raymonde

Zahvaljujem na odgovoru. Razočaranje, gorčina...hrvatska realnost. Zakoni koji se stalno mijenjaju, nesigurnost. Zašto ne možemo donijeti trajne propise? Zar su oni europejci pametniji od nas kad imaju pravnu sigurnost, zagarantirana prava, iste zakone koji se ne potroše nakon jednog ili dva vladina mandata? Neki imaju zakone od srednjeg vijeka, pa sve štima. Zašto su ratnim vojnim invalidima data određena prava, da bi im se jedno po jedno uzelo? Što je bilo loše u tome da nam država da te neke male radosti (npr. besplatan parking ili javni prijevoz, preko kojih smo osjetili nekakvu, pa makar i simboličnu zahvalnost od te iste države za njeno rađanje, koje smo mi omogućili, na štetu našeg zdravlja i dijelova tijela? Pa nismo dobili kuće ili aute nego obične naljepnice za parking, neš ti veelike povlastice... A sad se civilni i vojni invalidi koji nemaju 80 % invalidnosti na donje ekstremitete svrstavaju u ne-invalide. Uopće nije upitno da se olakša teškim invalidima pristup npr. trgovini ili bolnici, dapače, već da invalid, svejedno civilni ili vojni ne mora misliti o traženju ili plaćanju parkinga. To je bit "povlastice", a ne čista funkcionalnost-hodanje 5 metara ili 25 metara. Grad ima toliko neiskorištenih prostora, da bi moglo biti parkinga (po cijeni 10 m2 asfalta ili betona, malo žute boje) i za invalide u kolicima, ali i za ove "druge" koji eto, igrom slučaja nemaju ruku, oko, propucana im je jetra ili imaju pokoji gelerčić u glavi. Ali država kaže, Ne! Oni imaju zdrave noge. Neka razmišljaju gdje će parkirati, neka kruže i plaćaju kao i drugi, koji su stvarali državu sa sigurne udaljenosti. Da li je itko od tih pametnih i stručnih savjetnika u Ministarstvu branitelja ili Ministarstvu zdravstva izračunao koliko tih 5-6.000 ili koliko već HRVI uopće ima automobila, i koliko puta godišnje koriste invalidska mjesta? Obična jeftina anketa, telefonska ili pismena. Koliko je stotina ili tisuća kuna država uštedjela za parking tih invalida godišnje? Što je to prema razbacivanjima za službene aute, pokroviteljstva, nerealizirane projekte, stalne nabavke novih računala i ostalih nepotrebnosti u državnoj i javnoj upravi, a da o lokalnoj samoupravi i ne govorim (npr "male" komunalne akcije od nekoliko milijunčića kuna)??? Hvala vam gospodo zastupnici za pravnu nesigurnost i diskontinuitet, zbog koje svi moramo biti stalno na oprezu. Trebalo bi pokrenuti novi TV program Narodnih novina, da svi stalno budemo u toku sa izmjenama zakona, koji su, usput rečeno, ionako neprovedivi, nelogični a u ovom slučaju diskriminacije invalida po kriteriju donjih ekstremiteta (iliti nogu) i neustavni (načelo jednakosti???). Kao što rekoh- gorčina, razočaranje. Plati i pomiri se sa sudbinom. Stalno su nas kroz povijest neki gazili, sad se sami međusobno gazimo i razdvajamo.

