bakopa

Zar nitko ne zna koji je zakonski rok u kojem CZSS mora riješiti zahtjev za privremeno uzdržavanje djece?

17.08. predala sam uredno zahtjev za privremeno uzdržavanje sa svom potrebnom dokumentacijom centru zss. Tada sam od pravnika koji vodi naš slučaj dobila informaciju da je zakonski rok za rješavanje zahtjeva dva mjeseca. Međutim po isteku dva mjeseca situacija je takva da je CZSS tražio pismeno od suda informaciju o tome u kojem je zatvoru bivši suprug trenutno (usput, informacija koju sam dobila ja osobno od suda i koju je dobio CZSS nije ista). Poslao je dopis djelatniku CZSS sa područja gdje je zatvor u kojem je bivši kako bi od njega uzeo izjavu. I tu je stalo. Sad se čeka da se dotični socijalni djelatnik javi našem djelatniku, a to nitko ne zna kad će. I ako bivši uopće nije u tom zatvoru, što onda? Pravnik na CZSS koji vodi naš slučaj veli da je to rok od dva mjeseca ako sve ide kao podmazano, a da je naš slučaj kompliciran i da mi nismo jedini slučaj!? Nisu li svi slučajevi koji završe sa zahtjevima za privremeno uzdržavanje po defaultu komlicirani? I nije li baš zbog toga postavljen razumni rok od dva mjeseca da se utvrde činjenice? Ili smo jednostavno osuđeni na beskonačno čekanje? Zna li netko koji su zakonom obavezni rokovi i što mogu učiniti sada?

Moj bivši suprug je bio agresivan prema djeci i meni, psihički i fizički. Tome je svjedočilo i treće tuđe dijete. K tome je konstantno prijetio čak i smrću. Nakon mog prijavljivanja policiji mene su alkostopirali, a njega nisu niti htjeli potražiti jer su "imali puno posla". Doslovno su mi tako rekli. Rekli su i da ako se isto ponovi da ih obavijestim. Pitala sam ih koliko puta nas treba opetovano napasti prije nego ga oni potraže i nas zaštite? Nisam dobila odgovor. Samo zbog moje "dosadne" upornosti priveden je točno osam dana kasnije te mu je sutkinja prekršajnog suda odredila zabranu pristupa djeci i meni na manje od 50m. Tu zabranu je sustavno kršio, ja policiji prijavljivala, policija apsolutno ignorirala. Isto tako policijski djelatnik mi je na sve to rekao neka nazovem bivšeg supruga na telefon, skuham mu kavu, sjednem ga za stol i s njim porazgovaram te mu omogućim kontakt s djecom što će ga umiriti. Također mi je rekao: “Ne bojte se gospođo , da je on vas mislio ubiti već bi vas ubio“. Napominjem, bivši je u tom trenutku imao zabranu pristupa djeci i meni zbog fizičkog zlostavljanja, a djeca koju sam mu trebala dati imaju dijagnosticiran gastritis i epilepsiju zbog istoga. Policajac je sa svim tim činjenicama bio upoznat i odbio se identificirati na moj zahtjev. Koliko sam ja bila upoznata sa činjenicama, ukoliko je sutkinja zabranila pristup bivšem suprugu, njena odluka je bila jednako obvezujuća za mene (u smislu da mu ne smijem prići i dozvoliti prilaz djeci), koliko i za njega. Što je po slovu zakona ustvari napravio taj policajac? Propust? Ne. Ravnateljstvo policije je ustvrdilo da nije bilo policijskog propusta. A navela sam samo kap u moru svoje kalvarije i policijskih propusta u mom slučaju. Taj isti bivši suprug je nakon višemjesečne agonije kazneno gonjen i pravomoćno osuđen te trenutno služi kaznu. Kako se zaštiti nakon njegova izlaska iz zatvora? Koga tražiti zaštitu budući da je pravno gledano on odradio svoje ali za nas sve opet počinje samo još i gore? U policiju smo svakako izgubili povjerenje.

Da li ga CZSS kazneno goni za ukupni dug (sve zaostatke) ili samo za onaj iznos koji je sam centar ispatio temeljem privremenog uzdržavanja?

