Harambašica

Nedavno upoznam jednu dragu ženicu, koja živi u maloj sobi, kaže: Mrvica od "stančića". 19 kvadrata. Jeftino ga kupila. Nisu se bračni drugovi mogli dogovoriti, morali fizički podijeliti stan i prodavati ispod cijene. Kod nas postoji velik broj nekretnina koje imaju višestruko vlasništvo, 3/28, 1/14, 5/18 i slično. To se teško, dugo i skupo rješava, pa se uvijek najbolje dogovoriti, makar čovjek nešto i štetovao. Neovisno tko je upisan u vlasništvo, stan je dijelom bračna stečevina. Alimentaciju plaćajte njoj na račun, s vidljivim tragom, dok god se ne promijeni sudska odluka. Promijenit će se vjerojatno, njeno ponašanje joj, realno, ne ide u prilog, pa je moguće da će ona plaćati Vama, ali nemojte izbjegavati svoju obvezu i tovariti si još jedan možebitan proces, kad Vas i ovaj, očigledno, iscrpljuje.

Otac ima u vlasništvu komad zemlje, razlomljen na dvije parcele, sveukupno oko 5000 kvadrata, nekih osam kilometara udaljenosti od kuće. Zemljište je poljoprivredno, dobre kvalitete, blizu dviju rijeka. Budući se nikad nije moglo zaštiti od krađe plodina, dugo je bilo prazno, kasnije ga je netko obrađivao, onako, za ništa. Sad se dogodilo da bi jedan suseljanin htio uzeti u najam to zemljište, da bi kompletirao svoj OPG, za poticaje. Nudi ocu 500 kuna godišnje, ugovor na pet godina, ovjeren kod javnog bilježnika. Meni to djeluje premalo novaca, a možda bi i poreznicima bilo sumnjivo, ako se plaća porez. Sve skupa mi se ne sviđa, a kako nemamo nikakva iskustva s davanjem zemlje u zakup, zanima me na što treba paziti. U čemu je razlika s ugovorom o plodouživanju? Smije li se već navesti cijena u eurima? Plaća li se uopće porez? Ima li kakve veze što je meni majka uzdržavani član? Očeva je mirovina 3,600, tako da ih ja povremeno pomažem i osjetno više od iznosa porezne olakšice. Da ne bude veća šteta od koristi?

Ako tkogod zna. Počela sam učiti jedan strani jezik. Iz škole smo upućeni gdje i kod koga nabaviti udžbenike. Isti se više ne prodaju s CD-om ili kasetama kao nekad, nego postoji skriveni link, koji se nalazi na unutrašnjoj stranici korica, koji se ostruže i pojavi internet adresa, na koju se ulogira i, kao, vrijedi dvije godine od dana kupnje. Nije mi se to svidjelo, ali takva je politika škole. Svi smo kupili udžbenike i radne bilježnice u listopadu. Čujem danas da se dvije osobe više ne mogu ulogirati, kao da im je istekao link. Mislim da je to neprihvatljivo. Knjiga je sadržajna i korisna, ali je i web mjesto itekako potrebno, radi svih audiovizualnih sadržaja. Nastavljam i idući semestar s učenjem, pa ne želim da se to i meni dogodi, a možda hoće. Kako je to kod nas regulirano?

Hvala! Valjda će biti dovoljno.

