Povrat troškova za prisilni smještaj iz zdravstvenih razloga

[perterel]

Pozdrav svima,
tražim savjet ili iskustva vezana uz potencijalni povrat troškova organiziranog stanovanja u specifičnom slučaju.

Radi se o pokojnom članu obitelji koji je bio sudski smješten na psihijatriju Rab (u zamjenu za kaznu zatvora) zbog duševne bolesti (paranoidne shizofrenije) i počinjenja kaznenog djela. Nakon odsluženja te obveze, ostao je na psihijatrijskom smještaju iz zdravstvenih razloga jer nije bio u mogućnosti živjeti samostalno. Kasnije je, zbog organizacijskih razloga (vjerojatno nedostatak prostora), premješten u privatni dom, gdje je ostao do smrti.

Ne znamo točno je li taj privatni smještaj bio organiziran u sklopu organiziranog stanovanja ili je riječ o usluzi smještaja prema Zakonu o socijalnoj skrbi.

Imam nekoliko pitanja:

1. Traži li centar za socijalnu skrb u ovakvim slučajevima povrat sredstava? Na temelju zakona, centri imaju pravo tražiti povrat nakon što se završi ostavinska rasprava, ali koliko se često to u praksi događa? Posebno me zanima kad se radi o prisilnom smještaju i medicinski uvjetovanim razlozima.
2. Postoji li razlika između zdravstvenih i socijalnih razloga smještaja? Zdravstveni smještaj u ovom slučaju trebao bi biti tretiran drugačije, no nisam siguran kako zakon to promatra u praksi. Vidio sam da se ne traži povrat za dom u kriznim situacijama koji maksimalno traje nešto manje od 3 godine, al ovaj je bio preko 20 godina u domu. Mislim da je primao osobnu invalidninu i nasljednu obiteljsku mirovinu.
3. Može li se sestra opravdati za odbijanje uzdržavanja? Sestra nije imala dovoljno financijskih sredstava da uzdržava brata kad je smještaj bio organiziran, a i sada brine o vlastitoj obitelji (jedan od člana kućanstva je invalid s težim tjelesnim i funkcionalnim oštećenjem). Je li to dovoljno da se izbjegne povrat?
4. Postoje li poznati slučajevi gdje centri za socijalnu skrb odustaju od potraživanja? Ako da, koji su uvjeti za takve odluke?

Napominjem da je smješten na Rabu osamdesetih pa premješten u privatni dom nešto poslije 2000. pa sve do 2020., a obitelj nije bila obaviještena o smrti niti uključena u organizaciju pokopa. Pokopan je na teret države, i to u zajedničku grobnicu s ostalim socijalnim slučajevima bez prethodne obavijesti.

Obitelj trenutno nije pokrenula ostavinsku raspravu jer smrtovnica nije ispunjena. Sada postoji briga da bi Centar mogao tražiti povrat troškova nakon što se ostavinska završi. Vrijednost dugovanja potencijalno bi mogla biti visoka, a sestra je sada vlasnica druge manje nekretnine, što isključuje mogućnost otpisivanja duga temeljem financijske ugroženosti.

Smatram da bi se ovakvi slučajevi trebali drugačije tretirati. Moj pokojni član obitelji nije bio smješten u ustanovama svojom voljom, već zbog zdravstvenih razloga (u jednom nalazu CZSS-a, početkom 2000. dok je još bio na Rabu je pisalo da nikako nije sposoban funkcionirati samostalno). Cijeli smještaj bio je medicinski nužan, a ne rezultat socijalnih ili obiteljskih okolnosti. Tražiti povrat sredstava u ovakvom slučaju čini se nepravednim, jer obitelj nije imala kontrolu nad odlukama o njegovom smještaju, niti je on imao mogućnost birati.

Ako imate slična iskustva, savjete ili poznajete praksu centara za socijalnu skrb, molim vas da podijelite. Unaprijed zahvaljujem!