Jump to content
tikii

razvod i djeca

Preporučene objave

Zanima me sljedeće: postoji li bilo kakva šansa da nakon razvoda djeca pripadnu ocu? Naime, strah me pokrenuti razvod jer znam da će se otac boriti za njih. Imamo troje male djece i oboje ih apsolutno obožavamo. Događa li se inače da sud razdvoji djecu tako da netko pripadne mami, a netko tati?

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Bilo kakva sansa uvijek postoji.

 

Doduse,ako su djeca mala i ako majka nije izrazito promiskuitetna,narkomanka,alkoholicarka ili prostitutka tada se te sanse mjere u promilima pa u praksi zapravo ne postoje--Osim ako nema neki neizljecivi poremecaj ili bolest.!.

 

Postotak oceva koji dobiju djecu je i inace mizeran,a jos kad ne postoje gore navedeni razlozi pa ostanu ravopravni i jednako dobrii(ili jednako losi)-tada jos nisam cuo ni za jedan takav slucaj.

 

Sto se tice djeljenja i razdvajanja djece ne vjerujem da bi sud to ucinio.Pri razvodu se uvijek pokusava paziti da djeca sto manje pate i da prolaze kroz sto manje traume,a takvo razdvajanje ih sigurno ne bi umanjilo.

 

Iako i sam poznajem dvije osobe koje su zivjele s jednim roditeljem,a imaju bracu koji zive s drugim -roditelji su im se razveli kad su vec imali 16-17 godina pa pretpostavljam da su sami tako odlucil.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Poštovana,

naravno da postoji šansa da otac dobije djecu. I to relativno velika! Postoci su tako mizerni samo iz razloga jer se mnogi ne bore za djecu, tj. ne inzistiraju na skrbništvu. Samo 10% muškaraca zaista želi i traži skrbništvo, a od tih 10%, ako su zaista ok "roditelji" (a to znači da ne traže skrbništvo da se izvuku od plaćanja alimentacije ili da majci zagorčaju život, a u biti su karakterne nakaze), oko 40% i dobije skrbništvo. Dakle, ako ste u situaciji da znate kako će se on boriti, a znate da ni on, kao ni Vi, nije sve ono gore navedeno (u post-u iznad), onda se pripremite za veliki "okršaj" sa neizvjesnim krajem.

Još nešto. Na mom zadnjem ročištu (u situaciji sam kao i Vi), psiholog koji je "obrađivao" naš slučaj je izjavio: nije važno tko je bolji čovijek, važno je tko više vremena provodi sa djecom! Dakle, ako Vi radite, pa kada se vratite doma spremate i kuhate, a tata je tu za igru, neće biti lako.

Usput, zaista se ne "gleda" lijepo na osobu koja podnosi tužbu za razvod braka, jer ste Vi ta koja razara obitelj. Osim u slučaju ako je suprug nasilnik.

Ne znam kako je inače, ali znam za slučaj kada je majka dobila dvoje najmlađih (kćer i sina), ostala je u Zagrebu, a otac je dobio starije dvoje (isto kćer i sina), živi u Varaždinu. Katastrofalna situacija.

Sretno i pozdrav

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

eto i ja sam u istoj situaciji., o čem sam već pisala. kod mene već traje mjesecima nemoguća situacija-ni deset mjeseci nakon podnošenja tužbe (ja sam je podnijela) nisu došli nit do privremenog rješenja o skrbništvo za naše dvoje djece, tata ništa ne plaća, o djeci brinem sama osim u rijetkim prilikama kad ih "uzme" kod sebe, ali da bi prespavali kod njega moraju biti "dobri" da bi to zaslužili, sa mnom ne razgovara, ignorira me iako pokušavam uspostaviti barem osnovnu komunikaciju da možemo dogovarati bar osnovne stvari oko djece, no u zadnje vrijeme me počeo blatiti uokolo. ..i u sadašnjem i u bivšem kvartu... Ne znam što kaže psiholog, ali za socijalnu radnicu smo "jednako podobni".. Tražila sam od odvjetnika da napiše požurnicu, da se ova neizvjesnost nekako riješi jer smo djeca i ja na stalnom "čekanju" kada će i na koliko tata doći. ako se maknemo od kuće a on je računao doći pa rekao ili (ne)rekao starijem sinu, (ne želi sa mnom dogovarati ništa oko djece) posljedice su po djecu, posebice starije dijete užas i katastrofa- malome je nekidan spustio slušalicu i nije htio doći po njih uopće jer je dijete zaboravilo da baš tada mora ostati kući čekati tatu... Dijete je plakalo cijelo popodne i ničim ga nisam mogla utještii.. dobilo temperaturu slijedeći dan, ali kad konačno vidi tatu, sretan je i kako da mu to za milog Boga zamjerim, žao mi ga je. U centru uistinu gledaju na ženu koja nije fizički zlostavljana (a tko i kako može izmjeriti suptilnu višegodišnju mentalnu agresiju i podcjenjivanje ), i takva žena koja ne nosi modrice pod okom podnosi tužbu, želi se rastati od "finog gospodina" na takvu se ženu i majku gleda kao na rušiteljicu "sretne obitelji". NITKO ne pita šta djeca jedu, tko ih oblači, vodi na roćkase, park, igru. On to napravi vrlo dozirano, toliko rijetko da djeca to cijene i priželjkuju više od sveg na svijetu, i uvijek pred svjedocima (park) da može reći da su ga ljudi vidjeli. Ja sam zbog istog straha kao i vi godinama čekala prije nego sam se odlučila na razvod, i ta mi se noćna mora koje se vi bojite i događa... ne znam hoće li djeca ostati sa mnom, i u toj neizvjesnosti živimo već mjesecima. U centru ne rade neke dublje socijalne anamneze, sve ovisi o tome tko će ostaviti "bolji dojam" na stručni tim. Moj je imao puuuno vremena pripremati se za ulogu "brižnog" i "očajnog" tate, doslovce učio formulacije i zna na koju foru može i bazirati svoja traženja da dobije djecu: njega vlastita ljubav prema djeci i zainteresiranost, inzistiranje da je baš on taj koji najbolje može prepoznati dječje potrebe, inzistiranjem na aluzijama, ničim utemeljenim na psihičkoj labilnosti majke i dubokim emocionalnim sponama između njega kao oca i djece... Nemojte samo upasti u zamku verbalnog obračuna pred radnicama centra ako se odlučite ući u taj žrvanj, teško je ne odgovoriti na optužbe, alii je dostojanstvenije šutjeti, jer je to prestrašno što li su sve radnice dopustilo mome bivšem da izgovori na moj račun i svaka moja obrana je zvučala kao jadna patetika. Odmah u startu srežite svoja očekivanja od inih institucija na minimum, jer od njih ništa ne možete dobiti: n it brzinu nit nepristranost, nažalost, takvo je moje iskustvo. Djeca su u ovaj fazi možda na neki način "priklonjenija" tati jer im strašno nedostaje, a mene vide svaki dan, pa sam i mama it tata, i naučili su, i za vrijeme dok smo živjeli skupa, da ja brinem o većini stvari pa im je to normalno, pa moj suprug na tu kartu i igra i kad i ako dođe do vještačenja i "mjerenja" emocionalne privrženosti, može se desiti da presuda i ne bude " u moju korist"... Sori što ovako pesimistički gledam na stvari, ali eto govorim iz svog osobnog iskustva, pa bolje da budete spremni na zaista dugotrajni iscrpljujući i frustrirajući proces, nažalost. Kod sebe imam potvrde od pedijatra, stomatologa, tete u vrtiću, da ISKLJUČIVO ja vodim brigu o svim tim sadržajima, i to je istina, a nosim te potvrde sa sobom do slijedećeg ročišta na zato što sam administracijski freak, već samo zato što socijalne službe nisu obavile svoj posao kako treba... Nikad nisu došle do vrtića, škole, susjedstva i uvjerile se na vlastite oči i uši kako stvari stoje.. teta u vrtiću koja je bila na zamjeni pola godine NE POZAJE tatu, pedijatar ga NIKAD nije vidio, doduše u školu kod starijeg djeteta ide redovito na informacije pa se i ja pribojavam opcije da odluka bude jedno dijete menei, a drugo njemu, jer ono paženje koje posvećuje djeci, je mahom orijentirano na starije dijete, a Centar vijeća li ga vijeća kome će biti dodijeljena djeca... Dakle, sve je nažalost moguće, budite spremni na dugotrajnp čekanje, no ipak, da ne griješim dušu, jer nisu svi muškarci isti, vjerujem još uvijek duboko u sebi da još uvijek IMA dobrih muškaraca i TATA, pa da vaš spada ipak u tu kategoriju.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Što se tiče količine vremena koju provodimo s djecom, kod nas je ovako: ja sam na porodiljnom već 2,5 godine i bit ću još skoro toliko i provodim 24 sata dnevno sa sve troje djece od rođenja prvo dvoje (blizanci). Djeca su za sada više privržena meni, ali naravno da vole i tatu. On ide na posao, ali je i brižan otac, voli ih neizmjerno. Zanimljivo, ali svejedno se jako često kačimo upravo oko djece.

 

Ako on stvarno ima 40% šansu da dobije i makar jedno u skrbništvo, onda ću radije trpit dok postanu punoljetni.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

(a to znači da ne traže skrbništvo da se izvuku od plaćanja alimentacije ili da majci zagorčaju život, a u biti su karakterne nakaze),

 

A ti postoci oceva koji stvarno zele skrbnistvo i sve ostalo je slobodna procjena majke ili mjerodavnih institucija?

 

Institucija koje kreiraju misljenje i utjecu na konacnu odluku,a u kojima definitivno caruju zene-majke(czss,djeciji pravobranitelj...)pa ti dodje na isto.

 

Pa i na ovom portalu mozete naci priblizan broj muskaraca i zena koji traze pomoc oko dobivanja skrbnistva.

Jos nesto,zena je na porodiljnom vec 2.5 godine-dakle dijete je jos jako malo.--Mozda ga doji pa je nemoguce da ga dobije otac a ako su stvarno oboje bez ikakvih mrlja opet ce ga dobiti majka jer ce u tom slucaju sve do jedan psiholog napisati--zbog NiSKE KRONOLOSKE dobi pozeljno je da dijete nastavi zivjeti s majkom,a ocu ce se

omoguciti obveze posebne roditeljske skrbi(suodlucivaje)oko odgoja,izbora pedijatra,skole,vrtica,slobodnih aktivnosti i sl.

 

I jos ga mozda dobije nesto vise od prosjeka.

Tako to u stvarnosti ide.

 

 

To sto jedan roditelj radi,a drugi ne,ne bi smjelo biti presudno u dobivanju skrbi.

Izmedju ostalog zato tu i postoji jedna sitnica koja se zove--alimentacija.

 

Jedino je problem sto je kod Vas sve OBRATNO od uobicajenog.

Majka radi,otac je s djecom.Muski psiholog.Podnijela tuzbu.

Ipak,uvjeren sam da cete uspjeti.

 

Valjda na dobrobit vase djece. :mig:

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

A ti postoci oceva koji stvarno zele skrbnistvo i sve ostalo je slobodna procjena majke ili mjerodavnih institucija?

 

Ti postoci nisu moja slobodna procjena, nego vrijednosti koje sam pročitala na više mjesta, kao i čula od raznih odvjetnika s kojima sam kontaktirala.

 

U Vašem slučaju (još uvijek ste na porodiljnom, po cijele dane ste sa djecom koja su očito, i prirodno, Vama privrženija) ne bi bilo problema kao s nama (gđom. Fani i samnom) . Ja sam radila i studirala uz rad, suprug je tu i tamo bio zaposlen. Tu se moram složiti sa većinom i reći da bi Vi dobili djecu.

