nova

Draga "nepoznata" gospođo! Hvala na komplimentima, ukoliko ste stekli dojam da sam brižna i pažljiva osoba. Znate, ja za nikoga ovdje ne mislim da je lud i da ste pažljivije pročitali moj tekst, vjerujem da bi bili sposobni shvatiti isto. Ne brinem se ja za ničiji broj računa, koji Vam je vidim, "zapeo za oko", jer to u principu nije moja stvar niti me pretjerano dira, a niti zabrinjava. Ova rečenica o rađanju djece mi je već od nekud poznata?? Ne znam kako Vi znate da ja nemam djece, jer to mislim nigdje nisam spomenula. Ali ako Vas to toliko interesira i to je u skoroj budućnosti u planu, tj. radi se na tome. Jedno dijete ljubavi...zar to nije divno? S time da se u isto vrijeme mislim kao i do sada kada je samnom, brinuti za dijete koje sam prihvatila u potpunosti, jer to je bez obzira na sve dijete, dijete čovjeka kojeg volim do Boga.

Imam potrebu sve ovo komentirati samim činjenicama iz predmetnog slučaja kojeg sam kratko opisala. - Majka pred djetetom prijeti da će se baciti s petog kata, penje se na prozor. Udara i grebe oca, te na njega baca stvari dok on drži dijete u naručju. On izlazi iz stana s djetetom i moli je da se primiri i da kada se vrati razgovaraju kao ljudi. Zove je i pita jeli sve ok i dali se mogu vratiti, nakon potvrdnog odgovora on se vraća u stan, na sreću bez djeteta, jer se ona u tom trenutku odlučila praviti mrtva, onesvjesten ili što već, ali se na spomen pozivanja hitne odjednom budi. Nakon razgovora s njenom familijom ona sama odlazi iz stana s dogovorom da će potražiti pomoć zbog svog psihičkog stanja, te nakon dan ili dva odlazi, opet sama, u drugi grad svojim roditeljima. Nakon toga on za vikend uzima dijete, kako bi ono vidjelo mamu, misleći kako će se vratiti s djetetom kući da bi ono nastavilo ići u vrtić itd, te da se s njom dogovori kako će dalje skrbiti o djetetu, te da se u miru razvedu. Međutim kada je htio doći po dijete, naravno da to nije bilo moguće, naprotiv još je, naravno opet pred djetetom nazivan raznim pogrdnim nazivima koje neću niti navoditi. Kasnije je ona porekla sve na CZSSu, izjavila da je otišla zajedno s djetetom i napustila ga, što nije bilo točno. Da je taj isti centar samo htio provjeriti taj podatak naravno da bi mogao, jer je dijete u tom periodu išlo u vrtić, te su postojali i svjedoci za to. Kako nitko ništa nije provjeravao, vjerovalo se majci na riječ, te nitko nije reagirao na to kada su bili upozoreni. Cijeli slučaj je po našem mišljenju nestručno i neprofesionalno obrađen od strane CZSSa, te na poslijetku, vjerujem zbog raznih poznanstava, i vrlo pristrano. Kada je sve to iskazao djelatnicima, te ih opomenu na neke bitne činjenice, ne pokušavajući napraviti od nikog, odjednom luđaka, već samo iz razloga da se pomogne ženi da shvati kako kraj braka nije kraj života, te pokušavajući zaštititi dijete od osobe koja je momentalno psihički vrlo nestabilna, od djelatnika CZSSa je dobio odgovor kako je mora razumijeti zbog njezinih postupaka, jer je ona trenutno vrlo povrijeđena i očajna, te kako to ne znači da će nauditi djetetu. ???? Te da su takovi njezini ispadi normalana reakcija povrijeđene žene. Dijete je i po privremenoj odluci ostalo kod majke, te je u svim postupcima očito podržavana od strane djelatnika CZSSa.

Kao prvo, Vaš odgovor je bio provokativan i samim time dolazim do zaključka da imate namjeru napadati me. Kao drugo, da ste malo bolje čitali i povezali stvari u svojoj glavi shvatili bi zašto sam rekla ono da ga tuži sam kad naraste, te bi također pročitali kako sam uvjerena da do toga neće nikada doći, jer kao prvo poznajem svog čovjeka, a kao drugo ja to nikada nebih dopustila. Ako treba ja ću joj plaćati za dijete ukoliko on neće moći, jer vjerujte ja to mogu, ali uza sve to isto tako znam da to neću morati jer je on izašao iz kriznog razdoblja i financijski i emotivno, a uvjerila sam se i koliko je sposoban dići se s dna i ponovo čvrsto stajati sa nogama na zemlji u jako kratkom vremenskom razdoblju. Kao treće, nemam se namjeru stavljati u ničiju poziciju i neznam zašto ste me uputili na to, jer ja vjerujem da se svatko sam svojim postupcima dovede u situaciju u kojoj je, a uz samo malo volje, truda i uz bolju komunikaciju sve bi bilo lakše i jednostavnije, ali na žalost, njenu, ne moju, ona to nije u stanju. Nije bila u stanju ni kada su se rastajali priznati svoje greške i mane već je jedino znala napadati njega, vrijeđati ga i lagati o njemu pred ljudima i pred vlastitim djetetom. Da sam drugačija, bolila bi me briga i za nju i za njezino dijete ( tko je ono meni izmeđuostalog). Nebi se trudila oko tog djeteta i pokušala biti mu što bolja bez obzira što ona to nikada, kao majka, neće znati cjeniti, nego će nas konstantno pokušavati posvađati svojim utjecajem na dijete, ali nekako joj to i ne uspijeva , jer mi smo postali super prijatelji i super nam je kad smo zajedno svi troje. Tim svojim postupcima meni neće naštetit, jer meni je najlakše ignorirati sve to, ali se bojim da djetetu nije. I MOLIT ĆU da ne traćite vrijeme na moje postove, jer ja sam samo potražila savjet, a od Vas ga nakon takvog stava niti ne oćekujem.

