Jump to content

rim1

Korisnik
  • Broj objava

    31
  • registrirao se

  • Zadnja posjeta

Sve što je rim1 objavio

  1. Negdije sam čuo da nakon obustavljenog ovršnog postupka nakon što je ovrhovoditelj povukao ovršni prijedlog u cjelosti, donesena su i pravosnažna rješenja o obustavi i završetku ovršnog postupka. Nakon više od 3 g. novi ovrhovoditelj b2 kapital pokreće novi postupak na istoj nekretnini. Molio bi za pomoć, ako sam u pravu da se ovrha ne može ponoviti na istoj nekretnini da mi ukažete na odredbu koja to definira. hvala svima unaprijed
  2. RIMSKA KONVENCIJA O MJERODAVNOM PRAVU ZA UGOVORNE OBVEZE IZ 1980.* (IZVACI) GLAVA I. PRIMJENA KONVENCIJE Članak 1. Polje primjene (1) Odredbe ove Konvencije se primjenjuju na ugovorne obveze za situacije koje imaju vezu s pravima različitih država. (2) One se ne primjenjuju: a) na pitanja statusa ili poslovnu i pravnu sposobnost fizičkih osoba, uz rezervu čl. 11; b) na ugovorne obveze koje se odnose: - na oporuke i nasljeđivanje, - na bračnoimovinske odnose, - na prava i obveze koje izlaze iz obiteljskih, rodbinskih, bračnih ili tazbinskih odnosa, uključujući obveze uzdržavanja prema izvanbračnom djetetu, - na obveze iz mjenice, čeka, vlastite mjenice kao i drugih vrijednosnih papira, ukoliko obveze iz tih drugih vrijednosnih papira nastaju iz njihove značajke prenosivosti; - na sporazume o arbitraži i na sporazume o sudskoj nadležnosti; - na pitanja vezana uz statusna trgovačka prava, prava udruženja i pravnih osoba, kao npr. osnivanje, pravne i djelatne sposobnosti, unutrašnjeg ustrojstva i prestanka trgovačkih društava, udruženja i pravnih osoba, kao i na osobnu zakonsku odgovornost drugara i tijela za dugove trgovačkog društva, udruženja ili pravne osobe; - na pitanja o tome da li zastupnik obvezuje zastupanoga ili organ trgovačkog društva, udruženja ili pravne osobe obvezuje te tvorevine prema trećima; - na osnivanje “trustova” i na pravne odnose koji nastaju između raspolagatelja (settlors, Verfügenden), povjerenika (trustees, Treuhändern) i korisnika (beneficiaries, Begünstigten); - na dokaze i postupak, uz rezervu čl. 14; (3) Odredbe ove konvencije ne primjenjuju se na ugovore o osiguranju koji pokrivaju rizike na području država ugovornica Europske ekonomske zajednice. Radi određivanja da li je rizik pokriven na navedenim područjima, sud primjenjuje svoje unutrašnje pravo. (4) Stavak (3) ne odnosi se na ugovore o reosiguranju. Članak 2. Primjena prava država neugovornica Pravo koje je određeno ovom konvencijom primjenjuje se i kad je to pravo jedne države neugovornice. GLAVA II. UJEDNAČENE ODREDBE Članak 3. Sloboda izbora prava (1) Na ugovor se primjenjuje pravo koje stranke izaberu. Izbor mora biti izričit ili dovoljno sigurno izlaziti iz ugovornih odredaba ili iz okolnosti slučaja (circumstances of the case, aus dem Umständen des Falles). Po svom izboru, stranke mogu odrediti mjerodavno pravo za cijeli ugovor ili samo za jedan njegov dio. (2) Stranke se mogu u svako doba sporazumjeti da se ugovor prosuđuje prema pravu različitom od onoga koje je bilo mjerodavno prema ovom članku ili na osnovi drugih odredaba ove konvencije. Promjene što se odnose na određivanje mjerodavnog prava do kojih je došlo nakon zaključenja ugovora, ne utječu na valjanost ugovora što se tiče njegova oblika u smislu čl. 9, kao ni na prava trećih. (3) Ako su svi ostali dijelovi činjeničnog stanja (Sachverhalt, elements relevant to the situation) u vrijeme izbora prava povezani samo s jednom državom, tada stranački izbor stranog prava ne utječe na primjenu odredaba prava te države koja se ne mogu isključiti ugovorom, dalje nazvane “prinudne odredbe”. (4) Postojanje i valjanost stranačkog sporazuma o mjerodavnom pravu, ocjenjuje se po člancima 8, 9, i 11. Članak 4. Mjerodavno pravo u slučaju neizbora prava (1) Ako mjerodavno pravo za ugovor nije sporazumno određeno po članku 3, ugovor je podvrgnut pod pravo države s kojom je najuže povezan. Ako se dio ugovora može odvojiti od ostatka ugovora i ako taj dio ugovora ima bližu vezu s nekom drugom državom, tada se na taj dio ugovora iznimno može primijeniti pravo te druge države. (2) Uz rezervu stavka 5, smatra se da ugovor ima najbližu vezu s državom u kojoj u vrijeme zaključenja ugovora stranka koja obavlja karakterističnu radnju ima redovno boravište ili, ako se radi o trgovačkim društvu, udruženju ili pravnoj osobi, glavnu upravu (central administration, Hauptverwaltung). Ako je pak ugovor zaključen u obavljanju profesionalne djelatnosti (trade or profession, berufliche oder gewerbliche Tätigkeit) takve stranke, smatra se da ugovor ima najbližu vezu s državom u kojoj se nalazi glavno poslovno mjesto (principal place of business, Hauptniederlassung) ili u kojoj se nalazi drugo poslovno mjesto, ako prema ugovoru navedenu radnju treba izvršiti putem tog poslovnog mjesta a ne glavnog poslovnog mjesta (through a place of business other than the principal place of business, von einer anderen als der Hauptniederlassung zu erbringen). (3) Bez obzira na stavak 2, ako je predmet ugovora stvarno pravo na nekretnini ili pravo korištenja nekretnine, smatra se da je ugovor u najbližoj vezi s državom u kojoj nekretnina leži. (4) Pretpostavka iz stavka 2. ne vrijedi za ugovore o prijevozu robe. Za te ugovore se pretpostavlja da imaju najbližu vezu s državom u kojoj prijevoznik u vrijeme zaključenja ugovora ima glavno poslovno mjesto ako se u toj državi nalazi mjesto ukrcaja, isrkcaja ili glavno poslovno mjesto naručitelja. Ugovorima o prijevozu robe smatraju se za primjenu ovog stavka, i “charter parties” za jedno putovanje (single voyage charterparties, Charterverträge für eine einzige Reise) kao i drugi ugovori čiji je glavni predmet prijevoz robe. (5) Ne primjenjuje se stavak 2, ako se karakteristična radnja ne može odrediti. Pretpostavke iz stavaka 2, 3. i 4. ne vrijede, ako iz svih okolnosti izlazi da ugovor ima bližu vezu s nekom drugom državom. Članak 5. Potrošački ugovori (1) Ovaj se članak primjenjuje na ugovore o isporuci pokretnih stvari (supply of goods, Lieferung beweglicher Sachen) ili na ugovore o pružanju usluga nekoj osobi, potrošaču, sa ciljem koji je izvan njezine profesionalne djelatnosti, ili na ugovore o financiranju takvog posla. (2) Bez obzira na članak 3, izborom mjerodavnog prava koji su učinile stranke, ne smije se potrošaču oduzeti zaštita koju mu daju prinudni propisi države u kojoj ima redovno boravište: - ako je zaključenju ugovora prethodila izričita ponuda ili reklamiranje u toj državi i ako je potrošač poduzeo u toj državi pravne radnje potrebne za zaključenje ugovora ili - ako je druga ugovorna stranka ili njezin zastupnik primio narudžbu potrošača u toj državi ili - ako se radi o ugovoru o prodaji robe pa je potrošač iz te države otputovao u drugu državu i tamo predao narudžbu, ukoliko je prodavalac organizirao to putovanje u namjeri da potakne potrošača na zaključenje ugovora. (3) Bez obzira na članak 4, te ako ne postoji izbor prava po članku 3, za ugovore koji su zaključeni pod okolnostima navedenim u stavku 2, mjerodavno je pravo potrošačeva redovnog boravišta. (4) Ovaj se članak ne primjenjuje: (a) na ugovore o prijevozu; (b) na ugovore o pružanju usluga kad se usluga potrošaču treba isključivo pružiti izvan države u kojoj on ima svoje redovno boravište. (5) Bez obzira na stavak 4, ovaj se članak primjenuje na ugovore koji uz paušalnu cijenu (inclusive price, Pauschalpreis) predviđaju kombinirane usluge prijevoza i smještaja. Članak 6. Pojedinačni ugovori o radu (Individual employment contracts, Arbeitsverträge und Arbeitsverhältnisse von Einzelpersonen) (1) Bez obzira na članak 3, izbor mjerodavnog prava stranaka na ugovor o radu, ne dovodi do lišavanja posloprimca zaštite koju mu daju prinudna pravila prava koja bi u nedostatku izbora prava bila mjerodavna po stavku 2. (2) Bez obzira na članak 4, u nedostatku izbora prava prema članku 3, za ugovore o radu mjerodavno je: a) pravo države u kojoj posloprimac u skladu s ugovorom obavlja rad, čak ako rad privremeno obavlja u drugoj državi; b) pravo države u kojoj se nalazi poslovno mjesto putem kojeg je posloprimac zaposlen, ako on redovito ne obavlja rad ni u jednoj državi, osim ako iz svih okolnosti izlazi da je ugovor o radu u bližoj vezi s drugom državom kad se primjenjuje pravo te druge države. Članak 7. Prinudni propisi (1) Pri primjeni prava određene države na osnovi ove konvencije, može se dati učinak prinudnim propisima druge države s kojom činjenično stanje ima blisku vezu, ako se odredbe te države trebaju primijeniti bez obzira na mjerodavno pravo za ugovor. Kod odlučivanja o tome da li dati učinak takvim prinudnim propisima, uzima se u obzir njihova priroda i svrha te posljedice njihove primjene ili neprimjene. (2) Ovom se konvencijom ne ograničava primjena pravila države suda koja, bez obzira na pravo koje je mjerodavno za ugovor, prinudno uređuju činjenično stanje. Članak 8. Pristanak i materijalna valjanost (1) Postojanje i valjanost ugovora ili neke njegove odredbe, prosuđuje se po pravu koje bi bilo mjerodavno prema ovoj konvenciji, kad bi ugovor ili odredba bili valjani. (2) Međutim, stranka se može pozvati na pravo države svog redovnog boravišta radi utvrđenja činjenice da nije pristala na ugovor, ako iz okolnosti slučaja izlazi da ne bi bilo razumno određivati učinak ponašanja te stranke po pravu određenom u prethodnom stavku. Članak 9. Oblik (1) Ugovor zaključen između osoba koje se nalaze u istoj državi, valjan je što se tiče oblika ako zadovoljava formalne pretpostavke prava koje je mjerodavno za ugovor po ovoj konvenciji ili prava države u kojoj je ugovor zaključen. (2) Ugovor zaključen između osoba koje se nalaze u različitim državama, valjan je što se tiče oblika ako su ispunjene pretpostavke o obliku prava koje je mjerodavno za ugovor po ovoj konvenciji ili prava jedne od tih država. (3) Ako je ugovor zaključen putem zastupnika, državu u kojoj se zastupnik nalazio u času djelovanja treba uzeti u obzir radi primjene stavaka 1. i 2. (4) Jednostrani pravni čin koji se odnosi na već zaključeni ugovor ili na onaj koji će se zaključiti, valjan je što se tiče oblika ako su ispunjene pretpostavke o obliku po pravu koje je mjerodavno za ugovor ili bi to bilo prema ovoj konvenciji ili ako su ispunjene pretpostavke prema pravu države u kojoj je taj pravni posao zaključen. (5) Stavci 1. do 4. ne primjenjuju se na ugovore za koje vrijedi članak 5. i ako su zaključeni pod okolnostima navedenim u članku 5, stavak 2. Za oblik tih ugovora mjerodavno je pravo države potrošačeva redovnog boravišta. (6) Bez obzira na odredbe stavaka 1. do 3, ugovori kojima je predmet stvarno pravo na nekretnini ili neko pravo korištenja nekretnine, prosuđuje se prema prinudnim propisima o obliku države u kojoj leži nekretnina, ako po tom pravu takve pretpostavke vrijede bez obzira na mjesto zaključenja ugovora i na pravo mjerodavno za ugovor. Članak 10. Polje primjene mjerodavnog prava za ugovor (Scope of the applicable law, Geltungsbereich des auf den Vertrag anzuwendenden Rechts) (1) Pravo koje se primjenjuje na ugovor po člancima 3. do 6. i 12. ove konvencije, osobito je mjerodavno za: a) tumačenje ugovora, b) ispunjenje obveza koje nastaju iz tog ugovora, c) u granicama koje sudu daje njegovo procesno pravo, za posljedice potpunog ili djelomičnog neispunjenja, uključujući i utvrđenje naknade štete ako je to utvrđeno propisima, d) različite načine prestanka obveza, kao i zastaru i gubitak prava što nastaju protekom roka e) posljedice ništavosti ugovora. (2) Što se tiče načina ispunjenja i mjera koje su trebali poduzeti vjerovnici u slučaju nepotpunog izvršenja, treba uzeti u obzir pravo države izvršenja. Članak 11. Nesposobnost U ugovoru zaključenom između osoba koje se nalaze u istoj državi, fizička se osoba, koja bi bila sposobna po pravu te države, ne može pozivati na svoju nesposobnost po pravu druge države, osim ako je u trenutku zaključenja ugovora druga ugovorna stranka znala za njenu nesposobnost ili ju je previdjela zbog vlastite nemarnosti. Članak 12. Prijenos tražbine (1) Za obveze između cedenta i cesionara tražbine mjerodavno je pravo koje se prema ovoj konvenciji primjenjuje za njihov ugovor. (2) Pravo koje je mjerodavno za prenesenu tražbinu, uređuje njenu prenosivost, odnos između cesionara i dužnika, pretpostavke pod kojima se na prijenos može pozvati protiv dužnika te oslobađajući učinak dužnikove činidbe. Članak 13. Subrogacija (1) Ako osoba, vjerovnik, ima ugovornu tražbinu protiv druge osobe, dužnika, i ako je treći u obvezi da namiri vjerovniku ili ako ga je namirio na temelju takve obveze, tada pravo koje uređuje obveze treće osobe da namiri vjerovnika utvrđuje da li je treći ovlašten prema dužniku na prava koja ima vjerovnik prema dužniku po pravu koje uređuje njihove odnose, i ako je tome tako, da li on to može činiti u potpunosti ili djelomično. (2) Isto se pravilo primjenjuje kad više osoba treba ispuniti ugovornu tražbinu, a vjerovnik je bio namiren od jedne od tih osoba. Članak 14. Dokaz (1) Pravo mjerodavno za ugovor prema ovoj konvenciji primjenjuje se u mjeri u kojoj sadrži pravila o zakonskoj presumpciji ili utvrđuje teret dokaza. (2) Za dokazivanje ugovora ili pravnog čina dopuštene su sve vrste dokaza koje predviđa pravo države suda ili bilo koje od prava na koje se upućuje po članku 9, po kojemu je ugovor ili pravni čin formalno valjan, ako se dokaz takve vrste može izvesti pred sudom. Članak 15. Isključenje uzvrata i upućivanja na treće pravo (renvoi) Primjena prava države određena ovom konvencijom znači primjenu pravnih pravila koja su na snazi u toj državi, uz isključenje njezinih pravila međunarodnog privatnog prava. Članak 16. Javni poredak Primjena odredbe prava određenog ovom konvencijom može se isključiti samo ako je takva primjena očito nespojiva s javnim poretkom države suda. Članak 17. Isključenje retroaktivnog učinka Ova se konvencija primjenjuje u državi ugovornici na ugovore koji su zaključeni nakon što je konvencija u toj državi stupila na snagu. Članak 18. Ujednačeno tumačenje Pri tumačenju i primjeni prethodnih ujednačenih odredaba treba voditi računa o njihovom međunarodnom značaju i o želji postizanja ujednačenog tumačenja i primjene tih odredaba. Članak 19. Nejedinstveni pravni poreci (1) Ako se neka država sastoji od više pravnih područja što imaju vlastite propise za ugovorne obveze, tada se za određivanje mjerodavnog prava prema ovoj konvenciji svako pravno područje smatra državom. (2) Država u kojoj postoje različita pravna područja što imaju vlastite pravne propise za ugovorne obveze nije dužna primijeniti ovu konvenciju na sukobe prava tih pravnih područja. Članak 20. Prednost prava Zajednice Ovom se konvencijom ne dira u primjenu odredaba o sukobu prava u predmetu ugovornih obveza za posebna područja koja su sadržana ili će biti sadržana u pravnim aktima tijela Europske zajednice ili u unutrašnjem pravu usklađenom za izvršenje tih akata. Članak 21. Odnos prema drugim međunarodnim ugovorima Ova konvencija ne dira u primjenu međunarodnih ugovora kojih je država ugovornica stranka ili će to postati. Članak 22. Rezerve (1) Svaka država ugovornica može pri potpisivanju, ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju pridržati pravo da ne primjenjuje slijedeće odredbe: a) članak 7, stavak 1.; b) članak 10, stavak 1, slovo e). (2) Svaka država ugovornica može, osim toga, prilikom priopćenja o proširenju konvencije prema članku 27, stavak 1, staviti jednu ili više rezervi, s učinkom ograničenja na područja ili na određeno područje obuhvaćeno proširenjem. (3) Svaka država ugovornica može u svakom trenutku povući rezervu koju je stavila; učinak rezerve prestaje prvog dana trećeg mjeseca nakon priopćenja povlačenja rezerve. * Konvencija je na snazi u državama Europske Unije (Austrija, Belgija, Danska, Finska, Francuska, Grčka, Italija, Irska, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske).
  3. Imam niz stručnih radova po pitanju mjerodavnog prava i svi elaboriraju da je po Rimskoj za potrošača mjerodavno jediono pravo njegovog prebivališta. To piše vrlo jasno u Rimskoj, direktivama EU i u stručnim radovima. I sada imam sutkinju koja sve to odbacuje i uporno hoće po stranome pravu. Nije li to malo tvrdoglavo i suludo obzirom da ona i ostali sudionici nemaju o tome stranome pravu nikakvog pojma. Po tome bi ispalo da možemo biti samo nijemi promatrači u prvostupanjskome i tek kroz žalbe prema višim instancama ukazivati na to. Smatram to nekorektnim, skupim i nikad kraja parničenjem. Mislim da za to postoji jedan jedini lijek a to je, tražiti izuzeća svih sudaca redom dok ne sjedne onaj koji je voljan uvažiti sva ta slova na bjelome papiru
  4. Pored RH prava znamo da postoji i pravo i konvencije koje su države supotpisale i prihvatile za prisilno pravo u raznoraznim slučajevima. Tako npr. Rimska konvencija nalaže da se mora osigurati "potrošaču" primjena prava njegovog zadnjeg prebivališta. Znači ako sud karakterizira spor s međunarodnim obilježjima, i upućuje na to da je za određeni spor nadležno pravo neke druge zemlje, Rimska konvencija i direktive EU nalažu IPAK primjenu prava zemlje u kojoj je prebivalište "potrošača" Rimska konvencija članak 5 Sada se postavlja pitanje, što ako. Što ako sud bez obzira na to i na moje izričite zahtjeve da se osnovom prisilnog propisa, Rimske konvencije, sudi po HR pravu kako ona i nalaže no sud to izrijekom odbija. Kako sud prisiliti na primjenu domaćeg prava. Hvala
×
×
  • Napravi novi...

Važna informacija