U najmu sam stana od 2006. godine. Korištenje stana, čiji je vlasnik jedno naše Ministarstvo, mi je dodijeljeno legalnim putem, na vrlo zahtjevnom natječaju. Inače sam osoba s invaliditetom i koristim stan prilagođen osobama s oštećenjem donjih ekstremiteta. Prema Ugovoru najamnina se trebala plaćati do 15. u mjesecu za tekući mjesec. Rijetko, no možda se u petnaest godina dogodilo, da sam platila 17. na primjer, no uvijek je to bilo tijekom kalendarskog mjeseca. Dugo sam bila nezaposlena, nešto po bolnicama. Budući je vlasnik stana dao suglasnost da ostanem u istoj nekretnini i nakon isteka Ugovora, na sudu gdje je kasnije pokrenuo spor da iselim, isti spor je izgubio. Konačna presuda Suda je bila meni u prilog, da mogu dalje koristiti predmetnu nekretninu s ranije dogovorenim ugovornim obvezama. Revizija tužiteljice je odbačena na Vrhovnom sudu. Danas sam primila dopis iz nadležnog Ministarstva da je na temelju članka 34. stavka 4. Zakona o fiskalnoj odgovornosti poduzeta neka provjera usklađenosti podataka s proračunskim korisnicima i utvrđeno kako dugujem jednu najamninu s danom 31. 12. 2021. Mole me da potpisanu i ovjerenu potvrdu kojom potvđujem navedeno dugovanje vratim u roku od osam dana u Ministarstvo. Ne želim potpisati neistinit sadržaj, niti plaćati ono što sam već platila. Trebam li poslati obični dopis na Ministarstvo i ondje iznijeti kako imam evidentirana sva plaćanja, da se moji podaci ne poklapaju s njihovima te da smatram kako nisam dužna platiti niti potpisivati išta. Poslati PDF-ove računa? Što će biti ukoliko ništa ne pošaljem? Sumnjam u nešto. Naime, ako bih potvrdila „neredovito“ plaćanje stanarine, država bi me ponovno, po drugoj osnovi, mogla tužiti i zahtijevati da iselim. Možda to čini na ovakav, meni malo čudan, način? Može li mi se izvući kašnjenje za koji dan kao osobito težak crimen? Kako uopće postupiti?

Mislite na brak sklopljen u Katoličkoj crkvi? Ne može se rastaviti, no može se poništiti, odnosno utvrditi kako uopće nije valjano sklopljen, na primjer ako je jedna stana drugoj zatajila neku važnu činjenicu, recimo dijete ili težu nasljednu bolest ili nešto drugo važno za zajednički život. Moguće je nekih četrnaest razloga, tzv. ženidbenih zapreka, ako je, unatoč njima brak sklopljen, nevaljan je. Tvrda i izvršena ženidba ne može se razriješiti nikad, iz nikakvog razloga, prije smrti. Tako je kod katolika. I to je najčešće slučaj, da Vas odbiju. Svakako je jedino pravo mjesto na koje se trebate obratiti crkveni sud biskupije ili nadbiskupije na teritoriju koje imate prebivalište duže od tri mjeseca.

U predstavci koju sam predala Upravnom vijeću javne ustanove u kojoj radim, iznijela sam niz mobingatornih postupaka kojima sam tijekom godina bila izložena. Dio neprilika prouzročila mi je jedna od osoba na koju se, na više mjesta u predstavci, žalim. Ista osoba je imenovana osobom kojoj se prijavljuju nepravilnosti. Je li to u redu? Ne spadam u ohole ljude, dapače, vrlo sam skromna i jednostavna, ali riječ je o tajnici koja se proslavila enormnim pogreškama u svom radu, od onih krajnje neukusnih, gdje javi pogrešno groblje na kojemu se pokapa član obitelji našeg djelatnika, do potpuno krivih putnih naloga. Meni mjesecima nije uopće slala službene mailove, pa kad sam ih zahtijevala, nije mi ih poslala do dana današnjeg. Bila je šokirana kad sam joj samo spomenula da Đakovo nije u Karlovačkoj županiji. Mi smo svi, manje - više doktori znanosti, i svi pazimo jer žena praktički nije u stanju napisati mail bez neke pogreške. Zna se kako je dobila posao, šuti i odrađuje sve za ravnatelja, vrlo su bliski. Kako ja takvoj osobi da se požalim na ravnatelja?

