Snimanje

[Marcus1122]

Slijedom odluke suda u slučaju Gorana Štroka koji je snimio razgovor koji mu je bio upućen zamolio bih forumaše za njihovu interpetaciju čl.131. KZ-a.

 

Naime, čl.131.st.2. navodi Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko posebnim napravama neovlašteno prisluškuje ili snimi razgovor ili izjavu koji mu nisu namijenjeni ili tko omogući nepozvanoj osobi da se upozna s razgovorom ili izjavom koja je neovlašteno prisluškivana ili snimana ili tko neovlašteno prisluškuje ili snimi tuđe poruke u računalnom sustavu.

 

meni je posebno zanimljiv dio stavka koji kaže ...kaznit će se tko...snimi razgovor ili izjavu koji mu nisu namijenjeni...

 

slijedom toga, dolazimo do tumačenja da je dopušteno snimati vlastite razgovore tj.. razgovore koji su vama upućeni..

 

...ovo pitanje me već neko vrijeme zanima a uvijek dobivam kontradiktorna tumačenja.. osobno smatram da je dopušteno snimati vlastiti razgovore, npr.. netko me nazove, ja vidim da razgovor ide u krivom smjeru i uključim snimanje te mi ta osoba kasnije u razgovoru počne prijetiti..

 

nadam se vašim tumačenjima:)

[Utjerivaczakona]

Snimanje vlastitog govora je dopušteno, ali nije pokazivanje tih razgovora drugima.

 

Kada bi snimili razgovor za koji osoba ne zna da se snima, takav dokaz ne bi bio dokaz na sudu (osim ako je postojao nalog ili je osoba rekla nešto na javnom skupu)

[Marcus1122]

U redu, a je li dopušteno na temelju tog razgovora prijaviti recimo kazneno djelo prijetnje i uzeti snimku kao dokaz?

 

Znači, snimio razgovor, nikome ga pokazao i odnio na policiju, što je bio i slučaj gosp. Štroka?

[Utjerivaczakona]

Slučaj USKOK-ovog kodnog imena "5 zvjezdica" nije isti. Tu se postojao nalog suda za prisluškivanje i snimanje.

 

Policija ne može upotrijebiti snimku kao dokaz, već samo kao indiciju. Dakle tu snimku neće priložiti, u slučaju podnošenje izvješća državnom odvjetništvu, kao dokaz, već će isti zanemariti, a ako ne zanemari, to će uraditi Drž.odvj.

[Mrnjaukalica]

Utjerivaczakona je napisao:

Snimanje vlastitog govora je dopušteno, ali nije pokazivanje tih razgovora drugima.

 

Kada bi snimili razgovor za koji osoba ne zna da se snima, takav dokaz ne bi bio dokaz na sudu (osim ako je postojao nalog ili je osoba rekla nešto na javnom skupu)

 

Ako je snimanje vlastitog razgovora dopušteno, zašto ne bi bilo i pokazivanje tog razgovora drugima? Dio stavka koji brani pokazivanje kaže "...ili tko omogući nepozvanoj osobi da se upozna s razgovorom ili izjavom koja je neovlašteno prisluškivana ili snimana."

 

Ako je snimatelj bila osoba kojoj je poruka bila upućena, onda je ona ovlašteno, a ne neovlašteno upoznala nepozvanu osobu sa sadržajem snimanja.

 

Po meni bi ipak protupravno trebalo biti snimanje osobe koja sudjeluje u razgovoru bez njenog pristanka, bez obzira što se snimkom snima i govor snimatelja i što je snimatelju poruka upućena. To iz razloga što je objekt zaštite čovjekov osobni život i radnja da bi bila ovlaštena mora biti obuhvaćena njegovim pristankom da se snima. Za odluku o snimanju, osoba mora imati i saznanje o mogućnosti da snimka ne ostane samo dio nečijeg privatnog arhiva, već i da postane javno dostupna.

[Utjerivaczakona]

Sadržaj mog posta i jest takav. Zakonski pojam "drugima" ne obuhvaća osobu koja je sudjelovala u razgovoru, već osobu koja ne sudjeluje u razgovoru.