Gospođo, vjerujem da mi nebi bilo lako, ali moj ponos mi nebi dozvolio da se navlačim po sudovima zbog novca svog djeteta. Druga stvar da je direktno meni netko dužan. Ako će njegov otac biti takav "smrad" , a ja znam da neće, i ne plaćati mu alimentaciju, neka ga slobodno sam tuži kad naraste, a do tada bi to bila vjerujte lijepa svota. Iako do toga, neće doći. Vjerujem da gospođa nije u bajnoj financijskoj situaciji, ali "gladna" nije. Kada već dijelite mudre savjete, molim Vas prosvjetlite nas savjetom nezaposlenim ljudima: kako da se prehrane i prežive bez prihoda, jer po rečenici "bez obzira što je nezaposlen dužnost i obveza mu je plaćati " stjećem dojam da Vi znate nešto što mnogi neznaju. Dakle, ako nije krađa kako doći do 1000 kuna za alimentaciju. Inače dečko je ponovo zaposlen, od nedavno, a Vaše pitanje " Pa kako je mislio uzdržavati dijete ako je nezaposlen, jer od zraka se ne živi!", me zaista čudi, jer draga gospođo nije niti ona bila zaposlena kada joj se dijete dodijelio, a dodijelilo joj se. Ako se prema tome gleda kome će ići dijete onda je u onom trenutku on trebao dobiti ga pošto je tada bio u radnom odnosu sa ok plaćom. Naprotiv draga gospođo, u rješenju je stajalo da je za dijete bolje da je sa majkom koja je ne zaposlena te se stoga može kontinuirano skrbiti za njega!?? Helou, o čemu Vi pričate???? Ne znate situaciju, ali odmah napadate. Nema veze primjetila sam tu Vašu odliku u ranijim postovima, pa Vas ne uzimam za ozbiljno. PS: Još samo nešto, gospođa je zatražena za broj svoga računa kako bi joj se barem nešto novca uplatilo ali trebalo joj je jedno pet dana za to, što kazuje da joj ne gori pod petama.

Pozdrav i vama! Smatram da činjenica dali otac plaća ili ne alimentaciju nije ili nebi trebala biti bitna u ovakvim slučajevima, jer tu se radi o tome što majka radi svome djetetu, a ne o tome što otac radi ili ne radi svome djetetu. Naravno da mislim kako je to njegova dužnost i kako time pomaže svome djetetu (ali ne i njezinim roditeljima koji su njezina navodno moralna i materijalna potpora, a niti za vrijeme trajanja braka "nisu bili u mogućnosti" pomoći, već su čak uzimali i djećji doplatak koji je dolazio na njihov tekući jedno vrijeme, te uzeli zaradu vlastitiog djeteta koju je steklo samo prije braka!!??). Samo kako objasniti osobi da momentalno nisi u mogućnosti plaćati, da si zaista ne zaposlen i da financijski i sam ovisiš o drugima, što ne znaći da ne želiš plaćati alimentaciju svome djetetu i da to nećeš činiti kada ćeš to biti u mogućnosti. Po ovome svemu što sam ovdije na forumu pročitala imam osjećaj da majke čim se razvedu i ne prime par prvih, zaostalih alimentacija na račun, automatski stvaraju mišljenje kako im bivši ne želi plaćati i kako ga odmah mora tužiti. Ne kažem da nema slućajeva kada to tako zaista je, ali drage moje, nije pravilo. I još sam primjetila da se svaka načeta tema na ovome forumu na kraju svede na novac (alimentaciju). Kao da nikome poslije razvoda nije bitno ništa osim novca i toga kako uzeti drugoj strani više.

Sve još relativno friško. Žalio se na rješenje, a pravomoćna se još uvijek čeka. Djete još nema deset što znači da nema još ni pravo na nikakvu izjavu??? Na jesen će u školu, napisala sam da je predškolsko.

