Dijete ne želi kontakte s ocem

[Bamby222]

Imam kćer 9 g. i već sam pisala na forumu pod temom "Kako pomoći djetetu i sebi".

Ovo ljeto se dogodilo da je otac oteo dijete na 2 tjedna i ona je nakon doživljenog šoka i svega što je tamo pretrpjela donijela odluku da ga više ne želi vidjeti, kao ni baku ni djeda. Nakon što sam se ja, a nakon toga i cijela naša obitelj uvjerili da ona to misli ozbiljno i nakon što je od nemilog događaja prošlo dovoljno vremena da shvatimo da je to njena želja odlučili smo ju u tome podržati koliko god treba. Nakon što su se čuli ona mu je rekla da ga više ne želi vidjeti kao i razloge (da je povrijeđena, da joj to radi godinama i da je shvatila da se on neće promijeniti, da ju mjesecima ne vidi i ne pita za nju, a kad se pojavi napravi joj ovakav stres itd). no on je reagirao agresijom i galamom te joj je rekao kako on ima pravo na nju i viđanje jer to piše na papiru i da će joj ako ne bude dolazila uskratiti alimentaciju. naravno ona je premala da bi na to reagirala. uglavnom nas sad interesira, pošto on misli slučaj predati na sud, što možemo napraviti. da li da odemo pravobraniteljici za djecu, na psihološko vještačenje koje bi pomoglo na sudu? gdje se ona može obratiti i iznesti svoj slučaj, a da ju u konačnici on ostavi na miru??? u ovome sudjeluju i dragi učitelji i prijatelji i naša obitelj i svima nam je teško i ne znamo kome da se obratimo i što nas očekuje. ako on dođe po nju sa policijom da li ona ima pravo reći da ne želi ići ili će ju usprkos tome smjeti odvesti? jer njemu nikad nije bila bitna ona već INAT i šefovanje. kao da igra igricu. samo ovo je igrica njenog života ((

[Gringo]

Nemojte se ljutiti, ali svaki put se iznenadim kad vidim dokle su roditelji spremni ići na štetu vlastitog djeteta.

 

"da je povrijeđena, da joj to radi godinama i da je shvatila da se on neće promijeniti, da ju mjesecima ne vidi i ne pita za nju, a kad se pojavi napravi joj ovakav stres"

 

Ovo nisu riječi i razmišljanja 9-godišnjeg djeteta, ovo je samo ono što vi želite čuti i kako vidim iz teksta, u tom smislu, djetetu dajete i podršku.

Dali ćete joj dati podršku ako vam jednog dana kaže da neće ići u školu!?

 

Hoćete molim vas napisati koji opseg susreta i druženja dijete ima s ocem?

 

Već sam napisao u par navrata da mogu biti dva razloga djetetovog odbijanja roditelja:

1. da je dijete zlostavljano od tog roditelja

 

Ako ovo pod 1. otpada, a dijete ipak odbija roditelja onda

 

2. valja se zapitati postavlja li roditelj s kojim dijete živi, to odbijanje kao uvjet svoje ljubavi prema djetetu i to je ta manipulacija, odnosno zlostavljanje djeteta o kojem i Pravobraniteljica govori u medijima, povremeno.

 

"no on je reagirao agresijom i galamom te joj je rekao kako on ima pravo na nju i viđanje jer to piše na papiru i da će joj ako ne bude dolazila uskratiti alimentaciju."

 

Alimentacija sa susretima i druženjem nema nikakve veze, niti se smije jedno sa drugim uvjetovati. Dijete nije niti očevo, niti majčino sredstvo za obračun sa drugim roditeljem.

 

"ako on dođe po nju sa policijom da li ona ima pravo reći da ne želi ići ili će ju usprkos tome smjeti odvesti?"