No, odluka kao što je razvod braka se ne donosi preko noći. I kada nije sve u redu, uvijek postoje stvari zbog kojih se treba "zažmiriti" na jedno oko, pa ponovo pokušati. Očito kod Vas još uvijek ima šanse za povratak, jer niti jedna žena koja se odluči na razvod neće reći: " OK, trpit ću do njihove punoljetnosti." Ništa nije idealno, tako ni bračne zajednice. Ali nitko od nas (bar se nadam da je tako) ne bi svojoj djeci razarao obitelj da nam situacije nisu NEPODNOŠLJIVE, i za našu djecu.

Pokušajte otići kod bračnog savjetnika.

Pozdrav

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Tu se potpuno slazem s Denom.

 

Zbog dobrobiti djece i zbog trajnih posljedica koje razvod roditelja ostavlja na njih,trebalo bi najprije pokusati sve da se brak spasi.

 

Dobar bracni savjetnik je obicno i iskusan psiholog koji ce na neki nacin odigrati ulogu posrednika u komunikaciji medju roditeljima i preko kojeg cete moci jedan drugom reci stvari koje vam smetaju,a da pritom smiri tenzije kojih bi kuci eventualno bilo.

 

Ipak,nije niti svaka zajednica najbolja za djecu,pa je u nekim slucajevima bolji i kvalitetan zivot s jednim roditeljem nego ostanak u losoj zajednici s oba.

 

Pogotovo kad djeca skuze da se roditelji mrze i da su nesretni,i kad im se jos natukne da su ona "zasluzna" za to sto se nisu razveli...Ne vjerujem da bi to bas pozitivno utjecalo na njihov razvoj i ego uopce.

 

Normalno,ovo samo u situacijama kad su odnosi toliko naruseni da vise ne postoji niti nada za spas.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

strah vas je da ce se otac boriti za djecu???!!! Kako vas nije stid uopce tako nesto izjaviti? Ako je normalan naravno da ce se boriti za djecu kao sto cete se i vi boriti za djecu. Zbog takvih kao vi najvise ispastaju djeca. Do nikakve borbe ne trenba doci, prirodno bi bilo da je potpuno svejedno kod kojeg roditelja ce djeca spavati jer ce se omoguciti drugom roditelju da djecu vidja. Iz vaseg pitanja odmah vidim da bi vi zabranili vidjanje oca i djece i zbog toga mi se gadite. Djeca vole oca jednako kao i vas i to sto se vi ne volite ne daje vam pravo da branite vidjanje djece s drugim roditeljem. Jos jednom sramite se, jer se ja kao zena sramim takvih kao vi zbog kojih ispadamo sve zle...

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Gđo. Maja,

potpuno nepotreban post. Gospođa se samo boji da djeca neće živjeti s njom, a to je prirodno i normalno. Ja sam svom suprugu ponudila zajedničko skrbništvo, bez plaćanja alimentacije. Sve je bilo napisano, jedan tjedan tri, drugi tjedan četiri dana kod njega (s tim da bi pratili želje djeteta naravno i ne prisiljavali na ništa), visina alimenatcije minimalna koju naravno ne bi plaćao jer praktički boravi kod njega kao i kod mene. I zaista želim da on kao otac provodi što više vremena sa svojim djetetom. Ali napravila bi sve na svijetu da on ne dobije "skrbništvo".

Zašto? Kao prvo: (čast svim očevima, ali...) majka je majka. Drugo: ja vjerujem sebi, i želje mog djeteta su mi na prvom mjestu. Za sebe mogu garantirati da joj nikada ne bi branila odlazak ocu. Ali to sam ja.

A on? Tko zna šta mi može napraviti za godinu-dvije, pet! Npr. odvede dijete u drugi grad, a ja onda mogu skakutati po Centru mjesecima!

Onaj tko podiže tužbu za razvod braka, najčešće osjeća olakšanje okončanjem. Ostavljeni je ogorčen. I to je normalno. Moj suprug je "ostavljen", a bio bi i suprug gđe. T.

To je samo zaštita.

Pozdrav

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

dena je napisao:

Gđo. Maja,

potpuno nepotreban post. Gospođa se samo boji da djeca neće živjeti s njom, a to je prirodno i normalno. Ja sam svom suprugu ponudila zajedničko skrbništvo, bez plaćanja alimentacije. Sve je bilo napisano, jedan tjedan tri, drugi tjedan četiri dana kod njega (s tim da bi pratili želje djeteta naravno i ne prisiljavali na ništa), visina alimenatcije minimalna koju naravno ne bi plaćao jer praktički boravi kod njega kao i kod mene. I zaista želim da on kao otac provodi što više vremena sa svojim djetetom. Ali napravila bi sve na svijetu da on ne dobije "skrbništvo".

Zašto? Kao prvo: (čast svim očevima, ali...) majka je majka. Drugo: ja vjerujem sebi, i želje mog djeteta su mi na prvom mjestu. Za sebe mogu garantirati da joj nikada ne bi branila odlazak ocu. Ali to sam ja.

A on? Tko zna šta mi može napraviti za godinu-dvije, pet! Npr. odvede dijete u drugi grad, a ja onda mogu skakutati po Centru mjesecima!

Onaj tko podiže tužbu za razvod braka, najčešće osjeća olakšanje okončanjem. Ostavljeni je ogorčen. I to je normalno. Moj suprug je "ostavljen", a bio bi i suprug gđe. T.

To je samo zaštita.

Pozdrav

 

 

"majka je majka" je stav od prije 100 godina, a otac je donator sperme ili što? Moje osobno iskustvo se pokazalo kao vrlo porazno za samo djete. Od početka me se savjetovalo i u CZSS i na sličnim forumima kako treba uzeti djecu po svaku cjenu, nedozvoljavati susrete s ocem ili u najboljem slučaju dozvoliti samo minimum susreta koji odredi CZSS. Pročitate li bilo koju knjigu napisanu u zadnjih nekoliko godina, a sama sam to vidjela u praksi, vidjet ćete da je za djete zaista najbolje da viđa oba roditelja što je više moguće, odnosno, da je interes djeteta da više provodi vrijeme s roditeljem koji je bolje podnio razvod. Mišljenja sam da je većina žena ovdje na neki način ostavljena i kao takve su veoma ogorčene na muški rod, te im pokušava maksimalno zagorčati život, što sam sei sama dugo vremena trudila. Kao takva, naravno da nisam bila podobniji skrbnik za djete ali mi ga je CZSS ipak dodjelio jer "majka je majka". Nakon dosta teškog razdoblja koje sam priuštila bivšem suprugu a sad vidim i djetetu ispada da sam najviše naštetila djetetu a onda i sebi. Djete voli oca jednako ako ne i više nego prije a meni zamjera moje postupke. Naravno da se ispričavam ako sam nekoga ovdje povrijedila ali zaista bi bila sretnija da je mene netko upozorio na negativne posljedice koje bi moglo imati djete, a ne da samo zagorčavam život bivšem.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Gđo. majavuglacek5

prvo, ja nisam nigdje napisala da me strah da će se otac boriti za djecu, jer znam da hoće, već da me strah, tj da ne bih podnjela mogućnost da ne dobijem skrbništvo nad bilo kojim od svoje troje djece.

Drugo, zaključak da ne bih dopustila ocu da viđa djecu je totalno pogrešan. Ako ste to radili Vi ne znači da bih i ja. Više se bojim da bi on meni radio probleme. Ja sam njemu nekoliko puta ponudila da se sporazumno raziđemo u miru i sami dogovorimo detalje, ali on to odbija, čak prijeti da će djeca ostati siročići ako ne bude po njegovom.

Zatim, kad usporedim Vaš prvi i drugi post vidim da se zapravo Vi sami sebi gadite, pa onda otuda valjda i toliko žuči.

I da, ispričavam se i ja Vama ako sam Vas ovdje ičim uvrijedila.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Ma drage gospodje,(vidim da su oko mene u ovoj temi same zene) zar ne vidite da na ovoj temi SVE proijevate prilicnu kolicinu zuci.

 

Sto je posve razumljivo s obzirom na vlastite traume koje ste(smo) prozivili ili ih i dalje zivimo.

 

Medjutim zaboravljate na prirodu i osnovne razlike u genetici iurodjenom ponasaju u situacijama majka-otac.(muskarac-zena)

Svako od nas stice ili naslijedjem nosi vlastiti obrambeni mehanizam.

Ne mogu generalizirati,ali odredjene razlike izmedju muskog i zenskog svijeta postoje.

 

Testosteron i obiljezavanje teritorija,kao i zastita obitelji na svojstven-agresivniji nacin.(naravno postoji i granica ciji se prelazak ne tolerira)uglavom je obiljezje muskih jedinki bilo koje(pa tako i ljudske vrste).

Estrogen i njeznost, kao i urodjeni nagon za zastitu(ponekad i u pretjeranoj mjeri)ptomstva je obiljezje zenskih jedinki.

 

S tim sto se muska dominacija uglavnom ispoljava rezanjem i rikanjem(lavovi),kao i napuhavanjem li sirenjem repa(paunovi)--dok se zenska manifestira zabijanjem zubiju u vrat i nemilosrdnim trganjem tkiva bez predhodnog upozorenja.

 

I da,vecina nas se sebi gadimo.

 

To gadjenje pocinje onog trena kad euforija zbog pobjede nad (faza razvoda) najljucim protivnikom nestane i kad ostanete sami vi i djeca i dozivotna dvojba-jeli ovo najbolje sto sam mogla(mogao).

 

Zato me reakcija Vaseg supruga na ponudu da sve mirno dogovorite i rascistite --ali uz uvjet da Vama pripadnu djeca--niti ne cudi.(kao da je ostalo uopce vrijedno dogovora i pregovora)

 

Naravno da cete dozvoliti vidjanje s ocem(ne vasim ,nego djetetovim),ali time ne cinite ustupak ocu(suprotno uvrijezenim misljenima bivsih supruga na forumu)nego omogucavate minimum djetetovih (emociomalnih)razvojnih potreba.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

tigar, potpuno si u pravu. Sve mi ovdje smo krenule sa stavom da smo apsolutno u pravo i da su naši postupci ispravni. Ponavljam još jednom, gade mi se oni ili one sa takvim stavom jer su me potpuno krivo savjetovali u trenucima kad mi je bilo najteže i kad nisam sama mogla trezveno razmišljati.

Drage žene ostavite vaše bivše na miru, nanoseći njima štetu, ne dobivate korist za sebe, a budimo iskreni jedinu štetu bivšima možemo nanjeti preko jadne djece!

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

tigar je napisao:

Tu se potpuno slazem s Denom.

 

Zbog dobrobiti djece i zbog trajnih posljedica koje razvod roditelja ostavlja na njih,trebalo bi najprije pokusati sve da se brak spasi.

 

Dobar bracni savjetnik je obicno i iskusan psiholog koji ce na neki nacin odigrati ulogu posrednika u komunikaciji medju roditeljima i preko kojeg cete moci jedan drugom reci stvari koje vam smetaju,a da pritom smiri tenzije kojih bi kuci eventualno bilo.

 

Ipak,nije niti svaka zajednica najbolja za djecu,pa je u nekim slucajevima bolji i kvalitetan zivot s jednim roditeljem nego ostanak u losoj zajednici s oba.

 

Pogotovo kad djeca skuze da se roditelji mrze i da su nesretni,i kad im se jos natukne da su ona "zasluzna" za to sto se nisu razveli...Ne vjerujem da bi to bas pozitivno utjecalo na njihov razvoj i ego uopce.

 

Normalno,ovo samo u situacijama kad su odnosi toliko naruseni da vise ne postoji niti nada za spas.

