Jump to content

Gringo

Korisnik
  • Broj objava

    1658
  • registrirao se

  • Zadnja posjeta

  • Osvojio dana

    10

Sve što je Gringo objavio

  1. A što ste čekali do sada ako se sudska odluka u pogledu susreta i druženja godinama nije provodila? Vaša djeca su velika i vi trebate pokušati izgraditi odnos sa njima, a ne ratovati sa njihovom majkom.
  2. Javite mi se ako bi željeli javno ispričati priču.
  3. Otac djece je zatražio multidisciplinarno vještačenje roditeljskih kompetencija. Kojom ćete brzinom doći na red na medicinskom fakultetu nitko vam ne može preciznije reći od samog fakulteta kojem se možete obratiti. Također, ako ste van Zagreba i česta putovanja vam predstavljaju problem, onda je također dobro razgovarati sa fakultetom i zatražiti od njih ako vam mogu izići u susret da nastoje te razgovore i rješavanja testova grupirati u recimo 2-3 dana.
  4. Poštovani, budimo na čisto malodobno dijete ne može odlučivati o tome hoće li viđati roditelja!!!!! Svi koji na taj način manipuliraju djetetovom voljom ne žele dobro vašem djetetu ni vama. Postavljam svima na ovom forumu jednostavno retoričko pitanje koje glasi da li ćete podržati dijete kad vam jednog dana kaže da ne želi u školu?! "Ako sin samoinicijativno to ne želi, onda se treba zapitati ima li smisla to potencirati. Prije negoli me "napadnu" drugi korisnici, pogledajte si malo na što liči ovrha viđanja djeteta s roditeljem, imate primjera i u nas - link. Osobno sam legalist i uvijek za poštivanje propisa, no moramo prestati biti slijepi i vidjeti da imamo svojevrsni legislativni apsurd, jer prisilno izvršenje takvih odluka je ponekad toliko mučno da se čovjek upita isplati li se to. Ako dijete vrišti i piša u gaće ili se čak počinje samoozljeđivati, treba li išta reći?" Nemojte se ljutiti, ali ovo što ste napisali toliko je manipulativno da nema veze sa dobrobiti djeteta niti pravima roditelja kojemu ste odgovorili, ali ima puno veze sa nakaradnim razmišljanjima pojedinih djelatnica sustava i onih tzv. vještakinja koje pišu nalaze na temelju priče jednog roditelja, onog sa kojim dijete živi. Takav način razmišljanja nema nikakve podloge u znanstvenim radovima objavljenim u posljednjih 20 godina. Vrlo brzo u Zagrebu će se održati upravo nešto na ovu temu.
  5. Poziv roditeljima: 1. Ako ste na temelju sudjelovanja u Domovinskom ratu ocijenjeni da bolujete od PTSP-a te vam je na temelju toga spriječen ili minimiziran kontakt s djecom bilo mišljenjem CZSS-a ili odlukom suda, svakako nam se javite u inbox ili telefon udruge, 2. Ako ste zadovoljni uslugama svog odvjetnika pa i ako niste, u predmetima obiteljsko-pravne zaštite, javite nam se u inbox ili telefon udruge. Cilj nam je pomoći drugim roditeljima, članovima udruge.
  6. Bez suglasnosti djetetovog oca dijete ne možete odvesti u Irsku. Dosta toga naveli ste o djetetovom ocu, moje subjektivno mišljenje je da to puno više govori o vama. Ono što mene zanima naveli ste da dijete ima strah od oca. Po vama zašto dijete ima strah od oca? Da li ste to prijavili nadležnim institucijama?
