Helel

Prošlo je par godina od prvog posta, ali za slučaj da se netko drugi bude pitao isto... Iz perspektive djeteta koje otac jest priznao, preporučam da ne navodite oca. Svakako treba djetetu reći identitet oca i omogućiti mu da ga upozna ako želi, ali ako dijete nema kontakt sa ocem, njegovo priznavanje može biti samo neugodnost. Na primjer, kad sam radila putovnicu kao maloljetna osoba, u MUP-u su od nas tražili da odobrenje potpišu oba roditelja. Srećom moj otac ne živi daleko, ali u slučajevima kad niste niti sigurni gdje živi, ulaženje u trag ocu da bi se zadovoljila birokracija može biti jako teško. Mene osobno sa tadašnjih 17 godina to je jako povrijedilo. Nisam shvaćala zašto država daje pravo osobi koja me u tih 17 godina nikad nije niti posjetila. Smatrala sam da je to užasno nepošteno. I danas to mislim. Nažalost i sa gotovo 30 godina i dalje se borim sa time. Naime, u trenutku kad me otac priznao, meni su u matičnom promijenili prezime (iako to nije zatraženo) pa su mi ponovo nakon par godina mijenjali prezime u majčino. Danas mi u MUP-ovoj bazi stoji očevo prezime kao "rođeno prezime", iako se nikad nisam tako zvala. Dakle na svakom obrascu koji ispunjavam ja lažem (iznosim netočne informacije) jer ne želim pisati prezime koje nikad nije bilo moje. Vjerujte mi, ako otac ne vodi nikakvu brigu o djetetu, za dijete je bolje da mu ova papirologija ne komplicira život. Što se tiče toga da je dijete na neki način obilježeno jer mu piše ime oca "nepoznato"... ma obilježeni smo i ovako i onako.