 

 

Upravo tako, ostanak u braku samo zbog djece je vjerojatno naša prva greška koju radimo kad stvari krenu po zlu. Sam razvod nije nikakva trauma za djecu, odnosno nije veća trauma od recimo polaska u školu. Razvod počinje biti trauma za djecu kad se počmemo natezati za skrbništvo i to ne zato jer smo bolji roditelj nego što ne možemo podnjeti "pobjedu" bivšeg. I tako kad bi djeci trebali pružiti najviše pažnje i ljubavi, jer su zbunjena i očekuju našu zaštitu, mi pljujemo po bivšem i stvaramo kod djece još veću nesigurnost i zbunjenost. (Naravno i bivši pljuju po nama) i sve to preko djece.

U takvim trenucima, tražimo pomoć od odvjetnika, koji nas u pravilu savjetuju kako treba podnijeti sve moguće tužbe, jer od toga žive a nikako jer je to interes nas ili djece!

CZSS naravno provodi i tzv vještačenja, ali njihovi psihotestovi nisu temeljitiji od testova u auto školi, i rade se samo da bi se zadovoljila forma. Još uvijek je dovoljno reći "majka je majka" i to bi trebalo sve opravdati.

Drage gospodje ne ostajemo mi u braku da bi zaštitili djecu nego da bi zaštitili sebe od priznanja da u nečemu nismo uspjeli.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Gđo. Maja,

nismo svi prošli pakao koji ste Vi prošli. Svatko od nas ima dosta i svoj vlastiti. Pogriješili su oni koji su Vas nagovarali na tako nešto, mene osobno nije nitko. Čitala sam puno o tome i, u potpunosti se slažem s Vama da NITKO ne smije djeci braniti viđanje sa drugim roditeljem, dapače, treba ostati u što boljim odnosima baš zbog djece. Još uvijek se teško kontroliram kada pročitam postove o tome kako "ih" (muškarce) treba "oguliti" i sl. Strašno.

Ovdje smo da, uz stručnu pomoć ako je moguće, dobijemo i savjete drugih ljudi sa sličnim problemima.

Vi imate veliko iskustvo, teško ga plaćate, ali je, hvala Bogu, iza Vas.

Pomozite, savjetujte, ako pomognete i otvorite oči samo jednoj osobi koja još uvijek razmišlja i radi kao što se Vi na početku Vašeg razvoda, napravit ćete veliku stvar, pomoći djeci koja bi sigurno patila kao što su Vaša patila.

Zato malo obzirnije i, prenesite svoje iskustvo i znanje na druge. Više ćete učinka imati tako nego napadima. Pokušajte. Dobro se dobrim vraća!

Pozdrav

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

...stigla je nova generacija glupana ...

 

Sve prolazi .....neki novi opet trabunjaju iste subjektivne "istine" o svojoj boli i patnji ....izazvanoj odnosom sa svojim najbližima.....

 

Definitivno....Obiteljski zakon RH i njegova pravosudna provedba to ne može rješiti.....ni njegov "podzakon" Zakon o zaštiti obiteljskog nasilja

mada se ovdje govori samo o najtežem nasilju - nasilju nad onim što nam je civilizacija dala - našom ljudskošću , dostojanstvu, našem pogledu na realnost, našem sjećanju na budućnost kakva je mogla biti.....

 

Zločini počinjeni nad ljudima i njihovom djecom najteži su zločini koji su zamislivi, a dešavaju se svakodnevno.provođenjem Obiteljskog zakona RH......zbog samo jednog razloga : ljudske gluposti i neznanja...bolje reči nerazumijevanja znanstvenih objašnjenja ljudskog ponašanja i postupaka koji dovode do sukoba među bliskim osobama....

 

Rješenje za sve vas nije savjet iz Obiteljskog prava......rješenje je razumjevanje onoga što vam se događa...i pokušaj da se zdravim i zrelim i odgovornim stavovima i postupcima sačuva ljudskost i smanji bol...prvenstveno vaše djece....

 

Jedino razumijevanjem nezrelih, neodgovornih i samouništavajućih postupaka ljudi koji imaju poremećaje osobnosti ( prvenstveno granični i antisocijalni ) opisane u DSM- IV kalasifikaciji duševnih bolesti možete to postići...

 

 

Krivim tumačenjem biti civilizacijske institucije obitelji, rušenjem moralnih i ljudskih postulata na kojima je nastala...u ime nekakvog liberalnog stava..da ne postoji krivnja, a samim tim i žrtve raspada obitelji...još dugo, dugo nikamo nećemo stiči......baš kao i u ovoj raspravi....

 

narodski: Treba vidjeti tko je tu lud, a onda reči popu pop, a bobu bob......

 

..ovo lutanje u magli provedbe Obiteljskog zakona paše jedino dobro prikrivenim " prostitutkama, alkoholičarkama i narkomankama" - što....nije izraz za "razlog povjeravanja skrbi o djeci ocu" već sinonim za autodestruktivno ponašanje karakteristično za osobe s graničnim poremećajem.......

 

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Barem smo tebe izvukli iz rupe u kojoj si se skrivao zadnjih dana.

Pretpostavljam da ce tvoje javljane odnekud izvuci i Lucanu.

Za svaki slucaj,preduhitrit cu je.

bigfoot je napisao:

narodski: Treba vidjeti tko je tu lud, a onda reči popu pop, a bobu bob......

:priest: :priest: :priest:

:closed:

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Prije svega procitajte prvi post moderatora.

Ja se trenutno nalazim pred rastavom i imam malo djete.Nepada mi na pamet da ga sada otimam od majke jer je ona ipak MAJKA.Svoje obaveze placam i vise nego ce sud dosudit ali pobogu ljudi pa to je moje djete.Provodim svaki slobodan tren sa njim i on me obozava kao i svoju mamu.Kad bude imao 13-14god preselit ce se sa menom jer cu mu tada biti potrebniji ja nego mama,a poslje moze birat.

Ljudi gledajte prvo na dobrobit svoje djece a tek onda na sebe. ;-);-)

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

tigar je napisao:

Barem smo tebe izvukli iz rupe u kojoj si se skrivao zadnjih dana.

Pretpostavljam da ce tvoje javljane odnekud izvuci i Lucanu.

Za svaki slucaj,preduhitrit cu je.

bigfoot je napisao:

narodski: Treba vidjeti tko je tu lud, a onda reči popu pop, a bobu bob......

:priest: :priest: :priest:

:closed:

 

:-) ..

ja sam trenutno u njemackoj i cekam rasplet svoje drame.

tak da mi se neda ni citat kaj bigfoot pise..jos kad sam vidla da ima sto redova.. :horor:

 

:offtopic:

 

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

U prvu ste.

MALAIK je napisao:

Prije svega procitajte prvi post moderatora.

Ponekad se covjek zaigra pa ga tema odvede sire nego je zamisljeno.Pogotovo infantilne "veteranke"

Ipak...

 

Tesko je zamisliti da to tako ide. sad prepustiti majci jer mu je ona potrebnija,s 13-14 cete ga uzeti Vi,a kasnije moze birati.

Lijepo i s Vaseg stajalista u najboljoj namjeri za dijete,ali ipak naivno i tesko(vjerovatno i nikako) izvedivo.

Razvod u koji su ukljucena djeca nosi puno vecu i trajniju odgovornost nego brak u kojem su rodjena,a koji ce se raskinuti.

 

S vremenom cete postati svjesni da dijete, unatoc svoj paznji koju mu poklanjate,ipak stvori jaci osjecaj doma i sigurnosti kod roditelja s kojim zivi,nego kod drugog kojeg posjecujje.Tko je s njim kad je bolestan,tko kad je potisten.Tko ce prolaziti prve dane skole,izleta,zaljubljenostii,bla,bla,--Ipak vise onaj s kojim zivi.

Zasto uopce mislite da ce to htjeti mijenjati sa svojih 13-14 godina.Ako pozeli,onda nesto nije u redu sa zivotom do tada.

Ili jos gore-na to ga natjerati.

Previse unaprijed mislite.

 

Eto,ozbiljno i u dobroj namjeri...

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Pozdrav društvu s foruma!

 

Već u nekoliko tema, dosta tema, sam upućivala da je suradnja bivših supružnika jako važna baš zbog dobrobiti njihove djece. No teško je ponekad održati dobar odnos ako sve ne funkcionira kako treba i oba roditelja su ogorčeni jedan na drugog.

 

Postoje majke koje se preko djece osvećuju bivšim supruzima, doslovno im onemogućavajući susrete, ali u jednakom postotku postoje i očevi koji se poanšaju tako kao da s obitelji koju su napustili nemju ništa i oni koji ne žele imati ništa.

 

Bez obzira koliko poneki ljudi pričali o ljubavi, a vjerujte mi ima ih jako puno,to ne pokazuju kroz vlastita djela u odnosu prema djetetu.

 

Situacije su svaka za sebe slične, ali razlikuju se u nijansama koje su presudne u medjuljudskim odnosima kod rastavljenog braka.

 

Na odnos dvoje ljudi utječe jako puno toga : osjećaji, materijalne mogućnosti, spremnost da se prihvati dijete i onda kad onaj s kime živi nešto mora hitno obaviti ili odraditi nešto, ili baš onda kad dijete želi. Ponekad je potrebniji plan susreta, pa i više od dogovorenog, ako je to sprazum dvaju roditelja. No jako puno njih se tig dogovora ne pridržava, a niti odredjenog sudskim rješenjem.

 

 

Dogodi se da bi majka morala raditi noćnu smjenu i tvornici, a otac ne želi čuvati dijete kod sebe preko noći, jer ima druge planove, ili ne može opravdano doći.

 

U prvoj situaciji, otac tuži majku da se adekvatno ne brine za dijete jer nije s djetetom u vrijeme posla, a ene plaća uzdržavanje, zbog čega majka ne može materijalno plaćati nekome čuvanje po noći, a možda djed i baka nisu u blizini.

 

Ili otac ima svoje planove, ranije dogovorene, ne može uzeti dijete, majka se razočara i onda se osvećuje ocu . Opet slijedi tužba za nevidjanje djeteta, pri čemi majka izjavljuje " a zvala sam te da dodješ čuvati dijete, ali si odbio!"

 

I tako se vse to vrti u krug, začarani krug, a vrijeme prolazi i dijete odraste, prisnost se izgubi s onim roditeljem s kojim ne živi, a prezire onoga s kojim odraste.

 

Ovo su vam slike iz prakse, ne kažem da je to 100% slučajeva, ali ima i takvih, sve slično ali se razlikuju u nijansam koje su i te kako bitne za ishod situacije.

 

Prema tome svi imaju svoju priču i viziju ali svog iskustva i lijepo ju je podijeliti s onima koji su u sličnoj situaciji, da eventualno ne ponove istu grešku, ali da li je tuđe iskustvo primjenjivo u svim slučajevima??

 

Ja mam dijete koje silno želi biti s ocem, ali mu se otac uopće ne javlja od kjada ima novu ženu.

 

A ja sam ostavila svu imovinu, nisam ništa od njega tražila, niti uzdržavanje ne plaća za dijete, koje mu je odredio sud. Jedino sam htjela da je dijete s njime svaki vikend ili bar one vikenda kad želi, ali nova žena ne dopušta. I što sad??

Dijete se polako otudjuje od njega, ali ne smatram se osobno krivom. Pokušavam mu ( imam sina) to ublažiti koliko mogu tako da svo moguće vrijeme provedem kvalitetno sa svojim sinom.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Evo, da malo podignem.

Zanima me još i kako se određuju viđanja djece s roditeljem s kojim ne žive. Koliko vikendima, koliko radnim danima i sl? Ide li to po nekom pravilu ili ovisi o nečem drugom?