 

Ako postoji pravomoćna sudska odluka u pogledu susreta i druženja, ona se mora provoditi i vaša dužnost je pripremiti dijete na susrete sa ocem. Osobno, a prije svega zbog interesa djeteta, svakom ocu savjetujem da ne ide na ovrhu djeteta, nego na financijsku ovrhu koja otprilike glasi ako se djetetu onemogućuju susreti sa roditeljem kojim ne živi, roditelj koji onemogućuje te susrete kaznit će se sa 5000,00 kn, svako sljedeće onemogućavanje susreta kaznit će se sa 10000,00 kn, što ako se ne plati zamijenit će se kaznom zatvora.

[Bamby222]

ma što bih se ljutila. naravno da moja piskaranja vjerojatno i zvuče kao da se ja obračunavam s ocem, uvjetujem djetetu ili ju manipuliram to mi je vrlo jasno naravno i niste jedini koji donese takav zaključak. pisala sam 3 g na ovom forumu i njena situacija je vrlo detaljno opisana. nisu riječi djeteta od 9 godina.. nisu? što ako vam kažem da je to isto sama rekla nasamo pred gospodom u socijalnom, bez mog nadzora, bez mojih opaski, komentara ili ičeg sličnog? što ako vam kažem da je od mene mogla čuti samo lijepe riječi i da sam svojim postupcima i izjavama navodila oca da viđa dijete što nije urodilo plodom već agresivnim istupom prema meni i njoj. kao što vidite ja nisam SEBE stavljala u postu u prvi plan niti to ikada planiram. sve što se događa između odraslih ljudi neka i ostane u tom svijetu. ovdje se radi o djetetu! a nju nitko nigdje ne spominje. svi ciljaju na to da jedan od roditelja manipulira ili šteti djetetu ili mu nešto brani. zašto je to tako? zato što nas sam um navodi na to jer je većina ljudi takvog duha i stanja da to i radi. no u ovom slučaju ni otac ni ja nikada nismo njome manipulitali. nikada nisam doživjela da je on rekao nešto da ju navede da joj je nelagodno živjeti sa mnom niti je on doživio da sam ja učinila nešto što bi spriječilo njihove odnose a kamoli umanjilo njegovu ulogu OCA. dapače ja sam ga godinama stavljala na prijedstol. lijepila njegove slike na zid u njenoj sobi, pričala priče o ljubavi i zajedništu bez obzira što roditelji nisu uspjeli održati zajednicu i živjeti u istom domu i govorila da se radi toga ne osjeća ona krivom. no evo zbilja se dogodilo da ju je on tukao, da ju je verbalno vrijeđao, da je pijan tukao pred njom svoju djevojku, da je ona morala spavati 2 tjedna u krevetu sa nećakom njegove djevojke koji ima 6 godina.. da li je to ok? da ju ne PODUPREM U NJENOJ namjeri da ga ne vidi? mislite da je meni normalan taj njen osjećaj odbojnosti prema ocu? nije mi bio normalan od samog početka, evo pa pitam otvoreno ovdje - što da radim???? da ju ponovo nagovaram da ide njemu bez obzira na sve??? ne branim se niti mislim da imam zašto braniti se. pitam ovdje za svoje dijete i smatram da su svake osude i komentari na temelju moje 2 rečenice, a bez pravilne provjere, totalno besmislene. ujedno mislim da ovdje svatko ima pravo na svoje mišljenje pa tako i VI. od srca zahvaljujem na odgovoru. svaki odgovor i mišljenje pomažu!!!!! iznova se svaki puta iznenadim kako ljudi vole bacati srtelice u srce ljudi koji traže pomoć za žrtvu. a zlostavljači ostanu pomilovani. očito sam ja ispala zlostavljač pod točkom 2 koju navodite godinama na ovom forumu

[Bamby222]

i još bih napomenula da je radi njegovih postupaka prema djetetu (ako se to mogu nazvati postupci) intervenirala policija gdje je sačinjen i zapisnik i unatoč tome što ni nakon tog zlostavljanja dijete nije željelo ocu ja sam uvjetovala da ode i pokuša ponovo s njim uspostaviti kontakt.. no nema veze. tražit ću informaciju na drugom mjestu. svejedno hvala svima. pozdrav

[Gringo]

"očito sam ja ispala zlostavljač pod točkom 2 koju navodite godinama na ovom forumu"

 

Naveo sam dva razloga zbog kojih dijete može odbijati roditelja pa mi nije jasno zbog čega ste se vi prepoznali u točci 2?

