Prilikom brakorazvodne parnice tražio sam da se petogodišnje dijete pita koliko često se želi viđati s ocem, ali sutkinja to jednostavno nije htjela učiniti iako sam se pozvao na Konvenciju o pravima djeteta. Osim toga, zapisnik koji je bio napisan na raspravi je napisan tako da su izmijenjene moje riječi i dogovor koji se u sudnici postigao. Ja sam zapisnik potpisao bez da sam ga čitao, a poslije kad sam shvatio što je učinjeno priložio sam nakon dva dna pritužbu na nepotpunost zapisnika koja je odbijena. Nakon toga sam se žalio županijskom sudu na nepravednost presude jer mi je dodijeljeno samo 6 dana u cijelom mjesecu kad mogu viđati dijete iako za to nema nikakva razloga (nisam manijak, zlostavljač ili bilo što slično, a osim toga dijete me želi viđati svaki dan kao i ja njega). Presuđeno je tako jer se željelo maksimalno izaći u susret traženjima moje žene iako ona na sudu nije znala objasniti zašto traži da se ja tako malo viđam s djetetom.
Županijski sud je potvrdio presudu općinskog suda uz obrazloženje da smo se žena i ja tako dogovorili na raspravi. Recimo da jesmo iako to nije istina jer je u zapisnik zapisano ono što ja nikad nisam rekao, a ono što je stvarno dogovoreno nije zapisano (najvjerojatnije jer se ženina odvjetnica poznaje sa sutkinjom pa su zajedno skovale plan da ženi izađu u susret u svim traženjima).
U Konvenciji o pravima djeteta piše sljedeće:
• Pri donošenju svih odluka ili izvršenju postupaka koji utječu na dijete, ili na djecu
kao skupinu, najvažnija mora biti dobrobit djeteta. To se odnosi kako na odluke koje
donose vladina, upravna ili zakonodavna tijela, tako i na odluke koje donosi obitelj.
• Djeci se mora omogućiti da aktivno sudjeluju u rješavanju svih pitanja koja utječu
na njihov život i dopustiti im slobodu izražavanja mišljenja. Ona imaju pravo izreći
svoja gledišta koja se moraju ozbiljno uzeti u obzir.
članak 2.
1. Države stranke poštivat će i osigurati svakom djetetu na svom području prava
navedena u ovoj Konvenciji bez ikakve diskriminacije prema djetetu, njegovim
roditeljima ili zakonskim skrbnicima glede njihove rase, boje kože, spola, jezika,
vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnoga, etničkoga ili socijalnog
podrijetla, imovine, teškoća u razvoju, obiteljskog podrijetla ili kakve druge okolnosti.
2. Države stranke poduzet će sve potrebne mjere za zaštitu djeteta od svih oblika
diskriminacije ili kažnjavanja koji polaze od položaja, djelatnosti, izraženog mišljenja
ili uvjerenja roditelja, zakonskih skrbnika ili članova obitelji.
Ja postavljam sljedeće pitanja:
I.) Da li sud smije djetetu uskratiti ono što je najbolje za njega samo zato jer su se roditelji navodno na sudu tako dogovorili?
Prema svim svjetskim relevantnim znanstvenim istraživanjima dokazano je da je za dijete najbolje podijeljeno skrbništvo, tj. ono u kojem se može vremenski podjednako družiti s oba roditelja (u mom slučaju to nije moguće, moje dijete se sa mnom druži 10 puta manje nego s majkom). Dakle sud u ovom slučaju direktno krši Konvenciju o pravima djeteta jer konvencija izričito nalaže sljedeće:
• Pri donošenju svih odluka ili izvršenju postupaka koji utječu na dijete, ili na djecu
kao skupinu, najvažnija mora biti dobrobit djeteta. To se odnosi kako na odluke koje
donose vladina, upravna ili zakonodavna tijela, tako i na odluke koje donosi obitelj.
Iz navedenog ja zaključujem da je sud postupio protuzakonito jer je na temelju dogovora roditelja zanemario djetetova prava.
II.) Smije li sud odbaciti znanstvena istraživanja i savjete znanstvenika koji su kompetentni za konkretno područje, a istovremeno dati prednost intuiciji sudaca ili socijalnih radnica koje desetljećima nisu pročitale ni napisale ni jedan znanstveni članak o djeci rastavljanih roditelja i njihovom skrbništvu?
Osim toga, dijete je diskriminirano u odnosu na svu ostalu djecu koja imaju pravo svog oca vidjeti svaki dan, a takve djece ima na milione diljem svijeta. Time je narušena druga stavka iz članka 2. konvencije o pravima djeteta koju ponovo citiram:
2. Države stranke poduzet će sve potrebne mjere za zaštitu djeteta od svih oblika
diskriminacije ili kažnjavanja koji polaze od položaja, djelatnosti, izraženog mišljenja
ili uvjerenja roditelja, zakonskih skrbnika ili članova obitelji.
U ovom slučaju sud nije poduzeo sve mjere da zaštiti dijete od diskriminacije i kažnjavanja (dijete trpi psihičku bol jer ne može viđati oca koliko bi željelo, a diskriminirano je u odnosu na svu drugu djecu koja oca mogu vidjeti kad god požele). Sud se priklonio uvjerenju roditelja (zapravo majke, no pošto je zapisnik perfidno sročen onda se čini iz zapisnika da je to bila i želja oca iako nije bila i to se vidi iz svih žalbi prije i kasnije podnesenih istom sudu). No, čak i kad bi bila želja roditelja da dijete jednog roditelja viđa deset puta manje nego drugog to prema konvenciji nije dopušteno nego bi se od takvog štetnog uvjerenja dijete trebalo zaštititi (da li sam u pravu?).
S obzirom da je Konvencija o pravima djeteta pravni dokument koji se na sudu mora poštovati i uzimati u obzir prilikom donošenja presuda ja postavljam još dva pitanja:
III.) Da li je moj način razmišljanja ispravan i da li zbog svega navedenog ima smisla podnijeti žalbu (tužbu) na vrhovni sud?
IV.) ako to ima smisla kako se ta žalba (tužba) podnosi i u kojem roku se najkasnije može podnijeti od donošenja presude županijskog suda?