Skelu je kupio, da zaradi, što drugo. Uvijek je kod njega neki privatni interes. Lani nas je povezao s nekom udrugom, iza koje stoji jedan njegov prijatelj. Udrugu vode, između ostalog i četiri psa i dvije mačke. Istoj je udruzi dao naše podatke da nam otvori nove google račune, za neke tobož digitalne kapacitete, platformu koja se veže za domenu izvan Hrvatske. Mi smo javna znanstvena ustanova, imamo svoju domenu, adrese, čak i tri puta više prostora nam besplatno daje država, nego što nam je spomenuta ekipa planirala, "osigurati". To se nakon par mjeseci zataškalo. Drugi put, kad je ustanovljena veća pronevjera sredstava, jer je nepouzdanoj osobi, a i ta je možda bila s njim povezana, dao službeni pečat, zvao je vanjskog revizora. Valjda je trebao zvati državnog. I tako dalje. Imamo neka sredstva na računu, za "hladni pogon", istraživanja, eventualne druge hitne potrebe, otud mu novci. Dakle, iako smo registrirani za specifičnu znanstvenu djelatnost, bavit "ćemo" se i iznajmljivanjem skele. Odredio je i sebi odanu osobu da ide na tečaj za upravljanje skelom i dodijelio joj veću plaću. Alternativnog smještaja nigdje. Trebali bi iseliti do kraja listopada, a još se ne zna ni gdje ni kud. Sami iznosimo i prenosimo stvari koje nam trebaju za posao, a ništa se još ne zna od kud ćemo raditi i što je s onima koji neće moći raditi od kuće. (Opaska. U dosta sam lošem stanju...kasno odgovaram. Ili ću štrajkati glađu ili tužiti poslodavca zbog mobinga, nijedna mi se od tih opcija ne sviđa. Ovo traje već godinama i ne vidim rješenja, koje me može kud drugdje odvesti osim u ludnicu, sudnicu ili mrtvačnicu. Nisam jedina, više je osoba pod pritiskom i štošta trpe, ali sam ja nekako najizloženija.) Hvala.

Poštovani! Smije li poslodavac tražiti od radnika da volontiraju za njega, u vrijeme radnog vremena, poslije radnog vremena ili vikendom? Radi se o prodaji knjiga jedne znanstvene institucije na Interliberu. Dosad je taj posao uvijek bio dodatno plaćen preko Ugovora o djelu.

Smije li ravnatelj javne ustanove iz sustava znanosti, koja nije u vezi s građevinskom i urbanističkom branšom, za novce s račune ustanove kupiti skelu, s namjerom da je nakon obnove, daje okolo u najam i tako "tezgari"? Kojem se tijelu to prijavljuje? Trebalo bi prvo Upravnom vijeću, ali ono je već zataškalo neke stvari koje nije smjelo. Moraju li se osigurati uredi za one javne ustanove koje će zbog obnove nakon potresa biti izmještene iz svojih matičnih nekretnina? Sad nas ne "tjera" da iznesemo sve svoje knjige i uredski materijal jer ćemo raditi od kuće, to mi odgovara, ali, čisto pravno me zanima, ako netko ne može raditi od kuće, je li njemu poslodavac dužan negdje osigurati ured? Prijenos knjiga je isključivo u privatnoj režiji, nisu nam osigurane niti kutije. Kako je to regulirano? Bojim se da bi obnova mogla potrajati.

Desetljećima se za svaki napisani i realizirani posao unutar javne ustanove isplaćivao honorar prema Ugovoru o djelu. Ako ga je bilo, naravno, često nije. Riječ je o autorskim prinosima u znanstvenim radovima, uredništvima, recenzijama, poglavljima u knjigama, stručnim ekspertizama, monografijama i slično. Dakle, pravna osoba A je od pravne osobe B naručila izradu stručne monografije. Pravna osoba B, javna ustanova, je zamolila dio svojih djelatnika, obećavši honorare, da odrade taj posao. Nije bio nalog niti naredba, nego više tko može i tko je voljan. Netko je, recimo, napisao četiri poglavlja u knjizi, netko stotinu stranica teksta, pa je to njegovo "autorsko djelo". Sad, po prvi put umjesto Ugovora o djelu, uprava želi isplatu honorara preko stimulacije na plaću. Je li to zakonito? Uz to honorari bi bili manji nego što je usmeno obećano. Nikakvi ugovori nisu potpisivani između institucije i djelatnika. Postoji li tijelo kojemu se može obratiti za mjerodavno mišljenje? Često su išle isplate 31. 12. a samo bi vas kasnije, na poslu, dočekao Ugovor s nekim potpuno drugim datumom. Kakva je praksa zakonita? Hvala.