Kao prvo zahvaljujem na brzom odgovoru. Na majku niti ne pokušavamo utjecati, jer se sa njom apsolutno ništa neda dogovoriti, tako da to više niti ne pokušavamo. Sa djetetom smo i više nego oprezni i ne zamaramo ga s ničim, ali kada nam se počne samo žaliti na neke postupke majke koji mu očito već idu i na živce, pokušvamo mu na lijep način objasniti zašto to mama radi (priča) i kako će sve bolje razumjeti kada naraste. U svemu tome ne pričamo protiv nje niti je ocrnjujemo pred njime, jer vjerujem da bi time štetili samo njemu. Nisam sigurna da je privrženije majci jer u sredini gdje se nalazi ne sluša ništa pozitivno, a i ta sredina je za njega potpuno nova jer je s majkom preselio u drugi grad i sada žive s njezinim roditeljima kod kojih vjerujem po cijele dane samo sluša kako ga je tata ostavio i kako ga više ne voli i tko zna kakve još priče. Nije mi jasno da ljudi ne shvaćaju da tako neće otuđiti djete od oca i kako to dijete i dalje voli i voljeti će tog svog oca. Ja sam već predložila odlazak psihologu, ali kako živimo dosta daleko i kako dijete viđamo samo svaki drugi vikend produžen s jednim danom u tjednu, to je već malo kompliciranije za izvesti, samim time što otac djeteta ima grozno radno vrijeme, te radi (skraćeno ) i vikendom. Otac je zaista brižan i stalo mu je do sreće njegovog djeteta iako nije mogao žrtvovati sebe ostankom u braku s osobom s kojom se nije slagao gotovo u ni u čemu. Žalio se i na rješenje u kojem se skrb dodjeljuje majci, jer smatra da on ima jednako pravo na to kao i ona i da je dijete dovoljno veliko, te ne ovisi o majci kao što bi to bio slučaj u dojenčeta il jako malog djeteta.

Dan svima! Imam pitanje...ili više njih?? Djevojka sam razvedenog oca predškolskog djeteta. Neću duljit priču, pokušati ću postaviti u što manje rečenica svoje pitanje. Kako objasniti majci s kojom nismo u nikakvom pozitivnom kontaktu da svojim postupcima ne šteti nikome do svom djetetu? Ona to očito ne shvaća. Što reći majci koja djetetu čita sudska rješenja kako bi, vjerujem, dokazala djetetu ili kome već ...svoju "pobjedu" nad ocem u procesu zvanom "kome dodijeliti dijete"?? Što reći majci koja govori djetetu da ga je tata ostavio jer sada voli samo "nju" ( mene), te ti dijete (ocu) postavlja svaki puta iznova pitanje: Tata? jel istina da ti sada više voliš nju nego mene? meni je mama to rekla...????? Inače, otac pokušava i uglavnom uspijeva iskoristiti svaki "dozvoljen" trenutak s djetetom (mislim na one dane koji su mu po rješenju doneseni), ali majka na molbe djeteta, da ponekad ostane par dana duže s tatom, odgovara: Ne možeš jer je sud odredio tako pošto je tata "kriv", ma što njoj to značilo. Iako već i dijete shvaća da je to sve samo stvar njezine dobre volje. Da ne pričam kako mu je prijetila (djetetu) da će policija doči po njega ukoliko ostane duže nego je sud odredio kod tate, pa se sad dijete panično boji policije umjesto da u njima vidi zaštitnike. Dečko i ja pokušavamo vrijeme s djetetom provesti što kvalitetnije i bez priča protiv druge strane, te mu na njegova pitanja koja je složio slušajući majčine priče, odgovarati što opreznije kako ga nebi još više zbunili u ovom kompliciranom periodu njegovog života. Što reći majci kada je dijete ponovo pita da ostane s tatom par dana, a ona mu, svjesna da to neće biti moguće, jer otac ne može dobiti 30 dana godišnjeg, odgovori da sada ne može, ali će u ljeti umjesto 20 dopuštenih dana od suda, moći biti kod tate 30, što se nje tiče. Pitam se dali je ona svjesna da će nakon saznanja da to najvjerojatnije neće biti moguće, njezino dijete biti jedino ili barem najrazočaranije i da je svemu tome ona kriva, jer mu obećaje one stvari za koje je svjesna da nisu moguće, a kada ga može usrečiti sa sitnicom, danom ili dva, to ne učini. Ili jednostavno misli reći djetetu da sad vidi kako ga tata neće kad ona dopusti. Smiješno, zar ne? Ali i tragično. To joj ne padne na pamet. Ne pada joj na pamet da time ne čini nama štetu, nego svom djetetu. To dijete obožava svoga oca kao i otac njega. I umjesto da majka radi u interesu djeteta ona se stalno nečime inati, a jedino oružje koje ima u svojim rukama je na žalost njezino dijete koje u svemu tome naj više ispašta. Molim za savjet nekoga tko ima takvo ili slično iskustvo, kako se postaviti u ovoj situaciji i objasniti na neki normalan i civiliziran način majci djeteta da počne surađivati u interesu djeteta, jer će na taj način postići da djetetu bude bolje u životu...ne meni, ne njemu, ne njoj... već njenom, njihovom..djetetu. Hvala.