 

Ako je dijete zlostavljano od strane oca, što ste sve poduzeli da zaštitite dijete, odnosno tvrdite da je dijete zlostavljano, a vi ste istovremeno inzistirali na djetetovim kontaktima s ocem, ali kažete da niti vi niti otac niste nikad manipulirali djetetom, totalno sam zbunjen.

 

Ne znam iz kojeg ste grada, ali mislim da bi svakako trebali dovesti dijete u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba.

[Bamby222]

zakazala sam termin u POliklinici. ma znam da pričam nepovezano. htjela bih vam objasniti ali morala bih iz početka. otac se nikada ni nije interesirao za dijete, ali ona je čeznula za njim pa sam poticala viđanja do te mjere da smo prije 2 godine otišle na socijalno da predložimo bar nekakav obiteljski dan koji bi njih dvoje makar 1 mjesečno (jer su rekli bolje 1 dan kvalitetno provesti s njom nego ne doći na dogovorene susrete) provodili skupa kad već krši sva obećanja i ne dolazi po nju kada je dogovoreno. dakle vrlo rijetko su ostvarivali susrete i tad u toj fazi su me svi osuđivali da forsiram nešto nemoguće i povlačim dijete okolo bezveze. na socijalnom su mi rekli da očekujem nemoguće i da se nikoga ne može prisiliti na kontakt ako ne želi, a da za dijete moram potražiti psihološku pomoć ukoliko radi tog ima problem. do tada nije bilo potrebe intervenirati na neke druge načine osim pomoći djetetu da prebrodi taj period. no kada je krenula u školu i počela ocu govoriti da joj nedostaje, da ju ne zove i ne pita kako je pa ni kad je bolesna i slične stvari on joj je kratko odgovarao: to ti je mama rekla.. ili: to te mama punta kao i uvijek.. kada je dolazila kući govorila je kako ju je povrijedilo to (tim riječima: povrijedilo) što ju otac ne voli. i to smo prošli. zašto to osjeća, misli itd.. s njim se nažalost nije moglo razgovarati pa ni sa stručne strane. odbijao je bilo kakve razgovore. nakon toga joj je par puta oštro rekao da ne želi da ona više dolazi njemu i uvrijeđeno nije pitao za nju po 2 mjeseca i tada se nitko nije pitao gdje su njena prava. i opet smo lutale simo tamo sve dok nismo dobile poziv na sud!! uslijedio je šok.. i to radi toga što tata želi viđati dijete ČEŠĆE i više?!?!?! i ok. dobio je više viđanja on kao da se bori s nekim (sa mnom, sa sobom, ne znam). uglavnom preko njenih leđa! no ništa se nije promijenilo. i nakon svih razočarenja vidjela sam da ona sve više tone i tone i kao da diže ruke od svega tog oko njega. nakon tog ju je par puta udario i tada sam reagirala policijom. opet ju nisam mogla zaštititi osim da ju više ne šaljem njemu. no kako ona ipak nije bila isključivo negativna prema njemu i smatrala sam da NEMAM PRAVO braniti niti sugerirati da ne ide njemu, a kamoli utjecati na njene odluke i volju. i konačnici je IPAK odlazila... tako da druge radnje nisam poduzimala. sve do ovog ljeta kada se dogodilo to da ju je na silu držao 2 tjedna na moru što zbilja zvuči neuvjerljivo jer zašto bi dijetetu bilo koma na moru s ocem? možda laže majci da bi se majčica osjećala bolje. jer majke su obično nesretne i ranjive i dijete ih nažalost ima potrebu zaštititi. pa potajno sam se i ja tome nadala kako god vam to zvučalo neiskreno!!! no nije ispalo tako već suprotno. ona nakon toga ne želi ići tamo niti ga čuti. to mi je još gore jer bi voljela da se suoče i izjasne. bez obzira na sve!!! i taj dio da ga ne želi čuti u meni