_Ivan_

Da, malo previše sarkazma za ovakvu temu. Čovjek je rekao da se zaljubio u drugu ženu, da postoje osjećaji. Nema potrebe onda svoditi njihov odnos na čisto fizički, jer on to nije. Primjerima koje sam dao htio sam pokazati da je moral promjenjiv u vremenu, pa se ne može govoriti da je univerzalna kategorija, jer ono što danas smatramo nemoralnim sutra više ne mora biti. No lako je dati dokaz da je moral i prostorno promjenjiva kategorija u istom vremenu: Danas, u 21. stoljeću, nemoralno je živjeti istovremeno s dvije žene. Ako sam katolik. Ako sam musliman u muslimanskom svijetu, sasvim je moralno živjeti i sa četiri žene istovremeno. Ali ne i sa pet. Što je bilo moralno prije stotinjak godina, ako si sultan u Turskoj. Itd... uglavnom, moral je vrlo rastegljiva i relativna stvar. Govoriti ovako paušalno o nekom tko je samo priznao nešto što muči mnoge da je nemoralan znači osuđivati s visoka bez potrebe. A znam da je netko čiji bismo nauk o moralu na ovim prostorima i u ovom vremenu morali slušati rekao: "Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen". Koliko je onda moralno da ovako paušalno sudimo?

Lijepo je vjerovati u ovako nešto, ali... Je li moralno nositi mini suknju? U 19. stoljeću u viktorijanskoj Engleskoj žena nije smjela otkriti ni gležanj. Nošenje mini suknje na javnom mjestu tada bi se smatralo teškom povredom morala. Danas nije baš tako. Tko je tada određivao da je to nemoralno, a tko određuje da danas nije? Društvo. Daljnji primjer: Je li nemoralno razvesti se? Pretpostavljam da će većina reći da načelno nije, pa i zakon dozvoljava razvod. No prije samo par stotina godina žena koja bi dala zavjet u crkvi, a onda pred batinama muža pobjegla od njega i živjela s drugim čovjekom (društvo joj nije dalo mogućnost da se razvede) smatrana je moralnom nakazom. Zajedno s čovjekom koji joj je pružio utočište pred nasilnikom. Treći primjer: Je li žena nemoralna ako je silovana i nakon toga se ne želi udati za čovjeka koji ju je silovao? Mislim da će se svi užasnuti nad idejom tako nečega i nazvati je bolesnom. No još prije pedesetak godina u Dalmatinskoj Zagori znalo se dogoditi da muškarac doslovce otme djevojku koja ga ne želi i s njom "prespava noć". Nakon toga djevojci nije preostajalo ništa drugo nego da se uda za njega jer je roditelji, obešćašćenu, nisu htjeli natrag u kuću. Silovatelj je bio društveno prihvatljiviji od silovane žene i njen bi se povratak u kuću, nakon što je "dala", pa makar silom, smatrao nemoralnim. Zato nemojmo govoriti o moralu kao o konstanti. To je zaista vrlo, vrlo promjenjiva društvena kategorija.

Moral je društveno promjenjiva kategorija, a ne neki skup pravila koja univerzalno vrijede u svakom vremenu i prostoru. On nije napustio svoju djecu, nego samo suprugu koju ne voli. Bi li bilo moralno da je ostao uz nju iako ljubavi nema? Istina je da za djecu više ništa neće biti isto. No sasvim je moguće da im bude bolje ako imaju sretnog razvedenog tatu nego nesretnog tatu u braku.

Djeca različito reagiraju pri razvodu. Najvažnije je pri objavi odluke djeci da, ako je ikako moguće, i otac i majka objasne djeci da tata nije prestao biti tata ako ne živi s mamom i da će on jednako uvijek biti tu za njih. No to je često nemoguće, jer žena koja je povrijeđena ne želi na taj način djeci prezentirati stvari, pa je moguće da djeca u početku budu uplašena. No taj će strah nakon nekog ne predugog vremena proći ako i ti i tvoja žena budete osigurali redovan kontakt s tobom i ako im, kao otac, budeš i dalje pružao ljubav i sigurnost.

Koliko sam shvatio, on i uzdržava dijete prema svojim mogućnostima. Ne uspijeva naći redovit posao, ali to je sudbina mnogih. Roditelje koji su u braku i možda zarađuju jednako kao on nitko ne pita ni kontrolira odvajaju li za dijete dovoljno, podrazumijeva se da daju koliko mogu, jer ga vole. No ako čovjek više ne živi sa svojim djetetom, njegova je ljubav i dobra namjera odmah pod sumnjom. Jedini put za smanjenje alimentacije je preko suda. On će, valjda, korektno ocijeniti ima li osnove za smanjenje alimentacije ili ne.

Da, gubi pravo ako je punoljetan i ne školuje se više redovito. No pravo na dug za neisplaćenu alimentaciju ne gubi.

Nisam baš siguran da su odgovori, koliko god bili unisoni, ispravni. Probajmo to pogledati i s druge strane: Voliš li svoju ženu? Očito ne i tu si jasan u odgovoru. Bi li prema njoj bilo pošteno osuditi je na život s osobom koja ju ne voli? Ne bi. Ne bi bilo pošteno ni da sebe osudiš na tako nešto. Kako prolaze djeca u braku u kojem se supružnici ne vole? Uče jednu strašnu stvar - da se nemaju pravo izboriti za vlastitu sreću, da je cijena jedne pogreške u životu patnja do kraja života i da spasa i oprosta nema. Želiš li to učiti svoju djecu? Previše ima brakova koji se održavaju na aparatima samo zato da bi, eto, opstali. Brakova bez ljubavi, bez sreće u njima. Ako je barem jedna osoba u braku sigurna da ne voli supružnika, trebala bi otići, raskinuti brak koji nema smisla i time i sebi i supružniku omogućiti novi život. A dobar otac možeš biti uvijek. Možeš tražiti skrbništvo nad barem jednim ili dvoje djece i tako pomozi njihovoj majci da joj fizički bude lakše. Ili možeš tražiti skrbništvo nad sve troje djece, ako misliš da bi bio bolji roditelj. Ili nemoj tražiti skrbništvo, ako misliš da je njihova majka bolji roditelj. Bitno je u tom slučaju da održiš kontakt s djecom i redovito plaćaš alimentaciju. Svojoj ćeš djeci, ako se brineš za njih, uvijek biti važna osoba. I dobar otac.