Jump to content

Matrix

  • članaka
    54
  • komentara
    0
  • čitanja članka
    2031

Ugovor o doživotnom uzdržavanju u sudskoj praksi


Matrix

512 puta pročitano

Ugovorna strana u ugovoru o doživotnom uzdržavanju je osoba koja se obvezuje da uzdržava doživotno drugu ugovornu stranu ili treću osobu kao primaoca uzdržavanja kojemu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pa ako takvu obvezu uzdržavanja nije preuzela osoba navedena u ugovoru kao davatelj uzdržavanja i ne radi se o ugovoru o doživotnom uzdržavanju.

Kratki tekst odluke:
“Ispunjenje ugovornih obveza nije preuzela stranka koja je u ugovoru navedena kao davatelj uzdržavanja (maloljetni G.Z.), nego je u točki 2 ispunjenje ugovornih obveza preuzela N.Z. kao treća osoba koja nije ugovorna stranka, uslijed čega je ugovor prividan i nema učinaka (čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) jer obvezu ne preuzima ugovorna stranka. Preuzimanje ispunjenja moguće je ugovoriti prema odredbi iz čl. 453 Zakona o obveznim odnosima, ali je to ugovor između dužnika i trećega kao njihov zasebni pravni posao, a ne kao sastavni dio ugovora o doživotnom uzdržavanju, pri čemu zaključenje takvog ugovora za mlljt. G. nije mogla sklopiti njegova zakonska zastupnica majka, jer je to u koliziji iz čl. 216. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Ništavnost prividnog ugovora (čl. 66. st. 1. ZOO) zapreka je za obavljanje ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane suda, a upozoriti na nedostatke može se samo ako ugovor ima takove  nedostatke koji ga čine pobojnim. Uslijed izloženog ugovor koji je podnijet na ovjeru sudu prvog stupnja nije pobojan nego je kao prividan ništav ugovor i primjenom odredbe iz čl. 380. t. 2 ZPP-a trebalo je riješiti kao u izreci ovog rješenja.”

Županijski sud u Bjelovaru Gž-1951/97 od 22. I. 1998.

********************

Smatra se da je oporučitelj koji je zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju nekoliko dana nakon sastava oporuke, opozvao namjenu stvari koju je nekome namijenio oporukom.

Kratki tekst odluke:
“Ovdje valja posebno napomenuti da je oporuka pok. H. P. i V. sastavljena dana 4. ožujka 2001., a da je ugovor o doživotnom uzdržavanju tužiteljica s H. P. i V. sklopila dana 14. ožujka 2001., dakle nakon sastava same oporuke. I u oporuci je navedeno da predmetne nekretnine pripadaju tuženiku, pod uvjetom da upravo tužiteljica uzdržava primatelje uzdržavanja. Tužiteljica je prema tome, trebala uzdržavati H. P. i V., a tuženik bi na temelju oporuke, stekao izvanknjižno pravo vlasništva na nekretninama. I ta kontradikcija u oporuci govori u prilog zaključku suda da je u konkretnom slučaju namjera primatelja uzdržavanja bila da nekretnine koje su predmet ovog postupka, stekne osoba koja ih uzdržava. Osim toga valja navesti da i činjenica da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 10 dana nakon sastava same oporuke, govori u prilog zaključku da su primatelji uzdržavanja raspolagali stvarima koje su bile predmet oporuke, pa u smislu čl. 107. Zakona o nasljeđivanju, svako kasnije raspolaganje od strane oporučitelja određenom stvari koju je bio nekome namijenio, ima za posljedicu opoziv namjene te stvari.”

Županijski sud u Varaždinu, Gž-1360/06-2, od 27. XI. 2006.

******************

Osoba koja u ostavinskom postupku ustvrdi, da je s ostaviteljem zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji u biti predstavlja oporuku, smatra se strankom u ostavinskom postupku.