[KronicnaStranka]

Koliko sam ja shvatio prihvaćanje i neprihvaćanje tonske snimke kao dokaza ne proizlazi izravno iz samih zakonskih odredbi, nego sudske prakse.

 

U konkretnom slučaju G. Štroka, snimka vjerojatno neće biti dokaz temeljem dosadašnjih stavova koje se sudovi, prvenstveno Vrhovni sud, zauzimali u takvim slučajevima.

 

Moje je osobno mišljenje da se tu radi o tipično formalističkom interpretiranju zakona kojemu su naši sudovi, ali i tužitelji, izrazito skloni, jer im jako olakšava (smanjuje) posao.

 

Jedan aspekt konkretnog slučaja:

 

Zakoni dopuštaju djela koja su inače kažnjiva sama po sebi u određenim situacijama. Primjera ima puno. U kaznenom pravu to su: korištenje sile u samobrani i obrani imovine i postupanju službenih osoba, vršenje kaznenog djela u krajnjoj nuždi. U građanskom pravu: samopomoć.

 

U slučaju riječkog doktora oni koji su ga korumpirali nisu optuženi jer se smatralo da su to učinili u krajnjoj nuždi. Nije pojedinačno dokazivano da neki možda i nisu bili baš u krajnjoj nuždi (a vjerojatno i nisu, nego samo u nuždi), dakle tužitelji su bili "fleksibilni".

 

Jednostavno pitanje: zašto inače neovlašteno snimanje ne bi bila mjera samoobrane u situaciji kad druge mjere nema i kad je to najblaži mogući način samoobrane, u konkretnoj situaciji samoobrane od ucjene, i kao takva valjani dokaz. Tu se ne radi ništa više o povredi privatnosti nego u slučaju da se nasilje ne provodi verbalno nego oružjem. Je li prijetnja oružjem stvar privatnosti ako nije izvedena u javnosti?

 

Postoji i načelo manjeg i većeg zla. Neovlašteno snimanje manje je (društveno) zlo od neposredno prijetećeg većeg kaznenog djela. To, doduše, u našem pravu, za razliku od anglosaksonskoga, puno teže prolazi - ali bi moglo proći kad bi se sudovi malo potrudili oko stvarnog smisla zakona. Zakon o "zviždačima" bi mogao pomoći.

 

Mislim da gospodi sucima i tužiteljima fali malo kreativnosti, i da im ne fali slučajno.

[Utjerivaczakona]

Rado bih se složio s Vašim stavom, ali nažalost zakon poprilično izričito kaže da su to nezakoniti dokazi (audio snimke).

 

Smatram da bi ZKP trebalo mijenjati, ali mnogi bi se onda našli u strahu od snimanja i svatko bi trebao razmišljati što priča, a naše glavešine radije vole slobodu od rešetaka.

 

Međutim treba biti realan i reći da ima tu i jedan druga stvar zbog koje su takve snimke nekaznotie.

Zamislite situaciju gdje vi nekog isprovocirate i onda upalite snimanje i čekate "vatru".

Situacija br. 2.

Šalite se s nekim i upalite onda (NAKON svoje šale) snimanje da druga strana nešto (u šali) kaže, a što će biti dokaz da je on korumpiran.

 

Dakle to je dvosjekli mač, ali bih isto bio prije na strani rješenja koje ste Vi ovdje iznijeli.

 

Nažalost naš Vrhovni sud ne tumači to tako. Dapače, ima strahovito nepravednih izdvajanja "nezakonitih" dokaza.

[KronicnaStranka]

Opasnost zloupotrebe sasvim sigurno postoji, ali bi se zakonitost takvog dokaza trebala procjenjivati prema konkretnoj situaciji, dakle u kontekstu, kao što se u konkretnoj situaciji procjenjuje da li ste napali, branili se ili ste prekoračili nužnu obranu. Sve troje može uključivati iste "pokrete rukama". Dakle, potpuno je pogrešno ići generalno, ali je daleko najjednostavnije sa stajališta sudačkog posla.

 

Ima tu i mali paradoks.

