Poštovani,
mislite li da je moguće da dijete ne želi odlaziti kod oca, iako nije manipulirano, nego dapače, poticano od strane majke. S ocem joj je lijepo, nije zlostavljana ni s njegove strane. Curica ima 5 godina, kod oca odlazi već više od 3 godine , ne baš redovito, nego onda kad njemu to odgovara. Curica od svoje najranije dobi ima separacijskih poteškoća i sad je očito došla u dob kad već jasno razumije da odlazi i svjesna je kako će se osjećati kad ode od doma. Njeno odbijanje odlaska kod tate je jako dramatično uz panični plač. Otac nema razumijevanja, nego za sve krivi mene, jer je kao navodno nisam pripremila za odlazak, a svoj dolazak po dijete ne najavi na vrijeme, nego javi ili isti dan ili večer ranije. Stalno prijeti institucijama, iako mu ja ne branim da vidi dijete, niti da uspostavi kontakt sa djetetom. Čuju se na telefon kad god on to želi, može doći kad god to želi. Dijete ne odbija konatkt sa ocem, nego odbija odlazak 500 km daleko od majke. To traje već pola godine, iako je na moj prijedlog prošli mjesec provela 4 dana kod tate na način da je došao po nju u vrtić gdje ja nisam bila prisutna. Otišla je uplakana, plakala putem u autu i od umora zaspala. Dijete je već bilo kod psihologa i vodit ću je opet. Prošli tjedan joj je tata najavio dolazak po nju što je ona opet odbijala, a nakon njegove represije i govorenja kako MORA ići opet se jako rasplakala što je njega naljutilo do te mjere da opet prijeti institucijama. Ja ne znam što napraviti. Ne spriječavam ga da dijete odvede na silu, iako mislim da bi trebala, jer mislim da nije u redu da zbog svog mira (kojeg očajnički trebam) žrtvujem dijete i sudjelujem pasivno u traumatiziranju koje se bojim, može odraziti na cijeli njezin budući psihološki razvoj. Kakva razračunavanja, kakve osvete, kome to treba, tko uopće ima živaca za to. Ja ih svakako nemam. Ja bi bila sretna da dijete želi ići kod oca čak i iz osobnih razloga, ali ne želim da ide na silu. Usporedba sa školom i MORANJEM mi se ne sviđa. U školu se ide svakodnevno sa svojim vršnjacima i to na par sati i to nije takav stres kao odvajanje od majke na puno dana kojoj je dijete izuzetno privrženo i jako vezano. Curica sada ima rođendan i svi su pozvani....i njen tata i njena baka, ali ne znam što će biti nakon toga. Na neki način sam trenutno smirila situaciju, ali ako malena i dalje bude odbijala ići s njim, njega to neće spriječiti da opet kreće sa represijom i "uvlačenjem institucija u slučaj" kako prijeti. Kakva prava uopće ima dijete u ovoj situaciji? Nije li prisiljavanje na nešto što ne želi i uz toliko suza odbija psihičko zlostavljanje djeteta?
dan
