Harambašica

Radila sam kod poslodavca, jedne naše javne ustanove iz sustava znanosti, nepunih dvanaest godina, na određeno. Slijedom pomanjkanja radnih mjesta, promijenili su se „zacementirani“ običaji primanja i počelo s nekim drugim kriterijima. Iako sam dugi niz godina bila zakidana od voditelja projekta, tako da su drugi dobivali novac, mogućnost istraživanja i opreme, recimo 200 000 kuna vrijednosti, neki možda i više, neki manje, ali nitko nulu, kao ja, gledao se je samo zbir urađenoga i mene su, poslovično, odbacili, kao, u tom trenutku, lošijeg kandidata. Ja bih to nazvala nelojalnom konkurencijom. Gore od toga je količina glasina, laži i kleveta izrečena protiv mene. Redom svakakve besprizorne laži i monstruozne izmišljotine, mene je verbalno cipelario čak i, doslovno, polupismeni portir. Ne vjerujem da bi danas itko htio svjedočiti što je po kuloarima iznošeno, ili o meni izgovoreno na vijeću i drugdje. Neugodno mi je i pitati za svjedočenje. Nije bilo nikakvog profesionalnog razloga za toliko odbacivanje. Ničim nisam dala povoda, sve ranije ocjene o mom radu su bile s pohvalom i odlične, sve što mi je u kući naloženo odradila sam temeljito, samo sam naprosto došla na red kad i supruga jednog kolege, muž druge kolegice i tako…A radnih mjesta nije bilo dovoljno. Imam 70% tjelesno oštećenje, i, po očevidniku, potvrđeni invaliditet, istina, nešto dijagnoza i starih bolesti, ali na poslu sam ih stekla još petnaestak. Nisam u stanju voditi nikakvu konverzaciju da se ne rasplačem, hranila sam se godinama, gotovo pa isključivo s kruhom pored kontejnera i tako, komad izgrižene pizze, odbačene kokice ispred kina daju nešto kalorija i slično. Prikupila sam 128 odbijenica, a vjerojatno sam u 120 slučajeva bila najbolji kandidat. Nemam nikakvu vezu i nisam ničiji čovjek. Vratila sam se kod istog poslodavca, prije dvije godine, u očajnom stanju prihvatila radno mjesto ispod svojih kvalifikacija, koje me u mnogočemu ograničava i sprečava produktivan rad. Iako me je ljudskost nekih ljudi dotakla i obradovala postoji izvjestan broj ljudi, mojih nedobronamjernih kolega, koji nikako ne mogu prihvatiti da ja uopće radim i koji koriste svaku priliku da mi napakoste ili podmetnu. Kolega čija je supruga, uzela „moje“ radno mjesto, iako nitko nije rekao da je imala tisuću svjetlosnih godina bolje uvjete, a i dokumentacija se natezala kojekakvim ispuštanjem svega što mi je išlo u prilog, sad je postao ravnatelj. Meni su dani odbrojani, postaju sve drskiji, sve bahatiji, a ja moram na operaciju organa koji mi nikad nije bio bolestan, a u zadnje dvije godine je od stresa potpuno otišao. Pucam po svim šavovima. Počelo je sa sitnicama…prvo mi nisu vratili staru adresu, desetak je ljudi otišlo pa se vratilo, svi su dobili staru, osim mene. Pokušala sam to riješiti s tajnicom, ali ona ništa. Molila sam je da mi proslijedi mailove koje mi je propustila slati, mjesecima, naravno da nije. Neke stvari uopće nisam saznala, jer nisam primala mailove. Godinu i