Dragi moj, u toj bitci sam ja izgubila. On se na sudu pokazao da je savršen otac, da je on žrtva a da sam ja ta koja je bila kriva za sve. To je mali grad, susjed sudac, drugi radi u socijalnom. Nadam se da Vam je sad malo jasnije.
Poslije sam poduzela sve što god sam mogla, od suda (županijskog, Ustavnog), do ministarstava, vlade, čak sam i u uredu predsjednika bila. No uzalud.
Ja sam sa djecom pobjegla 200 km, u Zagreb. Imala sam i nadzor i sve je bilo u redu. Dokazala sam da smo ja i djeca bile žrtve nasilja, ali sud u Pž je to ignorirao.
Sad živimo u Zadru, nema (fizičkih) kontakata između sestara, osim za Božić i preko ljeta. Jedino se čujemo telefonom.
Što da napravim? Ako ju otjeram...ma užas, ona je moje dijete, to nemogu, neznam što napraviti. Da opet odem u socijalno, da li oni šta mogu napraviti??? Da li uopće kćer mogu upisati u školu??? Tako mi je teško.