Jump to content

Razrješenje od sudačke dužnosti


IusInfo
 Dijeli

Ustavni sud: Stegovna kazna razrješenja od sudačke dužnosti utemeljena je ako je sudac u donošenju odluka postupio protivno načelima na kojima se temelji sudački poziv na način da je stavovima iznijetim u obrazloženjima presuda nanio štetu ugledu pravosuđa, časti i dostojanstvu sudačke profesije.[PRBREAK][/PRBREAK]B. M. iz G. (u nastavku: žalitelj) podnio je, na temelju ovlaštenja iz članka 92.a stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, žalbu protiv odluke Državnog sudbenog vijeća (u nastavku: DSV).

 

DSV je u osporenoj odluci utvrdio da je žalitelj odgovoran za neuredno obnašanje sudačke dužnosti zbog toga što je u predmetima broj … donio presude koje su ukinute zbog apsolutno bitne povrede kaznenog postupka propisane člankom 367. stavkom 1. točkom 11. Zakona o kaznenom postupku (u nastavku: ZKP/1997.), čime je počinio stegovno djelo propisano člankom 20. stavkom 2. točkom 2. Zakona o Državnom sudbenom vijeću (u nastavku: ZDSV).

 

Za počinjena stegovna djela žalitelju je, na temelju članka 21. stavka 1. točke 3. ZDSV-a, izrečena stegovna kazna razrješenja od sudačke dužnosti.

 

Žalitelj u žalbi ističe da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjene mjerodavne odredbe ZDSV-a te da je stoga pogrešna i odluka o stegovnoj kazni. Žalitelj ističe da se radnje za koje se tereti osporenom odlukom (donošenje 9 presuda koje su ukinute od Vrhovnog suda zbog apsolutno bitne povrede postupka), ne mogu podvesti pod stegovno djelo propisano člankom 20. stavkom 2. točkom 2. ZDVS-a, budući da „ukidnost“ odluke jednog suca ne može predstavljati stegovno djelo jer to nije propisano zakonom, već se "ukidnost" presude može podvesti samo pod odredbu o ocjeni rada suca u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o sudovima, ali da takve ocjene u njegovu slučaju nema. Zbog toga se, smatra žalitelj, on na ovaj zaobilazan način stegovno progoni zbog zauzetih stavova u presudama koje je ukinuo Vrhovni sud iako se ne može pozvati na odgovornost zbog zauzetog mišljenja u svakoj pojedinoj presudi.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ustavni sud je ocijenio da je osporena odluka DSV-a utemeljena na činjenicama utvrđenim tijekom stegovnog postupka, no smatra da činjenica ukidanja više odluka jednog suca u postupku pred višim sudom sama po sebi ne mora nužno značiti i stegovno djelo neurednog obnašanja sudačke dužnosti, u kojem smislu ocjenjuje da je DSV u osporenoj odluci trebao obrazložiti i druge aspekte postupanja žalitelja u obnašanju njegove sudačke dužnosti koji su vezani uz presude navedene u osporenoj odluci DSV-a, a koji nedvojbeno dovode do zaključka da je žalitelj počinio stegovno djelo koje mu je stavljeno na teret zbog čega odluka o stegovnoj kazni odgovara naravi počinjenog stegovnog djela i stupnju žaliteljeve odgovornosti.

 

Stoga Ustavni sud ocjenjuje potrebnim razmotriti i onaj aspekt postupanja žalitelja u obnašanju njegove sudačke dužnosti koji DSV u osporenoj odluci nije posebno obrazlagao.

 

Ustavni sud podsjeća na temeljna načela na kojima se temelji sudački poziv, imajući u vidu mjerodavne odredbe Zakona o sudovima, mjerodavne međunarodne dokumente te odrednice Kodeksa sudačke etike.