  7. Dr Craig Childress: Psihopatologija u roditelja, u djeteta izaziva sljedeće primarne simptome (sva tri primarna simptoma moraju biti prisutna da bi se dijagnosticiralo tzv. "čisti slučaj otuđenja", kako to naziva Karen Woodall): 1. U djeteta je potisnut sustav privrženosti, tj. dijete inicira prekid odnosa s normalnim roditeljem koji mu je privržen 2. Pokazuje se pet karakterističnih poremećaja ličnosti, specifično prema odbačenom roditelju: grandioznost (sudi o roditeljskoj adekvatnosti), nedostatak empatije, osjećaj povlaštenosti, nabusito-arogantni stav i splitting (polarizirano viđenje odbačenog roditelja kao potpuno lošeg i viđenje drugog roditelja kao savršenog. 3. Zabulde - dijete ima fiksirana i kriva uvjerenja u vezi s pretpostavljenim neadekvatnim roditeljstvom odbačenog roditelja. Sekundarni simptomi: 1. Karakteristično je da odabrani roditelj govori: "Poslušajmo dijete, ako neće ići s tobom, neće.", "Djeca trebaju odlučivati o susretima s drugim roditeljem", "Ako treba neka dijete svjedoči na sudu, nema problema." 2. Karakteristični razlozi zašto dijete odbacuje roditelja su: "Neosjetljiv je", "Ima problema s kontrolom ljutnje", "Ne preuzima odgovornost/nije se ispričao.", "Zanemaruje dijete zbog nove ljubavi.", "Neoprostivo insistira na..." 3. Odabrani roditelj ima dvostruka mjerila prema ponašanju djeteta prema odbačenom roditelju u usporedbi s ponašanjem prema sebi, u situaciji: odbijanja, odbacivanja, discipline, isprike. 4. Odabrani roditelj preuzima ulogu "roditelja zaštitnika". 5. Odabrani roditelj je selektivno bespomoćan – postiže da ga dijete sluša u vezi sa svim drugim ali je bespomoćan pri uvjeravanju djeteta da provodi vrijeme s odbačenim roditeljem 6. Dijete ne "posjeduje" odbačenog roditelja. 7. Zajednička viktimizacija (Odabrani roditelj tipično govori "Znam kako se dijete osjeća, drugi roditelj je upravo to činio meni tijekom našeg braka".) 8. Roditelj zanemaruje sudska rješenja i autoritet suda, a dijete se ponaša na način da bježi od odbačenog roditelja. 9. Odabrani roditelj rado koristi izraze "zlostavljanje" i "zlostavljački" pri opisivanju ponašanja odbačenog roditelja 10. Dijete se protivi da ga se "prisiljava" viđati odbačenog roditelja.
  8. Jesam li roditelj otuđitelj? Ovo je kratki upitnik koji će Vam pomoći poboljšati nenamjerna štetna ponašanja prema djetetu. Oni koji se štetno ponašaju namjerno moraju imati na umu da prvenstveno štete djetetu koje tvrde da jako vole. Odgovorite s DA ili NE 1. Kritiziram li ili negativno govorim ikad o drugom roditelju i njegovoj/njezinoj obitelji ili prijateljima pred djetetom tako da me može čuti? 2. Tražim li ikad od djeteta da bira koga će voljeti – drugog roditelja ili mene? 3. Govorim li pred djetetom o uzdržavanju i drugim pravnim pitanjima na način da drugog roditelja predstavljam negativno? 4. Ograničavam li ikad vrijeme s drugim roditeljem uz izliku da sam bolji roditelj? 5. Tražim li od djeteta da čuva tajne, laže ili skriva nešto od drugog roditelja? 6. Ispitujem li dijete detaljno o tome kamo ide i što radi s drugim roditeljem? 7. Spriječavam li ikad dijete da s drugim roditeljem razgovara telefonom, blokiram li poruke, ne uzvraćam telefonske poruke, brišem e-mail poruke ili im ne dajem poklone ili poštu od drugog roditelja? 