Nažalost u vašoj priči vidim veliki dio svoje. Samo moj suprug nije pio i nije bio policajac i nije bilo bombi. Sva ostala muka je bila. Zlostavljanje je od dvoje zdravo rođene djece učinilo jednog epileptičara i jednog gastritičara. I onda sam odlučila svemu stati na kraj. Amplitude u ponašanju bivšeg supruga nakon rastave bile su poput najvećeg tobogana smrti u lunaparku, a dnevni život poput hodanja po minskom polju. Ni jedan korak nije siguran, ni jedan trenutak nije opušten, njegova reakcija apsolutno nepredvidiva. Djecu je viđao kad je htio, a onda im radio sve što vašem radi vaš. I onda mu se djeca više nisu htjela javljati na telefone, a stariji je počeo potpuno izbjegavati nalaziti se s njim. Mislila sam da će ih biti željan i da će po rastavi pritisak sa djece pasti i nadala se da će biti nježniji prema njima. Međutim krivo. Ni jedna želja mi se nije ostvarila, koristio je djecu za izbacivanje svojih frustracija i špijuniranje mene, na koncu im je počeo prijetiti silom, a potom prijetnje sproveo u djelo. I tada sam ga prijavila policiji i CZSS. Tu agonija prestaje? Naravno da ne - tu se samo nastavlja većom dinamikom. Zabranu pristupa ne poštuje, policija dolazi na uviđaj, na mjestu ga ne nalazi - znači kršenja zabrane nije bilo. I tako nekoliko puta. Nude mi sigurnu kuću, ali njega nitko ništa ne pita, ne opominje, ne sankcionira... Tri mjeseca takvog života, trčanja djeci po svakom pozivu i njihovu strahu, natjeralo me da napišem dopis sa kronologijom naše patnje i prosljedim ga na ravnateljstvo policije u svojoj županiji i u Zg, državnom odvjetništvu, pravobraniteljici za djecu, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. Vrlo brzo nakon toga je sud odlučio procesuirati zlostavljača. Nije se javljao sudu pa je za njim izdana tjeralica i nakon svega se usudio doći djetetu u školu pred sam razred. Tada je i uhićen. I od tada je u zatvoru. Nije puštan iz pritvora cijelo vrijeme suđenja. Kazna pe u pravomoćnosti ostala neizmjenjena, a i sama djeca su bila pozvana na svjedočenje. Pomoć? Naravno ničija. Apsurd? Djelatnici CZSS su djecu usprkos svemu tome kontaktirali tek 6 mjeseci po prijavi zlostavljanja i to po nalogu sutkinje koja bi trebala regulirati viđanja djece s ocem po izlasku iz zatvora. (Sa svakim ponaosob razgovarali su po pola sata) JOŠ VEĆI APSURD?! Ako ništa ne poduzmem bivši suprug će po izlasku iz zatvora smjeti viđati djecu svaki drugi vikend, svaki drugi blagdan, pola ljetnih i pola zimskih praznika. Nakon svega smatra se da je on odsluženjem kazne odradio svoje. To što ga se djeca nasmrt boje i smatraju da će naš život trajati do trenutka dok tata ne izađe iz zatvora, a nakon toga ćemo biti samo još jedna priča iz crne kronike, to se pravno uopće ne računa. Pomoć? Ne očekujte je previše, ali je tražite gdje god možete i nastojte ostvariti sva svoja zakonska prava i ne predajite se. Vi ste jedina osoba koja Vam sada može pomoći. I Vama i Vašem djetetu. Vašom upornošću, optimizmom i vjerom. Kako god teško bilo. Koliko god umalo na policiji i CZSS Vi bila ta koja uništava svoje djete, jer vjerujte mi i to sam doživjela. Čuvajte hladnu glavu, zdrav razum i svoje živce. Nastojte sačuvati i vedar duh ili ako ga nemate pod hitno ga nabavite,jer to je jedino što u ovom slučaju može pomoći Vašem djetetu. Brišite mu suze, sa strpljenjem ga razuvjeravajte od neistina, hrabri te ga i ni u kom slučaju niti nesvjesno nemojte uzvraćati preko njega. Jer pravda zna biti uistinu spora ali usprkos neizvjesnosti situacije u kojoj se nalazimo moja djeca i ja, ono što me drži je vjera da je ipak dosižna. Nadam se i želim da i vi živite sa istom vjerom. Sretno!