pol dana je trebalo da se podaci o meni, još i neprecizni, stave na stranice, nakon moje intervencije; kolega koji je nedavno počeo raditi je postavljen u roku od par dana. Opet mi je namjerno ostavljena kriva adresa, treći put, a organiziram važnu stvar tijekom lipnja i službeni kontakt mi je potreban na svakodnevnoj bazi. Predlaže me se premjestiti u samicu, vjerojatno da me se dodatno izolira od ljudi, iako se to pravda zbog invaliditeta, ali soba koju mi nude je vlažna i bučna, što meni, plućnom bolesniku, izaziva cijeli niz problema. Dvije godine nisam pozvana na sastanak odjela kojega sam član. Šefova supruga me ne pozdravlja, javno ignorira, ako pristojno kažem: Poštovanje, dobar dan, ime, okrene demonstrativno glavu. Netko je spomenuo popis imena i dodao i Harambašica radi ovdje, da bi ona javno prokomentirala: Na žalost! Uvijek će opstruirati svaki moj napredak. Objavljena mi je knjiga, izdavač je proslijedio pozivnicu u moju ustanovu, ja sam također zamolila zaduženu osobu da proslijedi kolegama pozivnicu, nije proslijeđena. Svaka knjiga svakog djelatnika se zove, samo moja ne. U nekim boljim vremenima, dok smo imali prave ravnatelje, oni su se pojavljivali na promociji, meni naravno osim prijateljice i dvoje dobronamjernika, nitko nije došao iz „kuće“. Želim svoje radno mjesto. Pitala sam ravnatelja treba li podnijeti službeni zahtjev, podnesak, jer statut ustanove predviđa da se može od Ministarstva zahtijevati prenamjena ovog mog radnog mjesta u pravo mjesto. Rekao je da ne trebam, ali sumnjam da će pitati, pravnika nemamo već mjesecima. Da ipak podnesem? Govorila sam mu to i prije par mjeseci, nije ništa učinio. Stolici na kojoj sjedim ne radi naslon, a s obzirom da sam invalid na lokomotornom sustavu, sve me boli za deset minuta. Na projekte zovu ljude za stvari koje sam ja istraživala, a mene svatko zaobilazi. Dopušta se jednom kolegi da radi moj posao, iako je dio kuće koji je drugi odjel i trebao bi biti strogo ograničen na nešto drugo. I brojne slične stvari. Traže se i mole radna mjesta za ljude, osim jednog, listom lošije od mene. Sad se opet mijenjaju kriteriji i kažu, oni a ne ti, a ja najduže čekam, sedam godina već. Jako sam blizu štrajka glađu, a fizički sam vrlo loše. Mrze mi nizašto i bez razloga. Plačem danju i noću, i gomilam dijagnoze. Navečer odlazim u knjižnicu kad nema nikog, izbjegavam ljude. Što da radim? Imam li pravo obratiti se upravnom vijeću i Ministarstvu, jer bi ravnatelj trebao rješavati pravne sporove nižeg ranga, a kako, pa on je u notornom sukobu interesa. Osjećam se kao u zatvoru…Članovi upravnog vijeća su s njima dobri, oni imaju moć, ugled, novac i političke veze sa svakom opcijom, a ja doslovno ništa i nikoga, osim najbližih koji su jako, jako siromašni i par prijatelja koji me nikad nisu iznevjerili. Kako postupiti i ostati čitav? Bi li koje pravobraniteljstvo pomoglo da iznesem sve? Stvarno mi je dosta svega. Samo želim raditi… Ispričavam se na dužini i hvala na možebitnom odgovoru.