Kratki tekst odluke:
“Žalitelj I.G. je u ostavinskom postupku na raspravi izjavio da je u spis priložio ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je vanbračni suprug ostaviteljice s njom sklopio 16. 3. 2000. godine, te da s obzirom da ugovor o doživotnom uzdržavanju nije ovjeren od strane suda, ovaj ugovor se ima smatrati kao oporuka.
Nakon ovakove izjave u kojoj I.G. tvrdi da je oporučni nasljednik i da postoji oporuka, on stupa u položaj stranke u smislu odredbe čl. 185. Zakona o nasljeđivanju, pa nije bilo mjesta odbacivanju njegove žalbe kao 
nedopuštene, a koju je uložio protiv rješenja o nasljeđivanju O-83/00-6 od 25. lipnja 2000. godine.”

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-175/01-2, od 8. II. 2001.

*******************

Ako predmet prijenosa vlasništva na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju nakon smrti primatelja uzdržavanja imaju biti sve nekretnine u vlasništvu istoga, onda davatelj uzdržavanja stječe pravo vlasništva i na nekretninama koje je primatelj uzdržavanja stekao nakon zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju a koje su u trenutku njegove smrti bile u njegovu vlasništvu.

Kratki tekst odluke
“Pravilno predlagateljica u žalbi navodi da Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) u čl. 579. izričito propisuje da stranke mogu ugovoriti da predmet ugovora o doživotnom (ili dosmrtnom) uzdržavanju može biti sva ili dio imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do smrti primatelja uzdržavanja. U sudskoj praksi 
zauzeto je stajalište da predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina, dakle imovina koju primatelj uzdržavanja nema u času zaključenja ugovora, nego koju će steći do časa kada dolazi do prijenosa prava vlasništva u korist davatelja uzdržavanja, dakle u času smrti primatelja uzdržavanja (Županijski sud u Rijeci Gž-786/01 od 18. rujna 2002., Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev. 2082/99 od 21. kolovoza 2002.). Mogućnost da predmet ugovora bude buduća stvar proizlazi i iz odredbe čl. 380. st. 3. ZOO-a prema kojoj se kupoprodaja može odnositi na buduću stvar.Budući da je iz sklopljenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između predlagateljice i sada pok. G. S. jasno vidljivo da je predmet tog Ugovora cjelokupna imovina koju će primatelj uzdržavanja imati u svom vlasništvu u času svoje smrti, te kako je nesporno da je primatelj uzdržavanja suvlasništvo na nekretninama upisanima u zk. ul. __ k.o. D. stekao za svog života u svibnju 2009.,to je valjalo usvojiti žalbu predlagateljice i preinačiti pobijano rješenje, te dopustiti predloženi upis u korist predlagateljice, a na temelju predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog kod javnog bilježnika R. B. 9. srpnja 2007. godine.”

Županijski sud u Varaždinu, Gž-1128/09-2, od 9. XI. 2009.

****************

Postojanje pravno valjanog ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju kojeg je ostavinska imovina prenesena na davatelja uzdržavanja isključuje raspravljanje o ostavinskoj imovini, bez obzira na to što ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, budući da je bit ugovora o doživotnom uzdržavanju da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, te da časom smrti primatelja uzdržavanja pravo vlasništva 
na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.