 

Ako sud ocijeni da ste nezakonito snimali, onda de facto priznaje valjanost snimljenog, budući da je ta snimka dokaz nezakonitosti vašeg postupanja. Kad ono što je snimljeno ne bilo valjano, onda se ne bi moglo govoriti niti o nezakonitosti, budući da nema dokaza.

 

Dakle, jedno je nezakonitost postupka, a drugo valjanost dokaza kao takvog u konkretnom slučaju koji je takvim postupanjem pribavljen. Napominjem, u konkretnom slučaju, u samoobrani, prema procjeni. Za "službe" to nikako ne bi smjelo vrijediti.

 

Pitanje je isto tako na što se tužitelji pozivaju kad uvode takav dokaz, i da li se ikad desilo da su išli do Ustavnog ili Evropskog suda u takvim slučajevima. Praksa se može mijenjati i na taj način.

 

Možete li navesti konkretne zakonske odredbe koje takve snimke definira kao nezakonite dokaze.

[Utjerivaczakona]

Ja i Vi bi se lako dogovorili kako bi glasio tekst novog Zakona o kaznenom postupku u određenim dijelovima.I ja bih dao sucima pravo da tumače od slučaja do slučaja da li je dokaz zakonit ili ne.

 

Međutim, vjerujem da bi suci Vrhovnog suda opet svojom praksom vratili stvari na staro, ali svakako bi vrijedilo i pokušati.

 

Inače evo dijelova zakona koji govore o prisluškivanju kao i o snimanju razgovora:

 

Kazneni zakon

Članak 131.

(1) Tko neovlašteno i kriomice snimi drugoga filmski, televizijski, videokamerom ili fotoaparatom,

(2) ..........kaznit će se tko posebnim napravama neovlašteno prisluškuje ili snimi razgovor ili izjavu koji mu nisu namijenjeni ili tko omogući nepozvanoj osobi da se upozna s razgovorom ili izjavom koja je neovlašteno prisluškivana ili snimana. (3) Ako kazneno djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka počini službena osoba u obavljan¬ju službe ili javne ovlasti,

 

 

 

ZKP

Članak 9.

(1) Sudske se odluke ne mogu utemeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit način (nezakoniti dokazi).

(2) Nezakoniti jesu oni dokazi koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života kao i oni dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.

 

4. Posebni izvidi kaznenih djela privremenim ograničenjem ustavnih prava i sloboda

Članak 180

(1) Ako se izvidi kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način ili bi bili skopčani s nerazmjernim teškoćama, na zahtjev državnog odvjetnika istražni sudac može protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u kaznenom djelu iz članka 192. ovoga Zakona odrediti mjere kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, i to:

1) nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora, odnosno sredstava za tehničko snimanje prostorija,

 

(2) Mjere iz točke 1. stavka 1. ovoga članka mogu se odrediti i prema osobama za koje postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja kaznenih djela iz članka 192. ovoga Zakona prenose priopćenja i poruke u svezi s djelom, odnosno da se počinitelj služi njihovim priključcima na telefon ili drugim telekomunikacijskim uređajem.

(3) Pod uvjetima iz stavka 1. ovoga članka, mjere iz stavka 1. točke 1., 2., 3., 5. i 6. ovoga članka, mogu se uz njegov pisani pristanak, primijeniti na sredstva, prostorije i predmete koji su vlasništvo oštećenika ili kojima se koristi oštećenik.

 

 

Najbolje bi bilo da ja i Vi na pišemo ZKP u dijelu o dokazima

[KronicnaStranka]

Iz članka 131. KZ ne proizlazi da bi konkretno snimanju u slučaju Štrok bilo kazneno djelo, ako je on to pokazao samo policiji.

 

Nadalje, sudovima stoje na raspolaganju slijedeće odredbe KZ:

 

Beznačajno djelo

Članak 28.

Nema kaznenog djela iako su ostvarena njegova zakonska obilježja ako je djelo očito beznačajno s obzirom na način postupanja počinitelja, njegovu krivnju i nastupjelu posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav.

 

Koja je (negativna!?) posljedica snimanja ucjene u samoobrani po pravni sustav?

 

Nužna obrana

Članak 29.

(1) Nema kaznenog djela kad je počinitelj postupao u nužnoj obrani.

(2) Nužna obrana je ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad.

