Pod stjecanjem bez osnove podrazumijeva se izvanugovorni obveznopravni odnos na osnovi kojega je stjecatelj obvezan na povrat ili naknadu vrijednosti onoga dijela imovine ili imovinske koristi koji je stekao bez pravom priznate osnove ili po osnovi koja se ili nije ostvarila ili je poslije otpala.
U starom Zakonu o obveznim odnosima stjecanje bez osnove bilo je uređeno u čl. 210. do 219., dok je u novom Zakonu o obveznim odnosima ono uređeno u čl. 1111. do 1120.
Pretpostavke potrebne za nastanak obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove su sljedeće:
1) povećanje imovine na jednoj strani, a koje se može sastojati u povećanju imovine, smanjenju gubitaka, uštedi troškova i slično
2) smanjenje imovine na drugoj strani
3) postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine (kauzalni neksus)
4) nepostojanje pravne osnove, bilo da ona uopće ne postoji, bilo da se nije ostvarila ili je poslije otpala
5) činidba ne smije biti štetna radnja jer bi u tom slučaju bila riječ o odgovornosti 
za štetu.
Slučajevi stjecanja bez osnove :
1) plaćanje neduga (condictio indebiti)
2) stjecanje s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila (condictio causa dana causa non secuta)
3) stjecanje po osnovi koja je poslije otpala (condictio ob causam secutam)
4) uporaba stvari na tuđu korist
5) uporaba tuđe stvari u svoju korist
6) izdatak za drugoga.

Tužba kojom se može tražiti povrat stečene koristi naziva se kondikcija i ona je jedino pravno sredstvo koje ovlaštena osoba ima na raspolaganju i kojim je u mogućnosti i prisilno ostvariti svoje pravo na povrat.
Kao rok zastare za kondikcijski zahtjev uzima se opći zastarni rok od pet godina jer posebni zastarni rok nije predviđen ni odredbama staroga, a ni odredbama novog Zakona o obveznim odnosima.