izaziva strah da ona ne napravi nekakvu psihološku blokadu ili problem (ne znam se možda izraziti ali mislim da me razumijete!).. zar ne bi bilo normalnije da to izbaci iz sebe i kaže mu nešto pa makar da se i izgalami na njega. bilo što!!! ali ona kao da se BOJI. boji se njegove negativne reakcije. ipak, nakon 5 tjedana oni su se čuli i rekla je da je bilo kako se i bojala. da je samo galamio i prijetio. opet je ostala žalosna. i meni treba savjet razumijte. ne znam što da dalje radim. evo zakazali smo termin kažem u poliklinici. ovo nije dobro kako god da je on ovakav ili onakav. a to što sam rekla za manipuliranje je istina. šta god ja mislila o njemu i doživjela od njega i sama i kroz svoje dijete nisam nikada doživjela da je rekao nešto što bi utjecalo na njen život sa mnom. znam da on ne živi s njom pa joj ne može nešto braniti, ali mogao je manipulirati i puntati ju, nagovarati.. a nije. to bi bila nepoštena reći. zato kažem. nismo to radili ni on ni ja, a to što on ima takvu narav mi ne možemo promijeniti. probale smo na milion načina. eto, nažalost kraće nisam mogla pojasniti iako je i ovo šturo.. vama zbilja hvala na reakcijama! i nisam se našla kao zlostavljač. mislim da smo to oboje i svi.. ili nitko.. nema posebnih zlostavljača. nehotice sam i ja par puta rekla i napravila nešto za što sam nakon nekog vremena postala svjesna da je naštetilo mojoj djevojčici. nismo se svi rodili pametni niti sa znanjem koje sada imamo a kamoli sa iskustvom... i poduzela sam koliko sam mislila da moram i koliko su me tamo gdje sam se obraćala nahodili dalje! ali da, i dalje sam ne inzistirala da ide ocu već osluškivala njen ritam i želje i kada sam vidjela da ona ipak želi ići ili se nećka puštala da ide. govorila je i da kod tate ima NADZOR kad sa mnom razgovara na mobitel (od kud te riječe? nadzor? pitala sam ju kod kuće da li ona zna što to uopće znači itd.). također bi napomenula da joj ja uvijek govorim (možda nisam u pravu!!!) da može biti sretna jer joj je otac živ, da druga djeca možda nemaju priliku uopće upoznati svog oca i da samim time danas sutra ima u životu priliku doći ocu, pokucati na vrata i odlučiti hoće li ta vrata ostaviti otvorena ili ih zatvoriti! da je ona jedina koja odlučuje, bez obzira na sve koji joj ikada išta sugeriraju i govore, kakav će odnos imati s njim i hoče li ga imati. i da njeni osjećaji prema meni kao majci ne smiju igrati ulogu te da sam ja sretna samo ako ona ima mir i provodi svoju volju. to nema veze sa tim da ću joj danas sutra reći: NEMA FRKE!!! ako kaže da više ne želi u školu

[lopta]

Moje dijete je išlo kod psihologa s kojim sam i ja razgovarala, i najbolje za dijete je da viđa oca kako njemu to odgovara, pošto je dijete od njega trpilo zatvaranje u kupaonu i ostale kazne i kaznice. Dijete je bilo na druženju kod oca jedan dan, popodne htjelo kući, nije ga htio odvesti - SAD SI TU I GOTOVO! I baka i deda su ga ranije i udarali iako sam takva fizičke kazne izričito zabranila i mali ne želi ići tamo. Ako želi oca viđati na otvorenom, da ga odvede na neku aktivnost koju ima - OK! To djetetu paše i neka je - sretna sam. Ali ako neše dijete ne želi ići u tu kuću iz straha, pa neću ga siliti. A otac ako voli to naše dijete isto tako ga neće prisiljavati na to već će se družiti sa tim djetetom kako njemu odgovara, a po preporuci psihologa!

