Napisala sam da se radi o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljenom još 2006. godine. Imovina je odmah prepisana na moje ime, znači ja sam vlasnica kuće, nema se što dijeliti na ostavini. Ostavinsku raspravu je pokrenula moja sestra čuvši od jedne rođake da je mama umrla i da je ug. prepisala kuću na mene. Tada ona piše matičnom uredu da ona nasljeđuje pola kuće i da pokreće ostavinu.
E, sad poznavajući nju radit će sve i svašta, lagati, fizički se obračunavati, psovati, prijetiti, vrijeđati(a taj riječnik - kao da je cijeli život "radila" na ulici - bitno da se šeta u krznenim bundama po Opatiji) .
Moje pitanje je: kakva je praksa suda, da li oni uvažavaju nečije "želje" samo tako... ja hoću npr... Kerumovu vilu... i ja sad to trebam dobiti. Ja znam da će ona pokušati oboriti ugovor i tužiti me, ali kakve su tu njene šanse, budući da ne živi u gradu skoro 40 godina , a da mora nekako dokazati da se ja nisam brinula za mamu (a to bi ipak bilo nemoguće, jer ovo je mali grad gdje svi znaju svakog). Ipak, strah postoji....