stipko

hvala obojici na odgovorima. A sad moji odgovori: 1. Nakon prvog mjeseca sam nastavio raditi na crno jer nisam ni znao da radim na crno, tj. mislio sam da postoji bitna razlika između ugovora o djelu i ugovora o radnom odnosu. Da stvar bude gora, bio sam uvjeren da se ugovor o djelu može potpisati retroaktivno. Naivno. 2. Shodno tom mom uvjerenju, ja sam zapravo cijelo vrijeme čekao taj ugovor na potpis i to sam spomenio poslodavcu nekoliko puta. Ne trebam pisati što bi on na to progunđao. Tu i tamo bi mi dao dio plaće, a ironično, to je dobrim dijelom zadovoljavalo moje potrebe. Naime, to je bila prva godina kad sam postao vanredni student, pa sam se još "vukao okolo". Taj jedan dan što sam nastavio raditi nije "čisto bez veze". Kad sam ga prijavio bio mi je dužan N kuna. Nakon što sam odradio taj jedan dan, platio mi je jednu četvrtinu od N. Da nisam, ne bi ni to vidio jer sam znao da je uzalud ići na sud. Jedino što bih dokazao je da sam radio. Ništa više. Žalosno je što ljudi u ovoj državi odnos poslodavac-radnik doživljavaju kao ratnu uzonu u koju nemožeš ući ako nisi prethodno naoružan poznavanjem zakona. Vlada RH i jest ta koja stimulira takvu atmosferu pravdajući se da je potencijalni sukob između poslodavca i zaposlenika osobna stvar između njih dvojice. To opravdanje je jalovo jer činjenice iz bliske prošlosti kažu drugačije. Činjenica je da je, ne tako davno, poslodavac koji je zapošljavao na crno morao plaćati i kaznu za prekršaj, ali i naknadu zaposleniku bez sudske parnice. Jednim udarcem bi se ubile dvije muhe. Sudski troškovi su bili manji, a broj građanskih parnica po tom pitanju je težio oko nule. Pitanje je: zašto to više nije tako? I kad već nije, koju ulogu uopće igra država u životu svih nas? Nema tog bolesnika koji neće iskoristiti tuđe nepoznavanje zakona o radu i svoje poznavanje rupa u tome istom zakonu da zadovolji svoje bolesne ambicije. Teško je reći da svaki taj bolesnik nije na određeni način povezan sa svojom bratijom u vladi koja donosi zakone. Nemože se baš reći da ta njihova sprega služi na ponos i diku ideje o evoluciji društva i ljudskog roda općenito. Da je državi zaista u interesu da zaštiti radnika, svi ti tipovi bi davno oplemenjivali kamen i služili kao primjer kako završava onaj koji drugom ljudskom biću uskraćiva njegovu slobodu. Sve u svemu, trulež brzo istrune, ali ako ne posijemo novo sjeme, ništa neće ni niknuti. A prije nego posijemo, složit ćete se, treba sve dobro dobro preorati tako sa se problem sasječe u korijenu. Pametnih ima, pitanje nije gdje su, nego oće li i kad?

(ispričavam se što je post dugačak. Ako se nekome i ne da čitati, molim nek preskoči na PITANJE). PROBLEM: osim što su zakoni o radu protuustavni, što je očito iz mog i iz mnogih sličnih slučajeva, da li postoje ikakve naznake da bi jednog dana pravna država mogla profunkcionirati. UVOD: nakon što me, ni nakon 4 mjeseca rada nije prijavio, otišao sam na državni inspektorat i prijavio bivšeg poslodavca za rad na crno. Inspekcija je obavila svoj posao i dobio sam izvještaj da će se protiv njega pokrenit prekršajni postupak. Par dana nakon toga otišao sam do tog bivšeg poslodavca (jer mi je bio dužan novac) i on i njegov suradnik su me tada počeli verbalno napadati govoreći da "kako sam to mogao učiniti" i "kako je to jadno" i sl. A onda su mi rekli kako su oni to "riješili" ?!. S tim su htjeli reć da od moje prijave inspektoratu, što je rezultiralo prekršajnom prijavom, neće biti ništa jer oni "imaju veze". Budući da mi je taj poslodavac u tom renutku bio dužan malo više od dvije obećane plaće, i znajući da od sudskog parničenja nema nikakve koristi, ja sam prihvatio njegovu ponudu koju je tada iznio, a to je da dovršim posao koji sam kod njega započeo jer sam znao da tako mogu dobit bar dio novca koji mi je bio dužan. Nakon svih tih prijava i svađa, on mi nudi suradnju !? Odradio sam jedan dan i on mi je dao nešto malo novca od ukupnog iznosa što mi je bio dužan i to je bilo sve. Nakon toga me više nije zvao i nismo imali nikakve kontakte. Ostao mi je dužan novac i to ne namjeravam tražiti putem suda niti uzimati toljagu u ruke kako to zna biti običaj od strane obespravljene radničke klase u lijepoj našoj. E sad, koliko ima istine u tome da je taj moj poslodavac, kako navodi "riješio" prekršajnu prijavu? Napominjem da se radi o malom mjestu i da je sasvim moguće da taj poslodavac ima svoje veze i na sudu. Postoje tri načina na koji je on to mogao napraviti i za sva tri su mu potrebne veze: 1. da se prekršajni postupak nikad i ne pokrene 2. da se postupak odugovlači dok ne nastupi zastara 3. da živi i radi u Hrvatskoj (OK, ovo je šala) Za par dana sam nazvao USKOK. U telefonskom razgovoru sa djelatnikom USKOK-a, objašnjeno mi je da izjava kako su oni "rješili stvar" nije dovoljna za pokretanje istrage o organiziranom kriminalu i da je moguće da je on to rekao samo da ostavi dojam na mene (to sam i sam bio pretpostavio). Ali nakon toga mi je rekao da ja mogu od suda kao oštećena strana tražiti da se očituje o predmetu i to je razlog zbog kojeg pišem ovaj post. Dakle, PITANJE: da li postoji pravni mehanizam (pravni dokument, što li već), kojim ja kao oštećena stranka mogu od suda tražiti da mi kaže u kojoj je fazi prekršajni postupak protiv mog bivšeg poslodavca i time pokušati utjecati na transparentnost postupka. Koliko mi je poznato, sudski proces je javna stvar ? Ako postoji tako nešto, kako se to nešto zove ? Mislim da već mogu naći nekoga tko će sastaviti taj dopis. PS. što se tiče naslova teme, to jesu sitni kriminalci, ali ih ima kao psećeg izmeta, dakle radi se o kritičnoj masi.