Glupo mi je da branim oca koji ne radi, koji se nikada nije igrao s djetetom ili otišao u šetnju osim ako sam ga ja nagovorila. Neću o njemu ni ružno pričati. Čemu? Ali mali je inteligentan i sam vidi kakav je i zna šta su mu on i njegovi radili!Neka si stvore odnos polako i po pravilima djeteta.

Ne želim poticati dijete da mora ići negdje i tamo doživljavati stresove. Pa to me neće nitko prisiliti!

Po mome mišljenji otac je netko tko SKRBI o djetetu i BAVI se njime. A od viđanja djeca ne žive. Potrebna je i materijalna stavka. Zato je po meni jedino ispravno - ili brini kak treba, u kompletu ili se makni,pogotovo ako djetetu to smeta. Dođi kad te treba,odvedi ga kada želi,ali nemoj ga forsirati i svaki dan zivkati jer to mu isto ide na jetra. <Samo pitanja- kak si kaj radiš? Mama, nikad me nije pitao jer što trebam. Pa kak ti sve sama, nikada ništa sebi ne kupiš,u poderanim čarapama hodaš. To mi ja nisam rekla- to dijete VIDI!!!I vidi kako se drugi očevi ponašaju prema svojoj djeci-. skrbe,kupuju hranu,plaćaju režije,vode ih na tekme i u zoo, u kazalište!

 

Bebu-nedam da je otpelja kod sebe,jer mu je u životu na moj nagovor 2ili 3puta ofrlje promijenio pelenu. Ne zna ništa o bebi - ni kako se uspavljuje ni što jede. Ne zna voditi brigu ni o jednom djetetu. Samo ih uvali mami. A bebu sigurno neću povjeriti 90%invalidu ili polupijanom starcu. Bebu može vidjeti uz moju nazočnost ili kad je bilo lijepo vrijeme mogao je 1 sat prošetati s njom. Uostalom, beba je bronhitičar i u prljavom i prašnjavom ne može biti!

Osuđujte me koliko god želite, ali zaštitit ću djecu koliko je to u mojoj moći!!!

 

shvaćam situacije kada dijete ne želi kod oca. I, gringo,nemoj to opet sa školom uspoređivati. To ti je bez veze. Ne znam jesi li ti otac ili nisi, ako jesi pitaj se: bih li bio pravi otac da se samo družim s djetetom i da me nije briga ima li kaj za jesti i obući, može li na izlete sa drugom djecom,može li učiti strani jezik jer to želi i čini ga sretnim. Može li to njegova mama sama da usreći dijete i da dijete bude zadovoljno i sretno?

Otac je onaj koji BRINE o djetetu a ne dođe samo pogledati ili odvesti na druženje!

 

Ajde, kamenujte! Baš me briga! Znam da je moj stav ispravan za moju djecu!!!

[Gringo]

Evo kako sam ovdje prozvan onda ću vam odgovoriti na vaših nekoliko pitanja.

 

"I, gringo,nemoj to opet sa školom uspoređivati. To ti je bez veze. "

Itekako ima veze i drago mi je da i dalje o tome razmišljate jer vam očigledno nije jasno, a što je posebno vidljivo iz sljedeće rečenice:

"Neka si stvore odnos polako i po pravilima djeteta."