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

kroz maglu se sjecam nesto o tom kako ne bi smjelo proci duze od 3 dana da djeca ne vide drugog roditelja,...oca.

 

U,po njega najboljoj varijanti, svaki drugi vikend od petka popodne-nedjelje navecer,svaki drugi blagdan i drzavni praznik,polovica ljetnih i zimskih praznika i jedan- dan u tjednu na popodne.

To samo ako je bio jako,jako,jako dobar i ako zive u istom gradu

 

Osim ako bivsi zive samo par ulica jedan od drugog,tada se mogu vidjati prakticno svaki dan.

 

Ako zive u drugom gradu a djeca jos ne idu u skolu,onda moze i drukcije----Svaki drugi vikend : petak-ponedjeljak,ali bez ovog dana u tjednu. Ostatak moze biti isti.

 

E sad ovisi za koliko ce se od toga on izboriti,odnosno koliko ste Vi spremni bez puno borbe dati.

 

Ma ovisi to o puno toga--koliko su stara,idu li u skolu,zive li blizu ili daleko,o poslu i obavezama oba roditelja...svaka situacija je specifina,a sudac ce procjeniti realno i zakinuti i jednog i drugog po malo,odnosno naci sredinu.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Ako se mi raziđemo tada će on odseliti nazad svojim roditeljima u drugi grad tj. selo (udaljenosti cca 50 km). Djeca su još mala, tek trebaju krenuti u vrtić. A suprug nema "normalno" radno vrijeme. Na njegovom poslu je radni dan jednak vikendu, blagdanu ili prazniku. Slobodni dani mogu biti usred tjedna, a Božić može biti radni. Također radi i noćne.

Osim viđanja, zanima me da li takve okolnosti mogu utjecati i na to kome će djeca biti dodjeljena u skrbništvo. (Iako smo tu temu već prožvakali)

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Draga gospođo,

najvažnije je da djeci bude najbolje. Vi najbolje znate tko je više angažiran oko djece, Vi ili on. Nemojte gledati na to da i on obožava djecu, pa to je sasvim normalno! Vi ste još uvijek na porodiljnom, djeca su zaista jako mala i Vi bi trebali biti prijetnja za djecu da se u Vašem slučaju dodjele ocu.

To što bi se on odselio svojima, ne ide mu u prilog. Troje male djece (koliko se sjećam) bilo bi više na "teret" njegovim roditeljima nego njemu. A "normalna i zdrava" majka 50 km dalje. Ne ide to tako.

Što se tiče viđanja, jedno je što piše, to je minimum, vi možete dogovoriti termine viđanja kako vama obadvoma odgovara, a sve za dobrobit djece.

Pozdrav

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

dena je napisao:

To što bi se on odselio svojima, ne ide mu u prilog. Troje male djece (koliko se sjećam) bilo bi više na "teret" njegovim roditeljima nego njemu. A "normalna i zdrava" majka 50 km dalje. Ne ide to tako.

 

 

Ovaj dio ipak moram ispraviti.

 

To sto bi se odselio svojima ide mu puno vise u prilog nego da se odselio negdje drugdje.

 

Inace to sto bi bili na "teret"-sud ce gledati drukcije.

 

Ne kao "teret",nego kao mogucnost adekvatne skrbi za djecu i to do strane osoba od povjerenja u vrijeme dok otac radi.

 

Osim toga VI necete biti na porodiljnom jos 2,5 godina jer za trece dijete mozete biti najdulje do djetetove trece godine.

To sto i dalje necete raditi-druga je stvar.

 

Ako gledamo udaljenost onda cu vam dati i konkretan primjer iz prve ruke:

Majka-Split.

Otac-Zadar

Udaljenost od kuce do kuce 140 km

Vidjanje,5.,6.,9.,10. i 2.mjesec po 11-12 dana,ostale mjesece svaki drugi vikend od petka-ponedjeljka,svaki drugi drzavni praznik ili blagdan,i moze ga poci vidjeti kad god zeli uz najavu dan ranije(s tim sto majka ima pravo odbiti zbog planova),ali obavezno jedan dan u periodu izmedju termina--na par sati.

 

Ukupno 120tak dana u godini

 

To tako funkcionira vec pune 3 godine.

Dijete ima 4godine,majka u to vrijeme nije radila,otac obrtnik s obavezama preko glave.Bez neradnih dana,godisnjih odmora i sl.

Zivi u vlastitom stanu u sklopu obiteljske kuce.

Roditelji zive dva kata ispod njega.

 

Problema oko toga nema.Dapace

 

Sitnica na relaciji majka-otac ima,ali ne mogu utjecati na vidjanje potkrijepljeno sudskim papirom.

 

Djete samo utrcava u auto kad otac dodje po njega,ali i istrcava majci ususret kad ga otac vraca.

 

Sve ostalo u odnosima majka-otac par mjeseci stima,par ne.

 

Ne gaje osobitu ljubav i simpatije jedan prema drugom,majku bas i ne zanima ocevo misljenje oko odgoja,zdravlja ili bilo cega drugog,ali mora se drzati presude,postovati termine i dopustati ocu samostalnost u odgoju(kad je djete kod njega)- koju i sama ima.

 

I,Dena,sto to znaci da je majka "prijetnja"u slucaju da se djeca dodjele ocu. :-?

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Nemojte sad mene shvatit kao da se prepucavam. Samo želim ispravit netočan navod i dodati nešto k tome. Naime, ja ću biti na porodiljnom još nešto preko 2 godine, jer mi je treće dijete nedavno napunilo 10 mjeseci.

A u vezi baka i djedova, moji roditelji žive nedaleko od nas i viđaju djecu skoro svakodnevno i pomažu puno. Nekad imam osjećaj da njih vide više nego vlastitog oca.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Pod "prijetnja djeci" sam mislida da, u slučaju kakav je kod gđe Tikii, samo da je takva majka ( neadekvatna, psihički bolesna, nasilna, itd.), tj. da je "prijetnja" svojoj djeci, ne bi dobila "skrbništvo" (da skratim).

Naravno da je bolje ako se on doseli svojima nego negdje drugdje, samo (hvala Tikii) i njeni su tu, a djeca su vjerojatno više navikla na njih jer žive u blizini. Tako da i kada ona počne raditi, njeni će ih čuvati, pa je i tu adekvatna skrb oko djece.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

samo dodatak za slucaj da vam se ovakvo vidjanje oca cini nerealno u vasoj situaciji.

 

I majka u Splitu zivi na gotovo identican nacin.

U stanu u obiteljskoj kuci dva kata iznad roditelja.

Vrtic udaljen 20 metara,posao 30 metara.

 

Otac ipak vidja dijete na opisan nacin.

 

Uostalom meni je svejedno tko ce od vas dvoje dobiti djecu-to je vasa i stvar vase djece.(i czss i suda)

Ne navijam ni za vas ni za vaseg supruga(za razliku od nekih),samo navodim primjer.

 

 

Sto se tice skrbnistva tu vise nemam sto za dodati--sve jasno.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Nisam još čula da se neki otac pretrgao za djecu koja su praktički još u pelenama. To što ga djeca "obožavaju" ne znači ništa što bi Vama trebalo predstavljati prijetnju ili izazivati strah. Vaše prisustvo u njihovim malim životima je tako normalno za njih kao i zrak što ga udišu pa prema Vama možda niti ne iskazuju "obožavanje", ali oca vide toliko "često" da ga slobodno mogu tih par sati "obožavati" :-(

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Pitanje je izvan teme, ali i većina ostalih postova ode u širinu, pa ...

Zašto se želite razvesti?

Što je to što vam smeta u braku da razmišljate o tom koraku?

 

Ne pitam to da bi vas ili vašeg sadašnjeg supruga proglasila negativkom/negativcem, već me zanima taj treutak u kojem se dvoje ljudi počme otuđivati.

 

Čitam ovdje traumatična iskustva razvoda, s druge strane gledam oko sebe zaljubljene parove koji jedva čekaju zajednički život...

Toliko idealiziranja na početku, toliko gnjeva na kraju...Što je to što se dogodi između dvoje ljudi da od tih nježnih početaka dolazi do tako teških okršaja? :-o

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Nisam nikad mislio da cu se i tu pogurati. Ali evo ... na dijannnino pitanje ...

 

U braku sam 12 godina, imam dvije kcerke (10 i 12).

U toku braka supruga me jednom ostavila na pocetku (na par dana, doduse) zbog toga jer je ... slusala druge (svoje roditelje) kao i ja (takodjer, svoje roditelje).

 

Sada smo takodjer na rubu sloma braka ... ali zbog novaca jer smo upali u dugove, a krivnja se cesto prebacuje s jednog na drugo. Iako smo zapravo oboje krivi ... uvijek sve pocinje tako ... da ti nisi .. ne bi sada ...

 

Ocito je da su problemi svakog para pojedinacno jako razliciti. Vidio sam ljude kao i vi ... s tim da su se neki razveli zbog sitnica i gluposti.

 

Eto, svakakvih nas ima ... ali je ocito da brak puca onda kada sva ljepota ljubavi nestaje pred nemogucnostima oprosta, glupostima, a izgleda ponekad i materijalnim stvarima. Kada bracni par vise ne moze rjesavati sam svoj problem i ne potrazi pomoc (prvo medju sobom) ... ili jedan od partnera ... onda razgovaramo o stvarima poput ovih iz ove teme.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Ovo će sad zvučati zanesenjački, ali nadam se da ćete mi oprostit, mlada sam još, neopečena :-)

 

Meni se novac čini kao najveća glupost zbog koje se ljudi razvode..često se dvoje ljudi nađu iz nesigurnosti, jer im se čini da neće naći bolje od tog, pa eto, bolje i takav nego nikakav.. to mi je logično da pukne prije ili kasnije, i to su vjerovatno jedni od tih brakova koji su gledano sa strane pukli zbog gluposti.

Ali ako je brak počeo s ljubavlju, mislim da se trebate izdignuti iznad tih problema koje donosi život.

Možda ne uspjevate izići iz problema koje imate upravo zato jer proživljavate bračnu krizu.

Jeste li probali oživjeti strasti s vašom ženom ( ne morate mi odgovoriti, samo razmislite), podsjetiti je nekom gestom, pjesmom i sl. na dane kad ste se tek upoznavali, kad ste bili bezbrižni i slobodni, kad nije bilo djece koji (možda) traže nove Nike.ice, ili koje su već sad u điru, :-? ni tolike odgovornosti..

Na razdoblje kad ste (možda) bili student s 5 kn džepu, pili najjeftinije vino na nekoj klupici, a opet sretni i zaljubljeni... 8-)

Možda vam to da inspiraciju i svježe ideje kojima bi poboljšali sadašnju financijsku situaciju. Možda zvuči kao bježanje od problema, ali nekad nam treba da se distanciramo nakratko od situacije kako bi povratili izgubljeno samopouzdanje i entuzijazam.

 

Znam, reći ćete mi da odrastem...ali ni "odraslost" nije uvijek nužno dobra stvar ;-):-)

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Ovdje sam se zaista dobro nasmijala!

Uzeti vino i popiti ga na klupici... Da, to bi mi osvježilo brak!

Zbog čega dođe do razvoda? Ovdje ne postoje dvije identične priče, svi mi imamo svoje iskustvo. Zajedničko nam je da je došlo do točke gdje smo izgubili poštovanje prema suprugu/supruzi, i kada gledate u tu osobu ne osjetite ništa pozitivno.

Život je samo jedan. Teško je provesti ga kraj osobe koja vas je povrijedila, fizički ili psihički. Nema te klupice, ni tog vina, koji mogu izbrisati sliku njega i moje "najbolje prijateljice".