Poštovani! Ispred jednog našeg lijepog šoping centra u Zagrebu (Garden mall-a), u kojem sam od njegovog otvorenja do danas ostavio popriličnu sumu novaca, parkirao sam na mjesto za osobe sa invaliditetom. Budući da sam ratni vojni invalid, iako ne primam mirovinu već radim, plaćam poreze i prireze, na šajbi u autu imam zaljepljenu staru, nažalost nevažeću žutu naljepnicu RVI, kao jedan podsjetnik na doba kada su svi RVI (a ne samo oni sa visokim postotkom invaliditeta-pitanje diskriminacije invalida u odnosu na druge invalide je druga priča) još imali nekakva "stečena" prava (parkiranje, gradski prijevoz, invaliditet, dječji doplatak itd) dakle mislim na rane 90-te godine, nakon čega su sve tzv. "veeelike povlastice" za RVI malo po malo ukinute (a to je druga priča). Dođem iz kupovine sa punim kolicima, auta nema. Prva pomisao - ukrali mi auto-od toga netko slabijeg srca može kapnuti na licu mjesta. Smirim se, nazovem Strojarsku i kažu mi da je auto kod njih. Da bar ostave kakvu poruku, postoji i razglas unutra u trgovačkom centru...zaštitari kažu: "Nemamo mi ništa s tim, nismo mi zvali pauka." Odem po auto u Strojarsku, 500 kuna za odvoz paukom i 700 kuna za obavezni prekršajni nalog, uz odgodu plaćanja od 8 dana, jer sam parkirao na invalidskom mjestu bez važeće plave naljepnice. Zaustavlja se taxi, izlazi slijedeća ekipa sa vrećicama iz Interspara, isti scenarij. Nedugo zatim odnijeli još jednom gospodinu auto, isti scenarij...subota popodne..puna kolica...mobitel...taxi do Strojarske...harač ZG-holdingu i MUP-u. Nameću mi se slijedeće pitanja: 1. Da li je parkiralište Garden mall-a javna površina i da li pauk tamo smije ordinirati? Da li postoji uporabna dozvola za taj parking? 2. Zašto je pauk uopće digao i odnio auto ako nisam ugrozio sigurnost prometa? Zašto nisam, umjesto potencijalnog infarkta, zatekao pod brisačem kaznu za nepropisno parkiranje, kao što je to bilo prije i kao što je u civiliziranim zemljama gdje se legalno ne kradu auti? Znam, parkirao sam na invalidskom mjestu, MEA CULPA, a za zakon koji regulira parkiranje nisam invalid, iako zapravo jesam ali eto u ovom slučaju nemam "sreću" da nisam više (u postocima) nadrapao u ratu nego što jesam. Želim platiti kaznu za parkiranje, ali ne i da moram platiti za krađu svog auta. 4. Kako bi pauk odnio auto da je bio parkiran u garaži a ne ispred centra? Da li je garaža javna površina, u tlocrtu centra? 3. Zašto moje pravo da mi auto bude odnesen ili ne odnesen nije izjednačeno sa ostalim vlasnicima auta koji su istovremeno nepropisno bili parkirani na invalidskim mjestima (btw. ispred Garden malla su cijelom dužinom invalidska mjesta, zasigurno previše), odnosno zašto nije istovremeno došlo bar 20 pauka, koliko je u to doba bilo takvih nepropisno parkiranih auta? Ovo se veže i na prethodno pitanje-nepropisno parkiranje u garaži i nemogućnost odvožnje takvih auta, dakle opet pitanje nejednakosti sa ostalim prekršiocima zakona. 5. Što da sam zbilja dobio infarkt, ili da mi se pomračilo pred očima pa da sam nedajbože napravio nešto nekome ili sebi? Tko bi se brinuo o mojoj obitelji tada? Direktor ZG-parkinga, gradonačelnik Bandić ili tko? A i tko bi umjesto mene uplaćivao poreze i prirez, dok sam u hladnoj hrvatskoj zemlji ili u zatvoru? Ovo je malo filozofsko pitanje, ali nije nemoguće. 6. Što da su mi skršili nešto na autu, dok su ga dizali i spuštali? Što ako Pauk dok vozi moj nakratko ukradeni autom ima prometnu nesreću, pa moj predugo otplaćivani auto ode u staro željezo? 4. Što mi je činiti? Pokriti se ušima kao i većina Zagrepčana i platiti 500 kuna nekome tko mi je na dva sata ukrao auto pod blagoslovom nekog drugog tko mi za taj blagoslov traži 700 kuna, ili ići u borbu sa vjetrenjačama, dokazivanja, žalbe i ostalo? Stres, zdravlje? Mislim da upravo na to računaju. Molim nekog pametnog saborskog zastupnika, ako ovo pročita da se založi za promjenu zakona o pravima hrvatskih branitelja i RVI, odnosno da nam vrate prava stečena starim zakonima ili da nam vrate zdravlje i dijelove tijela koje smo izgubili na frontu (ovo prvo je izvodivo, ovo drugo nije. Također molim da se maknu pauci iz Zagreba i uvedu kazne. Odvoženje auta je krađa, (možeš ga jako zatrebati baš kad ga nemaš), i postaje samo sebi svrha. Unaprijed hvala na konkretnim savjetima i odgovorima.

