pravo vidanja djeteta roditelja sa kojim ne zivi?

[Petreus]

Nakon razlaza majke i mene, nas sin ostao je zivjeti sa majkom koja ne dozvoljava da ga vidam, mada sudskom odlukom imam na to pravo. Majka govori djetetu da me sin ne zeli vidjeti.

 

Zanima me, moze li malodobno dijete odlucivati o tome hoce li vidati roditelja sa kojim ne zivi, dijete je nepunih 10 godina, a po sudskoj odluci nema nikakvih zapreka za kontakte i druzenje sa sinom?

 

I zanima me dali to spada u kazneno djelo?

 

Hvala!

[Mario 77]

Obratite se nadleznom CZSS. Ako ce vam i dalje braniti vidjanja zatrazite da centar pokrene ovrhu nad djetetom. Sina mozete uvijek otici posjetiti u skolu koju pohadja, to vam nitko ne moze zabraniti....

[G-man]

Teoretski, mogla bi biti riječ kaznenom djelu iz čl. 173. KZ-a - neprovođenje oduke za zaštitu dobrobiti djeteta, međutim samo i isključivo ukoliko majka namjerno opstruira vaša viđanja i ona je glavni razlog zašto ne možete vidjeti sina.

 

Ako sin samoinicijativno to ne želi, onda se treba zapitati ima li smisla to potencirati. Prije negoli me "napadnu" drugi korisnici, pogledajte si malo na što liči ovrha viđanja djeteta s roditeljem, imate primjera i u nas - link.

 

Osobno sam legalist i uvijek za poštivanje propisa, no moramo prestati biti slijepi i vidjeti da imamo svojevrsni legislativni apsurd, jer prisilno izvršenje takvih odluka je ponekad toliko mučno da se čovjek upita isplati li se to. Ako dijete vrišti i piša u gaće ili se čak počinje samoozljeđivati, treba li išta reći?

 

Druga je stvar ako je majka razlog neviđanja, tu onda nema problema, jer ni djetetu neće biti problem da vas vidi. No, ako mogu sugerirati - ostavite ovaj kazneni dio za sam kraj, pokušajte prvo razgovorom sa djelatnikom na CSS-u doći do povoljnog ishoda.

 

P.S. Spojio sam vam teme, a dupliranje je protivno pravilima Foruma.

[Gringo]

Poštovani,

 

budimo na čisto malodobno dijete ne može odlučivati o tome hoće li viđati roditelja!!!!!

Svi koji na taj način manipuliraju djetetovom voljom ne žele dobro vašem djetetu ni vama.

 

Postavljam svima na ovom forumu jednostavno retoričko pitanje koje glasi da li ćete podržati dijete kad vam jednog dana kaže da ne želi u školu?!

 

"Ako sin samoinicijativno to ne želi, onda se treba zapitati ima li smisla to potencirati. Prije negoli me "napadnu" drugi korisnici, pogledajte si malo na što liči ovrha viđanja djeteta s roditeljem, imate primjera i u nas - link.

 

Osobno sam legalist i uvijek za poštivanje propisa, no moramo prestati biti slijepi i vidjeti da imamo svojevrsni legislativni apsurd, jer prisilno izvršenje takvih odluka je ponekad toliko mučno da se čovjek upita isplati li se to. Ako dijete vrišti i piša u gaće ili se čak počinje samoozljeđivati, treba li išta reći?"

 

Nemojte se ljutiti, ali ovo što ste napisali toliko je manipulativno da nema veze sa dobrobiti djeteta niti pravima roditelja kojemu ste odgovorili, ali ima puno veze sa nakaradnim razmišljanjima pojedinih djelatnica sustava i onih tzv. vještakinja koje pišu nalaze na temelju priče jednog roditelja, onog sa kojim dijete živi. Takav način razmišljanja nema nikakve podloge u znanstvenim radovima objavljenim u posljednjih 20 godina.

Vrlo brzo u Zagrebu će se održati upravo nešto na ovu temu.

[G-man]

Nema ljutnje, a usporedba sa školom definitivno nije na mjestu.

 

Bez ulaska u polemiku, nisam nigdje rekao da dijete može odlučivati samostalno hoće li ili neće viđati drugog roditelja, već sam samo napomenuo kako prisilno nametanje tih susreta može djetetu nanijeti samo i isključivo štetu, i nema smisla.

 

Rješenje je u razgovoru sa tim djetetom od strane stručne osobe, da se utvrdi razlog opiranja viđanju drugog roditelja, na koje razgovore bi se postupno i uključivao taj drugi roditelj, da se dijete familijarizira s tim roditeljem i vidi da nema nikakva razloga za strah ili štogod drugo. Takvim pristupom štete nema, a otimanjem djeteta od roditelja s kojim živi od strane policije i prisilna predaja drugom roditelju - neka svi procijene sami za sebe je li to spada pod normalnu proceduru. Ako netko smatra da spada, onda nemamo više o čemu razgovarati, a takvima mogu samo poželjeti da to nikad ne iskuse na vlastitoj koži.