 

"Ne znam jesi li ti otac ili nisi, ako jesi pitaj se: bih li bio pravi otac da se samo družim s djetetom i da me nije briga ima li kaj za jesti i obući, može li na izlete sa drugom djecom,može li učiti strani jezik jer to želi i čini ga sretnim"

Zapitao sam se i odgovaram djetetovo legitimno pravo su susreti i druženja sa roditeljem kojim ne živi, te alimentacija, a jedno s drugim se ne smije uvjetovati.

 

"Može li to njegova mama sama da usreći dijete i da dijete bude zadovoljno i sretno?"

Oboje roditelja dužno je skrbiti o djetetu o čemu piše Obiteljski zakon, Konvencija o pravima djeteta i Ustav RH.

Čudi me ovakvo pitanje jer djeca su povjerena vama na zajednički život, što bi trebalo značiti da ste vi taj stabilniji roditelj.

Dali je vama možda teško skrbiti oko vlastite djece s obzirom na ovo pitanje?

 

 

"Znam da je moj stav ispravan za moju djecu!!!"

Evo i opet smo na početku, dali su djeca zajednička ili vaša?!

[mario-sb]

"Znam da je moj stav ispravan za moju djecu!!!"

Evo i opet smo na početku, dali su djeca zajednička ili vaša?!

 

Gringo, zaboravljaš osnovna prava majki !!!

A to su:

- pravo na skoro bezuslovno "skrbništvo" nad djecom

- pravo na maksimalnu alimentaciju i dječji doplatak

- pravo na "određivanje" majke o kontaktima sa ocem djece,

što mobilnim, što fiksnim tel. uz obaveznu kontrolu prisluškivanjem,

viđanje te posječivanje

- pravo na obaveznu pomoć CZSS a sve u interesu i radi dobrobiti majke.

[lopta]

Uzimam si to pravo, jer od prvog dana ja brinem o djeci, o režijama, o hrani, pa i muža sam imala na grbači, tjerala ga da se kupa i pere zube jer ni to nije bio u stanju - voditi osnovnu osobnu higijenu! Koliko je puta maloga odveo u vrtić a da ga nije ni umio niti mu oprao zube!

 

Gringo, meni nije teško brinuti o djeci. Sada mi je lakše jer ne moram gubiti vrijeme na brigu oko nesposobnog muža, a nadasve neodgovornog. I ne moram brinuti hoće li ga kazniti ako bude malo življi dok sam ja na poslu. I ne moram brinuti hoću li imati dovoljno vremena da se posvetim kikićima jer je doma dar mar, jer gospodin nije u stanju ni usisati, a kamoli nešto više kao što je uključiti vešmašinu, pospremiti dječje igračke, speglati... ja sam ta koja se budila u 5 i skrbila o svemu, išla na posao...

da , glupa sam jer sam godinama to trpila iz htijenja da moja djeca imaju pravu obitelj i oca. Jer ja sam odrasla bez oca, i priznajem, katkad je bilo teško jer druga djeca su ga imala a ja ne. Ali kada sam postala odrasla vidjela sam da je bolje bilo tako. Sada sam s njim ok. Smatram da je bolje da imaju oca kakvog zaslužuju- koji skrbi o njima i bavi se njima od kojeg nešto mogu naučiti. A ne da im je model za sve ono kakvi nikako ne smiju biti - neškolovani, lijeni, neuredni, agresivni i bez strpljenja za potomstvo.

 

Ne kažem da nema loših majki. Vjerujte, najsretnija bi bila da sam našla čovjeka koji je dostojan biti ocem moje djece i mojim mužem.Ali tu sam podbacila. I sada sam sama s kikićima i ponavljam opet - nije mi teško. Sada mi je lakše.

 

Neki ljudi jesu za biti roditelji, a neki nisu. Jednostavno je tako!

 

I smatram djecu prvenstveno svojom, da. Jer nikada nije vodio brigu o njima,a za bebeača znam da ga nije ni želio. Mislim da nije htio ni prvo dijete, ali morao je imati žrtvu za maltretiranje uz sebe. U udruzi babe sam spoznala da sam živjela s emocionalnim nasilnikom, jer prvo su mi pričale o nasilnicima. Mislim da bi sve trebalo educirati što znači emocionalno nasilništvo. >Fakat toga nisam bila svjesna...

