Hvala vam na zanimanju za ovu temu. Nisam osoba koja anonimno komentira bilo kakve teme na raznim portalima, iza svojih mišljenja volim odgovarati svojim imenom i prezimenom. Kako sam ovu temu osobno otvorio, osjećam da moram napisati još nekoliko činjenica, da mi srce bude na mjestu, bez namjere da otvaram nove polemike.
Pitanje koje sam postavio odnosilo se na konkretan slučaj moje mati, naravno da sam prilično subjektivan. Svi mi, koji mrzimo nepravdu, posebno smo osjetljivi kad sa nanosi nekom nama bliskom ili nama samima. Naravno da ću ja pomoći svojoj majci , ne treba mi nikakav zakon da me na to podsjeti, a kamoli prisili. Međutim, ono što me boli i frustrira su još neke činjenice iz tog slučaja koje ću navesti, da bi onaj tko to eventualno pročita bolje shvatio dubinu i složenost situacije.
Prije nekoliko godina počeli su prvi simptomi bolesti mog očuha. Moja mati ga je pokušavala nagovoriti da potraže pomoć, ali naravno da je on to odbijao. Najžalosnije je da ni njegove kćeri ,koje ga vide najviše jednom godišnje, nisu željele priznati da nešto nije u redu i uvjeriti svog oca da se treba početi liječiti. Umjesto njega, ubrzo je pomoć psihijatra potražila njegova supruga. Priznajem, nisam ni ja bio svjestan koliko je bolest napredovala. Zbog pandemije se nismo dugo vidjeli, a mati nije osoba koja voli kukati i žaliti se drugima. Ironija je što je ona uvijek govorila da će u slučaju njegove smrti, ići živjeti u dom. Moram spomenuti da postoji i neka njegova ušteđevina, kao i sef s čijim sadržajem su upoznate samo njegove kćeri koje su ga ispraznile.
Uglavnom, nije mi namjera nikoga optuživati. Nije se djelovalo na vrijeme i sad imamo slijedeću situaciju. Čovjek je propao duševno i fizički, on je 1940. godište i smješten je u dom. Njegova supruga živi u kući od 150 m2 s plaćenim režijama i mirovinom od 1300 hrk. Njegove kćeri žive u Njemačkoj sa svojim obiteljima i okrivljuju moju majku jer je pozvala policiju nakon što ju je pokušao zadaviti. Ja sam na drugom kraju Hrvatske i ne mogu prežaliti situaciju do koje je došlo. Bojim se da ne postoji u svijetu zakon koji bi mogao popraviti ono što se dogodilo. Svi su na gubitku, možda je nažalost najlakše tom čovjeku u domu, jer više nije ni svjestan što se događa. Znam da se događa svakodnevno puno ružnih stvari, znam da puno ljudi pretražuje smeće, imaju male ili nikakve mirovine, netko će uvijek reći da bi moglo biti i gore. Ali mene zanima, kako bi zakon reagirao da se nekoj ženi dogodi isto što i mojoj majci, ali da suprug umjesto u domu, završi u zatvoru? Da li bi ta žena bila prisiljena tražiti socijalnu pomoć? Ponavljam, nije mi namjera ovdje pljuvati po državi, zakonima, sistemu...Zakon i pravda se prečesto ne podudaraju, samo se pitam zbog čega tisuće ljudi, a pogotovo žena, završe kao žrtve i budu predmet žaljenja. Da, to je žalosno...Ali nažalost zakon je takav..?
Još jednom hvala.