Pozdrav! Imam 19 godina, brat me seksualno zlostavljao (tjerao na spolni odnos) od negdje prije 3. godine do 6. (prvo sjećanje od prije 3. godine je sjećanje na takvu jednu situaciju, za koju sam tada znala da nije prvi put). On je 13 godina stariji od mene. Ima nekakvih mentalnih poteškoća, ne znam točno kakvih jer nitko od mojih ne zna i ne govori ništa konkretno. Jedino što sam vidjela u nalazima su problemi sa pamćenjem, rješenja o tome da bi trebao pohađati osnovnu školu po prilagođenom programu i to je otprilike to.
Sjećam se samo tri puta kad se to dogodilo ali imam osjećaj da se događalo više puta iako se više toga ne sjećam. Bilo je u dosta velikim vremenskim razmacima, a bilo je i propalih pokušaja. Uvijek me pritom tjerao na šutnju, tupeći mi da ne smijem nikome ništa reći.
Dodatan razlog za šutnju predstavljao mi je i otac alkoholičar i bivši zlostavljač (tukao je mamu ali prije nego sam se ja rodila, kasnije više ne) grube i divlje ćudi koji bi se često kući znao vraćati pijan i prijetiti da će ubiti mamu i nas ostale, a jedino je brat bio posrednik između njega i nas i jedini je on njega sprječavao i umirivao - stoga sam imala osjećaj ako nekome nešto kažem i on završi u zatvoru, neće biti nikoga tko bi sprječavao očevo nasilje.
U maloj školi su me slali psihologici jer nisam uopće razgovarala s ljudima, bilo me strah ljudi i plakala sam cijelo vrijeme svaki put kad bi me ostavili tamo. Bilo mi je neugodno razgovarati čak i s rodbinom, pa sam i to izbjegavala i šutila kad bi mi se netko od njih obratio. S mamom sam išla kod te psihologice, koja je taman završavala s jedenjem ručka, uvela i mene i majku u svoj ured, prozborila sa mnom par riječi, rekla da je sve normalno i poslala me doma.
Zadnji, treći put, kad se to dogodilo mama nam je ušla u sobu i rekla da smo brat i sestra i da to ne smijemo raditi. Doduše, ona ništa konkretno nije vidjela jer ju je čuo da dolazi na vrijeme pa je imao vremena da se makne.
Posljednji put kad je nešto pokušao, krenuo je sa škakljanjem a znala sam što slijedi nakon tog pa sam zvala mamu koja je kuhala u kuhinji i rekla joj da mu kaže da me pusti na miru. Nisam spomenula ništa u vezi onog što se događalo, samo u vezi škakljanja. Tad je shvatio da mogu nešto napraviti da to spriječim pa je prestalo. Nakon toga kao da se dogodio neki klik u njegovoj glavi i nikad me više nije taknuo, te se također pravio kao da se nikada ništa nije ni dogodilo, ne spomenuvši niti bacivši ikakvu aluziju na išta takvo ikad više.
Mislila sam da sam to riješila na takav način no i dalje, kroz dugi niz godina me bilo strah ljudi, uvijek sam bila tiha i držala se sa strane. To bi prestalo kad bi se naviknula na okolinu i počelo opet s promjenom.
Negdje u 5-om razredu mama mi je pronašla dnevniku u kojemu sam pisala o tome i kako se radi toga osjećam, o tome kako bi htjela da se to sazna itd. Na sve to što je pročitala rekla mi je da mogu slobodno razgovarati s njom o tome, na što sam ja odšutila, a zatim me poslala u sobu. Kasnije se na to više nije osvrnula ni pitala išta.
Još nisam bila na ginekološkom pregledu, pa ne znam da li imam kakve probleme radi sveg tog, ali otkad mi je menstruacija počela (početkom osmog razreda) bila je neredovita i to ljeto, kao i dva koja su uslijedila, nisam imala menstruacije svake godine redovito od 5. do 9. mjeseca. Ne znam je li to normalno u početku, budući da nisam čula ni za kog kome je takvo nešto bilo.
Živjela sam kod kuće (s njim i ostalim članovima obitelji) do prije manje od godinu dana kad sam, zbog fakulteta, otišla u studentski dom. Čitavo to vrijeme provedeno kod kuće osjećala sam strašan pritisak i tjeskobu zbog toga što se ništa po tom pitanju nije nikada poduzelo i sve se naizgled doimalo kao normalno, zbog toga što me se nukalo da s njim imam normalan odnos iako to nije moguće i zbog toga što sam ga čitav život morala gledati.
Mami sam jedva sve rekla prije par dana, na što je ona htjela otići na policiju ali smo se dogovorile da ću prvo potražiti neko pravno savjetovanje po pitanju svega toga da se slučajno nešto ne propusti.
I dalje teško govorim o tome, teško se prisjećam svega i teško mi je uopće misliti o svemu tome zbog osjećaja koji me pritom guše. Često puta svaki pokušaj smislenog razriješavanja i racionalnog sagledavanja završi u suzama, jer mi je mučno predočavati si sve to. To je završilo prije 13 godina, ali emotivne posljedice su (kako suptilne tako one očite) prisutne svakodnevno.
Zanima me kako se to može pravno gledano riješiti, koji su mogući ishodi i koliko se toga uopće može napraviti s obzirom na mogućnost zastare itd.? Ne bih htjela da mi se dogodi da o svemu progovorim, takve informacije o meni postanu dostupne svima koje znam, uđem u pokretanje nekakvog postupka koji bi me dodatno uznemiravao i vraćao mi sve to u život ukoliko nema šanse za neko stvarno rješenje situacije.
