Nelogični kontakti otac-dijete

[zabrinutamama]

Poštovanje,

molim za savjet. Suprug je do sada privremenim sudskim rješenjem imao pravo na kontakte s djetetom svaki vikend od petka do nedjelje. Međutim, kako je psiholog na Centru za socijalnu skrb napisao vrlo loše mišljenje o karakteru mog supruga i njegovom lošem utjecaju na psihu našeg djeteta, te predložio da se kontakti smanje na jedan dan vikendom, Sud je presudio kontakte jedan dan vikendom, ali pola ljetnih i pola zimskih praznika. Namjeravam se žaliti na to jer znam da je to previše vremena u kojem će naše dijete biti izloženo psihičkom maltretiranju (tražila sam mišljenje i drugog psihologa koji je dao još strože mišljenje da se dijete viđa s ocem u prostorijama Centra uz prisustvo djelatnika Centra, kako otac ne bi mogao psihički maltretirati dijete, a dijete bi ipak viđalo oca.) Pola praznika je definitivno previše, smatram da bi 15 dana bilo i više nego dovoljno. Psiholozi smatraju da se otac neće promjeniti jer je i sam u djetinjstvu doživio traumu zbog koje se ovako ponaša prema rođenom djetetu, pa je na meni da ili sasvim spriječim kontakte ili da liječim posljedice. Ja u tome svemu gledam dijete koje najčešće vrlo rado ide ocu, veseli se susretima, ali se vraća zbunjen, žalostan, opterećen stvarima koje ne razumije i primjećujem da me sve više štiti iako sada živimo u mirnom okruženju. Ne bih htjela spriječiti dijete da viđa oca, ali ne mogu dozvoliti ni da otac nesmetano psihički ubija dijete (između ostalog, stalno ga straši s tim da ću ja pronaći novog muža i da ću tad dijete napustiti, što malenog baca u očaj pa ne želi više ni u školu jer se boji da me neće naći kad se vrati kući...)

Kako se inače u praksi rješavaju kontakti roditelja s djecom, postoji li neko pravilo da to mora obavezno biti pola školskih praznika i po kojem zakonu?

Zahvaljujem unaprijed na odgovoru

[Gringo]

Ne postoji zakon, ako ste na to mislili koji će reći da dijete mora provesti x dana s roditeljem kojim ne živi.

Vi zatražite izricanje mjere nadzora koju također i sami prihvatite i na nju gledajte kao na nešto što vam ide u prilog. Po mom mišljenju jedino u Centru naglasite da u nadzoru očekujete osobu koja će to savjesno obaviti koja je upućena i razumije problem o kojem govorite.

Na kraju me zanima ovo "drugo mišljenje" psihologa koje navodite na temelju čega je psiholog dao svoje mišljenje:

od samog početka prati vaš predmet, dijete je bilo kod njega, vi ste bili, otac je bio, svi zajedno.

[zabrinutamama]

Poštovani,

pitate za drugo mišljenje psihologa, pa da vam odgovorim: u našem gradu postoji Centar za socijalnu skrb pri kojem radi psiholog kod kojeg smo bili svi, muž, dijete i ja, i zajedno i zasebno. Dva puta je taj psiholog razgovarao s našim djetetom, dugo i nasamo, i rekao i napisao svoje mišljenje o ponašanju djeteta, te mene uputio da bi bilo za dijete korisno kada bih ga odvela na razgovor psihologu za djecu da još popriča s njim, jer sam rekla psihologu da se dijete zatvara, ne želi pričati o ocu sa mnom i sve više i više me štiti gdje god se nalazili iako za to nije bilo potrebe, maleni je osjećao nekako da sam ja ugrožena od drugih kad bi se netko našalio sa mnom i odmah napadao, što prije nije radio. Mučilo me je što se rijetko smije i znam da njegovu dječju dušu neki teret pritišće. Inače, njemu je razvod donio olakšanje jer me je još kao malen branio od oca. I tako sam ja i po uputi psihologa i prema svojoj želji i potrebi odvela sina dječjem psihologu na razgovor. Pričali smo oboje sa psihologom, te se ukazala potreba da zbog ozbiljnosti situacije dođemo još jednom. Sin je pričao, crtao, recitirao, bio je opušten pa je otvoreno pričao o onom što je sam htio, a što ne jednostavno je prešutio i ni riječi. Suprug je dugogodišnji ovisnik o pornografiji, ali nisam primjetila da bi otvoreno pred nama gledao pornografske sadržaje, već se je mjesecima zatvarao sam u sobu, izolirao se od obitelji i izgubio prijatelje. Psiholog se ipak boji da bi kontakti s ocem bez nadzora mogli štetiti djetetu, jer u koliko dijete bude izloženo gledanju pornografskih sadržaja u ovoj dobi to bi moglo ostaviti doživotne posljedice na njegove kontakte sa ženama u odrasloj dobi i poremetiti ih. Ustanovio je da otac djetetu nanosi štetu, i da bi šteta bila manja da dijete ne viđa oca nego ovako uz kontakte. Meni je djeteta žao, ne bih mu htjela uskratiti oca sasvim, a htjela bih ga zaštititi. Dok je mali kod oca otac cijeli dan gleda TV, a onda kad ga vozi meni cijelim putem plače pred djetetom i govori mu da umire od tuge što se moraju rastati, i nakon tog dijete dva dana ne može doći k sebi kako je tata bio jako tužan i samo o tom govori. Ovo su samo neke situacije, mogla bih još dugo dugo pisati o tome. Inače, ja sam to napismeno dala do znanja Centru za socijalni rad.

Mislila sam da možda Obiteljski zakon regulira i kontakte roditelja i djece, po nečem se suci i pravnici moraju ravnati.

Srdačno pozdravljam,