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Ja moram priznati da sam od CZZS-a očekivao veliku pomoč u pogledu viđenja djeteta i smatrao sam da je sociolozima ipak na prvom mjestu dijete prema obiteljskom zakonu, gdje se kaže da dijete mora imati oba roditelja, a nailazim na nevjerojatne otpore i imam osječaj da im kvarim njihovu komociju što dijete dolazi ocu u czzs na viđenje! Ja svoje dijete (18 mjeseci sina) viđam jednom tjedno u prostorijama czss-a, zbog izuzetne nesnošljivosti mene i bivše i moram priznati da se moj sin od mene u potpunosti otuđio, a ja sam polako izgubio interes za njega! Socijalne službe vjerojatno smatraju da otac nije potreban djetetu i ja sam nemoćan da se više borim sa vetrenjačama! Zgrozio me je birokratski stav strukture u CZSS-u i mislim da je opravdano da očevi opstruiraju plačanje alimentacije za dijete koje nemože vidjeti, a kamoli sudjelovati u njegovom odgoju! Postavlja se samo jedno pitanje: Za koga su osnovani Centri za socijalnu skrb? Hvala

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Kada ste tako nesto ocekivali, bili ste naivni kao i vecina nas oceva ili bolje receno "donatora sperme i novca".

Nemojte odustati od djeteta i trazite vise vidjanja. Trazite svoje vikende s djetetom na samo, jer to sto vi radite u CZSS-u nije u redu ni za vas ni za dijete. Nalaziti se u tom okruzju s djetetom ne znaci nista drugo nego otudjiti se od djeteta. Morate se pobrinuti da dobivate svoje dijete vise od ovog sada. Ne odustajte jer samim time podrzavate i CZSS i majcicu u nastavku pokusaja da se otudjite od sina i da postanete samo "krivac" i "donator".

Za koga su osnovani CZSS? Pa to ste valjda i sami vec utvrdili. Za "nikad krive za nista" i "uvijek naj bolje roditelje" = Majke ili "Majke".

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Nemojte me ubit što ovoliko dosađujem, ali na jedno svoje pitanje dobila sam samo jedan prilično nesiguran odgovor. A to je, događa li se da prilikom razvoda roditelja djeca budu razdvojena, tako da netko pripadne tati, a netko mami? Cijela moja priča je poznata pa ću ponovit samo da je sve troje djece vrlo maleno (ispod 3 godine).

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Još jednom:

Nemojte me ubit što ovoliko dosađujem, ali na jedno svoje pitanje dobila sam samo jedan prilično nesiguran odgovor. A to je, događa li se da prilikom razvoda roditelja djeca budu razdvojena, tako da netko pripadne tati, a netko mami? Cijela moja priča je poznata pa ću ponovit samo da je sve troje djece vrlo maleno (ispod 3 godine).

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

I am back! Molila bih još odgovora na ovo moje pitanje od prije

Nemojte me ubit što ovoliko dosađujem, ali na jedno svoje pitanje dobila sam samo jedan prilično nesiguran odgovor. A to je, događa li se da prilikom razvoda roditelja djeca budu razdvojena, tako da netko pripadne tati, a netko mami? Cijela moja priča je poznata pa ću ponovit samo da je sve troje djece vrlo maleno (ispod 3 godine).

 

Mi smo u međuvremenu imali jedan pokušaj spašavanja braka, nakon čega je sad opet sve na starom, čak i gore. Djeca su sad nešto veća (do 3,5 godine).

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Ako moje iskustvo može pomoći: ja imam četvero djece. Ja sam ta koja je zatražila razvod. Ja sam ta koja je napustila "sretan" dom. S djecom, naravno. Bez njih bi radije crkavala do smrti uz muža pa taman bio vukodlak. Ja sam ta koja je imala manju plaću itd. I nikakve veze nigdje nisam imala. Ni na Centru ni na sudu ni nigdje.

Prvi korak je biti apsolutno siguran da je razvod najmanje loše rješenje. Molim, obratiti pozornost da nisam rekla "najbolje". Dakle, manja šteta od nastavka braka kakav jest. Ne po nas, već djecu, naročito kad ih je veći broj u pitanju.

Drugo: czs i zahtjev za posredovanje. Uz mali detalj: zatražiti provremeno povjeravanje djece do konačne sudske odluke. Slijedi par pokušaja mirenja koji znaju biti prilično mukotrpni jer ako se žena kad nagleda predstave muža to je tada. Svi su najbolji muževi, vole žene, obožavaju djecu, nikad pogledali druge žene, do lipe plaće dali doma, sve rade, čuvaju djecu, šetaju ih, zabavljaju, sve, sve, sve... I redovito zatečeni zahtjevom supruge jer su do samog tog trenutka imali ma savrrrrršen, ideeealan, najjjjbolji mogući brak za koji su ikad čuli. I čak svo živi to znaju. Susjedi, mame, tate, rodbina, kolege na poslu, prijatelji i znanci. jer je toliko očito da su oduvijek bili čak mrvicu iznad savršenog supruga i oca. Klasika. Predstava. Sve mi dobro znamo i koliko doma ne komunisiraju, koliko puta smo ih tijekom "aktivnog" čuvanja djece našli pri dolasku s posla hrčaći na kauču sa daljinskim koji pada na pod a djeca od godinu- dvije skaču po stanu, igraju se po kupaoni vatrogasaca itd. Da, priznajemo im ulogu kad mama radi ili posprema kuću, djecu uzmu za ruku i odvedu susjedima da se poigraju s njihovima dok tatice drmaju pivicu i pričaju idiotarije, a djeca se druže.

Dakle u nekoliko "mirenja" ipak poneka istina izadje na vidjelo. Meni je izašla čak i da nikad nije bio "svetac" iako u zahtjevu preljub nisam navela kao razlog, jer mi je bilo sasvim sporedno, imali smo i većih preoblema od toga. E, ovome ne mogu odoljeti kad smo već na temi: dodatatak na sveca je bio: "ali nikad nisam dozvolio da to utječe ne mene kao oca i supruga, na moj obiteljski život". A bisera...

Da se ne udaljimo od teme, da, tražio je dvoje djece. Jer, onda ne bi plaćao uzdržavanje. Fifty-fifty! Ha! No u svoj svojoj bezobraznosli i licemjerju, otac koji obožava svoju djecu je na pitanje a kojih bi to dvoje od četvero, odgovorio: dečka (ne imenom, hej!) i nastariju. Na pitanje koji su razlozi tog odabira je reko kako mam dečkom već sad ne može vladati (tada 5godišnjak, možeš mislit, kao da je delikvent), a najstarija bi mu mogla ubrzo početi pomagati u kućanstvu. Lijepo čovjek riješio o alimentaciju i kućnu pomoćnicu mukte. Ha! Ovo je ko ona reklama "...i ruksak- mukte" :-)

Uslijedilo je i još jedno mirenje, pa psihološka procjena oboje i djece, poštedili su samo najmlađu kćer, 3g tada. Zaključak: oboje smo podobni i odgovarajući, ali su djeca sklonija majci (a malenu djecu se od majki ne odvaja).

Dakle, zaključak je: djecu se ne razdvaja bez nekog posebnog razloga koji utječe na njihovu psihičku stabilnost i razvoj. Djeca moraju biti zajedno kako bi se zdravije razvijala, osim ako je baš u njihovom međusobnom odnosu uzrok većih problema.

Vjerujem da postoje slučajevi kada se djecu i razdvaja. S razlogom il po babi i po stričevima, to je već druga priča.

Gledam svoju djecu već, evo treću godinu. Uživam u njima i njihovoj sve većoj opuštenosti i mirnoći. Niko više nema glavobolje bez razloga, ne boli ih trbuh svako malo, nisu plačljivi, nervozni, ne sukobljavaju se koliko su prije znali, u kući se stalno komunicira što nam je svima još uvijek doživljaj. I iz dana u dan sam sve sigurnija kako je moja odluka bila najispravnija moguća i u pravo vrijeme, za mene svakako, ali i za njih.

Moj razlog zbog kojeg sam sada na forumu je taj što su mi mnogi odgovori tada pomogli prebroditi neviđenoi straha zbog kojekakvih prijetnji u doba pokretanja postupka. A sada zaista suosjećam sa svakom od vas i nadam se da vam tuđa iskustva koriste, barem malo.

Čuvajte sebe, volite djecu neizmjerno, brinite o njima najbolje što znate i umijete, jer to je jedino vrijedno svega. Sa njihovim očevima ako ide, a ako ne- bez njih se: može.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Neizmjerno puno hvala, newbie. Ovo što si ti napisala zaista mi je najveća podrška do sada. Kao što si i ti rekla, doslovno sam i ja također već puno puta izgovorila: "ako postoji mogućnost da ostanem bez ijednog od svoja tri anđela, radije ću trpit do njihove punoljetnosti" Bez njih bi umrla istog trena.

Muž mi je baš jučer rekao da će pokrenut svu svoju financijsku strukturu da dobije bar jedno dijete. Nakon toga su mi se cijeli dan ruke tresle. Znam da ove fraze o "dobivanju djece" zvuče sebično, ali to stvarno koristim samo kao frazu i nadam se da je jasno da nemam namjeru braniti susrete između djece i njihovog oca, jer oni imaju na to svako pravo i potrebu.

Krajem mjeseca idem odvjetniku i još od njega se nadam čuti ono što želim. Ako bude tako mislim da ću pokrenuti tužbu, jer je moj muž opet prekinuo komunikaciju, slobodno vrijeme najčešće provodi odlazeći svojim roditeljima na selo da bi im pomagao, a kad i je doma onda samo prkosi i ne želi mrdnuti ni najmanjim prstom da pomogne u kući, iako posla s troje male djece ima cijeli dan uvrh glave.

Kad sve uzmem u obzir mislim da je za našu djecu također veće zlo da gledaju svoje roditelje zajedno i uče na našem primjeru.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Evo i imene nakon godine dana na ovoj istoj temi... Složila bih se i to jaaaako sa newbie--da, nije lako odlučliti se na rastavu, i proći sve ovo....da, grozote su to i strahote kaio i predstave neviđene na Centru , priređene od strane bivšeg, kao i u njezinom slulčaju. (toliko je tu sličnosti da sam čak mislila da sam ja napisala taj post :-) ) Ja sad za razliku od prije godinu dana imam presudu, doduše nepravomoćnu jer moj bivši izbjegava zaprimanje iste već deset mjeseci.. od alimentacije nit A, a od viđanja? Samo i onda kad NJEMU paše.. pa i tu nastojim biti što tolerantija, i omogućiti djeci što više da viđaju tatu, pa makar i pod cijenu da nit na tržnicu ne mogu otići "na miru" jer baš ih je tada vratio jer ima "obveza" a subota je ili nedjelja ujutro kad ne radi (činovnik je , ziher radi od pon do petka od 8 do 4) ali NIKAD nema vremena, i prenaporno mu je ikada bilo uzeti djecu na cijeli vikend, a nekmoli da se za stalno brine o njima...Tako od velike predstave u Centru-te on ovo te on ono te je on Mr. the PErfect koji SVE a ja ništa je već dobar dio raskrinkan i to samo i isključivo njegovim ponašanjem koje je bilo slično kao kod ovih postova pirje, (uh, koliko puta on na kauču, spava a djeca plešu po stolu doslovce, a ja s vrećicama iz konzuma trkom nazad, pa nedajbože da ga probudim ili zamolim za išta a nekmoli prigovorim), da ne pričam o kockanju i ostalim stvarima koje mi je znao priuštiti..i to sa malom bebom u kolicima a druga se tek trebala roditi a mene vuku za rukav da dugove vraćam... :-( Pa kad sam čak inzistirala da u zapisnik u Centru uđe samo realitet i nisam dala, na vlastitu odgovornost, da išta ružno napišu o tati, mnoge su mi prijateljice rekle da sam luda, da mu ne smijem dati da viđa djecu dok ne plati alimentaciju, da "uvedem reda" ..E NISAM.. po koju cijenu bi to bilo? ??? Ovako djeca ipak vide da je mama tu uvijek bila i biti će, da na mene mogu računati, da im ničim ne priječim viđanja s tatom, i da kad s njim nisu, to je uglavnom, nažalost, voljela bih -zbog njih da nije tako i ne likujem što je tako, njih mi je žao- zbog "tata ne može, ima drugog posla" pa mi je to čak gori bed kad -da njima ne bude još teže- moram smoći snage i zaokupiti ih nekim drugim sadržajima te usmjeriti njihovu ljutnju na bilo što kreativno, čak ga i opravdavati , jer kad vidim da pate, ne mogu im još i ja otežavati.. Ne nisam savršena, teško mi je. ponekad pogriješim odnosno ne uspijem se suzdržati, tj. u početku mi se to više događalo, sada bome NE. Jer kad bih vidjela njihova povrijeđena lica, ma koliko bila umorna i jadna, nisam nikad našla iopravdanje za ta svoja "puknuća" pa sam puno radila na sebi, nama, našem međusobnoim odnosu i razgovoru. O svemu što ih muči. Doma nam je sada puno lakše, nema onih strašnih svađa koje smo znali imati, pa nerazgovaranja od više dana i mučne atmosfere, i djeca to ne moraju gledati. Moj bivši je dvije godine od prekida i nakon isto toliko godina nerazgovaranja sa mnom ipak počeo komunicirati, barem minimalno. I to je nešto.. Kad se sjetim kako je bilo, (još uvijek nije sve super i nikad neće biti) ipak nisam požalila svoju odluku. Dugo sam dvojila, svašta podnijela (nikad fizičko zlostavljanje, ali verbalno i psihičko DA) moram reći da si sad manje zamjeram što nisam sačuvala brak pod bilo koju cijenu...