Hvala na podršci. CZSS u našem slučaju je priča za sebe, u jednom trenutku su rekli: što vi hoćete, ponudili smo vam smještaj u sigurnoj kući i vi ste ga odbili. Mi vam na drugi način ne možemo pomoći. I to nakon pravomoćne presude bivšem suprugu. Dakle skoro godinu dana nakon prijavljivanja zlostavljanja i 11 mjeseci neprimljene alimentacije. A to je samo vrh ledenog brijega. Čak su mi, kod prve moje prijave da je bivši prestao plaćati uzdržavanje, rukom ispisale šprancu tužbe zbog neplaćanja alimentacije koju sam trebala odnjeti na sud ali su mi rekle da nikom ne kažem da su mi to one dale jer da to oni ne smiju raditi. Kao napravili su mi uslugu ali neka nikom ne kažem. To je bilo dok sam im još bila u "milosti". Djecu su prvi puta kontaktirali 6 mjeseci nakon prijave zlostavljanja (odmah sam ih obavjestila, policiju pa njih) i to nakon traženja sutkinje koja treba regulirati druženje oca s djecom nakon izlaska iz zatvora. Razgovarali su sa svakim pola sata i to je to. Nemaju pojma o nama, nemaju namjeru išta poduzeti, otresaju se na mene ako ih išta pitam, a imaju presudnu ulogu u odlučivanju o mojoj obitelji jer njihovo mišljenje uvažava svaki sudac kojem se zbog bilo čega obratim. Nekako i nakon pravomoćne kaznene presude, a svjedočila su i djeca, još uvijek mi iz CZSS šalju onu vibru, kao ja sam zla žena koja ne radi na dobrobit svoje djece, a jadni testosteronski tip koji je pred njima pustio suzu i time ih jako ganuo nedužan trune u zatvoru. Ili se njega možda i one boje? U svakom slučaju ja u ponedjeljak idem po svoja i prava svoje djece pa kud nas put odvede...

Hvala, krećem odmah pisati. Samo ne znam treba li to uobličiti na nekakvom obrascu i što mi osim npr. bankovnog izvoda treba kao dokazni materijal i što sve trebam priložiti?

Besplatno me već zastupa odvjetnik, kao žrtva obiteljskog nasilja dobila sam tu mogućnost. Međutim niti nakon godinu dana od toga nikakvih rezultata. Bivši suprug nije zaposlen, služi kaznu i na tome sve stoji. Alimentacija u kontinuitetu nije plaćena od 04.2009. On je pritvoren u 06.2009. tjeralično zbog zlostavljanja, u dvorištu škole malodobnog nam djeteta. CZSS to zna, ja sama hranim, oblačim, školujem djecu i nastojim im priuštiti koliko toliko normalan život. Uz to postoji i onaj moment kad dotični izađe iz zatvora i strah od odmazde, odnosno u našem slučaju čak strah za goli život. Ako ga na bilo koji način tužim dodatno dovodim sebe i djecu u opasnost jer ne postoji zakon koji nas može štititi od njegovih namjera bez obzira kako sudska odluka glasila. Od razvoda su prošla 22 mjeseca, on je platio 4 iznosa alimentacije u periodu od 01.- 04.2009. Znači do sada besplatna pravna pomoć - CZSS - Djeca na jesen moraju u školu. Koje su mi druge opcije?

Od supruga koji je zlostavljao i djecu i mene razvela sam se 2008.g. Po brakorazvodnom rješenju ukupni iznos za uzdržavanje dvoje djece iznosi 1200kn. (On je kao pomorac zarađivao između 1700 i 2300kn mjesečno, temeljem nepotpunih podataka, a sud je to prihvatio. Od straha pred nasilnikom naravno prihvatila sam i ja. Bitno mi je bilo samo da nas ostavi na miru.) Prva 3 mjeseca uopće nije plaćao alimentaciju, a onda se sjetio slijedeća četiri da bi mogao, pa onda opet da ne. Cijelo to vrijeme i nakon razvoda nije prestao psihički i fizički zlostavljati djecu i mene nakon čega sam ga, kad je već postalo neizdrživo, konačno prijavila policiji. Usljedila je zabrana pristupa koju je kršio, kaznena prijava, suđenje i konačno njegovo pravomoćno osuđivanje na 22 mjeseca koje i trenutno odslužuje. Moje pitanje je: da li je zbog činjenice što je na izdržavanju zatvorske kazne bivši suprug oslobođen obveze uzdržavanja djece? Ovršni prijedlog koji je podnesen prije godinu dana nije urodio plodom jer je bivši suprug izgubio posao pa se nema temeljem čega izvesti ovrha. Bivši suprug je posjedovao osobni automobil audi A3 koji je iz zatvora prodao rodbini kako ni to ne bi imao. Koja su prava moje djece. Postoji li ikakav temelj da se traži i povećanje iznosa alimentacije obzirom na ovogodišnji propisani minimum? Postoji li kakav obrazac na internetu jer za odvjetnika nemam?