(3) Počinitelj koji je prekoračio granice nužne obrane može se blaže kazniti, a ako je do prekoračenja došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti prouzročene napadom, može se osloboditi kazne.

 

Ajmo cjepidlačit oko termina napad. Pravo na obranu postoji samo od upotrebe fizičke sile? Svi ostali načini maltretiranja ne dopuštaju samoobranu?

 

Dakle, KZ ne predstavlja pravu prepreku za prihvaćanje takvog dokaza kao valjanog.

 

Vrhovni sud se, koliko znam, poziva u odbacivanju takvih dokaza na ustavno pravo snimanoga!

 

Redovni sudovi, za razliku od - prirodno - Ustavnog suda, vrlo se rijetko pozivaju izravno na Ustav u konkretnim odlukama. To je i logično jer zakoni primarno interpretiraju Ustav. Malo cinično rečeno, zakoni u pravilu ograničavaju ustavna prava po onome iz ustava - "može se zakonom".

 

Ako se VS poziva izravno na Ustav, onda to znači da nema zakonske osnove za odlučivanje, dakle dokaz nije izravno protuzakonit! Inače se ne bi utjecali Ustavu.

 

Kad se redovni sud upušta u izravnu ocjenu ustavnosti nekog djela, on zapravo "nadopisuje" zakon. Takva odluka je ekvivalentna dodavanju novog članka u zakon, u konkretnom slučaju KZ.

 

Takva odluka je po definiciji više-manje proizvoljna, odnosno suci pokušavaju (barem bi trebali) slijediti namjeru zakonodavca, jer slova zakona nema.

 

Takav novi "članak" bi trebao biti u duhu zakona. Zakonodavac, kad bi mijenjao zakon, ima slobodu. Sud je ne bi smio imati.

 

Iz ranije navedenoga slijedi da taj "članak" (tj. odluke o odbacivanje takvih dokaza) nisu u duhu zakona.

 

U svakom slučaju, mislim da bi odvjetništvo trebalo uzeti kao pravilo da kad god se redovni sud pozove izravno na Ustav, da se zatraži provjera takve odluke na Ustavnom sudu, kao primarno kvalificiranom za to.

 

Molim da ovo ne shvatite kao moje suprotstavljanje Vašim stavovima, naprotiv.

 

Pokušavam pokazati da nije uvijek, a pogotovo u konkretnom slučaju, potrebno mijenjati zakon, već biti malo kreativan u njegovoj provedbi.

 

Pri tome treba uzeti u obzir i činjenicu da je sud, pa i Vrhovni, vezan onime što mu u podnesku tužitelja dođe. Ne može odlučivati o nečemu što podnositelj - u takvim slučajevima državni tužitelj - nije niti tražio.

[KronicnaStranka]

KronicnaStranka je napisao:

... ali bi se zakonitost takvog dokaza trebala procjenjivati prema konkretnoj situaciji, dakle u kontekstu, kao što se u konkretnoj situaciji ...

 

Ćlanak u današnjem Večernjem listu

U zatvor i na temelju snimke s mobitela

 

Članak se poziva na nedavnu odluku Vrhovnog suda, nažalost ne navodi broj niti sam je uspio pronaći u sudskoj praksi VS.

 

Iz članka:

 

U slučajevima kao što je Štrokov, ili pak slučaj policajca, inspektora, poreznika ili kakva drugog državnog namještenika koji traži mito, žrtvina snimka koja nije pokrivena sudskim nalogom, prema mišljenju našeg sugovornika iz Vrhovnog suda, treba biti sudski dokaz

 

....

 

Sudac Vrhovnog suda s kojim smo razgovarali o odluci da se kao dokaz mogu upotrijebiti i one snimke koje nisu nastale na temelju naloga istražnog suca kaže da pravosuđe mora napustiti konzervativan stav prema snimkama kao dokazu.

...

Naš sugovornik ističe da svaku situaciju treba promatrati zasebno i prosuđivati koji je interes u konkretnoj situaciji preči – je li to zaštita privatnosti ili otkrivanje i dokazivanje kaznenog djela.

 

....

 

Kada je tajna snimka okaz?