Kratki tekst odluke
“Prije svega valja navesti da u konkretnom slučaju konkuriraju Ugovor o doživotnom uzdržavanju, čiju pravnu valjanost još nitko nije osporio, te zakonsko nasljeđivanje. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju bila je ovlaštena davateljica uzdržavanja da nakon smrti primateljice uzdržavanja izvrši uknjižbu prava vlasništva  na nekretninama, koje su bile predmet ugovora, u zemljišnim knjigama ili knjizi položenih ugovora, pri čemu je prema definiciji čl. 116. Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN), (odnosno ranijoj odredbi čl. 122. Zakona o nasljeđivanju) ugovor o doživotnom uzdržavanju ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje 
uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojem drugi ugovornik izjavljuje da mu prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pri čemu se u tom slučaju radi o ugovoru o otuđenju uz naknadu imovine koja pripada imatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja. Prema tome, časom smrti primatelj uzdržavanja prenosi u vlasništvo davatelju uzdržavanja svu svoju imovinu, odnosno jedan njezin dio, pa slijedom toga, ako bi došlo do prijenosa kompletne imovine,onda pokojni ostavitelj ne bi imao ostavinsku imovinu koju bi trebalo raspraviti i koju bi stekli zakonski nasljednici, pa uopće ne bi niti došlo do zakonskog nasljeđivanja, već bi takav ostavinski postupak bio obustavljen, odnosno bilo bi doneseno rješenje da se ostavina neće raspravljati, jer nema ostavinske imovine. S obzirom na sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju, upitno je koja bi to imovina prešla na zakonske nasljednike časom smrti, a u smislu odredbe čl. 129. st. 1.ZN-a, ako postoji valjani Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Ovdje još valja istaknuti da su navodi  nasljednika dijelom i kontradiktorni. Naime, davateljica uzdržavanja nije mogla izvršiti upis svog prava u zemljišnu knjigu ili knjigu položenih isprava ako nije na to bila ovlaštena prije smrti primateljice 
uzdržavanja, pa ako bi se prihvatilo pravno stajalište nasljednika da je časom smrti kompletna imovina koja nije prenesena na davateljicu uzdržavanja prešla na zakonske nasljednike, onda se niti jedan ugovor o doživotnom uzdržavanju ne bi mogao provesti u zemljišnoj knjizi, jer se prijenos prava vlasništva ne može tražiti prije smrti primatelja uzdržavanja. Bit pak ugovora o doživotnom uzdržavanju je u tome da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, ali časom smrti primatelja  uzdržavanja pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.”

Županijski sud u Varaždinu, Gž-703/06-2, od 17. VII. 2006.

*************

Ugovor o doživotnom uzdržavanju u kojem je primatelj uzdržavanja izjavio da davatelju uzdržavanja ostavlja svu svoju imovinu pa i onu koju će imati u trenutku smrti, pravno je valjan i proizvodi sve namjeravane učinke.

Kratki tekst odluke:
“Naime, žaliteljice se tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi sasvim pogrešno pozivaju na tipičan oblik ugovora o doživotnom uzdržavanju iz st. 1. čl. 122. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78, u nastavku teksta: ZN), te na osnovi njegovog zakonskog sadržaja izgrađuju stav o pravnoj nevaljanosti prijepornog ugovora o doživotnom uzdržavanju. To je zato jer je takav ugovor o doživotnom uzdržavanju samo jedan od pojavnih oblika ovog ugovora, koji može imati širi ili uži sadržaj što svakako ovisi o sporazumu, odnosno volji ugovornih stranaka.Naime,osim navedenog, tipičnog oblika ugovora o doživotnom uzdržavanju, na koji se odnosi st. 1. čl. 122. ZN-a, valja istaknuti da su u st. 6. toga članka predviđene mogućnosti da se ugovoru o doživotnom uzdržavanju da i drugačiji sadržaj, pa su u tom stavku primjerice opisane različite varijante ovog ugovora. Valja uočiti da je razlika između ugovora iz st. 1. i ugovora iz st. 6. odnosnog članka u tome što se u prvom slučaju ugovor odnosi na imovinu koju primatelj uzdržavanja ima u vrijeme zaključenja ugovora, dok se ugovor iz st. 6. odnosi i na buduću imovinu, dakle, na svojevrsno “obećanje nasljedstva” poslije smrti primatelja uzdržavanja. Kad je tome tako, tada valja zaključiti da se i prijeporni ugovor, bez obzira što se ne radi o tipičnom obliku tog ugovora iz st. 1. čl. 122., ima smatrati pravno valjanim ugovorom o doživotnom uzdržavanju.”

Županijski sud u Rijeci, Gž-786/01, od 18. IX. 2002.

********************

Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina.