 

Nisam protiv muškaraca koji su ok i normalni, nisam feministkinja. Ali u mojem slučaju ću gledati šo je u interesu moje djece. Da, moje. Jer i donatori oplođuju žene pa to nije njihovo dijete¨!

[lopta]

"Može li to njegova mama sama da usreći dijete i da dijete bude zadovoljno i sretno?"

 

 

da ispravim da se krivo ne shvati - Moželi to njegova mama sama FINANCIRATI ....

[Sanika]

Poštovani,

mislite li da je moguće da dijete ne želi odlaziti kod oca, iako nije manipulirano, nego dapače, poticano od strane majke. S ocem joj je lijepo, nije zlostavljana ni s njegove strane. Curica ima 5 godina, kod oca odlazi već više od 3 godine , ne baš redovito, nego onda kad njemu to odgovara. Curica od svoje najranije dobi ima separacijskih poteškoća i sad je očito došla u dob kad već jasno razumije da odlazi i svjesna je kako će se osjećati kad ode od doma. Njeno odbijanje odlaska kod tate je jako dramatično uz panični plač. Otac nema razumijevanja, nego za sve krivi mene, jer je kao navodno nisam pripremila za odlazak, a svoj dolazak po dijete ne najavi na vrijeme, nego javi ili isti dan ili večer ranije. Stalno prijeti institucijama, iako mu ja ne branim da vidi dijete, niti da uspostavi kontakt sa djetetom. Čuju se na telefon kad god on to želi, može doći kad god to želi. Dijete ne odbija konatkt sa ocem, nego odbija odlazak 500 km daleko od majke. To traje već pola godine, iako je na moj prijedlog prošli mjesec provela 4 dana kod tate na način da je došao po nju u vrtić gdje ja nisam bila prisutna. Otišla je uplakana, plakala putem u autu i od umora zaspala. Dijete je već bilo kod psihologa i vodit ću je opet. Prošli tjedan joj je tata najavio dolazak po nju što je ona opet odbijala, a nakon njegove represije i govorenja kako MORA ići opet se jako rasplakala što je njega naljutilo do te mjere da opet prijeti institucijama. Ja ne znam što napraviti. Ne spriječavam ga da dijete odvede na silu, iako mislim da bi trebala, jer mislim da nije u redu da zbog svog mira (kojeg očajnički trebam) žrtvujem dijete i sudjelujem pasivno u traumatiziranju koje se bojim, može odraziti na cijeli njezin budući psihološki razvoj. Kakva razračunavanja, kakve osvete, kome to treba, tko uopće ima živaca za to. Ja ih svakako nemam. Ja bi bila sretna da dijete želi ići kod oca čak i iz osobnih razloga, ali ne želim da ide na silu. Usporedba sa školom i MORANJEM mi se ne sviđa. U školu se ide svakodnevno sa svojim vršnjacima i to na par sati i to nije takav stres kao odvajanje od majke na puno dana kojoj je dijete izuzetno privrženo i jako vezano. Curica sada ima rođendan i svi su pozvani....i njen tata i njena baka, ali ne znam što će biti nakon toga. Na neki način sam trenutno smirila situaciju, ali ako malena i dalje bude odbijala ići s njim, njega to neće spriječiti da opet kreće sa represijom i "uvlačenjem institucija u slučaj" kako prijeti. Kakva prava uopće ima dijete u ovoj situaciji? Nije li prisiljavanje na nešto što ne želi i uz toliko suza odbija psihičko zlostavljanje djeteta?

 

 

 

 

dan

"očito sam ja ispala zlostavljač pod točkom 2 koju navodite godinama na ovom forumu"

 

Naveo sam dva razloga zbog kojih dijete može odbijati roditelja pa mi nije jasno zbog čega ste se vi prepoznali u točci 2?