8. Prekidam li vrijeme dok je dijete s drugim roditeljem na način da više puta dnevno zovem telefonom ili da planiram aktivnosti u vrijeme kad dijete treba biti s drugim roditeljem, posebice ako je to vrijeme kraće od vremena koje provodi sa mnom? 9. Spriječavam li da dijete provodi vrijeme s drugim roditeljem? 10. Sabotiram li ikad neku aktivnost koju dijete ima s drugim roditeljem? 11. Ohrabrujem li dijete, bilo otvoreno, ili prikriveno, da okrivljuje drugog roditelja za nešto? 12. Koristim li dijete kao terapeuta ili posebnog prijatelja s kojim dijelim svoje duboke i uznemirujuće osjećaje? 13. Dajem li djetetu do znanja da se loše osjećam kad govori o tome kako uživa s drugim roditeljem 14. Tražim li od djeteta da špijunira drugog roditelja dok je s njim/njom? 15. Usađujem li ikad u dijete osjećaj krivnje, pritiska ili potrebu odbacivanja drugog roditelja? 16. Natječem li se u tome koliko ljubavi, brige i pažnje dijete posvećuje drugom roditelju, njegovoj/njezinoj obitelji i prijateljima, a koliko meni? 17. Prijavljujem li ikad drugog roditelja lažno policiji ili centru za socijalnu skrb za npr. zloporabu droga ili neprimjereno ponašanje? 18. Spriječavam li dijete da izrazi svoje osjećaje, bez obzira odobravam li ih ili ne (npr. ljubav, sreću, uzbuženje, ljutnju, strah, tugu)? 19. Predstavljam li se pred djetetom kao žrtva prošlih ili sadašnjih ponašanja drugog roditelja? 20. Prepuštam li djetetu da odlučuje hoće li provoditi vrijeme s drugim roditeljem? 21. Radimo li rado dramu svaki put kad dijete prelazi od jednog roditelja drugom? 22. Optužujete li drugog roditelja tako da dijete čuje za svoje psihičko, fizičko ili materijalno stanje? 23. Dajete li rado drugom roditelju dijagnoze, npr. alkoholizam, psihoza, i sl., tako da dijete to čuje? 24. Govorim li o mami/tati nazivajući ih imenom? Ako ste na bilo koje od ovih pitanja odgovorili s DA, potrebno je da procijenite u kolikoj se mjeri bavite otuđivanjem djeteta od drugog roditelja i da ispravite takva ponašanja. Vjerujemo da svojem djetetu želite dobro i da ćete se potruditi koliko je potrebno. Djeca trebaju moći slobodno voljeti oba roditelja. Ako Vam se drugi roditelj ne sviđa, ili ako smatrate da nije dobar za dijete, problem trebate rješavati bez pribjegavanja uništavanju odnosa djeteta i toga roditelja. Opsjednuti otuđitelji ne prezaju ni od čega da bi prekinuli vezu između djeteta i drugog roditelja. Oni imaju još puno širi arsenal manipulativnih ponašanja. To je težak oblik zlostavljanja djeteta gdje djetetu nije dopušteno voljeti roditelja ni njegovu/njezinu širu obitelj i prijatelje, koji predstavljaju polovicu djetetova nasljeđa, pa im posljedično nije dopušteno voljeti cijeloga sebe. Roditelji koji zaista skrbe za najbolji interes svojeg djeteta učinit će sve što mogu da ne stave dijete u središte svojeg sukoba s drugim roditeljem i da ga potaknu da voli oba roditelja. Poveznica na izvornik: http://www.majorfamilyservices.com/parental-alienation-quiz… Izvornik smo minimalno izmijenili temeljem najnovije stručne literature o ponašanju roditelja otuđitelja i temeljem iskustava roditelja koji su tražili našu pomoć.
  9. Ovi predmeti ne idu na Vrhovni sud, ostaje vam mogućnost predati Ustavnu tužbu, samo pazite na rokove, mislim da imate 30 dana.
  10. Djetetov otac je poprilično neodgovoran. Mene zanima da li vi kao odgovoran roditelj imate očevu suglasnost za preseljenje djeteta 350 km daleko i da li i na koji način ste predložili podjelu troškova oko viđanja djeteta?