Jedno naše ministarstvo raspisalo je natječaj kojemu je online prijava vrijedila do kraja svibnja. Izvjesno vrijeme posljednjeg dana roka sustav spomenutog ministarstva je "pao" i prijava nije bila moguća. Imaju li zainteresirani, koji su bili spriječeni u prijavi na natječaj, ikakvo pravo žalbe ili možebitnog produženja roka? Hvala.

Hvala puno. Zanimljivo. Napravio je, djeluje kao dva i pol aviončića malo veća. Ima on neka tehnička znanja, jamči da je sigurno, da će funkcionirati ispravno i bez nevolja. Ne znam. Meni nekako neugodno cinkarit, ne pravdam ga, iako ima gadnu životnu situaciju. Zasad, hvala još jednom.

Nemam nikakav pametan savjet, ali čini mi se da bi neke grupe pritisaka dosad već trebale reagirati. Možda slati dopise ovim sad euro-zastupnicima, koje izaberemo, kontaktirati Ministarstvo vanjskih poslova ili neka slična tijela. To treba rješavati na višoj, međudržavnoj razini. Koliki broj Hrvata iseljava, ovakvih slučajeva će biti sve više, ja ih već znam nekoliko, a mogu trajno otuđiti dijete i drugog roditelja.

U stanu sam jednog našeg Ministarstva, koje u neposrednoj blizini posjeduje tri zgrade. U prizemlju stanovima pripada odgovarajuća travnata površina, koja se nastavlja na balkon i nije ograđena, znači netko tu može zasaditi bilje, cvijeće ili ograditi. Nije to tako velik prostor, možda nekih četiri metra s metar i pol, zovimo je podest. Jednom od susjeda, koji je u tom stanu dugi niz godina ilegalno, prije neke dvije-tri godine isključena je struja. Snalazi se na razne načine, uglavnom slabo, plinski frižider, foto-ćelije zavjese, nekad nosi akumulator na punjenje, kad je danima oblačno. Naumio na tom malom podestu, na toj, ne pretjerano sigurnoj travnatoj površini, ustvari je to zapušteni komad nabijene zemlje, graditi vjetrenjaču. Pravu, koja bi mu proizvodila struju za cijeli stan, jer je s mreže isključen. Postavio je stup, sad će dalje, bit će to cijela „skalamerija“. Ja sam totalni analfabet za te stvari, ali me zanima ima li tu kakve opasnosti? Je li gradnja vjetrenjače tek tako moguća i izvediva? Da je to ograđeno, moglo bi se reći da gradi na balkonu. To sve, naravno, u privatnoj režiji, s ekipom, ništa „legalno“. On ima ozbiljnih problema s alkoholom, samac je, liječenje nije pomoglo. S jedne strane ga žalim, branitelj je s nizom problema, a opet, malo se i bojim. Prije nekoliko godina, u trećoj zgradi je izbio požar koji je jedva lokaliziran. Zbog slične stvari, također ilegalac kome je isključena struja se priključio na struju na hodniku i došlo do neke havarije. Čisto pravno, smije li on to? Što se može učiniti? Treba li uopće išta učiniti? Razgovarati sa susjedom, objasniti mu da je to neprihvatljiva praksa, da odustane od gradnje, obavijestiti vlasnika ili HEP? Možda je to savršeno sigurna stvar i najbolje sve zaboraviti? U zgradi je ostalo vrlo malo ljudi, nema tko reagirati, ja sam pokretan invalid na donjim ekstremitetima, ali ipak bi mi u slučaju požara neke stvari bile otežane. Malo se bojim, opravdano ili ne. A opet, žao mi ga. Kako postupiti ispravno? Hvala!

Da ne duplam, ista je stvar. Naime predam mobitel u jamstvenom roku, i lik mi u T-comu ispiše da nema nikakvih vidljivih oštećenja, sve naizvan savršeno i preuzme. Jučer mi šalju ponudu iz nekakvog servisa da me popravak košta 440 kuna ukoliko pristajem. O čemu se tu radi? Oštećenja nije bilo, nekih padova ničega, naprosto ekran više nije reagirao na dodir prsta. Trebam li platiti ili što? Uskoro mi ističu ugovorne obveze, u lipnju, pa mi je frajer u T-comu nakitio sto ponuda koje će mi se više isplatiti s novim aparatom. Da tu nije nešto mutno?

Snimala je, pustila javno. Točno čega sam se bojala... Bilo je zamagljeno, glas izmijenjen. Ništa mi nažao nije učinjeno, nikog nisam povrijedila, precizne dvije-tri rečenice. Nema razloga da zamjerim, i za veću stvar ne bih pravila dramu, ali me zanima kakav je tu postupak. S kojim pravom to čine? Možda mogu novinarku bar pismeno upozoriti da je postupila nekorektno? Redakciju? HND? Nije u redu, da oni tako nekontrolirano smiju iskoristiti svakog dobronamjernika.

Nešto se spominjalo 850 dana kao prosječno vrijeme za presudu Vrhovnog. Možda za lakše slučajeve, kraće. Navodno, samo navodno, su se malo ažurirali.

Ako može ovdje, slično je. Naime, volim pokazati susretljivost ljudima, mladima, neupućenima, starima bilo kome tko me lijepo zapita rado odgovorim ili ga uputim. Danas me je presrela novinarka jedne televizijske kuće, jer ima nekih neprilika sa zgradom u kojoj živim. Budući da se vidjelo odmah kako ne zna sve ja sam je lijepo odbila za davanje intervjua, naglasila dva ili tri puta da ne želim da me se snima i onda joj objasnila neke stvari, javno poznate, o kojima je već pisano. Nisam rekla ništa mojoj skupini u prilog, niti išta protiv, naprosto, koliko je moguće gole objektivne činjenice. Cijelo vrijeme je držala ruke u džepovima...strah me da me je ustvari snimala, iako je predvečer bilo prohladno. Smije li onaj moj glas ili ono što sam izgovorila pustiti negdje javno, u reportaži. Jako bi mi to smetalo. Mogu li pisanim putem upozoriti TV kuću? Nije se osobno predstavila.