 

Ako je dijete zlostavljano od strane oca, što ste sve poduzeli da zaštitite dijete, odnosno tvrdite da je dijete zlostavljano, a vi ste istovremeno inzistirali na djetetovim kontaktima s ocem, ali kažete da niti vi niti otac niste nikad manipulirali djetetom, totalno sam zbunjen.

 

Ne znam iz kojeg ste grada, ali mislim da bi svakako trebali dovesti dijete u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba.

[coruptionbuster]

....... da sam ja učinila nešto što bi spriječilo njihove odnose a kamoli umanjilo njegovu ulogu OCA. dapače ja sam ga godinama stavljala na prijedstol. lijepila njegove slike na zid u njenoj sobi, pričala priče o ljubavi i zajedništu bez obzira što roditelji nisu uspjeli održati zajednicu i živjeti u istom domu i govorila da se radi toga ne osjeća ona krivom.

 

 

od srca zahvaljujem na odgovoru. svaki odgovor i mišljenje pomažu!!!!! iznova se svaki puta iznenadim kako ljudi vole bacati srtelice u srce ljudi koji traže pomoć za žrtvu. a zlostavljači ostanu pomilovani. očito sam ja ispala zlostavljač pod točkom 2 koju navodite godinama na ovom forumu

 

ja sam procitao postove u ovome nizu i naslucujem kako su problemi nastali

 

vi ste oca koji nije osjecao nekavu potrebu da vidi svoje djete emocionalno ucjenili, natjerali na suocavanje sa cinjenicom da vam djete ima potrebe za emocionalnim kontaktom sa nijim , ocem

 

kako medutim on to nije htio, kako je zelio ne misliti o tome a vi ste mu to nametnuli reagirao nekonstruktivno i razvio jos gore ponasanje od poricanja, a mozda postoji i nekorektan pritisak od nove partnerice

 

sa djetetom ste neoprezno poticali da stvara idealiziranu sliku oca, onakvog kakav on nije

tim vece je bilo njezino razocaranje kad je srela nekoga koji se ponasa pasivno agresivno prema vama ali i prema njoj

 

kakva god vasa namjera bila, niste postigli ono sto vam je bila zelja, niste bivseg partnera natjerali na nesto sto je protiv njegove volje a usput, radi njegovog protivljenja i neke vrste narciso-nalik stava te nedostatka empatije prema djetetu je doslo do toga da djete prolazi jos gore nego da niste takvog oca pretjerano stvaljali na pijedestal...mogli ste na primjer samo kazati da je to njezin otac i cete je pustiti da ga upozna, zove i druzi se njim kad to on bude mogao

 

da, on ima dosta prostora za ucenje i napredak, ali isto tako i vi

 

svi ovi pravni postupci bit ce vam razumljiviji ako ga zamislite kao nekoga tko je protiv svoje volje uvucen u nesto i sad ima negativnih osjecaja pa radi ono sto moze a misli da bi time uzvratio vama za ono sto ste vi priredili njemu

 

ako tako gledate nema vise nelogicnosti u njegovim postupanjima, on jednostavno radi ono sto moze i gdje bi mogao imati uspjeha u postupku, cime bi pokazao vama, a prema djeteu nema nekakve empatije

 

nemojte sad pomisliti da je vasa empatija prema djetetu savrsena

i tu ima prostora za napredak, tako da jasno razdvojite sto je u interesu djeteta a sto je u vasem interesu, neznanje ne moze biti opravdanje, grijesili ste i opet cete ako budete izjednacavali svoje interese sa interesima djeteta

to interesi shvate jako siroko, kao zelju da budete "u pravu" da se osjecate dobro itd

 

dobro shvacanje situacije vam je preduvjet da se oslobodite tereta starih sukoba i pogresaka, da ne gubite vrijeme s time