Hvala, šefice!

Vlada je nedugo nakon Petrinjskog potresa donijela Odluku o odobrenju plaćenog dopusta državnim i javnim službenicima u trajanju od deset dana za otklanjanje posljedica potresa za sve koji imaju prebivalište i žive ne potresom pogođenom području. Neki su to iskoristili odmah dok su fizički bili izvan svojih prebivališta, a neki su prionuli na posao, jer im je radno mjesto neodgodivo u ovoj situaciji, pa planiraju koristiti kasnije. Ima li taj dopust kakve veze s normalnim godišnjim? Ako netko primjerice ima 30 dana godišnjeg, i svake godine koristi dvadeset, a ostavlja deset za iduće proljeće, znači li to da ove godine mora potrošiti svih trideset da bi mogao koristiti ovih deset dodatnih iz Odluke ili ne? Ili to nema nikakve veze, može iskoristiti dvadeset dana u kolovozu, plaćeni dopust u listopadu i iduće godine svojih preostalih deset dana u lipnju, na primjer? U Odluci, objavljenoj u NN, stoji da se predmetnih deset dana plaćenog dopusta može iskoristiti tijekom 2021. Hvala.

Hvala, šefice! Ovaj forum i sudska praksa Vrhovnog suda s presudama koje se mogu pronaći na internetu, puno pomažu.

Vrhovni sud je donio Rješenje, predmetnog slučaja, nakon tri i pol godine, nešto duže. Odbacuje reviziju tužiteljice kao nedopuštenu. Što to sad konkretno znači, po mene? Ja sam tužena strana, tuži me, kako god to ružno zvučalo, Republika Hrvatska, preko DORH-a. Sama sam se branila, Općinski građanski i Županijski sud su ranije donijeli presude meni u prilog. Znači li to da neću morati plaćati sudske troškove? Je li sad s tim postupak gotov ili oni imaju još neku instancu? O tomu ništa ne piše. Hvala.

Hvala Vam. Nakon naknadnih prigovora rečeno je da vratim stari laptop uz pisano obrazloženje pa ću dobiti novi. Iako mi, naravno, nije dodijeljen hard disk da prebacim materijale. Zanima me, za ubuduće, mogu li odbiti primiti laptop koji nema datum u jamstvenom listu? Što je s rokovima? Već duže vrijeme ne mogu raditi a imam neke rokove koji brzo istječu, a koje ravnatelj, da hoće, iako u mom slučaju sigurno neće htjeti, može bez problema prolongirati. Javila sam 9. siječnja da nemam na čemu raditi. Na računalu u zgradi ustanove mogu raditi samo ponedjeljkom zbog epidemioloških mjera. One se u mom slučaju sad vjerojatno mogu ublažiti, ali što je s proteklim vremenom, mjesec dana duže je dovoljno da sve obavim, ali što ako mi ne dopuste s obrazloženjem da rok istječe 28. veljače bez obzira što sam ja bila duže vrijeme spriječena djelovati? Riječ je o rukopisu knjige, iako državni natječaj ne bude prije travnja - svibnja, nama je unutar institucije uveden rok do 28. veljače za predaju rukopisa. Mene o tom roku, naravno, nitko nije obavijestio, nego saznajem slučajno. Inače se meni ništa ne govori, primjerice, kad je bio zagrebački potres, zbog radova na obnovi, svima je rečeno da ne dolaze na posao, samo sam ja dolazila. Malobrojni koji sa mnom uopće komuniciraju, su bili sigurni da je i meni dojavljeno. Takva podmetanja mi stalno rade. Ovo se lako može riješiti, ljudski, ali neće. Atmosfera mi je vrlo nesklona i mrzilačka, i sve se čini da dignem ruku na sebe ili dam otkaz.