Hvala svima na dosadašnjim odgovorima. Dakle, budući da nema oporuke, ako majka traži 50% na ime bračne stečevine, ostatak imovine se dijeli na jednake dijelove? U tom slučaju majka dobiva 50% (bračna stečevina) plus 1/3 preostale imovine, a brat i ja svaki po 1/3 preostale imovine. 1. Da li javni bilježnik na (prvoj) ostavinskoj raspravi određuje bračnu stečevinu majke automatizmom, ili na temelju njezine izjeve da je ona sudjelovala u npr. opremanju kuće (iako je to bilo u vrlo malom iznosu u odnosu na cijelu vrijednost kuće)ili je potrebno to posebno dokazivati i kako? 2.S obzirom da je otac za vrijeme braka dobio darovnicom još jednu nekretninu,koju su on i majka zajednički uživali, da li majka može zatražiti bračnu stečevinu i na toj nekretnini? Nisam još imao iskustva sa tim stvarima, no čini mi se da je zakon u tome nepravedan, jer ispada da na kraju sinovi, koji su prvi nasljedni red, od ukupne očeve imovine dobivaju neke male postotke, jednu šestinu ili jednu osminu. Majka može izjaviti da je sve bračna stečevina, iako nije u tome baš nešto sudjelovala, a onda sudjeluje još i u ostatku "čiste" imovine supruga, što umanjuje udjele sinova. A što je sa pravima sinova, koji su isto ugradili svoju ljubav i rad u kuću? A da niti ne pomislim da majka svoju bračnu stečevinu može prodati ili darovati nekom drugom, sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, te na taj način uvijek postoji mogućnost da sinovi nikad ne dobiju taj dio bivše očeve imovine, čak niti nakon njezine smrti, ili moraju tražiti nužni dio... Ne da mi se suditi sa majkom i pokretati neke postupke dokazivanja, mučno mi je već od same činjenice da oca više nema. Nisam mislio da ću morati misliti na nekakve sudove s mojim najbližima. S obzirom da je ostavinska rasprava vrlo skoro, molim za savjet, lijepi pozdrav!

Hvala na odgovoru, no još uvijek mi nije jasno što znači da preostalu očevu imovinu (dakle ne uzimajući u obzir sada bračnu stečevinu koju majka dobiva kao 50% svega što je u braku stečeno), "dijele potomci i bračni drug na jednake dijelove"-da li to u ovom slučaju, gdje su nasljednici majka i dva sina, znači: 1. podjela preostale očeve imovine na jednake trećine (majka 1/3, sin 1/3 i drugi sin 1/3) ili 2. pola preostale imovine majci a druga polovica se dijeli na jednake dijelove na sinove (svakome sinu 1/4) ili 3. pola preostale imovine majci, a druga polovica se dijeli na jednake dijelove - trećine na majku, sina i drugog sina ili 4. nešto drugo Imam još jedno pitanje: moj otac je za vrijeme braka dobio darovnicom još jednu nekretninu. Da li i ona ulazi u bračnu stečevinu ili je to predmet nasljeđivanja majke i sinova u istim omjerima i kojim? Hvala, pozdrav

Poštovani! Uskoro će se održati ostavinska rasprava nakon smrti moga oca. Nasljednici su (osim mene) i moj brat i majka. Zanima me da li se po zakonu očeva imovina dijeli na tri jednaka dijela (tri trećine) ili majka dobiva polovicu imovine, a brat i ja svaki po četvrtinu (dakle ukupno drugu polovicu)? zahvaljujem na odgovoru, raymonde