Hvala Vam na povratnoj informaciji! Slažem se s Vašim mišljenjem kako je zdravorazumski (barem s aspekta interesa poslodavca) da poslodavac nije voljan dopustiti da se vodi iskreni razgovor s postojećim zaposlenicima. Ovdje se ne radi o tome što su oni voljni ili ne, nego se radi o tome što mi kao kandidati za agenciju imamo pravo zahtijevati, a što ne. No isto tako smatram kako bi se upravo zbog iskustva opisanog u linku kojeg ste stavili (i općenito zbog raznih iskustava s agenncijama) trebalo izboriti za veću transparentnost po pitanju dostupnosti podataka za radnike. Obzirom da agencije često u svojim aplikacijama traže podatke u svrhu provjere vjerodostojnosti kandidata (recimo traže kontakt bivšeg poslodavca, često i dva bivša poslodavca, potvrdu o nekažnjavanju itd.), činilo bi se ne samo smisleno nego i pravedno da i agencija na neki način učini isto, odnosno da oni isto tako daju referencu u obliku iskustva svog sadašnjeg (ili bivšeg) korisnika kako bi se ja (kandidat) uvjerio da agencija posluje primjereno.
U međuvremenu sam dobio informaciju iz drugih izvora kako je glavni problem u tome da agencija ne smije kontaktirati svoje korisnike kako bi im predložila da preporuče agenciju stoga što za to nemaju zakonsku osnovu. Ovo što ja tražim se smatra zahtjevom od treće osobe (mene), te agencija nema privolu za obradu podataka svojih korisnika u tu svrhu.
Mogu razumjeti da agencija ne može obrađivati niti raspolagati osobnim podacima svojih korisnika bez privole, ali po ovome ispada, obzirom da ispada kako je nemoguće spojiti me s drugim korisnicima agencije, da agencija ne može ni tražiti tu privolu. Po meni to spada kao neka kontradiktorna situacija, naime postavlja se pitanje: kako dobiti privolu ako se osobni podaci ne smiju koristiti niti za to da se pita za privolu. Možda sam ja nešto krivo razumio.
U mom slučaju radi se o agenciji preko koje bih tražio specifičan posao u inozemstvu, a obzirom da znam za razna iskustva koja iz prve ruke govore o raznim negativnim iskustvima s agencijama, ne usudim se spremati na put izvan zemlje računajući na agenciju za koju nemam nikakve reference (mada sam naravno svjestan da mi ni to nije sigurna garancija). Ovako ispada da samo mogu u potpunosti riskirati (ili tražiti korisnike te agencije na duge načine što je dosta teško učiniti), a ako na kraju ostanem oštećen lošim postupanjem agencije (ili u najgorem slučaju da postanem žrtva prijevare), pitanje da li ću to kasnije na bilo kakav način moći nadoknaditi.
Ukoliko legislativa zaista sprječava da se na bilo kakav način dođe do osobe koja može podijeliti svoje iskustvo s agencijom, smatram kako je tna štetu upravo kandidata koji se zanimaju za rad s agencijom, odnosno radnika. Možda bih se usudio reći (ako sam dobro shvatio problematiku) da u ovom slučaju GDRP koji bi u mnogočemu trebao biti u korist radnika i zaštite osobnih podataka, dovodi i do određenih problema stoga što ima nekih možda i previše rigoroznih zabrana. Nikako nisam protiv zaštite podataka, niti sam pravnik i nisam duboko upućen u problematiku, no s aspketa radnika koji traži posao mislim da bi se možda trebala ostvariti bolja korespondencija između pravne struke i ”običnih ljudi” da bi se legislativa više prilagodila ”stvarnom životu”, odnosno realnim situacijama i pravednije za sve strane involvirane u poslovni proces.