 

· ako je napravljena po nalogu suda

· ako je snimljena kamerom s javnog mjesta

· ako ju je snimio sudionik kriminalnog djela

 

Dakle, kao što sam i tvrdio, prihvaćanje ili neprihvaćanje snimke kao dokaza nije bilo niti jest utemeljeno izravno na slovu zakona, nego na interpretaciji zakona, pa zakon i nije trebalo mijenjati da bi se takva snimka mogla prihvatiti kao dokaz. Drugim riječima, ne postoje izravne zakonske prepreke da se tako postupi, pa se tako moglo postupati i prije.

 

Žrtva korpucije uvijek je, prema važećem zakonu, i sudionik kriminalnog djela.

 

Mislim da će ova odluka (uz ogradu da se radi o novinarskoj interpretaciji, pa treba vidjeti što je točno stav VS) doprinijeti sprečavanju korupcije više od mnogih zakonskih odredbi jer bitno povećava rizik za korumpiranoga.

 

Zahvaljujem VS na razumnoj i ispravnoj odulci, a još više i na tome što mi je - neskromnom kakav već jesam - omogućio da se ovim putem malo napravim važnim

[Utjerivaczakona]

Kao što sam već rekao rado bih da se takav stav suda ustali, ali je pitanje što će reći na ovo Ustavni sud, jer ne vjerujem da se odvjetnik osuđenog neće poslužiti pravom na ustavnu tužbu u situaciji kada se mijanja sudska praksa i smisao zakona.

 

Još uvijek sam stava da zakon treba mijenjati

[KronicnaStranka]

Ne mijenja se smisao zakona, upravo suprotno.

 

Mijenja se sudska praksa u duhu zakona.

 

Ponavljam: sudovi se do sada pri isključivanju ovakvih dokaza čak i nisu pozivali na zakon, nego izravno na Ustav!

 

Prilično sam uvjeren da će Ustavni sud potvrditi odluku. Mislim da je rezon vrlo jednostavan - ustavno pravo pojedinca se ne može zloupotrebljavati tako da omogući narušavanje ustavnih i ljudskih (na život, na slobodu, na sigurnost...) prava drugih, temeljem načela da sva ta naša prava nisu apsolutna nego ograničena jednakim takvim pravima drugih. Vidjet ćemo.

 

Sigurno bi bilo jednostavnije za sve sudionike da se to na jasan način regulira zakonom, tj. da se zakon u tom smislu promijeni. U tom pogledu se slažem s vama.

 

No, mijenjanje zakona je složen proces, i ne može se dopustiti sadašnja opća praksa sudova, da se zbog nedovoljno definiranog slova zakona pri jasnom duhu zakona i jasnim intencijama zakonodavca, toleriraju kaznena djela potpuno formalističkim tumačenjima, dok se zakon ne promijeni. Nije moguće svaki detalj u zakonu propisati, bez valjane primjene sustav naprosto ne može funkcionirati koliko god zakon bio detaljan, čega smo svakodnevno svjedoci.

 

Evo vam još jedan primjer:

 

Nasilja skinheadsa i drugih subkulturnih grupa odvjetništva su godinama prijavljivala kao narušavanje javnog reda, iako je očito da se radi o kaznenim djelima zbog mržnje. Sad su promijenili ploču, iako u zakonu u tom smislu ništa nije mijenjano. Ono što se desilo u međuvremenu je smrt Luke Ritza i teška ozljeđivanja drugih žrtava. Treba li netko umrijeti da odvjetništva i sudovi pri primjeni zakona uključe mozak?

[Utjerivaczakona]

Zakon o kazenom postupku porpilično jasno kaže da dokazi pribavljeni suprotno ustavu i odredbama ZKP-a nisu valjani dokazi.

 

ZKP dopušta korištenja dpkaza - tajnog audio snimanja- u slučajevima posebnih vrsta djela, ali uz nalog.

 

Mišljenja sam da je Vrhovni sud popustio, a nije se vodio smislom zakona. Upravo je smisao zakona bio tako katastrofalan da se išlo u svemu u korist osumnjičenog/okrivljenog. Pritisak javnosti i medija je bio jednostavno previše jak da se osolobađa ljude za koje se na TV-u vidjelo jasno kako primaju mito.