Uselila sam u stan jednog našeg Ministarstva 2006. Ministarstvo za zgrade nema uporabnu dozvolu ni vlasnički list, ali ima sve ugovore o kupnji čestice i kasnijoj izgradnji. Arhitekt je osmislio unutar zgrade četiri tzv. „svjetlarnika“, par metara duga otvora na krovu, kroz koji dopire svjetlo, ali i padaju atmosferalije, u prvom redu kiša, često i ptičji izmet. Svjetlarnici su staklenim zidom odvojeni od hodnika, dakle s jedna strane frontom se na njih naslanja moja spavaća soba i kupaona, s druge je hodnik. Pod „svjetlarnika“ je vrlo neravan i u njemu postoji predviđeni odvod koji se često zaštopa. Ja svoj ponekad očistim, ono što je dostupno, ali svejedno za svake veće kiše pliva. Oni sami su došli očistiti jednom u dvanaest godina. U zgradama je preostalo vrlo malo stanara, gotovo svi imaju problem s vlagom, za velikih kiša doslovno potok curi niz stube i slijeva se po hodnicima. Iako je arhitekt nagrađen tim osmišljenim rješenjem, svi „svjetlarnike“ smatraju promašajem, jedan zidar je rekao doslovno “preskupa glupost“. Ranije je postojao neki upravitelj, koji je vodio kao stambeni servis i kojemu su se mogli dojavljivati kvarovi; izbjegavao je svaki posao ili uvijek prebacivao lopticu, to vi sami vidite i slično. Otkazali su mu. Kad sam uselila upozorila sam ga na vidljivu vlagu, samo je odmahnuo, da je to opće mjesto, samo treba prebojati. Kako njega više nema, predviđeno je obraćanje isključivo Ministarstvu. Ja sam s Ministarstvom na sudu, u sporu oko produženja ugovora o najmu, i imam, sebi u prilog, presudu Općinskog i Županijskog suda, da mogu ostati u stanu još neko vrijeme. Čekam reviziju koju su podnijeli Vrhovnom sudu. Živim u prizemlju, u stanu namijenjenom osobama s invaliditetom na donjim ekstremitetima, što ja jesam, iako sam samostalna i pokretna. No kako imam astmu i još neke plućne bolesti, koje mi se konstantno pogoršavaju, i kojoj ni pet lijekova dnevno ne pomaže, liječnica kaže da moram riješiti tu vlagu. Cijelim zidom prema svjetlarniku u mojoj spavaćoj sobi vlaži, oko metar visine, ružno i smrdljivo. Prema pravom vanjskom zidu vlage nema, problem je taj "svjetlarnik". Prema ugovoru o najmu: "O svim eventualnim popravcima većim od tekućih, najmoprimac će bez odgađanja obavijestiti upravitelja zgrade, koji će organizirati popravak istih." Koliko vidim cijene, meni je izdatak za pravu, profesionalnu sanaciju zida, velik novac, pa me zanima na čiji bi se teret to trebalo riješiti? Mogu li oni mene odbiti zato što smo u sporu ili da mi naknadno zaračunaju cijenu ukoliko izgubim na Vrhovnom sudu? Više kolega se požalilo ranije na vlagu, ali nikad nitko nije reagirao i riješio. Da podnesem pismeni zahtjev s fotografijama, i povratnicom? Hvala.

Želim mladenki, bliža obitelj, za vjenčanje pokloniti i jednu lijepu zlatnu ogrlicu. Kako ovaj kolovoz idem u Sarajevo, a tamo je zlato ipak nešto jeftinije, kupila bih dole. Možda uz to i sebi neku sitnicu, naušnice recimo. Kakvi su carinski propisi? Koliko smijem prenijeti i kako je to pravno uređeno? Imam nešto zlatnog nakita kojeg rijetko nosim na sebi i nikad mi nije palo na pamet da se to na granici treba prijavljivati. Srebra na sebi uvijek imam oko 100 g, volim srebro. Kakva su točno pravila? Nikakav račun nemam za uspomenu staru 40 godina. Ako idem preko granice, trebam li to spomenuti na carini? Beznačajna količina, da se razumijemo. Hvala.