Dobila sam na korištenje službeni laptop, navodno nov, prije dvije godine i par mjeseci. U svibnju 2020. prijavila sam informatičaru da se je na jednom mjestu odvojio plastični okvir oko ekrana. Naprosto se malo zadignuo i nije mogao poklopiti, no sve je na njemu radilo i funkcioniralo. Rečeno mi je da jamstvo ne vrijedi. Nastavila sam se dalje služiti s njim takvim otklopljenim. Bilo je malo nespretno nositi ga u rukama, u tramvaju i autobusu, ali normalno je radio na stolu kad ga negdje donesem. Zbog korone nam je određen rad od kuće, koja se meni nalazi u Petrinji, prilično blizu epicentra potresa od 29. prosinca, gdje sam se u vrijeme potresa i zatekla. Imam i neke druge štete, srećom, ne velike. Laptop, koji je, kao i uvijek, bio otklopljen, sav se je strgao, doslovno je ekran samo legao i odvojio se za pet centimetara od tipkovnice. Drži ih jedan kabel da se skroz ne odvoje, sve drugo je popucalo. Upalim ga, ili kraće vrijeme radi pa prestane, ili se odmah zaplavi i ugasi. Ekran se više ne diže, stalno leži, oboren. Prijavila sam informatičaru 9. siječnja kako stoje svari no niti nakon četiri tjedna nije reagirao niti mi dao koji eksterni hard disk ili USB da probam spasiti materijale, kamo li upotrebljiv laptop. Preostalo mi je da ponovno sve prijavim voditelju pravne službe, koji mu je nadležan. Nakon tjedan dana dobila sam odgovor da laptop nije oštećen u potresu, nego ranije. Poslane su mi slike koje sam u svibnju poslala informatičaru, iako sam ja njemu proslijedila i slike poslije potresa iz kojih je bjelodano da to nisu ista oštećenja. Ispadam lažov koji nešto krivo prijavljuje. A govorim notornu istinu, zlopatim se pola godine s otklopljenim računalom, no bar je bilo u funkciji i koristilo se. Sad više nije upotrebljivo. Ravnatelj mi je vrlo nesklon, za njegovu ženu sam ja "zrak". Ne postojim inače, svugdje me se zaobilazi i izbjegava, radim na radnom mjestu debelo ispod svojih kvalifikacija, čak mi se ni uredski materijal ne dodjeljuje, jedino sam imala ovaj laptop. Potres (i strah i bol i nemoć) je razlog zbog kojega još nisam započela štrajk glađu zbog svega što trpim, no sad sam stvarno šokirana. Razočaralo me je već i to što me nitko nije nazvao pitati jesam li živa ili dobro, invalid sam, dosta bolesna i loša zdravlja. Zvali su me dobronamjerni ljudi koje jedva poznajem, ali iz uprave ustanove nitko. S druge strane, stvarno nemam na čemu raditi, već tjednima, a rokovi cure. Posudila mi je jedna osoba, privremeno, svoj stari, iako nema programe i na njemu je skoro pa nemoguće raditi. Svoje vlastito računalo uopće ne posjedujem, to je meni, oduvijek bio velik luksuz. Iznad pravnika je ravnatelj, iznad njega Upravno vijeće i Ministarstvo. Bio je oštećen, ali normalno je radio, sad je neupotrebljiv. To je, kako ja vidim, bitna razlika. Prihvaća li se to? Što očekivati? Može li se išta učiniti? Hvala.

Hvala. Ne mjeri se temperatura po dolasku na posao, nego se očekuje, odnosno ravnatelj je odredio da ju sami izmjerimo, kod kuće, i ukoliko je povišena kontaktiramo liječnika i ostanemo doma. Otkud on zna imam li ja toplomjer. Također, koliko vidim obavijest o nabavljenim maskama je proslijeđena samo meni koja sam se žalila, a ne i kolegama. Ljudi ne znaju, da imamo maske. Čisto me zanima čija je obveza osigurati ih. Javna je ustanova.

