Prijatelji,
napisao sam u kratko gdje sam bio, s koliko godina itd.
Da mirovinu želim nebi ovo sve skrivao od poslodavca i odobijao ležanje kako bi izbjegao bolovanje (za vrijeme bolničkog liječenja za poslodavca sam bio na pretragama) kako me ne bi degradirali ili nešto gore.
Liječenje sam prihvatio kako bi sačuvao obitelj. Uvijek sam govorio kako ja nisam kao ovaj ili onaj, ja ne maltretiram svoju obitelj sve dok toj obitelji nije prekipjelo i dok nisu skupili hrabrosti za ozbiljan razgovor samnom sa zahtjevom da potražim pomoć.
Za svoje ispade kod kuće, na poslu, u prometu ili dr. uvijek sam imao opravdanje i naravno nikad nisam bio kriv ja.
Redovno idem kod lječnika pridržavam se terapija sve kako bi bio bolji otac i suprug.
Uzeo sam si i psa s kojim odlazim u šetnje kako bi se maknio od svih, mada se i tu moram paziti jer me noćne šetnje kroz šumu vračaju u neka prošla vremena.
Ovu temu sam pokrenio jer stvarno sve teže podnosim pritisak, sve više sam pod stresom, nemirom ili kako sve to nazvati.
Kolege iz udruge oboljelih od ptsp-a mi predlažu da se maknam od svega i krenem putem mirovine kako bi sačuvao zdravlje jer mi neće biti bolje tj. može mi biti samo gore.
Kad razmišljam o mirovini gledam i nedostatke - manja primanja a djecu treba školovat, kako bi se osječao manje vrijednim itd.
Ništa ne umišljam kako je napisao CheKirac samo jednostavno ne znam što raditi.
Što vrijeme ide dalje sve ću imati manje prava. Oko mene su prijatelji koji nisu ni upola prošli što i ja a uživaju u mirovini što im ne osporavam samo sebe ponekad smatram budalom.
Ovo sam pokušao skratiti da ne idem u detalje a da me opet uspijete shvatiti.
Hvala narazumjevanju!
Robert