Kratki tekst odluke:
“Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju koji se odnosi na stan u Zagrebu, Laginjina 9, drugi kat lijevo, jer da u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju (1. lipnja 1992. godine) primateljica uzdržavanja nije bila vlasnica istog, pa da ga temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78, dalje: ZN) nije mogla ugovorom o doživotnom uzdržavanju prenijeti na drugog.Osnovano tuženica pobija pravno stajalište sudova. Ovo s razloga što su sudovi propustili ocijeniti osim odredbe čl. 122. st. 1. i odredbu čl. 122. st. 6.ZN kojom odredbom je predviđena mogućnost zaključenja ugovora i s drugim sadržajem izvan onog predviđenog odredbom čl. 122. st. 1. ZN, pa se tako ugovor iz st. 6. čl. 122. ZN odnosi i na buduću imovinu.
Stranke su u ugovoru izričito navele da se prenosi na davateljicu uzdržavanja i stan u Zagrebu, Laginjina br. 9, dakle, imale su u vidu prijenos imovine koja u tom momentu još nije bila u vlasništvu primateljice uzdržavanja, ali je bilo izvjesno da će postati njezina imovina jer je imala stanarsko pravo i podnijela zahtjev za otkup stana. Taj stan je i postao njezino vlasništvo jer ga je dana 28. srpnja 1992. godine otkupila.
Raspolaganje budućom imovinom, inače, i nije nešto što bi bilo nepoznato u našem pravu. Tako se čl. 458. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) propisuje: “Prodaja se može odnositi i na buduću stvar”.Prema odredbi čl. 122. st. 6. ZN primateljica uzdržavanja mogla je, dakle, prenijeti na davateljicu uzdržavanja i buduću imovinu, kako je to učinila svojim ugovorom, pa je trebalo pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti pobijane presude u odnosu na predmetni stan i odbiti zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora u ovom dijelu.”

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2082/99, od 21. VIII. 2002.

******************

Okolnost da je primateljica uzdržavanja ugovorom raspolagala nekretninama koje nisu njezino vlasništvo ne čini taj ugovor ništavim, već on za vlasnika ne proizvodi pravni učinak.

Kratki tekst odluke:
“Međutim, za predmet spora nije ni odlučna okolnost, je li pokojna primateljica uzdržavanja bila vlasnica nekretnina, odnosno da li je ugovorom raspolagala tuđim nekretninama, jer ta okolnost ne čini ugovor o doživotnom uzdržavanju ništavim u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje ZOO), već taj ugovor u odnosu na vlasnike ili suvlasnike nekretnina ne proizvodi pravne učinke.”

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1365/96, od 21. II. 2001.

*****************

Skrbnik ne može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju sa štićenikom.

Kratki tekst odluke
“Podnositelj u ustavnoj tužbi iznosi svoju prosudbu da nema ni pravnih ni faktičnih zapreka za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer on već preko deset godina kao skrbnik svoje supruge njoj daje, a ona prima uzdržavanje.
Ustavna tužba nije osnovana.
U obrazloženju osporene presude Upravni sud Republike Hrvatske je naveo da je podnositeljeva supruga potpuno lišena poslovne sposobnosti, a za skrbnika joj je postavljen podnositelj, pa s obzirom da 
prema odredbi čl. 175. st. 1. toč. 5. Obiteljskog zakona (“Narodne novine”, br. 116/03 i 17/04) skrbnik ne može biti osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, pravilno upravna tijela nisu odobrila sklapanje takvog ugovora.
Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Upravnog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.”

Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1342/06, od 27. IX. 2007.

********************

Ocijenjeno je da je drugi bračni drug pristao na raspolaganje ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je kao primatelj uzdržavanja sklopio jedan od bračnih drugova (čiji je predmet bila zajednička imovina bračnih drugova), kad je nazočio sklapanju ugovora i znao za njegovo postojanje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1277/09-2, od 13. IV. 2010.

*****************

 

 

0 komentara


Preporučeni komentari

Još nema komentara.

posjetitelj
This blog entry is now closed to further comments.
×
×
  • Napravi novi...