u suprotnosti s prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima u smislu čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" 99/99, 29/02 i 49/02), sud je utvrdio da tužitelj nema pravo potraživati isplatu cijene dnevne parkirne karte, te je odlučio kao u točkama I. i II. izreke presude. [...] U Dubrovniku, 23. travnja 2014. Sutkinja: M. B.

Iz recentne prvostupanjske sudske odluke Općinskog suda u Dubrovniku u predmetu poslovni broj: Povrv-517/12, koju u nastavku objavljujem u skraćenom obliku, je razvidno da je prema pravnom shvaćanju Općinskog suda u Dubrovniku izraženom u toj presudi naplata tzv. dnevnih parkirališnih karata Sanitata d.. Dubrovnik suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, te s prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Osobno naplatu tzv. dnevnih parkirališnih karata smatram bezobraznom pljačkom građana i grubim izigravanjem Ustava i zakona, te odluka Ustavnog suda, te stoga posve podržavam i dijelim pravna shvaćanja iznesena u navedenoj sudskoj odluci o očiglednoj nezakonitosti i nepoštenosti odredbi o tzv. dnevnoj parkirališnoj karti i nadam se i vjerujem da će takva shvaćanja potvrditi i žalbeni i revizijski sud, te Ustavni sud u Republici Hrvatskoj. ************************************************** Poslovni broj: 11 Povrv-517/12 PRESUDA Općinski sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji M. B., u pravnoj stvari tužitelja Sanitat Dubrovnik d.. Dubrovnik, Lazaret bb, OIB: 99080716453, kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika M. M., iz Mokošice, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Dubrovniku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. travnja 2014. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 23. travnja 2014. presudio je I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je 4. lipnja 2012. pod poslovnim brojem Ovrv-341/12 donijela L. B., javna bilježnica u Dubrovniku. II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.625,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 4. lipnja 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 4.245,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 1.232,50 kuna od 4. lipnja 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. IV. Nalaže se tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 4.218,75 kuna. [...] Obrazloženje Tužitelj u prijedlogu za ovrhu navodi da mu tuženik na ime pruženih usluga, po osnovi naloga i opomena za plaćanje dnevnih parkirnih karata duguje iznos od 5.625,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. lipnja 2012. do isplate, te predlaže da se tuženiku naloži da mu isplati navedeno potraživanje i naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.232,50 kuna. [...] Tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, i kasnije tijekom postupka navodi da nema dugova prema tužitelju jer nije s istim u nikakvim pravnim odnosima. U odnosu na navode tužitelja da se potraživanje odnosi na dnevne parkirališne karte ističe da ista predstavlja samo novi naziv za ugovornu kaznu, iako je u suštini ugovorna kazna koja je nezakonita, te da predstavlja nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 96. Zakona o potrošačima. Pojašnjava da u situaciji kada korisnik parkinga parkira svoje vozilo na označenom javnom parkiralištu sklapa sa tužiteljem adhezioni ugovor o korištenju parkirnog mjesta, no iz samog ugovora nije jasno u kojem vremenskom trajanju se ugovor sklapa. Naime, smatra da nije dopušteno pretpostaviti da ugovaratelj na početku pristaje nečinjenjem na najskuplju opciju, to jest da odmah po parkiranju izražava namjeru da sklopi ugovor na cijeli dan, a ne sat, dok djelatnici tužitelja ne mogu unaprijed znati da li korisnik parkinga želi ostati na parkirnom mjestu cijeli dan ili 1 do 2 sata, uz napomenu da pristanak šutnjom u Republici Hrvatskoj može biti dopušten samo zakonom, a ne odlukom tijela lokalne vlasti. Smatra logičnim da bi korisnik parkinga