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Možete li mi još reći kako izgleda to vještačenje za podobnijeg rodetelja. Gdje se to odvija? I kako razgovaraju s djecom? Dolaze li oni k nama doma ili mi idemo u Centar? Razgovaraju li oni s našim prijateljima, susjedima, rodbinom, pedijatrom?

Ovo zadnje bi meni puno značilo, jer nema tko ne zna da sam ja 100% svog vremena zaokupljena djecom, igram se s njima, učim ih koječemu, kuham, perem, peglam, kupam, vodim ih svuda sa sobom - u parkove, u kazalište, u ZOO. A jedino kuda ih on vodi je k njegovim roditeljima na selu i to da bi on tamo radio, a djeca da kao uživaju u friškom zraku. Kako su mi oni još maleni, ja sam uvijek inzistirala da idem s njima, jer tako dobiju pravu pažnju, ali mi je sad zabranio da idem tamo. Naravno da ih dovede doma prekasno, kad bi već trebali spavati, jer je njemu važnije da napravi što više posla.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Vještačenje djelatnika, tj. tima za obitelj Czss možeš odmah odbaciti kao neobjektivno i neistinito.

Naime, prvo. oni su neznalice, drugo oni provode neobjektivnu trenutnu državnu politiku koja podilazi militantnim feministkinjama, trece i najbitnije: njihov psihološki profil je profil kriminalca koji se odavno prestao stiditi svojih zločina....

 

Sramota što imamo takve psihologe, pravnike i socijalne radnike.....sramota za sve...od obrazovnog sustava pa do društva u cjelini.....

 

 

Tijekom tzv. procesa posredovanja gore navedenih , ništa se ne može napraviti u objektivnoj prosudbi podobnosti roditelja za skrb o djeci. Treba nastojati ostaviti dojam tzv. " emocionalne neutralnosti i kontrole " . Just be cool....samo tražiti da se u mišljenje uvede želja za skrbništvom.... i to ničim i nikako obrazlagati...

 

Idući korak je bitan. Tijekom vanparničnog sudskog procesa zahtijevati od sudca - PSIHIJATRIJSKO VJEŠTAČENJE s ciljem da se dijagnosticira mogući poremećaj osobnosti drugog roditelja. Nikako dozvoliti da se sudac ravna po mišljenju Czss- što je trenutna zločinaćka praksa u RH. Ukoliko, a velika je vjerovatnost da netko od roditelja ispunjava dijagnostičke kriterije za teški i opasan poremećaj osobnosti ( antisocijalni i granični ) i po ljudima, i po bogu i po svim istinama koje postoje drugi roditelj bi trebao dobiti skrb o djeci.

 

Postupak se sastoji od psihijatrijskog pregleda - razgovora i kliničko psihološkog ispitivanja provedenog od iskusnog kliničkog psihologa i uz kliničko - psihološke testove...(MMPI...)

 

Nažalost, i kad sve ide ispravnim putem to ne mora završit u dobrobiti djece i "boljeg" skrbnika...

 

 

Preduvjeti su pametan psihijatar i objektivan sudac....

 

 

 

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

uh, malo preradikalno za nas.

Voljela bih da mi se javi još i newbie i fani po mogućnosti, ali i drugi koji su imali sličnog iskustva koje mene tek čeka.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

iz mog vlastitog iskustva mogu vam reći da nažalost centar ne radi "dubinske" provjere po terenu. Jednako sam i ja bila 200% sa djecom dok su svi znali da on leži pred tv-om, pije kave po kvartu, kocka itd, no to vam prilikom procjena izgleda ovako: Centar za socijalnu skrb pošalje dopis vrtiću-školi (ukoliko je školsko dijete u pitanju) te onda psihologica dođe u odgojnu grupu/razred pa pita : kakvo je dijete, ima li kakvih problema pa taj dopis Centru izgleda otprilike: Dijete je normalno razvijeno, aktivno, uredno pohađa (vrtićke odnosno školske programe) te je meni za jedno dijete koje je u vrtiću samo pisalo: "u vrtić dijete dovodi i odvodi majka" a za ono školsko "na informacije podjednako dolaze oba roditelja" NITKO nažalost se ne raspituje detaljnije, nitko ne pita nit ga briga koji je teret na majci i ja sam osobno razočarana takvim pristupom. U Centru, nadalje, ukoliko nema dogovora oko skrbi i brige za djecu te i jedan i drugi roditelj "potražuje" da se baš njemu/njoj dodijeli dijete /djeca, onda se pristupa tom tzv "vještačenju" i to ioba roditelja, a i djece nakon toga. Roditečji? Dakle ispunjavate test- cijelu bateriju testova i prije ili nakon toga imate razgovor sa psihologom i posebno sa socijalnom radnicom. Psihologu u mojem slučaju doista svaka čast i mislim da je doista dobro shvatio o čemu se kod nas radi i njegovo je mišljenje bilo presudno jer je bitno da roditelj stavi svoje vlastite frustracije, razračunavanja i ogorčenosti na neko drugo mjesto i da se na provm mjestu treba očitavati ibriga i ljubav za djecu. To i testovi pokažu, doista, a i kroz razgovor. To se ne može naučiti, izvježbati, ukoliko ste ogorčeni i mislite na sebe i kako se osvetiti bivšem/bivšoj, ipak se to vidi.. a to nikako nije dobro za djecu... Socijalni radnik, pak, ne znam šta bi vam rekla: osim RAZOČARANA sam, jer sam od njega očekivala ovu "dubinsku" analizu".. to se svede na formalna pitanja uvjetima stanovanja, primanjima te blać štruć zašto biste vi baš djecu i zašto mislite da ste bolji roditelj. Pa kad jednom takvom socijalnom radniku kažete da ne mislite da ste BOLJI roditelj i da ne mislite da VIŠE VOLITE djecu od supruga, jer to nemamo prava tvrditi, već iznesete činjenice koje govore o vašoj boljoj , kontinuiranoj -usmjerenoj-konstantnoj brizi za razliku od ćudkljivijeg drugog roditelja, imate dojam da uopće ne razumije o čem pričate pa sam to imala prilike vidjeti i u mišljenju tog socijalnog radnika: te oba roditelja su podjednako "zainteresirana"- (ma zamislite- tu se vraćam na one predstave o kojima smo pisali..) te pokazuju želju za ...bla bla.. imaju jednake materijalne uvjete i podjednakog su imovinskog statusa, te u z to prilože ova gorenavedena mišljenja vrtića/škole i izvještaj o "uvidu u stambene prilike"- e da zaboravila sam reći da se njihov odlazak na teren svodi na obilazak stana u kojem živite... Nit govora da bi oni fizički otišli do vrtića, škole, tete u vrtiću pa pitali tko i kako.. da bi možda pitali išta pedijatra (koji btw u mojem slučaju nit ne poznaje tatu jer ih uopće ne vodi) te zubara ili nešto slično a nekmoli da bi razgovarali sa susjedima..Tako da nije bilo mišljenja psihologa u mojem slučaju, doista se pitam što bi bilo...Što se djece tiče: dijete školske dobi piše neke testiće i ima razgovor samo sa psihologom, a ono koje ne ide u školu, testiraju na drugi način: crtež, razgovor..ne traje to dugo. Eto ukoliko sam vam pomogla, barem malo i nažalost moram reći da ne očekujete bogznašta od tih vještačenja. Saberite se, smirite, dostojanstvo čuvajte i svoje i ukoliko je potrebnoi i suprugovo, ako on krene sa verbalnim ispadima, što se u mojem slučaju stalno događalo. Teško je, i NIKAD ovu traumu neću zaboraviti, no - da ponovim ono iz prijašnjeg posta- iako mi je i sada teško, i pošteno rečenio nije lako biti sam, jer je obitelj ipak obitelj, bolje je i ovako pa nekako, nego živjeti u paklu. Pozdrav i sve najbolje

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

odgovorila sam u dugačkom postu i nema ga..admin, do we have a problem??

 

upsi, sad sm vidjela da smo već na drugoj stranici.. dakle, sve je ok.. ignore pitanje :-)

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

iz navedenog,jedva vjerujem da želite razvod.

troje male djece,djeca se ne razdvajaju gotovo nikada.A ozbiljno njegovo inzistiranje bi rješili praktično,ostavite ga 5 - dana samog s djecom.Tu

je rješenje vjerujte mi.A niti Vama ne bih preporučila kročiti samoj s 3 djece(jer to ćete ostati).Bolje nađite bilo kakvu slamku i oprost za svog suprega.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Bravissimo! Ovaj period shvati kao predvježbu za život sa čoporom klinaca u kojem nećeš imati lik koji šalta daljinski s kauča, ali neće ni otići po kruh.

ako u čemu nećeš nikad pogrijšiti to je kad se baviš djecom. Osim što je to njima potrebno, i nama je dobar vid terapije iako ponekad fizički naporan.

A vještačenje izgleda kao i poziv na mirenje. Svakom plava kovertica s pozivom. Tamo se dogovori termin za svakog. Roditelji posebno, djeca posebno. Mi smo bili pozvani i posebno i zajedno, naravno priča uvijek mu ista i to zaista treba imati želudac preživjeti i kontrolirati se. Djecu su pozvali po pola sata svako, a onda par minuta zajedno. Odu sa psihologicom popričati u njenu sobu, bez roditelja. Mojima nije bilo jako ugodno prije, ako uopće mogu upotrijebiti tako blag izraz, pitali su što će ih pitati, a ja sam im samo rekla da nemam pojma, ali bi bilo jako važno da budu iskreni jer se uvijek vidi kad netko nešto milja, prije ili kasnije. Neka ne uljepšavaju mene niti pretjeruju u ičemu više od onog što zaista misle. da će sa tetom biti sami i da baš zato i jesu sami, da ni tata ni ja ne znamo o čemu su pričali i što su rekli. Jer, tetu zanima vidjeti kako oni razmišljaju i kako se osjećaju, što bi željeli i sl...