 

Naime, Ustavni sud smatra da je žalitelj u donošenju pojedinih odluka postupao protivno tim načelima, a koju ocjenu temelji na obrazloženjima koja je žalitelj u svojstvu suca iznio u presudama broj: K-4/03 i broj: K-14/05. U sudskoj presudi broj: K-4/03, sadržani su izričaji koji objektivno nemaju nikakve bliže veze s biti presuđene sudske stvari (povijesni događaji vezani uz tursku vladavinu na ovim prostorima i s tim u vezi oslovljavanje cijelog jednog naroda imenom koje bi moglo biti shvaćeno i u pogrdnom značenju). Nadalje, u presudi broj: K-14/05 žalitelj u svojstvu suca ne obrazlaže značenje »spolnog odnošaja« i »spolne radnje« u skladu s pravilima struke, već čvrsto utemeljenim pravnim određenjima, koja je u svojstvu suca dužan poštovati, žalitelj suprotstavlja svoja osobna (privatna) mišljenja, dodatno ih stavljajući u kontekst »hrvatskog jezika« i interpretirajući ih na način koji dovodi do nedopustive relativizacije ekstremno teškog kaznenog djela silovanja (»i obično rukovanje bilo kazneno djelo silovanja«).

 

Ustavni sud upućuje na članak 115. stavak 3. Ustava koji propisuje da sudovi sude na temelju Ustava i zakona te podsjeća da se sudačka dužnost mora obnašati nepristrano i bez predrasuda ili naklonosti u odnosu na rasu, boju kože, vjeru, nacionalnu pripadnost, životnu dob, bračni status, spolnu orijentaciju, socijalni i imovinski položaj, političku opredijeljenost i svaku drugu različitost, a ugled sudačkog poziva i položaja štiti se i promiče kroz pisanu i izgovorenu riječ.

 

Navedena pravila sudačkog poziva, primijenjena na predmet ovog postupka, nedvojbeno ukazuju na grubu neprimjerenost određenih dijelova obrazloženja presuda broj: K-4/03 i K-14/05 i na njihovu neprihvatljivost u demokratskom društvu.

 

Ustavni sud smatra da neovisnost i sloboda suda u donošenju odluke u pojedinom slučaju, odnosno neovisnost suca u suđenju i poštovanje njegove slobode u izražavanju mišljenja, kao i samostalnost sudbene vlasti, nisu načela koja suca u postupku suđenja štite od odgovornosti za izgovorenu ili u presudi napisanu riječ, kojima se ruši ugled i dostojanstvo obnašanja sudačke profesije te pravosuđa u cjelini. Stoga su navodi žalitelja prema kojima se on na zaobilazan način stegovno progoni zbog zauzetih stavova u presudama koje je ukinuo Vrhovni sud, primjer pokušaja da se pozivom na načelo neovisnosti suca otkloni individualna odgovornost žalitelja za riječi napisane u navedenim presudama, a kojima je on nanio štetu ugledu pravosuđa, časti i dostojanstvu sudačke profesije.

 

U izrečenim spornim presudama riječ je o pravno neutemeljenim, sudački nesavjesnim i objektivno neprihvatljivim interpretacijama žalitelja u svojstvu suca, koje se u suvremenom demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava ne mogu štititi pozivom na načelo neovisnosti suca i sudačku slobodu izražavanja mišljenja. Oba su izričaja žalitelja u spornim presudama protivna temeljnim vrijednostima Ustava Republike Hrvatske koje suci moraju štititi u sudskim postupcima.

 

Odluka Ustavnog suda broj: U-IX-3911/2009 od 24. rujna 2009., objavljena je u Narodnim novinama broj 120/09 od 5. listopada 2009.

 

Pripremila: Ljiljana Drakulić

 

align=lefthttp://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img]Ova vijest objavljena je i prenesena s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".

 Dijeli


User Feedback

Preporučeni komentari

Još nema komentara.



Posjetitelj
This is now closed for further comments

×
×
  • Napravi novi...

Važna informacija