 

Naravno da mi je drago zbog toga, ali još uvijek ne smatram da se Vrhoni sud vodio smislom ustava/zakona, već drugim nekim stvarima.

 

Glede skinheadsa Kazneni zakon je, mislim s "NN" 71/06 uveo u čl. 89. toč.36.pojam "zločin iz mržnje". Dakle bili su svjesni da se mnogo toga mora mijanjati.

 

I Legalis je predložio neke bitne izmjene Kaznenog zakona koje se pripremaju. U biti se priprema cijeli novi Kazneni zakon, pa je Legalis predložio upravo izmjene o kojima smo mi ovdje raspravljali, a jedna odredba je možda proizašla i kao plod naše rasprave

[KronicnaStranka]

Nije sporno da dokazi pribavljeni suprotno Ustavu ne smiju biti korišteni. Ta odredba je čak i nepotrebna zbog hijerarhijskog odnosa Ustava i zakona.

 

Pitanje je što je u konkretnom slučaju suprotno Ustavu, jer je u igri nekoliko ustavnih i ljudskih prava koja u takvim situacijama djeluju međusobno suprotno, pa treba odvagnuti prioritete. Također je pitanje da li je dokaz pribavljen kaznenim djelom koje zakon izrijekom proglašava beznačajnim nezakonit.

 

Zakon je isto tako sasvim jasan u pogledu prava na samoobranu, sasvim sigurno jasniji nego u definiranju toga što je neustavni i nezakoniti dokaz.

 

Zakon ne zabranjuje izrijekom audiovizuelnu snimku u tom smislu (kao što ne zabranjuje ni nož, sjekiru, pištolj... niti išta drugo u samoobrani).

 

A što se tiče "djela iz mržnje", nasilje iz rasnih, nacionalnih itd. pobuda je oduvijek bilo moguće sankcionirati, koliko su zakonske definicije bile upotrebljive, drugo je pitanje.

 

Na Vrhovni sud možda jest utjecalo javno mnijenje, ali nadam se da suci toga suda (bez obzira na moja loša iskustva s njima u pogledu toga da li uopće čitaju podneske) ipak nisu toliko "labavi" da bi išli i izravno protiv zakona.

 

U svakom slučaju je dobra vijest i drago mi je da imamo barem nekakav utjecaj na mogućnosti promjene zakona

[mresano]

Ako mi uspije ovo uključivanje onda ću vas upoznati sa svojim primjerom

[TheBan]

Jednostavno pitanje (barem se nadam):

 

1. Situacija Prva:

Snimim audio razgovora (tajno) sa djelatnikom škole. Priložim ga uz prijavu prosvjetnom inspektoru.

Kakvu valjanost ima taj snimak?

 

2. Situacija Druga:

Snimim audio razgovora sa djelatnikom škole uz njegovu privolu (zabilježeno samo na toj snimci).

Priložim ga uz prijavu prosvjetnom inspektoru.

Kakvu valjanost sada ima takav snimak?

 

Naime, postojale su situacije u kojima su izrečene stvari koje bi bile osnova za pokretanje prekršajnog postupka, no nije bilo prisutnih svjedoka, pa samim time i nije bilo stvarne mogućnosti dokazivanja prekršajne radnje.

U tom smislu; da li je dopušteno korištenje "tajnog" snimanja osoba u svrhu dokazivanja prekršajnog djela (hajdemo sad zanemariti "prekšajno" i "kazneno" ako je moguće) kad se snima razgovor u kojem osoba koja snima aktivno sudjeluje (kao jedna od strana u razgovoru)?

 

Hvala unaprijed na odgovoru.

[REGA]

Imam i ja pitanje, a nadam se i odgovoru. Ako nazoveš nekoga telefonski sa telefona koji ima razglas, tvoj razgovor sa osobom sa druge strane slušaju ostale osobe koje se nalaze u prostoriji. Kasnije ti je obavljeni razgovor bitan dokaz na sudu. Mogu li osobe koje su čule razgovor svjedočiti o onome što je rekla osoba sa druhe strane žice?

[REGA]

Mogu li svjedočiti?