Pravobranitelji ne donose presude, upozoravaju i daju preporuke. Morate se požaliti, u Vašem slučaju, ako nije privatna škola, Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Također, možete, po više osnova, tužiti poslodavca, ali pitanje s kakvim rezultatom. Općinskom građanskom sudu predajte tužbu. Probajte se žaliti u Ministarstvo, priložite i dokumentaciju od Pravobranitelja. Sretno.

Ako imate ugovor do 31. 12. onda radite i prijavljeni ste do 31. 12. Prvog siječnja ostajete bez posla.

Poštovani! Poslodavac nam je prije više od mjesec dana u dijelu zajedničkih prostorija propisao obvezu nošenja zaštitnih maski i mjerenje temperature prije dolaska na posao. U situaciji smo, gdje povremeno i u normalnim vremenima dio posla obavljamo od kuće, no to varira. Nekad danima tako radimo, a nekad moramo dva-tri puta dnevno na različita mjesta. Dakle, ukoliko nam je temperatura povišena, pravilo je da ostanemo doma. A kad radimo na tim drugim lokacijama, stalno moramo imati maske. Također nas je podijelio u različite radne dane, i svatko bi trebao dolaziti isključivo jednom tjedno, onda kad mu je određeno. To prva njegova supruga ne poštuje. Ja, koja sam inače osoba s tjelesnim invaliditetom, i dodatno ugrožena visokim, iako kontroliranim tlakom, astmom, bubrežnim i autoimunim bolestima, zbog kojih bi bilo bolje izbjeći zarazu, trenutno, takve su okolnosti, skoro pa svaki dan moram odlaziti izvan kuće zbog potreba posla. Budući da se i inače nalazim u očajnoj situaciji, i planiram štrajkati glađu ako se ona nikako drukčije ne riješi, iako shvaćam ovo (ne)vrijeme, ali, opet, ne može ni korona biti izgovor za sve, šaljem dopis, svoju žalbu, između ostaloga i Ministarstvu. Požalila sam se ravnatelju na njegovo nepoštivanje mjera, a on mi je kazao kako slijedi preporuke HZJZ. Čekam odgovor od HZJZ, no vjerojatno su preopterećeni. Kasnije se, isti dan, javio tajnik, on je pravnik, s obaviješću da možemo preuzeti maske na porti. Preko noći, odjednom ima. Također ravnatelj tvrdi da nam, to vjerujem, nije dužan kazati imena oboljelih i kolega u izolaciji. No, opet, susrećemo se. Koliko pratim nekako je uobičajeno šutjeti o kontaktima. Sad me zanima, s jedne strane, shvaćam da nije u redu govoriti o tuđim bolestima, ali opet, što kad, primjerice, budemo u bližem kontaktu, čujemo da je čovjek obolio, a nije nas prijavio kao kontakt? Zar ne bi bilo prihvatljivije da se svima javi, da znaju kako su možebitno ugroženi, ne bi li se ova pošast ograničila? Čisto pitam, nisam bila još u toj situaciji. Prijavljivanje kontakta je obveza, a što je neprijavljivanje? Propust? Što je s toplomjerima? Po kojem paragrafu ih moramo posjedovati? Možda bi netko bolje znao, što je točno na snazi. Hvala na svim odgovorima.

