znači meni u principu jedino ostaje vidjeti, pa što bude. Ne znam, možda ja to sve previše uzimam srcu, jer je ona moje djete koliko god se govorilo da je i njegovo. samo želim da joj se ne dogodi što i meni, da završi na podu i prima batine, a zašto, no očito je to nemoguče. na kraju ja ispadam negativac, a ne mogu mu ni dokazati ništa jer ga nikad nisam prijavila. i ne nisam išla za tim da se nagodim s njim u vezi alimentacije, jer je on radno nesposoban, a na teret njegovih roditelja se ne želim postaviti, a još manje im dati šansu, da se jednog dana pohvale kako su sa tih par sto kuna puno pomogli.