Vraćam se jučer s mora, autobusom, dakle javnim prijevozom. Croatia-bus. Nije bitna relacija. Izlazim iz hotela nešto ranije, invalid sam i treba mi malo više vremena, na kraju dođem na stanicu ravnih dvadeset minuta prerano. Stanica je usputna, ali upisana u svim voznim redovima i službeno bus ondje staje u 11 11, što i piše na karti. No, bus stiže gotovo odmah iza mene, staje, otvara mi bunker, čekam onaj strojček da da kartu i na karti vrijeme 10 56. Dakle, na to bar još dvije minute na ovu proceduru. To znači da je stigao ravnih 17 minuta prije voznog reda, a krenuo 15 minuta ranije. Uobičajeno, ako piše relacija Požega Zagreb Rijeka, a Zg u 17 20, može on doći iz Slavonije u 17 05, ali ne će krenuti ranije. Što da sam došla na vrijeme? Slijedeći ide za četiri sata, crkla bih. Kako je to zakonski riješeno i vrijedi li se požaliti?

U HDA je najbolje doći četvrtkom jer rade do 17 45, inače rade do 15 45, petkom kraće. Upisnina je 100 kuna. Pogledate udužbeni zapisnik, SDS je, čini mi se, broj 1521, dakle uzmete smeđu knjigu s police desno od pulta pod brojem 1521, u kojoj se nalazi popis dokumentacije. Kad pronađete šifru i kutiju ili fascikl onoga što Vam treba, na primjer Dosjei građana K-O su u kutiji toj i toj, ispunite Zahtjev za građu kutiju tu i tu, to je jedan mali formular, koji se predaje manipulantima i u roku od možda sat, kažu da je "dole". Sjednete za računalo i bistrite što Vas zanima. Dobijete svoju šifru, obično ime i prezime i nešto, koja vrijedi nekoliko mjeseci; i možete doći bilo koji dan sjesti za računalo i gledati što Vas zanima. Samo Vi možete ući u to gradivo za koje ste podnijeli zahtjev. Možete besplatno slikati dokumente na ekranu ili tražiti ispis, što se plaća. Ovisi o kome se radi, dobro su zaposlenici upućeni, može se i pitati, građe o nekomu zna biti na više mjesta. Vrlo lako i jednostavno. Konačno.

Sve je jasno, hvala na upozorenju.

Predstavnik Ministarstva sa zaštitarima i dvojicom policajaca je već puno puta dolazio da utvrde njegov identitet, ali nikad ne otvara vrata. Ne ulazim u to tko je "preprodavao" stanove i dojavljivao gdje ima koji prazan, niti za koji iznos, znam samo da ima dvadesetak ilegalaca u zgradi i da se to može razvući godinama. Nije me nešto strah da bi moglo doći do kakve havarije, ali nekad zbilja intenzivno smrdi taj plin. A i jadno je, nekako.

Ako je tako, prihvaćam. Hvala.

Transakcija obavljena bez problema. Samo naglašavaju da mora biti potpisan. Hvala.

Stanovi su u vlasništvu jednog našeg ministarstva, ja sam unutra legalno. Prvi susjed je doslovno za sitne novce "nekomu" ušao u stan i ondje je duže vrijeme, čini mi se od 2008. U međuvremenu su mu prije više od godinu dana isključili struju. Snalazi se s nekim plinskim bocama, ima mali agregat, često zaudara plin. Napravio je neki odušak, za ugljen monoksid, za svaki slučaj. Samac, alkoholičar, prešao pedesetu, u problemima, od onih koji danima ne izlaze van. Ne znam je li plaćao na vrijeme, tvrdi da jest. Došao me moliti da uzme struju od mene, da probušimo zid i sprovede sebi, plaćat će, kaže. Ne odobravam to i odbila sam. Može mu se kako priključiti struja legalno? Hoće li pomoći da ja zovem ministarstvo jer me, kao, strah? Drugi stanovi su prazni, samo on i ja smo u hodniku. Žalim čovjeka, a ne želim poduzeti ništa protuzakonito.