  11. Zbog čega mislite da djetetov otac ne bi dao pristanak ako, kako vi navodite, otac svojevoljno ne viđa dijete, a dijete ga i ne pozna?
  12. Prvo se pozivate na zakon, onda na dogovore?! Ovo baš i je vjerovali ili ne!
  13. "Ako se radi o diskriminaciji-vrlo je simptomatično,što osobe koje se pozivaju na diskriminaciju-ne uključuju uvijek otvorenu mogućnost-brige i odgoja dijeteta na oba roditelja(50% i 50%),što,uostalom i zakon propisuje kao optimalnu soluciju za dobrobit dijeteta." Što vam znači ova rečenica? A gdje vi imate kod nas mogućnost zajedničkog fizičkog skrbništva kao optimalne solucije?! "Stari" Obiteljski zakon iz 2003. sadržavao je u članku 99. da je skrbništvo zajedničko, ravnopravno i sporazumno. U praksi je to izgledalo jedva 2-3 % iako je npr. u Švedskoj već 50 %. Brojni očevi koji su predlagali sudu zajedničko fizičko skrbništvo nisu to osvarivali jer to "nije u interesu djeteta" ili to nije željela majka i slično. Novi nakaradni Obiteljski zakon ne predviđa mogućnost zajedničkog fizičkog skrbništva osim u slučajevima kada to žele oba roditelja, čim jedan to ne želi sudac nema mogućnosti donijeti zajedničko skrbništvo pa makar to bilo i u interesu djeteta?! "Tako da veliki problem predstavlja loša komunikacija ex supružnika i dok tome ne pristupe trezveno i dalje će biti dugih parnica,u kojima će se jedan ex supružnik osjećati zakinuto za svoja prava-dok dijete i dalje je izloženo svim posljedicama." Ovo naprosto nije točno, vi kao da ste djelatnik centra za socijalnu skrb ili suda pa svu odgovornost prebacujete na roditelje. Centri za socijalnu skrb i sudovi ne trebaju tamo gdje se roditelji mogu dogovarati.
  14. "Pošten iznos" nemoguće je odrediti tamo gdje su zakoni i praksa postavljeni tako da se pojedinci mogu njime okoristiti, tako je i sa alimentacijom.
  15. Koji je to po vama "pošten iznos" za uzdržavanje djeteta? Inače u uređenim zemljama u kojima su uzdržavanje djece propisali na daleko transparentniji i pravedniji način oba roditelja u tome moraju sudjelovati, a alimentacije se kreću 100 - 120 eura, riječ je o zemljama koje imaju daleko veći standard od Hrvatske.
  16. Što se tiče mjesta preuzimanja djeteta i vremena u koje se dijete vraća, to se treba odvijati na način kako piše u sudskoj odluci. Ako sudska odluka ne precizira takve detalje onda nije dobra i treba je promijeniti kako bi se izbjegli nesporazumi. Ali, po meni je puno veći problem to što dijete "uvijek plaće i histerizira kada ide kod mame,". Zašto vi mislite da se to dešava?
  17. Propisi ne zabranjuju roditeljima da sami objavljuju fotografije vlastite djece, ali navode da su roditelji dužni štititi najbolji interes djeteta u svim aspektima pa tako i poštujući njihovo pravo na privatnost. Budući da je fotografija vaše djece, kako navodite, objavljena bez vaše suglasnosti bilo bi dobro da o tome pisanim putem obavijestite nadležni centar za socijalnu skrb i Pravobraniteljicu za djecu kako bi se ustanovilo da li se vaša djeca na taj način nepotrebno izlažu neželjenim posljedicama. Znam nekoliko slučajeva u kojima su roditelji/očevi prekršajno kažnjeni zbog objavljivanja fotografije djeteta na društvenim mrežama bez suglasnosti majke.
  18. Da li postoji kod vas sudska odluka u pogledu povjere djeteta, susreta i druženja?
  19. Prvo je pitanje bilo upućeno svima koji sudjeluju u ovoj raspravi. Ako se ne varam djeca su zajednička, imaju i oca i majku. Ja isto vjerujem da će sud donijeti odluku da djeca mogu ići sa majkom i to prije svega zato što se rukovodi stereotipima i predrasudama, a ne objektivnim kriterijima. Ljubav djeteta i roditelja ne uvjetuje financijska situacija niti stanje u državi.
  20. Zanima me kako je preseljenje djece iz sredine na koju su se navikla u njihovom interesu? I da ne zaboravim, naravno iako ima i takvih roditelja, zašto mislite da bi otac bio spreman trgovati djetetom za smanjenje alimentacije?
  21. KONKRETAN PRIMJER KAKO SE NEŠTO DOBRO MOŽE IZOKRENUTI U NEŠTO SUPROTNO Budući da nam se više roditelja obratilo pitanjem što mislimo o ovrsi kad drugi roditelj dulje vrijeme spriječava provođenje vremena djeteta s Vama i kad Vas dijete odbacuje zbog izmišljenih i/ili banalnih razloga. Smatramo da je ovrha dobar način da se osigura provođenje sudske odluke, i svima šalje jasnu poruku da nitko nije iznad zakona. Posebice gdje su djeca jako izmanipulirana, pa ponavljaju riječi odraslih lažno optužujući roditelja i izmišljajući razna neprimjerena ponašanja toga roditelja – što ujedno najčešće i jesu slučajevi kad se spriječava kontakt s jednim roditeljem, pod krinkom zaštite djeteta od tobož nasilnog, emotivno nedostupnog roditelja i sl. Za djecu je ovrha odgojno i kratkoročno i dugoročno korisna. Dobijaju važnu životnu pouku da se zakon mora poštovati i da nitko nije iznad zakona. Također i da se roditelja ne smije odbacivati zbog izmišljenih konstrukata i da se to neće tolerirati. ALI: Nismo nikad ni pomislili da sudski ovršitelj zapravo zahtijeva da dijete samo nad sobom provede ovrhu, da u trenu prestane odbijati roditelja kojeg je odbacilo i pristane provesti vrijeme s njim (stručnjaci smatraju da je oko 4 dana potrebno da dijete boraveći s odbačenim roditeljem, s tim roditeljem uspostavi odnos). Također nismo ni pomišljali da sudski ovršitelj i na odbačenog roditelja radi pritisak i tijekom same ovrhe dovodi u pitanje njegovu vjerodostojnost, ukratko, da svim navedenim ne poštuje odluku suca o ovrsi. Nažalost, mi gotovo i nemamo stručnjaka koji su u stanju provesti ovrhu a da dijete ne izmuče, da ga ne dovedu u situaciju da mora odlučiti hoće li s odbačenim roditeljem provesti neko vrijeme, tj. dopustiti ovrhu – koju je sud odredio rješenjem! Nažalost, mi gotovo i nemamo stručnjaka koji znaju provesti ovrhu i koji neće dijete dovoditi u sukob lojalnosti, da mora odlučivati protiv volje roditelja-otuđitelja kojemu se poslije mora vratiti uz sve posljedice svoje odluke da provede neko vrijeme s odbačenim roditeljem. Zato sud, tj sudac i donosi odluku, da dijete ne mora odlučivati. To tako nalaže zakon, struka, zdrav razum. No, praksa je nešto drugo. Navodimo konkretan istinit nedavni primjer. Znamo da su očevi ti koji su u velikoj većini slučajeva primorani pokretati ovrhu, ali ima i obrnutih primjera kao što je ovaj slučaj koji je školski primjer zlostavljanja djeteta od strane onih koji su plaćeni da mu pomognu. Molimo sve da se ovo ne pretvara u borbu spolova, već da svi zajedno pokušamo utjecati na sustav da prekine sa ovakvom nakaradnom praksom! Dječak je u dobi od 10 g, i odbija provoditi vrijeme s majkom. To traje već dulje od 2,5 mjeseca uz optužbe da ga "ne čuje", da ga je "pljusnula", "prisiljavala" da se igra s prijateljima (s kojima se inače oduševljeno igrao), da od njega traži da bude savršen, da ga prisiljava da s njom razgovara "zagrebački" – sve tipično i kao takvo opisano u stručnoj literaturi koja se bavi otuđenom djecom. Kad ga otac i dovede na susret s majkom, uvijek je u blizini ili čeka u automobilu, te dijete nakon par minuta govori: "Ne želim više biti s tobom, idem sad tati." ili "Sad želim ići, doma me čeka prijatelj." Majka doznaje da uvijek postoje dogovori da mu prijatelji dođu doma kad treba biti s majkom. Na ovrhu je došlo dvoje policajaca, jedan djelatnik socijalne skrbi, majka i sudski ovršitelj. Nakon 20 minuta rasprave s ocem koji iznosi optužbe protiv majke koje je dijete već prije navelo, a koje ni djelomice nisu utemeljene, jer bi u protivnom sud to cijenio i ne bi naredio ovrhu, sudski ovršitelj traži da svi napuste sobu i da se dovede dijete i majka. Socijalni radnik ne reagira, majku nitko nije pripremio što može očekivati, takvo iskustvo od prije nema. Članovi očeve obitelji ju vrijeđaju i tjeraju van, ona traži zaštitu policije koja smiruje nasilno ponašanje. Sudski ovršitelj pita majku: "Volite li vi svoje dijete? Ne biste ga valjda na silu odveli". Zatim daje savjet: "Morate popraviti odnos s djetetom", što je besmisleno i nemoguće jer joj se onemogućava provođenje vremena s djetetom. Da je to moguće, ne bi bila određena ovrha. Konstatira "Ovdje imam Konvenciju, dijete ima pravo biti saslušano." te "Dijete nije trupac, neću ja na silu uzimati dijete." No, dijete je već bilo saslušano na sudu prije nego je sudac donio rješenje o ovrsi i imenovao sudskog ovršitelja. Majka se slaže da dijete nije trupac i iskazuje povjerenje u ovršitelja da će svojom stručnošću ovrhu obaviti na korist djeteta. Ovršitelj zabranjuje majci da razgovara s djetetom, smije samo biti nazočna a on će razgovarati s djetetom. Otac dovodi dijete i ostavlja ga u prostoriji. Sudski ovršitelj postavlja sugestivna pitanja, inducira dijete dajući legitimitet strahu od mame za koji nema realnog razloga i odgovornost za uspjeh ovrhe prebacuje na dijete. Pročitajte kako: S. ovršitelj: "Nemoj se bojati, nitko te neće siliti protiv tvoje volje. Mi svi smo ovdje radi tebe. Ti si car, ti odlučuješ (ne, gospodine sudski ovršitelju, sud je odlučio, a Vaš je posao provesti odluku suda na način da to objasnite djetetu). "Tvoja mama ima pravo da budeš i sa njom. Želi te voditi u Zagreb." (Da ovršitelj nije spominjao strah, da je rekao "Ti imaš pravo provoditi vrijeme s mamom i mamu bi to veselilo također," - ovrha je mogla biti i uspješna). Dijete: "Ne bih." S. ovršitelj: "Zašto? Je l' se bojiš mame?" (Dovoljno je bilo "zašto" i onda sačekati odgovor djeteta. To nije poštovanje prava djeteta ako ovršitelj postavlja pitanja i djetetu nudi gotove odgovore. To se zove induciranje i sugestivni način razgovora, što je u biti kršenje prava djeteta). Dijete: (uz zadršku od par sekundi) "Da." S. ovršitelj: "A je li to zato što te mama udarila?" Dijete: (uz zadršku od par sekundi) "Da." S. ovršitelj:"A tate se ne bojiš?" – ovo je nepotrebno i sugestivno pitanje. Dijete: (uz zadršku od par sekundi) "Ne." S. ovršitelj: "A mami ne možeš sve ispričati?" (sugestivno pitanje implicira gotov odgovor). Dijete: (uz zadršku od par sekundi) "Ne." S. ovršitelj:"A tati možeš sve reći?" – (nemamo komentara). Dijete: (uz zadršku od par sekundi) "Da." S. ovršitelj: "A kakav je to jezik koji mama s tobom priča?" Dijete: "Zagrebački." S. ovršitelj: "Je l ga učiš u školi?" Dijete: "Ne." S. ovršitelj: "Tko te onda naučio zagrebački?" Dijete: "Mama." S. ovršitelj: "Koji jezik učiš u školi?" Dijete: "Engleski." S. ovršitelj: "To je super. Je l' ti smeta kad s mamom moraš pričati na zagrebačkom?" Dijete (s pauzom prije odgovora): "Ja bih rađe na hrvatskom. Ali volim učiti pa mi je to zanimljivo." S. ovršitelj: "Ne moraš na 15 dana k mami, možeš i kraće - kad ti je dosta, kažeš mami 'Sad mi je dosta, vodi me doma u Pazin." Dijete (s pauzom prije odgovora): "Ne bih." S. ovršitelj: "A je li to zato što te mama udarila?" Dijete (s pauzom prije odgovora): "Da." Mama: "Kad sam te dušo udarila?" Dijete nekoliko puta odmahuje glavom, rasplače se, ustaje s fotelje i kaže "Ne bih više." Majka ustaje kako bi zagrlila i utješila dijete, no sudski ovršitelj brzo uzima dijete za ruku i izvodi ga iz sobe. Majka još jedino uspijeva reći: "Volim te." Sudski ovršitelj se vraća. Otac ulazi u prostoriju i kaže da dijete povraća. Ovrha se obustavlja. Događaj i sve riječi su navedene istinito. Mi mislimo da je patogen otuđenja toliko maligan i poguban, da kao opaki virus zarazi sve. Zarazio je i samog sudskog ovršitelja koji je dodatno inducirao dijete da odbacuje majku zbog izmišljenih i/ili banalnih razloga. Iscrpljenu je majku, u emotivnom trenutku, sve to navelo da, iako to nije željela, od silne želje da bude s djetetom, progovori emotivno i dovede dijete u sukob lojalnosti. Dijete je odmahivanjem glavom ukazalo na istinu - da ga majka nije udarila. Smatramo da je očito da je dijete istodobno od te svoje izjave osjetilo veliki strah. Strah od mogućih posljedica (npr. uskrate ljubavi roditelja otuđitelja) zbog odustajanja od optužbi i odbijanja majke preplavio ga je. Nakon sugestivnih pitanja sudskog ovršitelja tijekom kojih se dijete sve više i pred samim sobom "kompromitiralo" i trpjelo pritisak da i dalje ponavlja vlastite neistine i da donese odluku, za dijete je ovo bilo previše, upravo kako je i reklo. Ovršitelj je prisiljavao dijete da bira - želi li tatu, za što mora odbijati provesti vrijeme s mamom, ili želi mamu, za što mora ići protiv inplicitne ili explicitne volje tate, pa i sudskog ovršitelja. To jest zlostavljanje djeteta. Ne mislimo da je to činio svjesno, već iz nepoznavanja dinamike otuđenja - do otuđenja djeteta i dolazi upravo zbog otvorenog ili prikrivenog pritiska na dijete da odabere jednog roditelja i odbaci drugog. Dijete je od početka bilo u "no-win" situaciji. Majka je od početka bila u "no-win" situaciji. Nakon svega Czss planira razgovor s majkom kojoj zamjera da je bila "nestrpljiva". To pokazuje da nisu upućeni u problematiku. S protekom vremena se problem otuđenja djeteta povećava i tu je strpljenje neprijatelj djeteta i odnosa roditelja i djeteta. Czss planira "postupno" popravljanje odnosa između djeteta i majke. To također pokazuje da nisu upućeni u problematiku. Dijete će time postati bojno polje. Kad god provede imalo vremena s majkom, ako bude u tome uživalo, osjećat će se loše, kao da je izdalo tatu i strahovat će od posljedica "izdaje" kontrolirajućeg roditelja - roditelja otuđitelja. Ako bude odbijalo i skraćivalo vrijeme s majkom, odnos s tatom će biti super, ali će biti nesretno jer mu fali mama. Izgradnja odnosa s odbačenim roditeljem neće biti moguća, a dijete će i dalje trpjeti nemjerljivu štetu od sukoba lojalnosti i odbacivanja živog, normalnog roditelja koji ga voli. Jedan način pomoći jest tretman roditelja. Tek ako roditelj otuđitelj djetetu da dopuštenje da može voljeti mamu, može se započeti s tretmanom djeteta. Sjećate se da smo naveli da stručnjaci smatraju da je četiri dana do najviše par tjedana s roditeljem kojeg je prije odbacivalo, dovoljno za uspostavljanja odnosa ljubavi i povjerenja. Ako se to ne dogodi u relativno kratkom roku, jedino je od pomoći odvajanje djeteta od roditelja otuđitelja - ovrhom, koja s djeteta skida odgovornost da mora birati roditelja. Nakon toga je potrebno još nekoliko mjeseci tretmana da se dijete ojača i ne uđe ponovno u isti način ponašanja, nakon čega dijete može opet slobodno boraviti s roditeljem otuđiteljem, ojačano. Dijete se mora pratiti, i na prve znakove ponovnog otuđivanja, biti ponovno odvojeno od roditelja otuđitelja. (Warshak, Baker, Childress, Woodall - kako o ovome, iako vjerojatno znamo više od većine, ipak nemamo dovoljno znanja, i toga smo svjesni, nemamo izbora već pokloniti vjeru znanstvenicima najvećeg međunarodnog ugleda). Dragi roditelji, što mislite o provođenju ovrhe u nas, a sve "u najboljem interesu djeteta"?
  22. "djetetu je najpotrebnija majka a otac tek nakon 3 godine" "mislim da je to po zakonu sa 13 godina" Nemojte se ljutiti, ali ovo su gluposti što pišete.
  23. Gospođo nije mi jasno u vašem slučaju tko koga odgaja: dijete vas ili vi dijete? Jednog dana kad vam dijete kaže da ne želi ići u školu hoćete li ga podržati u takvom razmišljanju?
  24. Mario 77 stavio vam je dobar link http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Agonija-jednog-oca-Nije-vidio-djecu-otkad-ih-je-majka-kradomice-odvela-u-Svedsku Budući da do mene iz svih dijelova Hrvatske dopiru informacije o ovoj problematici mogu vam ponešto reći o slučaju iz Labina. Na sudu u Švedskoj zahtjev ovog oca prošao je sve sudske instance i njihov Vrhovni sud naložio je povrat djece u Hrvatsku. Od trenutka zaprimanja zahtjeva do odluke Vrhovnog suda prošlo je 6 mjeseci. To ne znači odmah automatizmom povrat djece, ako se majka protivi, već je potrebno poduzeti dodatne pravne radnje. Ono o čemu bi trebali još razmisliti jest da predložite sudu u Hrvatskoj, gdje se vodi postupak, donošenje nove privremene mjere kojom bi se djeca povjerila vama na zajednički život, a s obzirom na nove okolnosti.
  25. Vi niste samohrani roditelj, Obiteljski zakon ne poznaje taj termin. Žalosno je da se u vrtićima još uvijek koriste formularima koji nisu usklađeni sa zakonom.
×
×
  • Napravi novi...

Važna informacija