I tako je i bilo.

Mozda je u nekim slučajevima djecom i moguće manipulirati, u nekim čak i zamuljati centar, ali jedino u što iskreno vjerujem je da djeca traže more ljubavi i pažnje, razgovora o svamu i svačemu, zafrkancije na svaku moguću temu, gušenja od smijeha, a uloga pouzdanog roditelja je ne samo hraniti ih i oblačiti, prati, brinuti o školi i sl. nego izgraditi team. A to je posebno lijepo i lako kad je klinaca veći broj.

Priuštite si, cure moje, izlet, šetnje, s više love, manje love, nebitno. Priče s manjima prije spavanja s malima, imajte vremena za jadikovke pubertetlija. Koristite svaki trenutak klincima uputiti podršku i mir. Budite za njih i uz njih svaki tren koji možete. Njima je užasno bitna pouzdana osoba za koju u svakom trenu znaju da su dobrodošli, ima živaca i volje za njih ma što se događalo. I bit će sve ok...

tikii je napisao:

Možete li mi još reći kako izgleda to vještačenje za podobnijeg rodetelja. Gdje se to odvija? I kako razgovaraju s djecom? Dolaze li oni k nama doma ili mi idemo u Centar? Razgovaraju li oni s našim prijateljima, susjedima, rodbinom, pedijatrom?

Ovo zadnje bi meni puno značilo, jer nema tko ne zna da sam ja 100% svog vremena zaokupljena djecom, igram se s njima, učim ih koječemu, kuham, perem, peglam, kupam, vodim ih svuda sa sobom - u parkove, u kazalište, u ZOO. A jedino kuda ih on vodi je k njegovim roditeljima na selu i to da bi on tamo radio, a djeca da kao uživaju u friškom zraku. Kako su mi oni još maleni, ja sam uvijek inzistirala da idem s njima, jer tako dobiju pravu pažnju, ali mi je sad zabranio da idem tamo. Naravno da ih dovede doma prekasno, kad bi već trebali spavati, jer je njemu važnije da napravi što više posla.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Isprike ako sam nisam ispravno razumjela post, ali, mogli bismo zaključiti da se ženice razvode ako imaju manje djece pa će im biti lakše s njima, a ostatk društvanca koji se odlučio na brojku veću od 2 bi bilo pametnije da budu opraštateljice ma što bilo? Ili mi se samo učinilo?

Plus onaj dio ...jer će i ostati same... ?!?! Neće, dušice moje drage, nudim svoj slučaj na pladnju. dodat ću i da sam s poslom napredovala i efikasnija sam i kvantitativno i kvalitativno što se odražava i na financije. Mislim, ako je to stvar koja zabrinjava u svemu.

Jedino bitno prije pokretanja razvoda je biti apsolutno, ali 110% sigurna da se razvod zaista želi. To dugujemo i sebi i djeci. Razvod nije stvar kojom se muževima prijeti ne bi li se "popravili". To je krajnji potez kad ni jedan način uobičajen u svijetu odraslih nije urodio plodom. Mislim da nam je to polazna točka. Inače bi se ovaj forum pretvorio u klub kavica na putu na plac.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Hej, Fani, thx. Jedan detalj koji sam previdjela napomenuti u priči sa czss-om jesu stambene prilike. Dakle, zahtjevaju "primjeren" stambeni prostor tj. ja sam za 4ro djece unajmila 4rosoban stan, jer više od dvoje u jednoj sobi ne ide, a ako su drugih dvoje različitog spola svakom svoja soba. Da, to im je uvjet i nitko vas na to neće upozoriti na Centru. Koliko nam je državi bitna skrb o djeci, doduše, vidi se i kad obitelji sa 5-6 klinaca žive po vlažnim podrumima od 50m2, ali da ne skrećemo s teme i ne pokušavamo raspravljati što je ok, što ne.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Mislim da bi bilo bolje ne opterećivati se kakav ćete dojam ostaviti već sebe primiriti, ne radi dojma već vlastitog funkcioniranja u životu. Nitko ne očekuje da ćete biti cool kao da ste sad došli sa obiteljskog nedjeljnog roštiljanja, a iskreno, i da pokušate i manje vješt psiholog će vas provaliti, ma i zainteresirani laik. Dijelom mi spada u struku, pa...

Istina da ih po centrima ima svakavih, zainteresiranih i nezainteresiranih, stručnijih ili ne, sa većom dozom emocionalne inteligencije i empatije ili ne. Ali, dokle god radite ono u što iskreno vjerujete i ne dozvolite da vam glavicu previše pomuti sva ta zbrka, panika, prijetnje, strah za djecu, strah od muža, pritisak sa 500 strana, sve će biti ok. Ako pokrenete stvar imajte na umu da ste tu radi sebe i djece, ne radi vještačenja, ne radi zapisnika Centra, ne radi dojma koji ćete ostaviti, nego radi sebe i djece i zato što ste zaista takvi- kakvi jeste. Vjerujte sebi i znajte što želite. To je jedino fair prema sebi i čoporu klinaca.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Bigfoot, mora da su ti iskustva strašna...

Nisu psiholozi neznalice, nisu ni svi suci idioti.

To su samo osobe kao i sve duge koje ili posao rade ili ne rade. Pod "ne raditi" držim piskaranja po papirima za plaću na državnom proračunu a takvih je u svakoj struci i u svakom poslu na tone.

A od psihijatrijskog vještačenja će malo tko krenuti, jer: košta cca10.000kn po osobi, ako nije u pitanju zaista poremećena osoba, koristi nikakve. A u slučaju dokazivosti istog, problem nestaje, zar ne? Dijete ide roditelju koji će biti u stanju brinuti i odgajati ga.

Ja sam za sebe predhodno i prije pokretanja ičega obavila što sam smatrala da trebam. Zatražila procjenu 2 psihologa kojima vjerujem i jednog psihijatra. Nisam muljala ni jedno slovo, iznjela sve svoje strahove, frustracije itd. Ne da bi papirićima s pečatima i potpisima mahala kome pred nosom, nisam ih nikome ni pokazala, već da budem sigurnija u svoju i djecju perspektivu. Jer sam htjela isključiti mogućnost da trenutno zavaravam samu sebe svojim kapacitetima. A svatko za sebe vjeruje da je i zdrav i najbolji i podobniji i jako, jako objektivan i... i... i... sve u superlativima, a svi svjesni da je i loš brak i stresan kraj ostavio na nama trag. Veći, manji... kako kome.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Ono za što se ja zauzimam je zakon - nešto poput

" Dangerous and severe personality disorder Act-a". primjenjenog na tzv "nekvalitetnu" obiteljsku problematiku. ( "nekvalitetan razvod" - licemjeran izraz koji podrazumijeva da razvod može biti kvalitetan )

 

Dakle, ciljano traganje za teškim i opasnim poremećajima osobnosti ( antisocijalni i granični ) pri prvim znakovima u obitellji: obiteljsko nasilje, zahtjev za razvod braka, preljub ili po zahtjevu osobe - bračnog druga ili roditelja koja potvrdno može odgovoriti na neke od ovih pitanja:

 

 

-osječate li da se vaše riječi i postupke pogrešno tumači?

-prikrivate li misli i osjećaje kako biste izbjegli žestoke svađe?

-primjećujete li kod nekog iz vlastite okoline snažne,nasilne i nerazumne ispade bijesa koji se razmjenjuju sa razdobljima smirenog ponašanja i ljubavi?

-osjećate li da neko manipulira vama,kontrolira vas i laže?

-optužuje li vas često za nešto što uopće niste počinili ili rekli?

-osjećate li da vas neko ponekada smatra posve dobrom,a ponekada posve lošom osobom?

-događa li vam se da vam nitko ne vjeruje kad govorite o tim problemima?

 

..i nakon toga obavezno psihosocijalno liječenje i redovite povremene kontrole postupaka i ponašanja u braku ili i izvan njega ....

 

Strašno je to da psihijatrijsko vještačenje košta 10000 kuna ( košta li toliko ? ) i da se taj argument uzima kao razlog nedostupnosti i nekorištenja .....

 

Da parafraziram gornju licemjernu tezu . ne postoji kvalitetan razvod braka, od lošeg braka gori je jedino dobar razvod, a da ne razumijemo kako, zašto i zbog čega.....

 

Dakle, newbie, odgovaram tebi jer vidim da možeš ruzumijeti....moj stav jest: danas u Hrvatskoj je teško dokazivo, gotovo nemoguće, da je gotovo jedini i očiti uzrok "nekvalitetne" obiteljske problematike, obiteljskog nasilja, razvoda braka, ubojstava unutar obitelji i među bliskim osobama..i dr..- BPD, Granični, Emocionalno-nestabilni poremećaj osobnosti...

 

Ako i pretjerujem, generaliziram....to nije ni približno toliko koliko samo jedna instalirana tvrdnja, primjerice - muškarci su uglavnom obiteljski zlostavljači, nosi u sebi neistine, pretjerivanja, pa i opasnosti i po pojedince koji su zbog toga stradali i po društvo u cjelini.

 

naime, nepobitno je da su obiteljski zlostavljači osobe s poremećajem osobnosti neovisno o spolu....

 

oni su uz to i sve drugo,: krivci za razvod, raspad obitelji, zlostavljanje djece, štetan odgoj, za sukobe tijekom braka, razvoda i nakon razvoda, sukobe oko alimentacije i skrbništva......

 

 

Sve to proistjeće iz stabilnih obrazaca i ponašanja, uzrokovanih dubokoprožimajućim poremećajem odnosa prema sebi, prema drugima, poremećenom kontrolom emocija, patološkim odbrambenim mehanizmima i dr.....po definiciji oni nisu "psihotični" i njihovo ponašanje manifestira se samo u odnosu s bliskim osobama, čak štoviše ostavljaju dojam savršeno normalne osobe pred drugima, tople , emocionalne, empatične.....

 

Mislim da se u tome krije uzrok tvojih pogrešnih stavova da se trebamo pouzdati u zdrav razum i znanje naših psihologa , pravnika i dr.....

 

Ponašanje osobe s PD, konkretno osobe s BPD je apsolutno zbunjujuće svakoj normalnoj dobronamjernoj osobi. Bol i praznina koja ih prožima, osjećaj vlastite nevrijednosti i pokušaji da se on pred drugima prikrije uvjerljivim lažima, projekcijom, mirroringom, natprirodnom empatijom i sposobnošću usisavanja stavova i emocija osobe s kojom komunicira čini donekle opravdanim apsolutno nerazumijevanje i pogrešno postupanje u odnosu prema njima.

 

Treba izaći iz vlastite glave, odbaciti sve vrijednosti i stavove za koje mislimo da su ispravni i promatrati odnose među ljudima kroz prizmu opisa poremećaja osobnosti kako su opisani u DSM-IV axis II. Bez toga, istina ostaje u nekom drugom paralelnom svemiru.

 

Zato, ostajem pri svome - jedino pametan psihijatar koji razumije poremećaje osobnosti i dobronamjeran pošten sudac, koji sudi po činjenicama, a ne po prevladavajućem javnom razmišljanju pa makar se ono činilo razumno. A nije....

 

 

 

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama
ne postoji kvalitetan razvod braka, od lošeg braka gori je jedino dobar razvod, a da ne razumijemo kako, zašto i zbog čega.....

 

1. Nema ni dobrog ni lošeg razvoda.

Postoji- razvod.

2. Postoje loši i gori brakovi.

Valjda postoje i dobri i bolji. S takvim nečim iskustva nemam, pa ne mogu ni diskutirati.

 

naime, nepobitno je da su obiteljski zlostavljači osobe s poremećajem osobnosti neovisno o spolu....

