Rješenje drugostupanjske službe bez pravnog osnova?!

[uzalud]

Nakon godine i pol čekanja, Samostalna služba za drugostupanjski upravni postupak pri Ministarstvu financija je konačno riješila moju žalbu na obračunat porez na dohodak za 2008. Tada sam tražio osobni odbitak poreza na temelju kupnje prve nekretnine, na temelju članka 36 stavak 17 Zakona koji je tada vrijedio:

 

Uvećanje osobnog odbitka iz stavka 16. ovoga članka rezident može koristiti pod uvjetima da:

1. u trenutku kupnje ili gradnje prvoga stambenog prostora rezident i njegov bračni drug nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu stambeni prostor, neovisno o površini, u tuzemstvu i u inozemstvu,

2. do trenutka kupnje ili gradnje prvoga stambenog prostora rezident nije stekao u vlasništvo ili suvlasništvo stambeni prostor, neovisno o površini, u tuzemstvu i u inozemstvu,

3. do trenutka kupnje ili gradnje prvoga stambenog prostora, a nakon sklapanja bračne zajednice, rezident i/ili njegov bračni drug nisu stekli u vlasništvo ili suvlasništvo stambeni prostor, neovisno o površini, u tuzemstvu i u inozemstvu.

 

Žalba je odbijena. Nažalost, u tri stranice rješenja nema pravnog opravdanja za tu odluku, jedino tvrdnja da se navedeni članak ne odnosi na moj slučaj jer to nije moja prva nekretnina.

 

Naravno, taj stan jest moja prva nekretnina - oni ne osporavaju činjenicu da ja nikad prije nisam bio (su)vlasnik nikakve nekretnine. Umjesto toga, pozivaju se na činjenicu da je osoba koja je kasnije postala mojoj suprugom naslijedila suvlasništvo nad starom kućom, koje je prodala prije našeg vjenčanja. Takvu interpretaciju nisu utemeljili u nikakvom zakonu, pravilniku ili ikakvom drugom dokumentu, samo su to napisali tako.

 

To me ne zadovoljava, jer navedeni članak upravo eksplicitno definira kada se za potrebe te porezne olakšice navedeni stan može smatrati prvom nekretninom. Ako bi se iz nekog razloga prihvatila njihova interpretacija "prve nekretnine", ovaj članak ne bi imao smisla. U njemu je eksplicitno razlučeno koji su uvjeti za poreznog obveznika i za njegovog bračnog druga, i pažljivo formulirano tako da supruzino vlasništvo prije vjenčanja ne bude prepreka, tako da uopće nije sporno koja je bila namjera zakonodavca.

 

Sad je pitanje: kako to da i drugostupanjsko tijelo može donositi rješenja bez zakonske osnove? Štoviše, kako može svjesno donositi odluke protivne zakonu, ili u najmanju ruku tumačiti zakon ekstremno pristrano? Da li je to uobičajno?

 

Budući da nema više mogućnosti žalbe, jedino što mi preostaje je da pokrenem upravni spor. Ukupan iznos koji mi je uskraćen u tri godine kad sam mogao tražiti tu olakšicu je oko 10000 kn. Da li se radi toga isplati ulaziti u upravni spor i koliko je uopće sigurno da će sud presuditi u moju korist?