Mogu pokušati, no i osoba koja bi trebala primate prigovore, je “njihov” čovjek. Svi su premreženi. A svakako mi je želja izbjeći sud. Cijela atmosfera je meni nesklona i neprijateljska. Svi nekako razmišljaju da ja tražim "preko kruha pogaču", da sam riješena i da nije vrijeme da se moj problem stavlja u fokus. Uostalom, rekli bi, da sam sama pristala na ovo radno mjesto i da moja radna prava, u biti, nisu ničim povrijeđena. Načelno bi ravnatelj trebao poštivati neku strategiju da prima najbolje znanstvenike, a prima lošije od mene, ali to je malo nategnuto. I Odjeli bi se trebali ravnomjerno popunjavati, a samo se moj zaobilazi, ali sumnjam da bi i to prošlo. Nemam svjedoka, nema toga tko bi se izložio zbog mene. Recenzirala sam udžbenik koji je prije mene recenzirao sadašnji ravnatelj glavom i ostavio grešaka, da kad bi to preveli na medicinu, to bi bila razina liječnika koji ne razlikuje srce i bubreg. Objavljuju se knjige, da se opet prebacim na medicinu, u kojima stoji da čovjek ima deset glava, osam nogu, pet bubrega, knjige sa stotinama notornih pogrešaka. I to krupnih omaški, ne sitnih previda. Smije li se to spomenuti? Možda ne bi bilo lijepo, možda bi to netko doživio kao prijezir prema ozbiljnoj znanstvenoj instituciji. Ali to je stvarno istina?! Smijem li navoditi sve primjere, šikaniranja od 2005. Ili to danas više nema nikakve težine? Ako jednu važnu dužnost u kući obnaša osoba koja je studirala, ne znam, valjda 15 godina, a do posla došla nekoliko redova veličine lošija od mene, lažiranjem dokumentacije, prije desetak godina, smijem li ja to iznijeti u medije, ili je to kažnjivo? Ne razumijem zašto bi bilo? Loše mi je od svega, baš loše. Prije nego se odvažim na štrajk glađu, zašto ne smijem sve javno objaviti? Pa nije to laka odluka. Teško mi je, osjećam se kao u logoru. A nemam kud otići…