kupio cjelodnevnu kartu parkinga da to želi, no ističe da njemu nije niti ponuđena kupnja. Ističe da u stvarnosti nije moguće kupiti dnevnu parkirališnu kartu za razliku od satne parkirališne karte, što opet upućuje na činjenicu da ista u biti predstavlja ugovornu kaznu. Dalje, osporava da je parkirao svoje vozilo na parkirališnom mjestu kojim tužitelj ima ovlast upravljati, te koje bi predstavljale legalna javna parkirališna mjesta. Ističe da tužitelj često naplaćuje naknade za parkiranje na površinama na kojima nema pravo naplaćivati parkiranje jer nema koncesiju za naplaćivanje parkiranja ili pak naplaćuje parkiranje na površinama u privatnom vlasništvu ili površinama na kojima je zakonom zabranjeno parkiranje. U odnosu na Odluku o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku ističe da je ista nezakonita jer je donesena od strane Gradskog vijeća Grada Dubrovnika bez prethodne suglasnosti Ministarstva unutarnjih poslova iako je navedena suglasnost sukladno tada važećem Zakonu o sigurnosti prometa na cestama neophodna. Smatra da je moguće da je vozilo tuženika u nekoj prigodi primijećeno na nekom od prostora na kojima tužitelj nije ovlašten naplaćivati parkiranje, no tužitelj nema pravo zahtijevati naknadu za navedeno, uz napomenu da tužitelj nije dokazao niti činjenicu da je upravo tuženik bio vozač predmetnog vozila što upućuje na zaključak da nije niti dokazan identitet osobe koja je dala izjavu potrebnu za sklapanje tzv. ugovora o pristupu. Osporava i potraživanje tužitelja po osnovi opomena jer nikada nije zaprimio niti jednu opomenu na koju se tužitelj poziva. [...] Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08 i 57/11; dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. [...] Odredbom čl. 7. Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku koju je donio Grad Dubrovnik kao tijelo lokalne vlasti (Službeni glasnik Grada Dubrovnika br. 12/09, dalje u tekstu: Odluka) je propisano da zaustavljanjem ili parkiranjem na javnom parkiralištu s naplatom vozač ili vlasnik vozila sklapa s organizatorom parkiranja ugovor o korištenju javnim parkiralištem s naplatom na temelju dnevne parkirališne karte prihvaćajući opće uvjete ugovora o korištenju javnim parkiralištem s naplatom propisane Odlukom, dok je odredbom čl. 9. st. 2. Odluke propisano da dnevna parkirališna karta vrijedi za parkirališnu zonu i za vrijeme za koje je izdana. Nadalje, odredbom čl. 18. st. 2. Odluke je propisano da se za korištenje javnim parkiralištima s naplatom po povoljnijim uvjetima izdaje jednosatna ili višesatna parkirališna karta, dok je odredbom čl. 20. st. 1. Odluke propisano da je korisnik javnog parkirališta s naplatom dužan istaknuti valjanu satnu kartu s unutarnje strane vjetrobranskog stakla vozila ili zaprimiti SMS potvrdu za plaćeno parkiranje u vremenskom periodu od pet minuta od svog dolaska na javno parkirališno mjesto s naplatom, dok je stavkom 3. istog članka određeno da ukoliko korisnik parkiranja ne postupi sukladno odredbi stavka 1. istog članka ili čija satna karta nije valjana, korištenje javnim parkiralištem s naplatom ugovara s organizatorom parkiranja sukladno čl. 7. Odluke. Iz navedenih odredbi proizlazi da korisnik parkirališnog mjesta u trenutku parkiranja vozila, dakle konkludentnim činom, pristupa ugovoru o korištenju parkirališnog mjesta, dok cijena i trajanje korištenja navedene usluge ovise o tome da li je korisnik usluge u trenutku parkiranja istaknuo valjanu kartu ili pak primio SMS potvrdu za plaćeno parkiranje, iz čega dalje proizlazi da neplaćanjem jednosatne ili višesatne karte, odnosno izričitim neizjašnjavanjem - šutnjom o trajanju korištenja usluge iskazuje namjeru da koristi uslugu u dnevnom trajanju i da plati cijenu usluge u navedenom trajanju. Dakle, korisnik usluge parkiranja plaća unaprijed cijenu dnevnog parkiranja vozila neovisno o vremenskom razdoblju u kojem koristi uslugu, pa time cijena pružene usluge zapravo ovisi o načinu plaćanja usluge, a ne o korištenju same usluge. Iz navedenog jasno proizlazi da obveza plaćanja dnevne parkirne karte proizlazi iz same činjenice da korisnik nije platio satnu kartu pružene usluge, a ne iz činjenice da je iskazao namjeru i da koristi uslugu u dnevnom trajanju. Člankom 265. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 i 41/08, dalje u tekstu: ZOO) je određeno da nema učinak odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenika ili neko drugo njegovo propuštanje (na primjer ako ne odbije ponudu u određenom roku ili ako poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku i sl.) smatrati prihvatom. Odredbom čl. 296. st. 1. ZOO-a je propisano da su ništetne odredba općih uvjeta koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja., prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Naime, ocjena je ovog suda da korisnik usluge konkludentom radnjom i to parkiranjem vozila na parkirnom mjestu nesporno iskazuje volju da koristi usluge parkiranja, no navedenom radnjom ne iskazuje izričitu namjeru u pogledu trajanja korištenja usluge, niti pristanak na ponudu tužitelja da koristi uslugu u dnevnom trajanju, pa sud zaključuje da navedena odredba općih uvjeta u spornoj Odluci nema učinak. Nadalje, životno je i općepoznato da se usluga parkiranja vozila na javnoj površini po svojoj prirodi i svrsi u pravilu ne koristi u dužem trajanju od nekoliko sati, te da je parkiranje na javnoj površini u trajanju cijelog dana iznimno, dok je predmetnom Odlukom uređeno upravo suprotno, te je parkiranje u trajanju cijelog dana uređeno kao pravilo, a satno parkiranje kao iznimka. Uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da je uređenje korištenja usluge parkiranja prije donošenja sporne Odluke bilo uređeno na način da je bilo predviđeno samo satno parkiranje, te da se u slučaju duljeg parkiranja uz neplaćanje parkirne karte plaćala ugovorna kazna u unaprijed utvrđenom iznosu i to na isti način na koji se sada naplaćuje dnevna karta, sud zaključuje da je prava volja pri donošenju općih uvjeta koji su sastavni dio predmetne Odluke bila upravo da se sankcionira činjenica da je korisnik usluge propustio platiti cijenu usluge, a ne da se uvede redovno korištenje javnih parkirališta u trajanju cijelog dana. Na ovaj zaključak dodatno ukazuje i općepoznata činjenica da su javna parkirališta malobrojna u odnosu na brojnost motornih vozila u prometu, da se u pravilu nalaze na mjestima gdje je povećan protok motornih vozila i potreba za kraćim zadržavanjem, iz kojih razloga su na nekim od javnih parkirališta od strane gradova i općina uvedena i vremenska ograničenja u trajanju od nekoliko sati nakon kojih nije moguće ponovno u istom danu koristi uslugu parkiranja vozila. Osim navedenog, svakako je za istaknuti da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, tvrditi da činjenica neplaćanja sata korištenja usluge parkiranja predstavlja pristanak da se plati cijena parkiranja u trajanju od 24 sata. Naime, ocjena je ovog suda da je korisnik usluge parkiranja samim činom parkiranja iskazao volju da koristi navedenu uslugu, dok okolnost da nije platio minimalni iznos korištenja usluge daje pravo davatelju usluge da potražuje isplatu cijene usluge za vrijeme koje je usluga korištena, pa i zatezne kamate koje bi korisnik zbog kašnjenja bio u obvezi platiti, no nikako ne daje pravo davatelju usluge da zbog neplaćanja cijene usluge potražuje unaprijed određeni iznos neovisno o pruženoj usluzi. Slijedom navedenog, a kako su odredbe predmetne odluke temeljem koje tužitelj naplaćuje potraživanje koje je predmet postupka po ocjeni ovog suda u suprotnosti s prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima u smislu čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" 99/99, 29/02 i 49/02), sud je utvrdio da tužitelj nema pravo potraživati isplatu cijene dnevne parkirne karte, te je odlučio kao u točkama I. i II. izreke presude. [...] U Dubrovniku, 23. travnja 2014. Sutkinja: M. B.