 

Exactly my point. Nekvalitetni ljudi se ne dijele po spolu, već je takvih na obje strane stoga ne bih uopće o tome dalje razglabala. Isprike na preblagom izrazu za takvu pojavu.

 

oni su uz to i sve drugo,: krivci za razvod, raspad obitelji, zlostavljanje djece, štetan odgoj, za sukobe tijekom braka, razvoda i nakon razvoda, sukobe oko alimentacije i skrbništva......

 

Do slova se slažem!

 

da se trebamo pouzdati u zdrav razum i znanje naših psihologa , pravnika i dr.....

 

Kome slijepo vjerovati? Nikome, naravno. U koga se pouzdati? Nikog neprovjerenog. Kao po pitanju spola zlostavljača tako se ni u ovome ne može generalizirati je li za se pouzdati u psihologa ili psihijatra, suca ili koga trećeg, Usud ili Fortunu itd. Evidentno je kako onih koji kvalitetno rade svoj posao ima malo. U bilo kojoj struci, pa tako i navedenima.

 

Zaključak: najlošija iskustva imaju oni koji su usred stresne situacije, kao što razvod u bilo kojoj varijanti jest, naišli na osobe koje svoj posao rade s pomanjkanjem interesa i stručnosti. Pa nazivao se taj netko socijalnim radnikom, pravnikom, psihologom, psihijatrom ili sucem i ma gdje i što oni radili.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama
Sve to proistjeće iz stabilnih obrazaca i ponašanja, uzrokovanih dubokoprožimajućim poremećajem odnosa prema sebi, prema drugima, poremećenom kontrolom emocija, patološkim odbrambenim mehanizmima i dr.....po definiciji oni nisu "psihotični" i njihovo ponašanje manifestira se samo u odnosu s bliskim osobama, čak štoviše ostavljaju dojam savršeno normalne osobe pred drugima, tople , emocionalne, empatične.....

 

Moguće da sam sasvim slučajno naletjela na osobe na cetru koje nije zadivila priča o savrrršenom i idealnom braku, suprugu ponešto boljem od idealnog, ocu koji nadmašuje savršenstvo, a problema zapravo nikada nije bilo i "iskreno da vam kažem, ja sam potpuno zatečen ovim nerazumnim potezom supruge do mjere da se pitam nije li u pitanju neki drugi muškarac" i blabla..., uz standardne priče tipa "hvalite me usta moja" o toplini osobe, stupnju emocionalne inteligencije sa baš velikim naglaskom na empatičnost, nadaleko i naširoko poznatoj kao upravo takva...

Koliko sam uspjela shvatiti iz razgovora sa djelatnicama centra, to je najuobičajeniji kliše.

Jednako iskustvo sam imala i sa psihologom i psihijatrom.

 

Možda imaju znanje, a možda su na pravilan zaključak nabasali slučajno? Ili imam toliku sreću pa izvukla najstručnije? Hm...

 

I dalje tvrdim da, ukoliko nastane problem s tim osobama da se radi o nestručnosti, slažem se, ali u najvećem broju slučajeva o neodgovornosti prema poslu za koji su se opredijelili. Nažalost, kad nam je večera loše skuhana boli želudac samo dan-dva, a u ovakvim slučajevima može bolit' dugo, dugo i od jednog obroka više ljudi. One malene ponajviše...

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Eto, i ja se slažem s tobom do zadnjeg slova....

 

Zaključak: najlošija iskustva imaju oni koji su usred stresne situacije, kao što razvod u bilo kojoj varijanti jest, naišli na osobe koje svoj posao rade s pomanjkanjem interesa i stručnosti. Pa nazivao se taj netko socijalnim radnikom, pravnikom, psihologom, psihijatrom ili sucem i ma gdje i što oni radili.

 

Upravo tako, poremećaje osobnosti je istovremeno lako prepoznati, ili bar posumnjati na njih kad se zna da su presudni činilac obiteljske problematike, , kad se vjeruje da postoje ( za one sretnike koji se " u živo" nisu sreli s njima ), kad se bar malo poznaju njihove karakteristike i zamke, kad se ima malo intelektualne širine, ljudske hrabrosti i osjećaja za pravdu.....

 

Naravno dijagnoza ( i pravne posljedice koje iz nje proizilaze ) se postavlja po pravilima struke.....

 

Za to ( takvu praksu u provedbi Obiteljskog zakona u RH ) se trebamo boriti svi mi kojima je stalo do dobrobiti naše djece i ljudi oko nas....

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

To, borite se za svoju djecu ako ih volite...

 

Tko ne voli sebe ( karakteristika PD ) ne voli nikoga drugog, uključujući i svoju djecu....

 

Pišite žalbe Ministarstvu zdravstva i socijalne skrb - žalite se na rad timova za obitelj CZSS - nek osnova za vašu žalbu bude moguće postojanje teškog i opasnog poremećaja osobnosti koji su oni predvidjeli...!!!!

 

Borite se protiv " zamagljivača istine" u javnosti poput Neve Tolle iz Autonomne ženske kuće i Gordane Flaunder Buljan iz Poliklinike, borite se protiv sudaca poput sutkinje Visokog prekršajnog suda Branke Žigante Živković koji provode i promiču neistinitu i diskriminirajuću teoriju - uzrok eskalacija obiteljskih problema, razvoda braka, pa čak i povečanog broja ubojstava među bliskim osobama u Hrvatskoj.....

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Bigfoot, divno je vidjeti volju i upornost koju imaš, ali nije baš realno za očekivati da će se osobe koje proživljavaju traume kao svi koji se pojave na ovom forumu za trajanja razvoda ili problema imati snage boriti za opću stvar, boljitak svih nas i sve naše djece. Tad smo svi preopterećeni samim onim što nam se događa i sasvim je normalno da se neće zagriženo boriti za ideal, jer se jedva bore i za same sebe. Zato su i tu, zar ne?

Istina da bi bilo sjajno imati prekrasne zakonsku regulativu i predivne ljude u svim državnim službama, no koliko je to realno očekivati? A ne bi bilo lijepo graditi stav "čekaj magarče dok trava naraste", već plivati najbolje što se može u okviru postojećih situacija i stanja.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Za koji dan imam termin kod odvjetnice kad bih trebala podnjeti tužbu za razvod. Sva sam uzdrmana, potresena zbog tog nepoznatog u što se upuštam. Problem je u tome što moj, nadam se uskoro bivši, muž odbija otići iz stana gdje živimo s djecom, kako on kaže dok mu sud tako ne naredi. Stan je vlasništvo mojih roditelja. Ne želim ulazit s njim u konflikte takve vrste i provodit silu. Radije ću čekati da sam zaključi kako njegov inat nema smisla. On još ne zna za moju namjeru podizanja tužbe. Zapravo sve to stalno visi u zraku, ali on ne zna da se to treba dogoditi ovih dana. A možda čak misli da se neće ni dogodit, jer me konstantno pritišće raznim zastrašivanjima.

Moje pitanje je: kad mogu očekivati i od koga (centra ili suda) da donese privremenu odluku o tome s kim će djeca živjeti, dok se cijeli postupak razvoda ne završi?

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Prvo zahtjev za privremenim povjeravanjem djece do pravomoćne sudske odluke treba i podnijeti czss-u. po mogućnosti uz zahtjev za posredovanje.

A koliko dugo? Koliko im puhne.

Meni su u stratu bahato rekli da se ne nadam u narednih 6 mjeseci što mi se činilo apsurdim i nenormalnim, pa sam se tužila na njihov rad pismeno, ne područnom czss-u već onima koji su im nadležni, upitavši pri tom rade li u interesu djece ili protiv njih i kakav ima je interes obizrom da su im puna usta priča kako postoje radi boljitka djece. I pozvali nas za 2 tjedna i u dva mjeseca sam rješenje dobila u ruke. A apsolutno nikakvih veza nisam imala. Kad pročitam po ovom forumu što se zbiva mnogima, možda sam bila sretne ruke pa se tako odvilo.

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

tikki da ti se ne bi desilo kao svojedobno m eni,

-da ostane u stanu dok mu ne dosadi (moj je tako isto napravio, u stanu mojih roditelja, ne plaćajući godinu dana nit kune za režije, nit doprinoseći išta u kući, nit za djecu, tako da dvogodišnjim potraživanjima duga za alimentacijuo ovaj period nisam nit pokukšala pribrojiti, po savjetu odvjetnika, jer je "kao teško dokazljivo" savjetuj se dobro sa odvjetnikom što i kako .. i kako provesti "deložaciju" kad je suživot nemoguć. On ima i te kako prava, dok ste god u braku, boraviti u stanu bez obzira što je toj stan tvojih roditelja. Mene je takvo pravno tumačenje svojedobno jako začudilo jer sam imalasve dokaze da je stan vlasništvo MOJIH roditelja, no izgleda da je tako, i trebaš tu dobrog odvjetnika za savjet...

- obvezno inzistiraj na donošenju privremene mjere o roditeljskoj skrbi nad maloljetnom djecom, (ne znam tko sada tu mjeru izriče, nekad je to bio centar, da li sada to radi sud?) koja vrijedi do pravomoćnosti sudske odluke.. to je makar nešto i dosta važan papir, ako cijeli postupak potraje..

- budi hrabra i strpljiva, ne daj se izazvati i zastrašiti jer se samo mogu nadati for your sake, da neće biti gore kad bude izviješten o tužbi. To razdoblje je u mom slučaju (s njim u stanu) bilo nešto najgore u svom ovom mukotrpniom periodu.. zato ti svakako treba puno snage i dobri živci, oboružaj se strpljenjem. Bude prošlo ali to treba proživjeti

-ako se centar ogluši, postupi kao i newbie (sa sadašnjim iskustvom postupila bi isto kao i ona, onako, nisam doista znala i vjerovala sam u neku dosljednost i stručnost inih službi-kakve li zablude) dakle, ako vidiš da se predmet oteže, zateže ili bilo šta, obrati se nadležnima centru (to je Gradski ured za socijalnu skrb, zdravstvo ili tako nekako) načula sam da su pak onda puno hitriji i stručniji :-) kad dobiju packu od svojih nadležnih...

- uvijek. baš uvijek, kroz sve mukotrpne postupke koji te čekaju, budi MIRNA što više možeš, nemoj se dati isprovocirati, svađati -na centru, sudu..doma .. Meni su čak bili reklli kad sam se požalila što toleriraju njegovo vrijeđanje, da je možda boljda se on "ispuše" pa da možda nakon toga odemo na konstruktivnu kavu :-(??? :-(((... Ja sam, usput budi rečeno, nakon tog "mirenja" auto razbila od šoka.. jer sam se nadala civiliziranijem pristupu, at least to say.. Dakle budi dostojanstvena, i pokaži da si kadra odgovorno i staloženo skrbiti o svojoj djeci.A ukoliko druga strana (nadajmo se da neće) bude davala uvredljive i neprilične komentare, budi spremna da ćeš morati naći adekvatan način da se sa istima nosiš. Puno sreće ti želim. Strpljenja. I dobrog odvjetnika.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama

Hehe, fani, podudarnosti nam je ko u priči.

I ja sam nakon 3satne torture kod psihologa, ne na centru već privatnog, kada smo otišli oboje ne bi li lakše prošli kroz sve i on uopće prihvatio da se zaista želim razvesti i da mu zastrašivanja neće pomoći, pa čak ni otisci prstića na mom vratiću 3 tjedna- u rikvercu pri parkiranju auta nakon se zakačila na stupić. A u 15 godina drajvanja nikad ni ogrebotine :-D

 

Dakle, mir i voziti svoj pravac, glavu gore, dobrog odvjetnika, srce junačko, ne gubiti djecu iz vida i ajmo dalje!

 

 

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama