Legallo

ZAKON O VJEŽBENICIMA U PRAVOSUDNIM TIJELIMA .................... IV. STRUČNO OBRAZOVANJE ZA PRISTUPANJE POLAGANJU PRAVOSUDNOG ISPITA Članak 17. Odvjetnički vježbenici mogu radi stručnog obrazovanja obavljati praksu u sudu, a raspoređuju se na stručno obrazovanje u općinski sud rješenjem suda.

Slažem se, iako valja naglasiti kako je stav suda, izražen u citiranoj presudi opet malo prepojednostavljeno postavljen i ako je baš tako glasio, moguće je da bi tužitelj s uspjehom izjavio prijedlog za dopuštenje revizije, a kako bi po meni mogao uspjeti i u samoj reviziji, postupak bi se vratio na prvi stupanj i tu bi bilo itekakve "igre", a evo zašto po mom mišljenju: 1) Ukoliko bi pravno pitanje u reviziji smjeralo na neujednačenu praksu, a to kod ovakvih predmeta biva, onda bi na eventualni uspjeh tužitelja u reviziji utjecalo a)je li se konkretno pravno pitanje doista može primijeniti na činjenice utvrđene tijekom dokaznog postupka, b)koliko je dobro drugostupanjski sud argumentirao neutemeljenost tužbenog zahtjeva, jer iz navedene argumentacije ne bi bilo jasno koliko se referirao na propuste prvostupanjskog, a koliko je stav o utemeljenosti tužbenog zahtjeva zauzeo kao puko "slaganje" s nižim sudom. Sve bi to bilo lakše, da se samo trebaju utvrditi pogreške u interpretaciji pojma "trajna zajednica života" ali kod ovakvih postupaka radi naknade štete sporno zna biti i utvrđenje u kojem omjeru, ako uopće, postoji suodgovornost tužitelja i tuženog u odnosu na štetni događaj, iako se jedno pod normu podvodi kao pravni standard, dok je drugo predmet puno egzaktnijeg dokazivanja, a to samo jer se stav o potonjem može zauzimati i na temelju nalaza i mišljenja vještaka, osim što se može zasnivati i na temelju vjerodostojnih iskaza svjedoka. Zaključno, još je veća zbunjoza kad se postavi slijedeće pravno-teorijsko pitanje. Recimo da je ujednačen stav sudske prakse da dijete(ili nerođeno dijete) ne može biti svjesno gubitka bliske osobe, pa da s obzirom na navedeno nije moglo pretrpjeti duševnu bol, a što još uvijek nije tako rijedak stav u sudskoj praksi, možemo li zaključiti da se takva većina sudske prakse temelji na ratiu kako je eventualna dosuda naknade štete neutemeljena jer posljedica štete nastupa "naknadno"(u praksi tek nakon presude), pa kako još nije nastala, nije nastala ni obveza tuženog? Molim da me netko ispravi ako sam negdje zastranio. Hvala lijepa

Nije nemoguće ako je malo poznato, uspio sam naći praksu VSRH

Zanima me ima li dijete od 6 mj. pravo na pravičnu novčanu naknadu radi smrti djeda i bake s kojim je živjelo. Čl.1101. st.2. ZOO-a među ovlaštenicima navodi djeda i baku i unučad kao aktivno legitimirane, ali pod dvije pretpostavke: 1) Krvno srodstvo i 2)Trajna zajednica života. Pojam trajne zajednice života je pravni standard, dakle nije strogo, izričito određen, definiran, već je na sudskoj praksi da prema okolnostima procjeni postoji li ekonomska i emocionalna veza između ovdje neposrednog i posrednog oštećenog. S obzirom na navedeno, nije bitan vremenski period koji su recimo unuk s jedne strane,a s druge djed i baka proveli zajedno, već njihov faktični odnos. Pitanje glasi - postoji li recentna sudska praksa prema kojoj se djetetu od 6 mj. dosuđuje pravična novčana naknada za duševnu bol pretprljenu zbog smrti djeda i bake u prometnoj nezgodi, a s kojima je to dijete neprekidno i skladno živjelo sve do njihove nasilne smrti?