Mobing je u mom slučaju trajao dugo, praktički od zasnivanja radnog odnosa. Nikad nisam ostvarila uvjete poput svojih kolega, niti blizu. Dok sam bila u bolnici, tajnik je izdao lažnu potvrdu, nemarom, vjerojatno grubim previdom, tko će znati. Zato mi je od sljedećeg ugovora "otkinuo" par mjeseci staža, u konačnici svelo se to na dva i pol mjeseca zakidanja. Ravnatelj ga je pokrivao, izvlačio se da je to jedini način, da mene (!) spašavaju, bila sam zaposlena na određeno, dok su vikali na mene, na štakama, bez prebijene pare, sva sam se istrošila na liječenje. Pristala sam, potpisala kraći ugovor, 2006., da ne provjeravam ili početkom 2007. Imam više dokaza da me šef zakidao, ni oni nisu bitno mlađi. Znam za krupne malverzacije, lažiranja dokumentacije, 2012., 2014., 2015. Neću reći da je netko pri tomu ostvario veliku imovinsku korist, no to je bio način da neki ljudi ne završe na cesti. Ja sam, naravno, bačena na ulicu, iako se meni ništa nije "moralo krivotvoriti" kao nekima, za mene naprosto nije bilo mjesta. Lošiji od mene su dobivali bolja radna mjesta, i danas dobivaju. O meni se lagalo, izmišljalo, klevetalo, prešućivalo sve što mi ide u prilog, namjerno zaobilazilo, baš sve. Davno je to prešlo razinu građanskog neukusa, bio je to doslovno linč. Među ostalima, jedan od glavnih progonitelja bila je supruga današnjeg ravnatelja, koja je ustvari dobila "moje" radno mjesto. Vratila sam se kod istog poslodavca. Trpim svašta. Najgore od svega je što sam pristala na niže radno mjesto, ucijenjena svojim stanjem. Bilo je uzmi ili ostavi. Kako ja volim kazati to je kao da vrstan neurokirurg briše pod nakon operacije. On je, točno, dio tima, ali nije to njegovo radno mjesto, niti se za to školovao. Pristala sam iz očaja, godinama sam se dobar dio mjeseca hranila na kontejneru, često pored Branimir centra u Zagrebu jela kokice, koje netko uvijek ostavi. To je dovoljno kilokalorija za preživjeti. Oboljela sam od više dijagnoza, iako sam i inače invalid od 21. godine i cijeli život po bolnicama. Sad imam 46. Poslodavac me opet zaobilazi. Svi su Odjeli dobili radna mjesta u posljednje tri i pol godine, baš svi, osim mog. Na primjer 12 radnih mjesta na pet odjela, 12 je raspoređeno na četiri odjela, pri tomu je jedan, inače najlošije ocijenjen na reakreditaciji, dobio najviše radnih mjesta. Samo se mom Odjelu ne želi dati radno mjesto. Dobit će ga osoba, desetak godina mlađa i višestruko lošija po rezultatima rada. Ravnatelj nema interesa pitati za moj slučaj, on me smatra riješenom, na radnom mjestu za koje treba 0 bodova, a ja imam, recimo 150. Uvjet za pravo radno mjesto je 16 bodova. Tako otprilike stoje stvari. Svi koji o meni odlučuju i mene gaze, su lošiji od mene sa bitno manje radova i ostvarenih rezultata dobili pravo radno mjesto. Budući da mi se ovo ljeto zdravlje naglo pogoršalo, treba mi svaki novac; inače sam iz vrlo siromašne obitelji ratnih stradalnika. Na pravom radnom mjestu plaća bi mi bila osjetno veća, jasno. S poslodavcem se ne može razgovarati, on sigurno neće poništiti odredbe natječaja. Pokušat ću pokrenuti institucije u vezi mobinga, iako, kartelski su svi povezani, ne znam koliko mogu postići. Mislim da je ravnatelj u notornom sukobu interesa i da je njegova supruga glavni uzrok što mi ne želi dodijeliti radno mjesto. Preostaje mi samo štrajk glađu. Ovaj put, na žalost, da. No ipak želim probati sve mogućnosti. Za početak iznijeti sve, ali baš sve, od prvog dana, od prve nepravde. Smijem li to navoditi, recimo moj šef mi je potpisao neki dokument kojim me otvoreno zakida, ali on je u mirovini, a papir iz 2005. Navode li se takve stvari? Ne želim više šutjeti ni o tom lažiranju dokumenta, iako su svi zastarni rokovi prošli. Zar ne bi u interesu nekakvog kontinuiteta mobinga, sve te stvari trebalo navoditi? Uputite me, ipak ću se probati obratiti sindikatu, resornom ministarstvu, upravnom vijeću, pravobraniteljima, svima prije nego se odlučim na tako drastičan korak. Loše mi je, ali ne želim odustati. Hvala vam.

Otac može ići kud hoće i voditi dijete komu želi dok je s njim. Na to više nemate pravo utjecaja. Dogovor o preuzimanju i vraćanju djeteta bi trebao poštivati. To, naravno, ako sud tako dodijeli. Skrb je uglavnom zajednička. Ako dijete većim dijelom bude kod Vas, možete se žaliti Centru, ukoliko bi redovito kasnio, zavlačio s povratkom ili namjerno propuštao doći po dijete, to je jedan vid nebrige. Ali ne možete uvjetovati da dijete veći dio vikenda dodijeljenog ocu, provede, recimo, u kući njegovih roditelja, brata ili sestre, s nekom drugom ženom i slično. Vi trebate uvijek imati na prvom mjestu dobrobit djeteta, a lijep odnos i normalna komunikacija s njegovom obitelji također spada u istu bez obzira na razloge Vašeg međusobnog razlaza.

Hvala na odgovoru. To djeluje sretno riješeno, iako se meni ne sviđa dio da bez moje suglasnosti smiju i mogu upotrebljavati bilo čije podatke, makar bili navedeni, pacijentica u dobi... Mislim da ću se obratiti nekoj udruzi da podnese zahtjev kako bi popis prava pacijenata bio izložen ili dostupan na vidljivom mjestu. Ne zna svatko ni pitati. Hvala još jednom.