1. zar svaki covjek nema pravo (iako tako nesto ne bi bilo nimalo moralno prema stranim/polustranim ljudima u odnosu na svoju 40-50godisnju porodicu) u svakom periodu svog zivota raspolagati svojom imovinom i poklanjati je kada i kome hoce? => ako je prije nove zenidbe prepisano, onda to ni teoretski ne moze uci u ost. masu, nego ost. masu cini ono sto je do trenutka smrti ostalo nepodijeljeno, jel tako?
2. mozda je tako zakonski normirano, ali da li je moralno da netko zivi sa svojom porodicom cijeli zivot npr. 50g., a onda sa 80g. poludementan ima zakonsko pravo (ne sanjajuci takvu situaciju nisam ga dao pod starateljstvo od strane soc. rada, niti imam meritornu potvrdu psihijatra-vjestaka) da se nabrzaka potajno ozeni sa "pijavicom" koja se ozeni njime samo da bi ona za svog zivota naslijedila svog netom vjencanog muza, tj. iz "plemenite pobude" da bi njen dio nasljedstva naslijedila njena kcerka i potom unuke... pitanje osjecajnosti/emotivnog odnosa u tako poznoj dobi je, naravno, bespredmetno, besmisleno - narocito za ljude koji dobro poznaju mentalne sklopove, logiku, obrasce ponasanja svojih roditelja tih dobi ... a pogotovo jer moj otac nije stekao svojim radom svoju buducu ostavstinu, nego naslijedio od moje preminule majke i njenih predaka (=visegeneracijsko nasljedje, koje nikako nije moralno da makar i promilom nasllijedjuju potpuno strani ljudi koji nemaju nikakve krvne veze sa "stvaraocima nasljedja") ... pitanje morala je, ipak, znatno kompleksnije...
molio bih da mi napisete i odgovore, Vasa misljenja/sugestije i za ova pitanja - nigdje ih ne vidim...