Gringo

Znam da postoje takve sutkinje i odvjetnici, a to govori jako puno o njima. Jedine situacije kod kojih bi se trebalo razmatrati kraće (bez noćenja) a češće vrijeme djeteta sa ocem: ako je dijete dojeno ili ako je sa posebnim potrebama pa da se vrijeme prilagodi djetetovoj rutini. Inače nema razloga da dijete već od godine dana noći kod oca, to je prije svega u interesu tog djeteta.
O tome imate čitav niz znanstvenih i stručnih radova na stranici American Psychological Association (https://www.apa.org/)
Sreća je da na toj stranici još uvijek ne može objavljivati bilo tko.
 

"Dobar razvod" je bolji nego "loš brak", odnosno djeci šteti roditeljski sukob, a ne razvod sam po sebi. Konfliktne razvode obilježava da pojedini roditelji ne uspijevaju svoje partnerske probleme staviti po strani i graditi roditeljski odnos, već u probleme uključuju dijete.
Roditelj koji se osjeća povrijeđenim i zbog toga uskraćuje djetetu njegovo pravo na susrete sa drugim roditeljem ne može se zvati kompetentnim roditeljem. U takvim situacijama, ako su one dovoljno učestale, možemo govoriti o emocionalnom zlostavljanju djeteta. Dijete nije i ne može biti objekat odnosa roditelja.
Zaista se zna desiti, ponekad, da rad na komunikacijskim vještinama daje rezultate. No u situacijama konfliktnih razvoda, gdje se problem ponavlja, poboljšanje komunikacijskih vještina ne daje rezultate, već samo odvlači pozornost od ključnog problema. A česti ključni problem u pozadini je problem mentalnog zdravlja. Stručnjaku ga je relativno jednostavno uočiti, ali na žalost u našim centrima za socijalnu skrb time se ne bave, a to bi trebao biti 1. korak kod konfliktnih razvoda.
Vrijeme je veliki protivnik vašeg djeteta i vas. Nema jednostavnog i brzog rješenja, ali upornost i dosljednost daju rezultate. Ono što morate obavezno raditi jest svaku primjedbu na skrb majke prema djetetu u pisanom obliku slati nadležnim institucijama.
Mene sad zanima kome ste od nadležnih institucija u pisanom obliku uputili problem kršenja legitimnih prava vašeg zajedničkog djeteta?

"Dobar razvod" je bolji nego "loš brak", odnosno djeci šteti roditeljski sukob, a ne razvod sam po sebi. Konfliktne razvode obilježava da pojedini roditelji ne uspijevaju svoje partnerske probleme staviti po strani i graditi roditeljski odnos, već u probleme uključuju dijete.
Roditelj koji se osjeća povrijeđenim i zbog toga uskraćuje djetetu njegovo pravo na susrete sa drugim roditeljem ne može se zvati kompetentnim roditeljem. U takvim situacijama, ako su one dovoljno učestale, možemo govoriti o emocionalnom zlostavljanju djeteta. Dijete nije i ne može biti objekat odnosa roditelja.
Zaista se zna desiti, ponekad, da rad na komunikacijskim vještinama daje rezultate. No u situacijama konfliktnih razvoda, gdje se problem ponavlja, poboljšanje komunikacijskih vještina ne daje rezultate, već samo odvlači pozornost od ključnog problema. A česti ključni problem u pozadini je problem mentalnog zdravlja. Stručnjaku ga je relativno jednostavno uočiti, ali na žalost u našim centrima za socijalnu skrb time se ne bave, a to bi trebao biti 1. korak kod konfliktnih razvoda.
Vrijeme je veliki protivnik vašeg djeteta i vas. Nema jednostavnog i brzog rješenja, ali upornost i dosljednost daju rezultate. Ono što morate obavezno raditi jest svaku primjedbu na skrb majke prema djetetu u pisanom obliku slati nadležnim institucijama.
Mene sad zanima kome ste od nadležnih institucija u pisanom obliku uputili problem kršenja legitimnih prava vašeg zajedničkog djeteta?

Tražite podjelu troškova, odnosno da po dijete dolazi onaj roditelj koji ga vodi k sebi. To nije samo pitanje financijske prirode, već je za dijete puno bolje da nema osjećaj da ga uvijek jedan te isti roditelj ostavlja.

Tražite podjelu troškova, odnosno da po dijete dolazi onaj roditelj koji ga vodi k sebi. To nije samo pitanje financijske prirode, već je za dijete puno bolje da nema osjećaj da ga uvijek jedan te isti roditelj ostavlja.

Moram priznati da mi je zaista nejasno što točno želite, ali ako imate želju ponešto naučiti o razvojnim potrebama djeteta, mentalnom zdravlju, privrženosti i znate malo engleskog, preporučam vam 
American Psychological Association (APA) Na toj stranici imate čitav niz znanstvenih i stručnih radova o ovoj problematici i ono što je bitno na toj stranici još uvijek ne može bilo tko objavljivati.  U RH predlažem da malo pretražite stranicu Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba možda ponešto nađete o ovoj tematici koja vas zanima.
   

Nažalost može i ne samo u vašem slučaju već u RH postoji dosta sličnih slučajeva kojima je zajedničko da sustav postupa gotovo na identičan način - na štetu djeteta i ciljanog roditelja. Nemam za vas riječi ohrabrenja. Savjetujem vam, prije svega, da čuvate zdravlje i da pokušate, ako ste u mogućnosti, iskoristiti sve pravne puteve u RH i obratite se Europskom sudu za ljudska prava, ne zato što bi imali ne znam kakvu korist od toga već radi vlastite djece koja zaslužuju živjeti u uređenijoj državi.
Nije normalno da djeca odbijaju susrete sa vama osim ako ste ih zlostavljali, zanemarivali pa čak i u takvim okolnostima djeca vole roditelja i očekuju da se popravi. Djeca mogu odbijati susrete sa vama ako je to uvjet bezrezervne ljubavi od strane roditelja sa kojim žive i to je emocionalno zlostavljanje djece koje može biti gore i od fizičkog zlostavljanja.
Uvjetovanje plaćanja alimentacije osobnim odnosima s djecom i obrnuto ne smije se raditi i time bi samo napravili dodatnu štetu.

Pročitao sam početak teksta. Predmet je na sudu, znači niste se uspjeli dogovoriti pred centrom, a viđanje djeteta i oca svaki drugi vikend i par sati u tjednu nije podjednako. 

Roditelji odgajaju dijete, a ne obrnuto. Ne može dijete od 4 godine donositi odluke umjesto roditelja. Vi se trebate pobrinuti da dijete prespavljuje kod vas, osim ako je to odbijanje posljedica manipulacije drugog roditelja. Moraju postojati pravila i granice.
"veli socijalna radnica, treba uvijek slušati djetetove špotrebe."
Ako vam je ovo rečeno u kontekstu što dijete od 4 godine ne želi kod vas prespavljivati onda je najblaže rečeno smiješno. Kako ćete postupiti ako vam dijete jednog dana kaže da ne želi ići u školu? Da li ćete udovoljiti njegovoj potrebi?

Kad govorimo o pravu djeteta na iskazivanje volje i mišljenja onda je situacija sljedeća (ovo pišem jer vidim da baratate poluinformacijama i netočnim informacijama): od 01.08.2010. u Hrvatskoj je u primjeni Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava koja je po svojoj snazi iznad nacionalnih zakona. Kako ne bi duljio navest ću samo najznačajnije što ta Konvencija omogućuje djeci u zaštiti njihovih prava: 1. pravo na iskazivanje volje i mišljenja, 2. pravo da budu upoznata u skladu sa svojom dobi sa postupkom koji se vodi u njihovo ime, 3. pravo da budu upoznata u skladu sa svojom dobi sa svim posljedicama postupka koji se vodi u njihovo ime.
U tom pogledu stav Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, a što se najbolje vidi i iz postupka koji je vođen pred sudom u predmetu Sahin protiv Njemačke, je sljedeći: volja i mišljenje i vrlo malog djeteta moraju se na adekvatan način ispitati.
Naime, u predmetu Sahin protiv Njemačke kad je pokrenut postupak pred nacionalnim sudom dijete je imalo 2 godine, kad je postupak završen dijete je imalo 5 godina. Kao bitnu zamjerku postupku pred nacionalnim sudom Europski sud je našao u činjenici da nacionalni sud niti u jednom trenutku nije ispitao djetetovu volju i mišljenje.
Tako ispitana volja i mišljenje nije u konačnici obvezujuća po sud, ali sud onda mora detaljno obrazložiti zašto ne.
Tako da u eventualnom budućem postupku kojeg bi pokrenuli vašoj djeci biti će imenovana posebna skrbnica koja ima upravo zadatak ispitati volju i mišljenje djece. Nerijetko se dešava da posebne skrbnice nemaju dovoljno kompetencija za ispitivanje volje i mišljenja djece jer za tako nešto nije dovoljno biti samo pravne struke, već se treba nešto znati i o razvojnim potrebama djece, mentalnom zdravlju djece, privrženosti, ipak to se mora obaviti jer ako se ne obavi radi se o ozbiljnoj povredi prava djece.

Takve situacije se nerijetko dešavaju u slučajevima gdje je dijete samo objekat odnosa roditelja, a pojedini roditelji  znaju biti vrlo, vrlo maštoviti.
Problem možete donekle riješiti tako da sud odredi koju vrstu skrbi oko djeteta povjerava vama: izvanškolske aktivnosti, brigu o djetetovom zdravlju, obrazovanje ... i sl.
Postoje vrlo detaljne presude u tom smislu.

Ovo je itekako razlog za izmjenu Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Iz ovoga što ste napisali proizlazi da ste ga vi samoinicijativno mijenjali preseljenjem djece. Na koji način je otac djece sudjelovao u tom dogovoru oko preseljenja ili je doveden pred gotov čin? Da li bi vama dodatnih 600 - 700 kn na mjesečnoj razini troškova bila prepreka za viđanje djece? Ako ne, da li ste ponudili ocu da preuzmete na sebe dio tih troškova?

Prije svega, napisali ste vrlo malo informacija za konkretniji odgovor.
Odgovor na ovo pitanje je da moguće je.
Na ovo pitanje odgovaram protupitanjem, zašto bi uopće posebna skrbnica razgovarala sa bilo kojim roditeljem ako znamo da je njezin zadatak ispitati volju i mišljenje djeteta? Po meni bi pravo pitanje bilo zašto se posebna skrbnica priklonila mišljenju centra, a da nije obavila razgovor sa djetetom, ako se tako nešto desilo!?

Da, osim ako ne piše drugačije u rješenju.

Često primjećujem da roditelji kad se obraćaju nadležnim institucijama napišu jedan dopis i onda ga pošalju na različite adrese tražeći pomoć i podršku. Pa tako nerijetko se dešava da npr. isti dopis dobije Pravobraniteljica za djecu i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i to ne valja. Ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova bavi se  slučajevima nepovoljnijeg postupanja prema vama s obzirom na spol, dob, rasu ... Ako ste u centru za socijalnu skrb ili nekoj drugoj instituciji dovedeni u takvu situaciju onda će taj dopis biti napisan u tom smislu i super ako još uz to možete priložiti i neke materijalne dokaze, ali nije nužno jer teret dokazivanja nije na vama. Ono što hoću naglasiti, u tom dopisu nećete navoditi sve situacije u kojima majka krši prava djeteta jer ako to navodite onda je to zaista predmet kojim se treba pozabaviti Pravobraniteljica za djecu.

Budući da kanite stjecati pravo vlasništva na nekretnini u RH kao državljanin Kraljevine Norveške procedura je sljedeća: uz ispunjen i potpisan zahtjev Ministarstvu pravosuđa potrebno je dostaviti: pravnu osnovu stjecanja, zk izvadak, uvjerenje o pravnom statusu nekretnine, ovjerenu presliku putovnice i 105 kn državnih biljega (35 kn za zahtjev + 70 kn za rješenje). U upravnom postupku koji provodi Ministarstvo pravosuđa zatražit će se očitovanje lokalne samouprave na čijem području se predmetna nekretnina nalazi da li se eventualno protive stjecanju prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, budući je to jedan od uvjeta uzajamnosti sa Kraljevinom Norveškom.  Nakon toga sastaje se gradsko ili općinsko vijeće na čijem području se nekretnina nalazi i donose zaključak. Ako je zaključak da se ne protive i ako je ostala dostavljena dokumentacija uredna ministar zadužen za resor pravosuđa donosi rješenje kojim se daje suglasnost za stjecanje prava vlasništva na nekretnini. S tim rješenjem odlazite u zk odjel na sudu upisati se na nekretninu. U nekim slučajevima potrebno je dodatno zatražiti klauzulu pravomoćnosti.

Često primjećujem da roditelji kad se obraćaju nadležnim institucijama napišu jedan dopis i onda ga pošalju na različite adrese tražeći pomoć i podršku. Pa tako nerijetko se dešava da npr. isti dopis dobije Pravobraniteljica za djecu i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i to ne valja. Ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova bavi se  slučajevima nepovoljnijeg postupanja prema vama s obzirom na spol, dob, rasu ... Ako ste u centru za socijalnu skrb ili nekoj drugoj instituciji dovedeni u takvu situaciju onda će taj dopis biti napisan u tom smislu i super ako još uz to možete priložiti i neke materijalne dokaze, ali nije nužno jer teret dokazivanja nije na vama. Ono što hoću naglasiti, u tom dopisu nećete navoditi sve situacije u kojima majka krši prava djeteta jer ako to navodite onda je to zaista predmet kojim se treba pozabaviti Pravobraniteljica za djecu.

Često primjećujem da roditelji kad se obraćaju nadležnim institucijama napišu jedan dopis i onda ga pošalju na različite adrese tražeći pomoć i podršku. Pa tako nerijetko se dešava da npr. isti dopis dobije Pravobraniteljica za djecu i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i to ne valja. Ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova bavi se  slučajevima nepovoljnijeg postupanja prema vama s obzirom na spol, dob, rasu ... Ako ste u centru za socijalnu skrb ili nekoj drugoj instituciji dovedeni u takvu situaciju onda će taj dopis biti napisan u tom smislu i super ako još uz to možete priložiti i neke materijalne dokaze, ali nije nužno jer teret dokazivanja nije na vama. Ono što hoću naglasiti, u tom dopisu nećete navoditi sve situacije u kojima majka krši prava djeteta jer ako to navodite onda je to zaista predmet kojim se treba pozabaviti Pravobraniteljica za djecu.

"Nadam se samo da me nitko neće krivo shavtiti i reč da sam sebićna što želim djete kod sebe ali ja sam majka i nemogu zamisliti svoj život bez djeteta."
 
Ja se iskreno nadam da vi znate razdvojiti svoje potrebe od djetetovih i da interes djeteta stavljate na prvo mjesto.

Kada je u pitanju obiteljsko nasilje potrebno ga je prijaviti nadležnim institucijama onda kada se dogodi, bez obzira na vrstu nasilja i reakciju nadležnih institucija, a ne sakupljati dokaze pa prema potrebi koristiti. Budući da iz vašeg posta proizlazi da je u konkretnom slučaju žrtva muškarac, a počinitelj žena, njemu će svakako trebati daleko više vremena, truda ,novaca, sreće ....... da to i dokaže s obzirom da su dijelovi našeg sustava duboko uronjeni u rodnu ideologiju koja smatra muškarce univerzalnim nasilnicima. Najlakše bi bilo savjetovati na temelju ovih nekoliko rečenica koje ste napisali da se makne od takve osobe, ali za kvalitetan savjet potrebno je poznavati do u detalje dinamiku te obitelji. Siguran sam u sljedeće: nasilje obavezno prijaviti kada se dogodi i još hitnije pronaći odvjetnika sa kojim ćete započeti konzultacije oko narednih koraka.

Kada je u pitanju obiteljsko nasilje potrebno ga je prijaviti nadležnim institucijama onda kada se dogodi, bez obzira na vrstu nasilja i reakciju nadležnih institucija, a ne sakupljati dokaze pa prema potrebi koristiti. Budući da iz vašeg posta proizlazi da je u konkretnom slučaju žrtva muškarac, a počinitelj žena, njemu će svakako trebati daleko više vremena, truda ,novaca, sreće ....... da to i dokaže s obzirom da su dijelovi našeg sustava duboko uronjeni u rodnu ideologiju koja smatra muškarce univerzalnim nasilnicima. Najlakše bi bilo savjetovati na temelju ovih nekoliko rečenica koje ste napisali da se makne od takve osobe, ali za kvalitetan savjet potrebno je poznavati do u detalje dinamiku te obitelji. Siguran sam u sljedeće: nasilje obavezno prijaviti kada se dogodi i još hitnije pronaći odvjetnika sa kojim ćete započeti konzultacije oko narednih koraka.

Svjestan sam činjenice da niti jedan zakon, niti jedna sudska odluka ne može predvidjeti sve životne situacije u kojima se djeca i roditelji mogu pronaći jer u suprotnom za njihov prijevoz koristili bi vagone. Isto tako iz iskustva znam da se nerijetko dešava da zbog nepreciznih sudskih odluka  ispaštaju i djeca i roditelji. Brojni su primjeri kada manipulativni roditelj tumači sudsku odluku na način kako mu tog trenutka odgovara. Moje mišljenje je da se ovo što ste napisali može tumačiti na više načina i jedini način da to spriječite u budućnosti jest da zatražite izmjenu te odluke.

Kakvih dokaza, možda nevjere? Pa ako mislite na takve dokaze onda vam kažem da to nikoga ne zanima. Vaš brak će i ovako i onako biti razveden, a to što je netko bio nevjeran ne mora nužno utjecati na njegove roditeljske kompetencije.

Kakvih dokaza, možda nevjere? Pa ako mislite na takve dokaze onda vam kažem da to nikoga ne zanima. Vaš brak će i ovako i onako biti razveden, a to što je netko bio nevjeran ne mora nužno utjecati na njegove roditeljske kompetencije.

Obiteljski zakon točno propisuje okolnosti kod kojih dolazi do oduzimanja skrbništva, a i kada se to desi nije trajnog karaktera. Okolnosti koje vi opisujete ne dovode do gubitka skrbništva. U eventualnom sudskom postupku koji bi se proveo ako ne dođe do dogovora roditelja, sud bi mogao razmotriti i varijantu da jedan roditelj ima samostalno skrbništvo, a to znači da drugi roditelj nema mogućnost suodlučivanja oko npr. izbora škole, vanškolskih aktivnosti, izbora zdravstvene skrbi za djecu i sl.
Vaš prijedlog oko buduće organizacije života djece na način da provode podjednako vremena sa oba roditelja u skladu je sa desetinama znanstvenih i stručnih radova objavljenim u posljednjih dvadesetak godina  kao najbolji interes djece.