Pravne odgovore si dobila, nema tu što puno manevra. Niste vjenčani, ne znam živite li u izvanbračnoj koju bi trebalo dokazivati da potražuješ pola stečenog, a nemaš što ako ste podjednako zarađivali. To ne vrijedi suda. On djecu treba priznati kao svoju, kad se rode, onda možeš potraživati alimentaciju ili ga tužiti za utvrđivanje očinstva. To je sve. To što bi on možda htio djecu kasnije viđati duže i češće, to nisu neprilike nego pravo oca i djeteta. Kako bi ti s njima dogovarala i kako je uopće pametno postupiti, pomoć i savjet bolje ti je pitati na nekom masovnijem portalu forum.hr ili roda.hr gdje bi te čitali i oni koji imaju iskustva suživota i daju savjete drugog tipa. Pravno nemaš ništa više od ovog što je rečeno. Djeca imaju 23 tvoja i 23 njegova kromosoma, najpravednije bi bilo pola-pola, vremena i obveza. No, nemaš straha jer u Hrvatskoj nije baš tako.

Nisi u ugodnoj situaciji. Niste baš par, on nije na tvojoj strani, nisi ni udana. Možeš pitati i u Zagrebu, u Nazorovoj, ako nemaš gdje drugdje. Osiguran je boravak trudnica i smještaj pola godine nakon rođenja djeteta; ne znam za blizance. S obzirom da djecu ne će odvajati i što im je majka u novorođenačkoj dobi "nužna", vjerojatno ćete dobiti zajedničko skrbništvo, ali djeca većim dijelom kod tebe; njemu plaćanje alimentacije i povremena viđanja. Očekuj možda do 2000 kuna, ako nešto "obitelj" ne proba izvesti. Možda je za prvu ruku rješenje iznajmiti neku kućicu, ako ima takvih, koji bi primili trudnicu. I u manjim gradićima se da naći za 500 kuna, pa i samo za režije, a da nema na selu. Bori se, imaš pravo da te štede od stresa u trudnoći. Ne moraš kod njih; osobno nisam uvijek i nužno protiv zajedničkog života, ali ti iz tvog opisa djeluju kao "luda kuća". Možeš i kod svog oca, naravno.

Ispričavam se, tek sam jučer shvatila da Legalis ponovno radi, nešto mi je štekao dugo. Točno, Republika Hrvatska zastupana po ODO, protiv mene. VPS je 10 000 kuna, oni su navodili i naknadu troška revizije od 3000 kuna, kao i prije 600 za sastav tužbe, 2000 spora, podneske, tako nešto, čini mi se. Ne pretjerano puno. Nismo se nešto dugo ni sudovali, jedno pripremno ročište, glavno sa mojim svjedočenjem, dodjela presude i Županijski u roku od neka četiri mjeseca. Na Vrhovni je otišlo krajem kolovoza. Napisala sam odgovor na reviziju i iščačkala neku presudu Vrhovnog po sličnom pitanju, pa priložila i nju. Sretno mi bilo. Hvala i još jednom isprike na kasnom javljanju.

Koje je pravno pitanje?

Hvala na odgovorima. Javim. Pozdrav

Osoba mi je poklonila bon iz jednog našeg maloprodajnog lanca. Bon je potpisan, tuđe ime i prezime. Kaže da to nije problem, da svatko može donijeti bon i umanjiti si račun. E sad je li problem ili nije? Bilo bi mi neugodno da me tko odbije na blagajni.

Dakle, radi se o jednom obvezno-pravnom sporu s državnim odvjetništvom. Nemam novaca za ovjetnika, sama se branim, ovo je prvi put u životu da vidim zgradu suda iznutra. Sve dopise pišem sama, malo čitam, guglam, pratim. Općinski građanski sud je donio presudu meni u prilog, isto je potvrdio i Županijski. ODO se žali na Vrhovni, vrijednost nije velika pa pitaju materijalno-pravno značenje. Priložili su i presudu Vrhovnog suda u ne baš istoj, ali sličnoj pravnoj stvari. Ja pišem odgovor na reviziju. Smijem li postaviti pitanje tumačenja jednog članka Zakona o obveznim odnosima čija se sporna primjena provlači ili ne smijem? Načula sam da pravni laici ne šalju upite na Vrhovni sud. Ili samo da osporim koliko mogu i kako znam navode tužiteljice. Koliko vremenski obično traje slučaj na Vrhovnom sudu? Ovo je išlo promptno, od pripremnog ročišta do drugostupanjske presude niti godina dana. Dosad nisam platila ništa. Što ako Vrhovni sud preinači presudu? Snosim li onda sve troškove od početka? Nadam se da neće, i da je Zakon na mojoj strani, ali nikad se ne zna. Hvala.